Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2057/2024-3

U I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, te Marijana Miletića, kao članice vijeća u pravnoj stvari tužitelja HAŽ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnici Sanji Barbarić, odvjetnici iz Oroslavlja, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina&Grošeta d.o.o., Zagreb, Trg žrtava fašizma 5, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 78 P-5669/2022-37 od 28. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 26. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 78 P-5669/2022-37 od 28. ožujka 2024.,

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba točke 3./treće/ Naknade u Ugovoru o kreditu broj 228-50-4329222 od 23. kolovoza 2007. godine sklopljenog između tužitelja HAŽ, [adresa], kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austrija d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, solemniziran kod javnog bilježnika Ivana Adžije, Zaprešić, Baltazara Adama Krčilića 15, pod brojem OV-22985-2007.g., u dijelu u kojem je određeno da korisnik kredita plaća naknadu od 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, prilkom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austrija d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, isplatiti tužitelju FAŽ iz [adresa], iznos u visini od 443,79 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 27. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2007. godine po stopi u smislu odredbe čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01. siječnja 2008. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem, eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria, d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, platiti tužitelju, iznos u visini od 4.659,86 EUR sve sa zateznom kamatom tekućom od 01. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna, a od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. godine do 31.prosinca 2023. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvoga kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena te od 1. siječnja 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom na iznose kako slijedi:

-na iznos od 0,40 EUR od 18. veljače 2008.g. do isplate;

-na iznos od 1,98 EUR od 17. ožujka 2008.g. do isplate;

-na iznos od 4,68 EUR od 21. travnja 2008.g. do isplate;

-na iznos od 0,62 EUR od 30. travnja 2008.g. do isplate;

-na iznos od 0,99 EUR od 30. lipnja 2008.g. do isplate;

-na iznos od 12,97 EUR od 18. studenog 2008.g. do isplate;

-na iznos od 4,25 EUR od 17. prosinca 2008.g. do isplate;

-na iznos od 15,35 EUR od 21. siječnja 2009.g. do isplate;

-na iznos od 17,06 EUR od 18. veljače 2009.g. do isplate;

-na iznos od 17,84 EUR od 17. ožujka 2009.g. do isplate;

-na iznos od 15,51 EUR od 17. travnja 2009.g. do isplate;

-na iznos od 15,92 EUR od 19. svibnja 2009.g. do isplate;

-na iznos od 12,72 EUR od 18. lipnja 2009.g. do isplate;

-na iznos od 10,37 EUR od 20. srpnja 2009.g. do isplate;

-na iznos od 11,01 EUR od 18. kolovoza 2009.g. do isplate;

-na iznos od 12,27 EUR od 17. rujna 2009.g. do isplate;

-na iznos od 12,17 EUR od 20. listopada 2009.g. do isplate;

-na iznos od 10,92 EUR od 18. studenog 2009.g. do isplate;

-na iznos od 13,31 EUR od 22. prosinca 2009.g. do isplate;

-na iznos od 15,23 EUR od 22. siječnja 2010.g. do isplate;

-na iznos od 17,97 EUR od 18. veljače 2010.g. do isplate;

-na iznos od 17,36 EUR od 22. ožujka 2010.g. do isplate;

-na iznos od 21,08 EUR od 20. travnja 2010.g. do isplate;

-na iznos od 20,40 EUR od 18. svibnja 2010.g. do isplate;

-na iznos od 21,79 EUR od 16. lipnja 2010.g. do isplate;

-na iznos od 33,69 EUR od 19. srpnja 2010.g. do isplate;

-na iznos od 31,27 EUR od 18. kolovoza 2010.g. do isplate;

-na iznos od 38,79 EUR od 20. rujna 2010.g. do isplate;

-na iznos od 36,25 EUR od 30. rujna 2010.g. do isplate,

-na iznos od 32,12 EUR od 31. listopada 2010.g. do isplate,

-na iznos od 40,96 EUR od 30. studenog 2010.g. do isplate,

-na iznos od 52,22 EUR od 31. prosinca 2010.g. do isplate,

-na iznos od 44,33 EUR od 31. siječnja 2011.g. do isplate,

-na iznos od 47,18 EUR od 28. veljače 2011.g. do isplate,

-na iznos od 43,68 EUR od 31. ožujka 2011.g. do isplate,

-na iznos od 44,37 EUR od 30. travnja 2011.g. do isplate,

-na iznos od 59,54 EUR od 31. svibnja 2011.g. do isplate,

-na iznos od 61,09 EUR od 30. lipnja 2011.g. do isplate,

-na iznos od 74,06 EUR od 31. srpnja 2011.g. do isplate,

-na iznos od 67,60 EUR od 31. kolovoza 2011.g. do isplate,

-na iznos od 60,52 EUR od 30. rujna 2011.g. do isplate,

-na iznos od 60,32 EUR od 31. listopada 2011.g. do isplate,

-na iznos od 59,80 EUR od 30. studenog 2011.g. do isplate,

-na iznos od 63,30 EUR od 31. prosinca 2011.g. do isplate,

-na iznos od 66,35 EUR od 31. siječnja 2012.g. do isplate,

-na iznos od 66,81 EUR od 29. veljače 2012.g. do isplate,

-na iznos od 64,77 EUR od 31. ožujka 2012.g. do isplate,

-na iznos od 66,23 EUR od 30. travnja 2012.g. do isplate,

-na iznos od 67,24 EUR od 31. svibnja 2012.g. do isplate,

-na iznos od 65,66 EUR od 30. lipnja 2012.g. do isplate,

-na iznos od 66,14 EUR od 31. srpnja 2012.g. do isplate,

-na iznos od 64,97 EUR od 31. kolovoza 2012.g. do isplate,

-na iznos od 62,38 EUR od 30. rujna 2012.g. do isplate,

-na iznos od 65,25 EUR od 31. listopada 2012.g. do isplate,

-na iznos od 66,65 EUR od 30. studenog 2012.g. do isplate,

-na iznos od 65,75 EUR kn od 31. prosinca 2012.g. do isplate,

-na iznos od 60,48 EUR od 31. siječnja 2013.g. do isplate,

-na iznos od 65,05 EUR od 28. veljače 2013.g. do isplate,

-na iznos od 65,50 EUR od 31. ožujka 2013.g. do isplate,

-na iznos od 63,78 EUR od 30. travnja 2013.g. do isplate,

-na iznos od 58,30 EUR od 31. svibnja 2013.g. do isplate,

-na iznos od 58,21 EUR od 30. lipnja 2013.g. do isplate,

-na iznos od 59,62 EUR od 31. srpnja 2013.g. do isplate,

-na iznos od 61,85 EUR od 31. kolovoza 2013.g. do isplate,

-na iznos od 64,93 EUR od 30. rujna 2013.g. do isplate,

-na iznos od 63,42 EUR od 31. listopada 2013.g. do isplate,

-na iznos od 64,58 EUR od 30. studenog 2013.g. do isplate,

-na iznos od 65,90 EUR od 31. prosinca 2013.g. do isplate,

-na iznos od 66,73 EUR od 31. siječnja 2014.g. do isplate,

-na iznos od 68,45 EUR od 28. veljače 2014.g. do isplate,

-na iznos od 67,97 EUR od 31. ožujka 2014.g. do isplate,

-na iznos od 66,20 EUR od 30. travnja 2014.g. do isplate,

-na iznos od 65,67 EUR od 31. svibnja 2014.g. do isplate,

-na iznos od 65,99 EUR od 30. lipnja 2014.g. do isplate,

-na iznos od 68,14 EUR od 31. srpnja 2014.g. do isplate,

-na iznos od 1.395,66 EUR od 28. kolovoza 2014.g.do isplate

sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria, d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, naknaditi tužitelju FAŽ iz [adresa], parnični trošak u visini iznosa od 1.990,80 EUR sa zateznom kamatom tekućom od 28. ožujka 2024. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za svako polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi za dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud preinači pobijanu presudu na način da u cijelosti odbije zahtjev tužitelja te naloži tužitelju plaćanje troška cjelokupnog prvostupanjskog postupka tuženiku, podredno da ukine pobijanu presudu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim odredbe točke 3. Ugovoru o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita, te povrat preplaćenih iznosa koje je tužitelj preplatio s osnova ništetene ugovorene valutne klauzule u CHF u iznosu od 4.659,86 EUR i iznosa od 443,79 EUR na ime naknade za obradu kredita, sve za pripadajućim zateznim kamatama.

6. Između stranaka nije sporno da je presuda Općinskog građanskog suda u, poslovni broj P-4052/2022 od 15. travnja 2022, kojom je bio prihvaćan tužbeni zahtjev tužitelja po žalbi tuženika ukinuta rješenjem Županijskog sud u Splitu, poslovni broj Gž-1222/22-3 od 14. rujna 2022.

7. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je usvojio u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja, te je utvrdio ništetnim odredbe ugovora o valutnoj klauzuli pozivajući se na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Tako je zaključio da su odredbe Ugovora o kreditu od dana 27. kolovoza 2007. ništetne u dijelu u kojem se odnose na valutnu klauzulu, te je pozivom na odredbu članak 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 u daljnjem tekstu: ZOO) tuženiku naložio da tužitelju isplati, temeljem Ugovora o kreditu u utuženom razdoblju na ime pretplate zbog ništetne valutne klauzule iznos od 4.659,86 EUR sve s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa do isplate, pri čemu da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. , ukazujući i na odredbe, članka 323., 241., 225. ZOO. Također je utvrdio da je ništetna i odredba Ugovora o kreditu koja se odnosi na obradu kredita (točka 3. Ugovora) a koju je tužitelj platio tuženiku u iznosu od 443,79 EUR. Ugovor da sadrži odredbu prema kojoj se korisnik kredita obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% od iznosa kredita, međutim u istom da nije navedeno od čega se sastoji ta naknada niti zašto je određena u visini od 3,30% od kredita, pa da je jasno da se radi o tipičnom formulacijskom obrascu unaprijed sročenom od strane banke na koji korisnik kredita nije mogao utjecati. S obzirom da je korisnik kredita temeljem točke 3. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, u visini iznosa od 443,79 EUR koju visinu je sud utvrdio na temelju nalaza i mišljenja vještaka očito je da je ista prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, ovdje tužitelja, iz čega proizlazi da je navedena odredba ništetna sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP jer predstavlja nepoštenu odredbu u smislu odredbe članka 81. stavak 1. ZZP, pa da je u obvezi tužitelju platiti tu naknadu sa kamatama, dok nije osnovan prigovor zastare, kao i preinake u dijelu kojim se zahtjeva isplata iznosa naknade za obradu kredita u odnosu na početno utuženi iznos.

8. Prilikom donošenja te odluke polazi od stava da osnovanost tužbenog zahtjeva proizlazi iz pravog shvaćanja izraženog u pravomoćnoj presudi donesenoj u postupku radi zaštite kolektivnih prava potrošača. Kako je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/18 zauzeto stajalište da je povrijeđeno pravo potrošača na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe to da je sud ocijenio navode tuženika kao neosnovane. Stoga da je vezan stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kako tuženik nije dokazao da bi tužitelju bile protumačene ugovorne odredbe uz koju je vezana glavnica – švicarski franak to da je ocijenio kao neosnovane navode tuženika da bi ugovorna odredba čl. čl.1. i čl. 7. Ugovora o kreditu tužitelju kao potrošaču bila razumljiva i jasna. Pri tome da se ističe da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci prihvatio u cijelosti stajalište Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018. a kojom presudom u bitnom je utvrđeno da su ništetne odredbe ugovora o potrošačkom kreditiranju - ugovori o kreditu na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije toga i prije zaključenja predmetnih ugovora nisu trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti pa da su time povrijedili odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Nadalje tuženik u tijeku ovog postupka ističe u bitnom da je javni bilježnik potvrdio da je ugovor jasan i razumljiv ugovornim strankama te da odražava njihovu volju. Tuženik u tijeku postupka ne navodi niti predlaže provođenje dokaza da bi tužitelj bio u prilici pregovarati o pojedinačnim ugovornim odredbama, na način da su njegovi djelatnici koji su nudili kredite za kupnju motornih vozila mogli određene ugovorne odredbe izmijeniti ili o istima pregovarati s tužiteljem, tuženik samo ističe da su bile jasne i razumljive odredbe ugovora o kreditu koje su predmet ovog spora, te da je ugovor solemniziran. Sama činjenica da je ugovor solemniziran ne utječe na odluku suda budući da u postupku solemnizacije ugovora tužitelju nisu protumačene sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli. Iz iskaz tužitelja sud da je utvrdio da mu niti djelatnici tuženika niti djelatnici u auto kući nisu tumačili ugovorne odredbe niti su ga upozorili na sve ekonomske posljedice koje bi mogle nastati sklapanjem ugovora o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz glavnicu u valuti CHF. Stoga da je nerazumljiva odredba vezana za valutnu klauzulu u CHF u Ugovoru o kreditu sklopljenim između tuženika i tužitelja, te da je samim time ista odredba odnosno dio odredbe i nepošten, te da je sukladno tome u tom dijelu ugovor ništetan, a primjenom odredbe čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača. Budući da je dio koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule kojom je glavnica vezana uz valutu u CHF ništetan, jer je isti nerazumljiv, proizlazi kako tužitelju pripada pravo da mu tuženik vrati ono što je na temelju takvog ugovora odnosno dijela ugovora u ovom slučaju primio, a što je sukladno odredbi čl. 1111. ZOO.

9. Nije u pravu žalitelj kada ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točka 11. ZPP jer pobijana presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, njezina je izreka razumljiva, ne proturječi sama sebi ni svojim razlozima, presuda ima jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, o tim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

10. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

11. Žalitelju je, a u odnosu na njegove žalbene navode za odgovoriti, da on tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno da se radi potrošačkom ugovoru, a imajući u vidu okolnost sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je isti Ugovor o kreditu tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika, te da tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na sadržaj odredbi po kojima se glavnica veže za valutu CHF, a o kojoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo.

12. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu,broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalog i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno je pod točkom 4. izreke, da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

13. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine broj 96/03 – dalje: ZZP/03), propisano je, kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz članka 87. ZZP/03;

14. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

15. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP, koja propisuje, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP.

16. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio, da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, a suprotno navedenim utvrđenjima i zaključcima suda prvog stupnja, tuženik kako to i proizlazi iz stanja spisa premeta i obrazloženja prvostupanjske presude, sudu nije dokazao, dok je sud pravog stupnja ispravno postupio, kada je odbio prijedlog tužitelja za izvođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni Ugovor o kreditu i to stoga, što javni bilježnik nije bio u mogućnosti, niti je s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu prije zaključenja istog, pa na taj način nije niti bio u mogućnosti, a prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelju objasniti parametre promjene ugovorene kamatne stope i rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u Ugovoru o kreditu, a kako je to sve ispravno i zaključio sud prvog stupnja obrazloženjem svoje odluke, pa slijedom svega navedenog, suprotno žalbenim navodima tuženika, istom nije onemogućeno pravo na pravično suđenje, a i odustao je od izvođenja dokaza saslušanjem djelatnika banke.

17. Ovdje je glede valutne klauzule za istaknuti i da zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač moru tu odredbu razumjeti u pogledu njezinog konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnosti deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da i može procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Stoga u nedostatku drugih dokaza kojim bi tuženik potvrdio takve svoje navode, sama okolnost da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila jasna i uočljiva, kao i da je ugovor potvrđen po javnom bilježniku koji im je isti pročitao, a cijeneći i da se radilo o unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru tuženika, ne ukazuje da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora bio adekvatno informirana glede ugovorene valutne klauzule.

18. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je i sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 H i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud u kojoj presudi sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morao ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.

19. Kako je tužitelj istaknutim zahtjevom zatražio isplatu upravo novčanog iznosa od 3.343,74 kuna/ 443,79 EUR koji je tuženiku isplatio temeljem ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, čiju je visinu prvostupanjski sud pravilno utvrdio na temelju u postupku izvedenih dokaza, osobito, temeljem nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika kao nepoštenog stjecatelja obvezao da tužitelju isplati traženi novčani iznos sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od dospijeća, odnosno, od uplate pojedinih mjesečnih iznosa do konačne isplate, kako to nalažu odredbe članka 1115. ZOO koje reguliraju opseg vraćanja kod stečenog bez osnove, koje se odgovarajuće primjenjuju i kod vraćanja primljenog temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

20. Isto tako prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare glede valutne klauzule, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Budući da je presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 6632/17 postala pravomoćna 14.06.2018. to od pravomoćnosti te presude počinje teći zastarni rok od pet godina propisan člankom 225. ZOO, pa kako je tužba u ovom predmetu podnesena 18. kolovoza 2020. proizlazi da zastara nije nastupila.

21. U konkretnom slučaju, kod utvrđenja nepoštenim, a time i ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba valutne klauzule, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem tih ništetnih odredaba.

22. Pravilno je prvostupanjski sud dopustio preinaku tužbe glede povećanja zahtjeva s onova naknade na ime troška obrade kredita a nakon što je provedeno vještačenje. Naime sukladno zaključku sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. (Posl. br. Su IV-162/2021) u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem, a o kojoj preinaci se očitovao i Ustavni sud RH u recentnoj odluci Ustavnog suda pod brojem U-III-4474/19 od 29.03.2022., pa se žalba ukazuje neosnovanom.

23. Utvrđenje i zaključak prvostupanjskog suda da je tuženik dužan platiti naknadu na ime odrade kredita prihvaća i ovaj sud drugog stupnja jer iz izvedenih dokaza proizlazi da stranke oko naknade za obradu kredita nisu pregovarale jer su u pitanju unaprijed formulirane odredbe Ugovora o kreditu (čl. 3. Ugovora), te tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe Ugovora.

24. Naime, na tuženiku je bio teret dokazivanja da je s tužiteljem pojedinačno pregovarao o naknadi za obradu kredita i visini te naknade dok tuženik ne samo da nije navedeno dokazao već iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30% iznosa kredita te se radi o odredbi Ugovora koja je prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a to znači da je nepoštena odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i članka 87. st. 1. ZZP.

25. Isto tako Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke, a prema presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

26. Naime, tužitelju je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj nije bio u poziciji pregovarati, slijedom čega se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

27. Pri tome, valja još dodati da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (“Narodne novine“ broj 1201/17) od 12. listopada 2017. propisana zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite („Narodne novine“ broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade. Međutim tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o troškovima obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost u postotku od odobrenog iznosa kredita ugovorene visine naknade, što rezultira time da je ta ugovorna odredba suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača.

28. Nisu osnovani ni žalbeni navodi tuženika kojima ističe da se tužitelj slobodnom voljom potpisao na uvjete davanje kredita, pa tako i na plaćanje sporne naknade. Navedene okolnost, ne znači da odredba o plaćanju naknade ne može biti nepoštena, te posljedično tome ništetna. Stoga tužitelju pripada prava na vraćanje isplate koju je učinio na ime ispunjenja ništetene ugovorne odredbe članak 3. Ugovora o kreditu o naknadi za obradu odobravanja kredita i to u iznosu od 443,79 EUR.

29. Suprotno navodima žalbe, nije osnovan ni prigovor zastare na ime troška naknade kredita. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odnosu na početak tijeka zastare je na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio zaključak Broj: Su-IV-47/2020 kojim je određeno da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa je prvostupanjski sud pravilno ocijenio prigovor zastare neosnovanim glede naknade, i to kako u odnosu na glavnicu, tako i kamate koje zastarijevaju tek zastarom glavnog potraživanja.

30. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. ZOO. Naime, kako je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i to u visini od 3,30% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetne, rezultirala time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetnih ugovornih odredbi, jer je iste nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

31. Dakle, kraj utvrđenog činjeničnog stanja - da se o odredbi o plaćanju naknade za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, da je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, da ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to objektivno nastali konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu kredita)- prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je sporna odredba članka 3. Ugovora, kojom je ugovoreno da se isplata odobrenog kredita tužitelju umanjuje za jednokratnu naknadu troškova obrade kredita u visini od 3,30 iznosa kredita, ništetna u smislu citiranih odredbi ZZP i ZOO.

32. Iz iznesenih razloga, nisu ostvareni žalbeni prigovori tuženika, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu tuženika valjalo je odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu zahtjeva potvrditi temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP uključujući i odluku o troškovima postupka koju je prvostupanjski sud pravilno zasnovao na odredbi članka 154. stavka 1. u svezi s odredbom članka 155. stavka 1. ZPP, pri čemu je vodio računa kako o osnovu tako i visini zahtjeva, kao i odredbi članka 48. stavak 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22-dalje OT), odnosno odredbi članka 52. točka 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/2023) a koja žalbenim navodima nije dovedena u sumnju.

U Splitu, 26. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Tihana Pivac