Republika Hrvatska

Općinski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 31

P-439/2024-15

U  I M E R E P U B L I K E H R V A TS K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vukovaru po sucu Ivica Grubišić u pravnoj stvari tužitelja VJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupan po Marijanu Belčiću, odvjetniku u [adresa], protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb zastupana po punomoćniku Odvjetničko društvo Šavorić i partneri, radi Obvezno – ništetnost, nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 19. veljače 2025. u prisustvu punomoćnika tužitelja , 26. veljače 2025. .

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba: - iz čl. 6. st. 1. Ugovora o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005., sklopljenog dana 16.06.2005. godine između tužitelja i prednika tuženika u dijelu odredbe koji glasi: “…prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, koja trenutačno iznosi 1,20% jednokratno, unaprijed.“

II. Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb da tužitelju VJ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 173,31 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 21.06.2005.po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, Slavonska avenija 6, 10000 Zagreb da tužitelju isplati troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. veljače 2025. po stopi određenoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.000,00 eura.

Obrazloženje

1. Tužbom od 28. listopada 2024. tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnim odredbi ugovora o kreditu. T

1.1. Tužbu obrazlaže navodom da je 16.06.2005. godine tužitelj i prednik tuženika sklopili su Ugovor o namjenskom kreditu bez depozita br. [broj depozita]/2005., prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 23.000,00 CHF po srednjem tečaju za devize Slavonske banke d.d. Osijek na dan korištenja kredita. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 7 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 6. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu 1,20% jednokratno, unaprijed od ukupnog iznosa kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 20.06.2005. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 1.305,78 kn1, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 173,31 EURA.o kreditu zaključenim sa prednikom tuženika i isplatu naknade za obradu kredita.

1.2. nadalje navodi da o ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takovu dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama

2. . Tuženik osporava osnov tužbenog zahtjeva u cijelosti, dok visinu tužbenog zahtjeva koja se odnosi na iznos od 173,31 EUR tuženik ne osporava.

2.1. Tuženik opreza radi ovdje ističe prigovor zastare utuženog iznosa iz toč. (ii) tužbenog zahtjeva. Naime, iz tužbe proizlazi da je tuženik tužitelju navodno naplatio naknadu za obradu kredita 21. lipnja 2005. godine, dok je tužbu u navedenom predmetu podnio dana 28. listopada 2024. godine dakle čak devetnaest godina nakon navodnog plaćanja utuženog iznosa tuženiku. Očigledno je nastupila zastara potraživanja iz toč. (ii) tužbenog zahtjeva sukladno općem zastarom roku iz članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu: „ZOO“) čak u slučaju da je utuženi iznos plaćen.

2.2. Sporno je među parničnim strankama da li je naprijed navedena odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita ništetna, te je sporno ima li tužitelj pravo na povrat iznosa koji su navodno naplaćeni na temelju odredbe naknadi za obradu kredita. Tuženik ističe kako su naprijed navedene tvrdnje tužitelja u potpunosti neosnovane. Naime, ugovaranjem jednokratnih troškova obrade kredita u iznosu od 1,20 %iznosa kredita nikako nije narušeno načelo savjesnosti i poštenja, niti je tužitelj priložio ijedan dokaz kojim bi dokazao svoje navode 2.3. Tuženik smatra da je uvodno potrebno podsjetiti da je u smislu čl. 59. st. 1. alineje 3. ZZP/2003 ugovor o zajmu morao sadržavati odredbu o troškovima ugovora o zajmu koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. U smislu čl. 61. st. 1. tada važećeg ZZP/2003 ukupni troškovi zajma jesu svi troškovi, uključujući kamate i sva druga davanja koja je potrošač dužan platiti za odobreni zajam. Smatra da iz citiranih pojmova sadržanih u ZZP/2003 i ZPK proizlazi zaključak da u postupku odobravanja kredita tuženik (i druge banke kreditori) imaju troškove u vezi s obradom tj. odobravanjem kredita koje propis prepoznaje i razlikuje od drugih troškova i kamata. Također proizlazi zaključak da taj trošak snosi tužitelj (i drugi korisnici kredita), pa je tužiteljev načelni stav da takvi troškovi ne postoje pogrešan i suprotan propisu. Tuženik ima pravo uz kamatu naplatiti i naknadu troškova i to troškovi osoblja uključenih u pregovaranje sa strankama podrazumijevaju: (i) sastanak s klijentom koji prvi put dolazi informirati se o uvjetima i mogućnostima sklapanja ugovora o kreditu, (ii) pribavljanje osnovnih informacija o klijentu i njegovim potrebama (vrsta financiranja, podaci o primanjima klijenta, podaci o radnom odnosu i dr.). Predviđeno minimalno vrijeme ovog sastanka iznosi 20 minuta. Zatim stadij obrade u kojem zaposlenik tuženika iznosi klijentu što od te vrste kredita banka ima u ponudi, s pružanjem informacija o kamatama, ročnosti, valuti, i drugim pravnim sastojcima s kojima se pojedini kreditni proizvod odobrava, odnosno sklapa ugovor o kreditu. Zaposlenik tuženika također pruža podatke klijentu o očekivanoj kreditnoj sposobnosti klijenta i dokumentaciji koju je potrebno pribaviti radi daljnje obrade kredita. Na ovaj stadij obrade tuženik troši minimalno vrijeme od 30 minuta. Potom stadij postupka obrade u kojem klijent, koji se odlučio za sklapanje ugovora o kreditu, potpisuje dokumentaciju potrebnu za obradu zahtjeva za kredit, pa se ta dokumentacija interno pregledava, obrađuje i unosi u tuženikovu aplikaciju za obradu kreditnih prijedloga kojim trenutkom se zahtjev klijenta, odnosno predmet dostavlja na obradu i po udovoljenju svih preduvjeta na odobrenje nadležnom tijelu tuženika. Ovaj stadij obrade s opisanim radnjama traje minimalno 2 sata. 20. Također, prije nego što se predmet upućuje na odobrenje, zaposlenik pravne službe tuženika daje pravno mišljenje o sredstvima osiguranja plaćanja, pa se potom predmetu prosljeđuje na utvrđivanje kreditne sposobnosti i zatim na odobrenje. Nakon internih odobrenja kredita zaposlenik pravne službe tuženika sastavlja ugovor o kreditu i isprave o pravnim poslovima kojima se osigurava ispunjenje obveza (vraćanja kredita, kamata i troškova) tj. osiguranje plaćanja po ugovoru o kreditu. Minimalno vrijeme potrebno za rad naveden u ovoj i prethodnoj točki iznosi 2 sata, (no ono često može biti i duže zavisno o broju i vrstama instrumenata osiguranja plaćanja). Potom slijedi pozivanje korisnika kredita na sklapanje ugovora, priprema isprava, pri čemu se ugovor čita, tumači i potpisuje zajedno s instrumentima osiguranja plaćanja, obavlja se i dogovor oko isplate kredita, a ukupno minimalno trajanje ovog stadija iznosi 1 sat. Naprijed navedenom treba dodati i trošak odjela tuženika koje obavlja obradu kredita nakon odobravanja kredita, (tzv. „Back office“), a on podrazumijeva: (i) otvaranje kreditne partije s provjerom ovlaštenja za odobravanje kredita, (ii) provjera da li je ovlaštena osoba potpisala isplatni nalog (u trajanju obje stavke od 30 minuta). Zatim (u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, 2007. godine) ovaj ured tuženika je obavljao i radnje: (iii) provjera podataka u bazi klijenta i eventualne dopune u bazi podataka, za sve sudionike ugovora se obavljao unos i ažuriranje podataka o poslodavcu, unos napomena (v) provjera odluke o odobrenju kredita i ugovora o kreditu, s kontrolom ovlaštenja, (vi) provjera sastojaka iz kupoprodajnog ugovora i naloga klijenta (tj kontrola usklađenosti), (vii) u slučajevima kada je prodavatelj bila pravna osoba provodila se i kontrola eventualne blokade računa, (viii) provjera postoji li potpisan isplatni nalog (kontrola pravnog savjetnika, dva potpisa djelatnika odjela maloprodajne mreže), (ix) najava isplate u aplikaciji s unosom elemenata ugovora u „Core sustav“ koji se u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora zvao „Omega“, (x) unos naloga za isplatu kredita u „Core sustav“ tj. „Omega“ i verifikacija naloga, odnosno verifikacija od dva djelatnika za naloge veće od sto tisuća kuna, po potrebi i dodatna verifikacija od treće osobe kada je bilo propisano, (xi) ispis elemenata ugovora i otplatnog plana radi arhiviranja, (xii) slanje obavijesti klijentu o isplaćenom kreditu i dostava otplatnog plana (poštom), (xiii) unos kolaterala u sustav (CP) i povezivanje s kreditnom partijom. Ukupno vrijeme rada po ovim točkama se može procijenit na daljnjih 1 do 2 sata vremena.

2.4. Slijedom navedenog tuženik predlaže odbiti tužitelja sa tužbom.

3. Tijekom postupka izveden je dokaz čitanjem: rješenje TS u Zagrebu Tt- 09/1533-3 od 27.02.2009., rješenje TS u Zagrebu Tt-16/22619-2 od 11.7.2016., procedura za rad u LOM @ S-U, Očitovanje banke od 15.7.2024. o visini naplaćene naknade, iskaz tužiteljice i ugovor o namjenskom kreditu broj 5140030242- 62000142293/2005. od 16. lipnja 2005.

. Predmet spora je zahtjev da se utvrdi ništetna odredba čl. 6. Ugovora o kreditu 5140030242-62000142293/2005. od 16. lipnja 2005. u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita, te da se tuženik obveže na isplatu tužitelju u iznosu od 173,31 eura sa zakonskom zateznom kamatom.

5. Sporno je među parničnim strankama da li je riječ o nepoštenoj i ništetnoj ugovornoj odredbi i da li postoji značajna neravnoteža ugovaranjem sporne ugovorne odredbe, da li je tužitelj potrošač i prigovor zastare.

6. Među strankama nije sporno da su zaključile ugovor o zajmu što proizlazi iz ugovora o kreditu broj 5140030242-62000142293/2005. od 16. lipnja 2005 . po kojem je prednik tuženika odobrio korisniku kredita za obnova kupljene kuće u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama i da je čl. 6. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti naknadu, a prema odluci o visini naknada za obavljanje bankarskih usluga koja trenutno iznosi 1,20%, jednokratno unaprijed.

7. Saslušanjem tužitelja sud je utvrdio da u postupku koji je prethodio zaključenju predmetnog ugovora nije bilo pregovora o spornoj odredbi koja predviđa plaćanje troškova obrade kredita, da je sam postupak i razgovor sa službenikom banke trajao 10-15 minuta i da je prije potpisivanja ugovora tužitelj se upoznao sa odredbom koja određuje visinu zajma i rokom otplate. Tužitelj je pristao da od iznosa kredita banka odbije odnosno naplati troškove obrade kredita jer mu je kredit bio neophodan za obnovu kupljene kuće kao i što je stekao utisak da banka neće pristati na zaključenje ugovora o kreditu bez da naplati navedenu naknadu od 1,20% od iznosa kredita. Kako je tužitelju bilo nužno obnoviti kupljenu kuću pristao je na zaključenje ugovora.

8. Odredbom čl. 3. t. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) dana je definicija potrošača kao svake fizičke osobe koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjen njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Budući da je namjena kredita bila obnova kupljene kuće namijenjena stanovanju tužiteljice i njene obitelji, očigledno je da je tužitelj po navedenoj definiciji potrošač jer predmetni kredit nije podigao radi neke poslovne aktivnosti već zadovoljenje osobnih potreba za stanovanjem.

9. Okolnost da o spornoj ugovornoj odredbi nije bilo pregovora već da je istu kao i sam ugovor sastavio tuženik kao znatno jača strana, upućuje na zaključak da je riječ o tipskom ugovoru. Tuženik nije prezentirao tužitelju o kakvim se točno stvarnim troškovima koji ulaze u spornu naknadu radi. Nesporno je da prilikom obrade svakog zahtjeva za odobravanje kredita nastaju razni operativni i materijalni troškovi, što uključuje pregovaranje sa strankom, prikupljanje osobnih podataka o klijentu, davanje potrebnih informacija o vrsti kredita, uvjetima kredita, kreditnoj sposobnosti, dokumentaciji koju je potrebno pribaviti, provjera te dokumentacije, provjera kreditne zaduženosti iz baze podataka i potrebnih instrumenata osiguranja kredita. Banka je bila dužna točno naznačiti koji troškovi i u kojem iznosu su za nju nastali kako bi potrošač znao što i koliko plaća u obradi kredita, a što je u konkretnom slučaju u potpunosti izostalo. Činjenica što je trošak obrade ugovoren u postotku upućuje da naknada troška nije zavisila od stvarnih troškova obrade kredita. Po ocjeni ovog suda sporna odredba je jasna ali nije razumljiva upravo iz navedenog razloga što banka nije pružila mogućnost tužitelju da se upozna koje troškove i koliko plaća.

10. Odlukom Suda Europske unije, presuda od 3. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C620/17, ECLI:EU:C:2019:820, odlučeno je: „1. Čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Čl. 3. st. 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba o naknadi za upravljanje zajmom, poput one u glavnom postupku - koja ne omogućava da se nedvojbeno utvrdi koje se konkretne usluge pružaju u zamjenu za te troškove - načelno ne uzrokuje na štetu potrošača, u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.“

11. Za napomenuti je da se pojedine direktive ne primjenjuju izravno u našem pravnom sustavu već je iste potrebno implementirati pri čemu proizlazi da u vrijeme kada je sklopljen ugovor o kreditu, Republika Hrvatska nije bila članica Europske unije. Međutim, Sud EU ustanovio je u pravu EU načelo koje obvezuje sudove u državama članicama da interpretiraju interno pravo u svjetlu prava EU, te mu kroz interpretaciju pokušaju dati isto značenje i učinke kakvi bi nastali izravnom primjenom norme Zajednice a sve u svrhu da europsko pravo bude djelotvorno ako se ciljevi europske integracije doista žele ostvariti.

12. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesti i poštenja (nepoštenim odredbama) implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 78/12).

13. Zahtjev transparentnosti koji je sadržan u odredbi čl. 85. ZZP (prema kojoj, ako, na temelju zakona ili sporazuma stranaka, ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako uočljive), podrazumijeva da su odredbe jasne, razumljive i lako uočljive, ali i da potrošač iz njih može na temelju točnih i razumljivih kriterija procijeniti sve ekonomske posljedice koje iz toga proizlaze za njega.

13.1. Prema shvaćanju Vrhovnog suda u odluci Rev -673/2023 od 13. veljače 2024. , to ne traži nužno u ugovoru o kreditu specificirano navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos naknade za obradu i odobravanje kredita. Međutim, kod provođenja testa poštenosti mora se preispitati tiče li se navodna nepoštenost sporne odredbe, među ostalim, odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga.

14. U konkretnom slučaju sud je utvrdio da tužitelj nije obaviješten o obvezi plaćanja naknade za obradu kredita kada je prvi put došao u banku i prije potpisivanja ugovora pa slijedom toga nije bio informiran o razlozima koji opravdavaju plaćanje troškova obrade kredita, a pristao je na plaćanje jer mu je bio nužan kredit za obnovu kupljene kuće, kao i iz razloga jer je bio svjestan da kao slabija strana ne može mijenjati takav uvjet kreditiranja.

15. Iz činjenice što je izostalo pojedinačno pregovaranje proizlazi da je banka uzela u obzir samo svoje interese, a ne i interes tužitelja kao potrošača da trošak obrade bude što manji odnosno primjereniji stvarnim troškovima, proizlazi da je banka postupala suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Da tužitelj nije prihvatio ugovor sa spornom odredbom čl. 6. izvjesno je da bi tužitelj bio uskraćen sa legitimnim očekivanjem da od banke ishodi kreditna sredstva, a koji iznos mu je bio neophodan za rješavanje stambenog pitanja.

16. Odredbom čl. 81. st. 1., 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (96/2003) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača/03 bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

17. Člankom 83. navedenog Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koja predstavlja predmet ugovora, sve okolnosti prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe.

18. Ostale ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu ukazuju na propust tuženice u postupanju u dobroj vjeri. Tako je u svezi ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž7129/13-4 od 13. lipnja 2014., protiv koje je u tom dijelu odbijena revizija presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015., pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge Potrošač protiv više tuženika (Zagrebačka banka d.d. i dr. a među njima i tuženica), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača te je utvrđeno da su tuženici povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što su u potrošačkim ugovorima o kreditima koristili nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna.

18.1. Nadalje, presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija tuženika (a tuženica je tamo bila tuženica pod 3.) protiv odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P1401/2012 od 4. srpnja 2013., među ostalim, u dijelu kojim je utvrđeno da su banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbi članka 81., 82. i 90. ZZP o čemu se nije pojedinačno pregovaralo, pa su odredbe o valutnoj klauzuli ostale nerazumljive za klijente jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi, te iako su banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita zbog ugovaranja valutne klauzule u CHF i imale su saznanja o izglednoj budućoj promjeni tečaja CHF prema kuni propustile su potrošače informirati o tome.

19. Tuženik se neosnovano poziva na Odluku o naknadama za usluge Hypo- Alpe Adria bank d.d. jer tu odluku Slavonska banka prije 1. ožujka 2009. i izvršenog pripajanja nije mogla primjenjivati.

20. U konkretnom slučaju tužitelj kao potrošač je bio ograničen jer mu je ponuđen unaprijed pripremljen tipski ugovor pa nije mogao pregovarati o promjenjivoj kamatnoj stopi, valutnoj klauzuli kao i naknadi za obradu kredita za koje je utvrđeno da su nepoštene, a time i ništetne, za zaključiti je da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje o spornoj odredbi naknade za obradu i odobravanje kredita i oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

21. Posebno je za istači da činjenica što je trošak obrade kredita određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, ukazuje da korisnicima kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu u nominalnom iznosu, što nesporno upućuje na zaključak da naknadom za obradu kredita nisu pokriveni stvarni troškovi koje tuženik imao pri obradi kredita, već su isključivo motivirani interesom tuženika za što većom zaradom, potpuno zanemarujući interes tužitelja korisnika kredita da trošak bude što manji odnosno realan.

22. S obzirom na navedena utvrđenja sud je prihvatio zahtjev tužitelja na utvrđenje da je ništetna odredba čl. 6. predmetnog ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena naknada za obradu kredita.

23. Odredbom čl. 328. Zakona o obveznim odnosima propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Kako se predmetnom tužbom zahtijeva utvrđenje ništetnosti, a takva tužba se može uvijek podnijeti očito je da tužitelj nije pao u zakašnjenje, pa je prigovor zastare neosnovan. U odnosu na kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatom za navesti je da nakon što ova presuda na utvrđenje ništetnim dijela odredbe čl. 6. postane pravomoćna tek će tada početi zastarijevanje tako da zastara u ovoj pravnoj stvari nije niti započela. Slijedom navedenog prigovor zastare je neosnovan.

24. Iz pismenog očitovanja Addiko banke od 15. srpnja 2024. sud je utvrdio da je naknada za obradu kreditnog zahtjeva naplaćena 20. lipnja 2005. prilikom isplate kredita u iznosu 1.305,78 HRK , što po fiksnom tečaju konverzije iznosi 173,31 eura. Kako postavljeni tužbeni zahtjev odgovara jednokratnoj naknadi naplaćenoj od strane tuženika i kako je dio odredbe čl. 6. ugovora o kreditu o pravu tuženika na naplatu za obradu kredita utvrđen ništetnim to je sud tužitelju dosudio utuženi iznos od 173,31 eura temeljem odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima.

25. Iz naprijed navedenih utvrđenja proizlazi da je tuženik bio nepošten kod ugovaranja i naplate navedenih naknada iz kojeg razloga je obvezan na plaćanje zatezne kamate na naknadu za obradu kredita od 21. lipnja 2005. s obzirom da je naknadu naplatio 20. lipnja 2005. Odluka o kamatama temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

26. Sud je savjesno i brižljivo ocijenio svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno u smislu čl. 8. ZPP-a.

27. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st.1. i čl. 164. ZPP-a VPS je 1.340,50 eura.

Tužitelj je uspio u sporu i zastupan po punomoćniku odvjetniku imao je trošak sastava tužbe u iznosu 200,00 eura, sastav obrazloženog podneska od 6.12.2024. iznos od 200,00 eura, ročište 22.1.2025. iznos od 200,00 eura, , ročište 20.02.2025 iznos od 200,00 eura, ročište za objavu presude 26.2.2025. iznos od 100,00 eura ukupno 900,00 eura, PDV 225,00 eura, ukupno 1.125,00 eura .

Tužitelju ne pripada trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu jer s obzirom na odredbu čl. 11. st. t.20. Zakona o sudskim pristojbama kao potrošač nije obveznik plaćanja sudske pristojbe.

Na dosuđeni trošak tužitelju pripada zatezna kamata od dana presuđenja temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona.

Sud je odbio tuženika sa zahtjevom za naknadom parničnog troška u iznosu od 1.000,00 eura jer isti nije uspio u sporu.

U Vukovaru, 26. veljače 2025.

Sudac

Ivica Grubišić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba na Županijski sud. Žalba se podnosi u tri primjerka u roku 15 dana od dana objave presude putem ovog suda.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku odvjetniku Marijan Belčić

2. Tuženiku po punomoćniku Odvjetničko društvo Šavorić i partneri