REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U ZABOKU

Zabok, Matije Gupca 22

Poslovni broj P-731/2023.-21.

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Zaboku, po sucu Karolini Balen, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice JŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Lucija Car-Pavlic i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Križanec, Car-Pavlic i Poparić iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, kojeg zastupa punomoćnica Lucija Novak i dr. odvjetnici u Odvjetničkom društvu Leko i partneri iz Zagreba, radi isplate, nakon dana 22. siječnja 2025. zaključene javne glavne rasprave u nazočnosti punomoćnice tužitelja i zamjenice punomoćnika tuženika ĐŠ, odvjetničke vježbenice u Zagrebu, na ročištu za objavu odluke 26. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 4.860,04 EUR sa zateznim kamatama, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se do 31. prosinca 2022. određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koje teku kako slijedi:

- na iznos od 7,11 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 8,22 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 12,09 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 8,38 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 8,97 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 4,14 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 0,01 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 0,93 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 3,31 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 3,05 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 0,78 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 5,02 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 8,12 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 13,10 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 11,80 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 18,23 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 16,83 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 19,76 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 39,23 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 35,07 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 46,29 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 42,68 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 35,04 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 48,74 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 66,72 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 54,32 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 58,82 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 52,77 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 53,68 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 76,53 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 78,12 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 98,57 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 87,29 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 76,54 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 75,20 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 74,24 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 78,97 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 83,94 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 84,31 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 80,99 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 82,63 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 84,19 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 81,71 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 82,55 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 81,15 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 77,61 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 81,35 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 83,41 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 82,69 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 74,69 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 81,51 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 81,84 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 78,97 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 71,33 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 71,13 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 72,78 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 75,86 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 80,59 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 78,15 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 79,55 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 81,15 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 73,12 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 75,00 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 74,43 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 72,23 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 71,33 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 71,57 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 74,42 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 76,49 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 76,02 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 77,99 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 79,38 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 78,64 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 79,63 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 79,63 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 79,63 EUR od 01.10.2015.. do isplate

- na iznos od 79,63 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 79,63 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 79,63 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 79,63 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 79,63 EUR od 01.10.2015. do isplate

- na iznos od 79,63 EUR od 01.10.2015. do isplate,

u roku od 15 dana.

II. Odbija se kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva tužiteljice koji glasi:

"Nalaže se tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 899,84 EUR sa zateznim kamatama, tekućim od dana 1. listopada 2015. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29 st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se do 31. prosinca 2022. godine određuje se za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate određuje se, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

III. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužiteljici prouzročene parnične troškove u iznosu od 1.460,32 EUR sa zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude 26. veljače 2025. do isplate, prema stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23), koja se određuje uvećanjem referentne stope (kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužiteljice za naknadom troškova parničnog postupka u preostalom zatraženom iznosu.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je u tužbi navela da su stranke 15. rujna 2005. zaključile ugovor o kreditu broj 9010726076, i to tuženik kao kreditor, tužiteljica kao korisnik kredita, GŠ kao solidarni dužnik te ŠŠ kao založni dužnik, kojim je tužiteljici odobren i isplaćen kredit u iznosu od 61.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, dok se tužiteljica obvezala vratiti navedeni iznos uz valutnu klauzulu u 240 jednakih mjesečnih anuiteta prema srednjem tečaju važećem za CHF tečajne liste kreditora na dan plaćanja prema otplatnoj tablici. Zaključen je i aneks istom ugovoru o kreditu dana 9. prosinca 2015. kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

1.1. Tužiteljev zahtjev za isplatu proizlazi iz pravomoćne presude u postupku kolektivne zaštite koji se protiv tuženika vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P- 1401/12. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obavezama ugovornih strana pa je time tuženik postupio suprotno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) i Zakonu o obveznim odnosima.

1.2. U odnosu na ništetnost CHF tečaja prvostupanjska presuda je potvrđena i presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019.

1.3. Predmetni ugovor o kreditu je zaključen prema unaprijed otisnutom sadržaju, radi se o standarno formuliranom ugovoru pripremljenom od strane tuženika kao jače dominantne ugovorne strane, a tužiteljica ni na koji način nije bila u mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora niti pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama. Tuženik nije na odgovarajući i transparentan način informirao tužiteljicu da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR, usprkos tome što je priroda i specifičnost valute CHF bila poznata tuženiku, ali ne i tužiteljici koja kao prosječan potrošač ne raspolaže potrebnim stručnim znanjem i nije bio svjestan rizika kojeg preuzima i nije mogla znati za mogućnost aprecijacije valute CHF u odnosu na kunu, kao što nije mogla ni procijeniti potencijalno znatne ekonomske posljedice koje je odredba o valutnoj klauzuli u CHF mogla imati za njezine financijske obveze.

1.4. Tužitelj se poziva i na čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14 i 110/15) prema kojoj odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku individualne pravne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između stranaka.

1.5. Tražbina tužiteljice po njenoj tvrdnji po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ukupno iznosi, kako slijedi: 1) imajući u vidu ništetnost odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, tužiteljica ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi bila dužna platiti da se od početka otplate kredita do dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju odnosno, dana konverzije ugovora u valutu EUR, za cijelo vrijeme primjenjivala otplata kredita bez valutne klauzule. Naime, tuženik je do dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2015. odnosno dana konverzije ugovora u valutu EUR, uzimajući u obzir (ništetnu) odredbu o valutnoj klauzuli u CHF, tužitelju obračunavao anuitete u kunama, uz primjenu enormnog povećanja tečaja CHF u odnosu na kunu i time stekao nepripadnu imovinsku korist. Preplaćeni iznosi anuiteta do dana konverzije ukupno iznose 4.870,92 EUR, s time da tužiteljica ima pravo na zatezne kamate tekuće od svakog pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate. Zatezne kamate na preplaćene anuitete od dana svake pojedine uplate do dana konverzije, ukupno uglavničeno iznose 1.502,23 EUR, koji iznos uglavničenih zateznih kamata će tužiteljica prebiti s preplatom iz konverzije, dok će u toč. 1. tužbenog zahtjeva potraživati svaki pojedini preplaćeni anuitet, sa zateznim kamatama od dana nakon konverzije (1. listopada 2015.) do isplate. 2) Nadalje, ističe da je u odredbi članka trećeg dodatka navedeno da obveza korisnika kredita na ime nedospjele glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 25.468,60 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora, što bi u kunskoj protuvrijednosti na dan konverzije iznosilo 194.516,43 kn, no kada bi se uzele u obzir uplate tužitelja tijekom cijelog kreditnog razdoblja do konverzije te činjenica ništetnosti odredbi o valutnoj klauzulu u CHF, tada bi preostali iznos glavnice iznosio 182.445,44 kn. Stoga i u tom dijelu postoji razlika od 12.070,99 kn (194.516,43 kn - 182.445,44 kn), odnosno, 1.602,10 EUR, koju je tuženik dužan nadoknaditi tužiteljici pa bi i navedeni iznos predstavljao tražbinu tužiteljice u ovom postupku, za koji iznos tuženik tužiteljicu kao potrošača treba obeštetiti. Naime, zakonodavna intervencija u ugovorni odnos stranaka ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima jer potrošač ne smije biti na temelju takve zakonodavne intervencije stavljen u činjenično i pravno lošiji položaj u odnosu na situaciju u kojoj bi se tužiteljica kao potrošač nalazila da nepoštene odredbe nisu postojale. S obzirom da je tuženik dodatkom (članak peti) priznao da postoji preplata tužitelja na dan 30. rujna 2015. u iznosu od 2.305,24 EUR, odnosno, 17.606,27 kn, tužiteljica prebija navedeni iznos (primjenjujući pravila o uračunavanju iz čl. 172. Zakona o obveznim odnosima) s uglavničenim iznosom zateznih kamata (zatezne kamate na preplaćene anuitete od dana svake pojedine uplate do dana konverzije), što ukupno iznosi 1.502,23 EUR te dijelom razlike za neotplaćenu glavnicu (803,01 EUR) pa se po toj gornjoj osnovi potražuje iznos od 799,09 EUR sa zateznim kamatama od dana nakon konverzije (1. listopada 2015.) do isplate.

1.6. Tužiteljica je temeljem čl. 323. Zakona o obveznim odnosima zatražila od tuženika isplatu iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Poziva se i na čl. 1111. st. 1. i čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima.

2. Podneskom od 9. prosinca 2024. tužiteljica je precizirala tužbeni zahtjev na način kao u izreci u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka te sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj ("Narodne novine" broj 57/22 i 88/22) na način pobliže označen u izreci. Pri tom se ističe da je u tom podnesku tužiteljica obrazložila da pod točkom 1. tužbenog zahtjeva traži ukupni iznos preplate s obzirom na rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita, dok pod točkom 2. tužbenog zahtjeva zahtijeva novčani iznos koji ostaje nakon što se iznos zateznih kamata na svaki preplaćeni anuitet do dana konverzije prebije s utvrđenom preplatom priznatom po konverziji na dan 30. rujna 2015. i iznosom razlike u priznatoj glavnici po konverziji i glavnice po stvarnom otplatnom planu, nakon čega preostaje iznos od 899,84 EUR na ime preostalog iznosa razlike u priznatoj glavnici po konverziji i glavnice po stvarnom otplatnom planu (što znači da se ovaj dio tužbenog zahtjeva odnosi na razliku glavnice).

3. Tuženik je u odgovoru na osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. U cijelosti je postupio sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju te je dostavio tužitelju izračun konverzije kredita nakon čega je tužitelj potpisao dodatak ugovoru o kreditu čime je izvršena konverzija istoga. Tužiteljica je cijelu tužbu pogrešno koncipirala na način kao da je predmetni ugovor o kreditu i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati potpisom dodatka ugovoru o kreditu. U trenutku podnošenja tužbe nema više povredi Zakona o zaštiti potrošača. Kako se radi o konvertiranom kreditu, tužiteljica pokušava ostvariti pravo koje je protivnom prisilnom propisu i kojim bi dva puta naplatila istu tražbinu jer je jednom već naplatila tražbinu budući da joj je preplata uračunata u ukupnom stanje duga prilikom konverzije, dok bi ju drugi puta naplatila temeljem ovako postavljenog tužbenog zahtjeva. Valutna klauzula, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije ničija špekulacija, već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. 80% svih depozita je u stranoj valuti te je očito da tržištem ne mogu prevladati kunski krediti. Smisao čl. 22. Zakona o obveznim odnosima je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kad dužnik ispuni svoju obvezu odnosno s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog čl. 21. Zakona o obveznim odnosima.

3.1. Tužiteljica je poslovno sposobna osoba te nije izdvojila ni jedno pitanje kao sporno ili tražila bilo kakva razjašnjenja sovjih ugovornih obveza unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika te se može zaključiti da spornih odredbi nije ni bilo. Svjesno se odlučila za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sama ocijenila kako joj upravo najviše odgovara. Iz takvog ponašanja može se razumno zaključiti da su joj bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze. Iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem jer to s obzirom na specifičnost usluge nije moguće kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka i zbog toga što bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina usluga bi poskupila u toj mjeri da bi većini potrošača bila nedostupna.

3.2. Iz ugovornih odredbi proizlazi da je tužiteljica bila upoznata s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja ugovorenih valuta te da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja. Istaknuo je i prigovor zastare.

3.3. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev tužiteljice.

4. Sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u ugovor o kreditu na stranici broj 13-18 spisa, u dodatak ugovoru o kreditu na str. 118-123 spisa, u dokumentaciju na str. 128- 160 spisa, saslušao tužiteljicu i svjedoka PŠ, u nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka trgovačkog društva Centra za financijska vještačenja d.o.o.

5. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22, u daljnjem tekstu ZPP- a) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice djelomično osnovan i to u dijelu u kojem je zatražena isplata razlike po osnovi ništetnosti ugovorne odredbe kojom je vraćanje kredita bilo vezano uz valutnu klauzulu prema tečaju na dan isplate pojedinog anuiteta, dok nije osnovan dio tužbenog zahtjeva na isplatu razlike glavnice.

6. Nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu broj 9010726076.

7. Stranke su kao kreditor i korisnik kredita zaključile 15. rujna 2005. ugovor o kreditu. Tužitelju je odobren i isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti od 61.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju banke tuženika na dan korištenja kredita. Istim ugovorom ugovoren je rok otplate od 240 mjeseci te je ugovorena promjenjiva kamatna stopa redovnih kamata koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva u skladu s odlukom banke o kreditiranju građana, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,65% godišnje. Kredit je odobren za adaptaciju stambenog objekta.

8. Prvenstveno je sud ispitivao svojstvo potrošača tužiteljice. Iz ugovora ne proizlazi da bi ugovor bio namijenjen poduzetničkoj ili poslovnoj aktivnosti.

8.1. Prema čl. 3. t. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni su tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije i obvezujućom praksom Suda Europske unije. U interpretativnoj presudi od **.**.2015., J, C- 110/14, EU:C:2015:357 Sud Europske unije protumačio je pojam „potrošač“ u smislu čl. 2. t. (b) Direktive 93/13 na način da je istaknuo da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredbi trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između „prodavatelja robe ili pružatelja usluga“ i „potrošača“, pri čemu su ti pojmovi definirani u čl. 2., t. (b) i (c) Direktive. Prema tim definicijama „potrošač“ je svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, a „prodavatelj robe ili pružatelj usluge“ je svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Na takvoj definiciji potrošača i prodavatelja robe ili pružatelja usluge temelji se sustav zaštite potrošača u kojem se potrošač u odnosu na prodavatelja robe i pružatelja usluge nalazi u podređenom položaju vezano uz pitanja koja se odnose na mogućnost pregovaranja i na razinu informacija, što dovodi do pristupanja uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe, odnosno pružatelj usluge, bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj.

8.2. Saslušana u svrhu dokazivanja tužiteljica je iskazala da je predmetni ugovor o kreditu zaključila u privatne svrhe i to za adaptaciju obiteljske kuće u kojoj živi. Cijeli kreditni iznos je utrošen u tu svrhu. Nije imala ni OPG ni obrt i trgovačko društvo. U banci joj je rečeno da po svojim primanjima može dobiti samo ovaj kredit u CHF i to samo uz uvjet da joj sin bude sudužnik. Anuitet kredita je s vremenom počeo stravično rasti tako da je isti mjesečno iznosio i 1.000,00 kn više od početnog. Ništa joj nije objašnjeno o tome što znači valuta CHF ni njezin rizik. Ugovor je sastavila banka, a ona je ugovor pročitala i nije se toliko razumjela u sve to, a bio joj je bitan samo otplatni plan i da cijelo vrijeme doista bude takav otplatni plan. Nije imala pojma da bi CHF mogao toliko rasti. Da je to znala, ne bi zaključila takav ugovor o kreditu. Pregovorima je bio nazočan i njen sin. Dodatak ugovora o kreditu sastavila je banka. U tome nije mogla ništa mijenjati. U tom dodatku nije bilo navedeno da se odriče prava potraživati bilo što po tom ugovoru. U banci joj nije niti rečeno da se potpisivanjem dodatka odriče bilo kakvih tražbina. Ne bi potpisala dodatak ugovoru o kreditu da je u istom pisalo da se odriče prava bilo kakvih potraživanja. Prije zaključenja ovog kreditnog odnosa nije imala drugi kredit u stranoj valuti. Nije od banke tražila pojašnjenja jer joj je bio bitan samo otplatni plan. Uslijed rasta tečaja nije prigovarala odnosno nije se obraćala banci jer nije znala da uopće ima to pravo.

8.3. Svjedok GŠ je iskazao da je upućen u predmetni kredit, ali nije pregovarao u vezi predmetnog kredita. Došao je s majkom u banku tražiti kredit radi adaptacije majčine kuće. Majka je donijela platnu listu te je rečeno da može dobiti jedino takav kredit u valuti CHF i da je to najpovoljnije. Ništa nisu objašnjavali u vezi rizika vezano uz valutu CHF kao ni bilo što drugo. Oni ništa nisu pitali. Pročitao je ugovor o kreditu. Koliko su oni financijski pismeni, toliko im je bilo jasno. Najbitnije im je bilo da im kamata bude onakva kakva je ugovorena i otplatni plan kakav je postojao. Ne sjeća se je li bio s majkom u vremenu potpisivanja dodatka ugovora o kreditu. Banka je sastavila ugovor o kreditu. Ni na koji način nisu mogli utjecati na ugovorne odredbe. Misli da je kreditni anuitet mjesečno na početku iznosio 1.700,00 ili 1.800,00 kn, a kasnije je skočio na 2.900,00 kn. Ne zna je li majka ranije zaključivala kredit u stranoj valuti. On nije. Nakon što mu je predočen dodatak ugovora o kreditu na str. 118 do 122 spisa potvrdio je da se na istom ugovoru nalazi njegov potpis i parafi. Misli da je banka sastavljala i dodatak ugovoru o kreditu. Nisu mogli ništa mijenjati na tom ugovoru jer banka je uvijek davala takve ugovore. Majka sigurno ne bi potpisala odricanje od nekog od svojih prava, a ne bi ni on. U trenutku potpisivanja dodatka ugovoru trebali su zaustaviti visoki mjesečni anuitet koji nije bilo moguće plaćati. U banci nije rečeno da bi majka ili on izgubili pravo na neku tražbinu ako potpišu dodatak ugovoru o kreditu. Majka nije obeštećena zaključenjem ugovora o kreditu. Na pitanje jesu li se raspitivali prilikom dolaska u banku ili drugim kreditnim proizvodima odnosno kreditima u drugoj valuti odgovorio je kao i ranije da je navedeni ugovor o kreditu bio predstavljen kao jedini mogući i najpovoljniji. Nisu mislili da bi banka bilo što skrivala.

9. Kako je tužiteljica sklopila predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača, što proizlazi i iz iskaza tužiteljice i svjedoka, i kako je namjena ugovora bila potrošačka, na predmetni slučaj primjenjuju se odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, br. 96/2003, u daljnjem tekstu: ZZP/03) te utvrđenja iz pravomoćnih presuda, donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača.

10. U odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen je sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10.1. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt 249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

10.2. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. djelomično je prihvaćena ustavna tužba u dijelu valutne klauzule u CHF te je u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak.

10.3. Odlučujući ponovno o reviziji, odlukom poslovni broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. Vrhovni sud Republike Hrvatske djelomično je ukinuo dio odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u odnosu na valutnu klauzulu u CHF te je predmet vraćen na ponovno suđenje.

10.4. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17 kojom je odbijena, između ostalog, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula).

10.5. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika te u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali.

11. Prigovor zastare tražbine na isplatu zbog ništetnosti odredbe o načinu vraćanja kredita u anuitetima vezanim uz valutu CHF na dan otplate pojedinog otplaćenog iznosa nije osnovan. Podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare. Pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23., 155/23., u daljnjem tekstu: ZOO), zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. U odnosu na isplatu iznosa po osnovi nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutnu klauzulu, kolektivni spor je pravomoćno završio tek 14. lipnja 2018. te od tada nije protekao zastarni rok od pet godina po čl. 225. ZOO-a, za podnošenje tužbe po toj osnovi jer je tužba u ovom predmetu podnesena 12. lipnja 2023., sve sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz odluke poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i objedinjenom pravnom shvaćaju od 31. siječnja 2022.

12. Po čl. 138. a ZZP/07 propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

12.1. Sukladno izričitoj zakonskoj odredbi čl. 502. c ZPP-a ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

12.2. Isto propisuje i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača iz 2019. koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog parničnog postupka.

13. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svoje tražbine na temelju takvih ugovornih odredbi, sve sukladno utvrđenjima iz postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača.

13.1. Tuženik je prilikom zaključenja ugovora o kreditu postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03), a što je utvrđeno u postupku kolektivne zaštite. Ničim nije dokazao (ni predlagao dokaze) da bi tuženik kao trgovac i tužitelj kao potrošač u konkretnom slučaju pojedinačno pregovarali. Tužiteljica je zbog promjene tečaja tuženiku više platila od onog koliko bi platila da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio, niti su mu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF. Tuženik kao banka bio je dužan upoznati tužiteljicu da Hrvatska narodna banka štiti tečaj kune u odnosu na EUR, a ne u odnosu na CHF, a da to tužiteljica kao laik doista nije trebala znati. Osim toga, klijent je imao povjerenja u banku.

13.2. Kako je u ovom konkretnom postupku utvrđeno iskazom tužiteljice da tuženik prije zaključenja predmetnog ugovora o kreditu nije tužiteljicu informirao o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u odnosu na sporne ugovorne odredbe, budući da je tužiteljici predočeno jedino da je kreditno sposobna samo za ovaj kredit u CHF uz obavezno sudužništvo te nije dobila nikakve relevantne informacije o financijskim posljedicama zaključenja ugovora te je time prouzročena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, kako je to utvrđeno u kolektivnom sporu, to je tuženik postupio protivno čl. 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ 96/03). Tužiteljica je zbog promjene tečaja tuženiku više platila od onog koliko bi platila da je tečaj zadržan na razini koja je bila u trenutku isplate kredita odnosno po početnom tečaju. Prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja CHF, koje god naobrazbe bio niti su mu temeljem dokaza u spisu mogli biti poznati mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja CHF.

14. Za pokretanje i vođenje postupka za zaštitu kolektivnog interesa nije nužno da je došlo do povrede nečijeg subjektivnog interesa i za pokretanja postupka radi zaštite kolektivnog interesa po Zakonu o zaštiti potrošača nisu ovlašteni pojedinci, a s druge strane, osobe koje su zakonom ovlaštene za pokretanje takvog postupka nisu ovlaštene tražiti naknadu štete koju su zbog određene nedopuštene prakse pretrpjeli pojedini potrošači, niti su ovlaštene pokretati parnice radi poništenja svih ugovora koje su pojedini potrošači sklopili.

14.1. Kad sud utvrdi postojanje određene povrede propisa o zaštiti potrošača, u postupku individualne pravne zaštite radi naknade štete ili izmjene ugovora mogu se pozivati na sadržaj odluke iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, a osuđujuća presuda iz postupka kolektivne zaštite obvezuje sudove u postupcima individualne pravne zaštite koju pokrene pojedini potrošač, pa tako obvezuje i ovaj sud.

14.2. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

14.3. Tužiteljičin zahtjev za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja ništetnim odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli. Tužiteljici je plaćanjem anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan plaćanja tijekom trajanja ugovora nastala šteta u smislu umanjenja imovine, dok je tuženik stekao nepripadnu korist temeljem ništetnih odredbi.

14.4. Sud smatra da ugovor o kreditu egzistira i bez ništetnih odredbi (presumpcija da nepoštene odredbe nisu nikad ni bile ugovorene), dakle samo s ugovorenom kamatnom stopom i bez obveze plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF obračunatih po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja.

15. Po čl. 323. ZOO-a tuženik je dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnima. Dakle, tužiteljica ima pravo na isplatu razlike stvarno plaćenih anuiteta na temelju obračuna tuženika prema tečaju za CHF kako se mijenjao tijekom razdoblja otplate i tečaja koji je korišten prilikom isplate kredita.

15.2. Pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi i stranka se na ništetnost može pozivati i prigovorom u parnici ili isticanjem deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti.

16. Radi utvrđivanja visine tužbenog zahtjeva odnosno utvrđivanja kolika je razlika u mjesečnim anuitetima kredita između iznosa koje je tužitelj otplatio i onih koje bi plaćao po osnovi valutnog tečaja koliko je iznosio u trenutku isplate kredita, određeno je financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku trgovačkom društvu Centru za financijska vještačenja d.o.o.

17. Nalazom i mišljenjem vještaka utvrđeno je da pod pretpostavkom da se tijekom razdoblja otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj u razdoblju otplate do dana izračuna konverzije kredita, ukupan iznos preplata uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja za otplatu u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do dana izračuna konverzije kredita, iznosi 4.860,04 EUR. Ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na niži tečaj u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznosi 466,75 EUR. Ukupan iznos koji je više plaćen uz zbroj više i manje plaćenog, za vrijeme otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 4.393,29 EUR.

17.1. Glavnica po kreditu u CHF, temeljem stvarnog otplatnog plana, uzevši u obzir početni tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita bi na dan konverzije iznosila 182.445,44 kn, dok je konverzijom utvrđena glavnica u iznosu od 194.516,43 kn. Razlika u iznosu nedospjele glavnice po konverziji u odnosu na glavnicu temeljem stvarnog otplatnog plana i tečaja iznosi 1.602,10 EUR. Prilikom izračuna konverzije tuženik je uzeo u obzir sve uplate tužitelja te je postupao u skladu sa Zakonom o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i čl. 19. c. te priznao preplatu tužitelja u iznosu od 2.305,24 EUR.

17.2. Zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose po osnovu promjene tečaja iznad tečaja koji je vrijedio na dan isplate kredita, obračunate do dana 11. siječnja 2016. ukupno iznose 1.602,98 EUR.

17.3. Pod pretpostavkom da se primjenjuje čl. 172. Zakona o obveznim odnosima o uračunavanju kamata i troškova, tada bi preostali iznos preplate priznate po konverziji nakon umanjenja s iznosom zateznih kamata obračunatih na svaki preplaćeni anuitet zbog promjene tečaja na više do dana 11. siječnja 2016. iznosio 702,26 EUR. Pod pretpostavkom da bi se tako utvrđenim preostalim iznosom preplate priznate po konverziji umanjivala razlika u priznatoj glavnici po konverziji u odnosu na glavnicu koja bi bila po stvarnom otplatnom planu i primjenom tečaja za isplatu, preostali iznos razlike u glavnici po konverziji bi iznosio 899,84 EUR.

17.4. Tuženik je općenito prigovarao nalazu i mišljenju financijskog vještaka kao nepotrebnom i bespredmetnom jer u ovoj pravnoj stvari nije primjenjiv.

17.5.. Sud je cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje financijskog vještaka jer je isti izrađen temeljem cjelokupne dokumentacije, stručno i objektivno sukladno čl. 258. ZPP-a.

18. Kako je prema nalazu i mišljenju financijskog vještačenja utvrđeno da tužiteljica nije u potpunosti financijski obeštećena, to se za dosuđeni iznos bez osnove povećala imovina tuženika jer je tuženik ovaj iznos primio temeljem ništetne odredbe, to je tuženik ovaj iznos tužiteljici dužan vratiti zajedno s kamatom koja u skladu s čl. 1111. ZOO-a, teče na svaki pojedini mjesečni preplaćeni iznos anuiteta od njegove dospjelosti, a kako je to navedeno u nalazu i mišljenju vještaka. Tuženik je nepošten stjecatelj od dana stjecanja svakog preplaćenog iznosa, budući je on navedene iznose stekao temeljem nepoštenih ugovornih odredbi, koje su utvrđene ništetnima (čl. 1115. ZOO-a).

18.1. Sklapanje sporazuma o konverziji ne znači da tužiteljica nema pravo tražiti vraćanje preplaćenog iznosa na temelju ništetnih ugovornih odredbi pod pretpostavkom da nije u potpunosti obeštećena iznosom priznatim prilikom konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Pravila o konverziji ugovora o kreditu ni sam sporazum o konverziji nije uredio pitanje rješavanja preplaćenog temeljem ništetnih ugovornih odredbi kredita s valutnom klauzulom u CHF, tim više što se ni tužiteljica u sporazumu o konverziji nije odrekla prava zahtijevati potpuno obeštećenje na temelju ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Tek od trenutka sklapanja sporazuma o konverziji ugovoreni su konkretni iznosi preostale glavnice u EUR i točan način promjenjivosti kamatne stope, a ne i za razdoblje koje je prethodilo konverziji. To znači da sklapanjem sporazuma o konverziji nije postignut puni učinak zaštite tužiteljice kao potrošača i nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka.

18.2. No, ovaj sud smatra da pri izračunu visine tražbine nije moguće uzeti u obzir i tzv. negativne razlike iz vremena kad je tečaj bio niži od početno ugovorenoga. Tuženik nije potrošač, niti se može pozivati na zaštitu koja je potrošačima pružena kolektivnom zaštitom. Nadalje, prema čl. 323. st. 2. ZOO-a, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ugovora je odgovoran suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ako ovaj nije znao ili morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. Tužiteljica kao ugovorna strana nije odgovorna za ništetnost navedenih odredbi, već je za to odgovoran tuženik kao kreditor, koji je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zaključujući ugovore o kreditima korištenjem nepoštenih ugovornih odredbi. Manje plaćeni anuiteti proizlaze iz tečajne razlike CHF-a koja tužiteljici nije bila jasno objašnjena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. Iz čl. 81. st. 1. ZZP/03 ne proizlazi da bi plaćanjem manjeg anuiteta u određenom vremenskom razdoblju trajanja ugovora tuženik zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli ostvarivao pravo na povrat u smislu čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer se čl. 81. st. 1. ZZP/03 odnosi samo na potrošače, a tuženik nema svojstvo potrošača. Tuženik je banka, tj. trgovac čija je osnovna funkcija da pruža usluge u vezi s izdavanjem kredita što znači da mu je itekako bila poznata mogućnost pada tečaja CHF i taj rizik je preuzeo kao rizik poslovanja. Kako banka nije potrošač, niti je plaćanjem anuiteta po nižem tečaju ili kamati nižoj od početno ugovorene, tužiteljica bilo što primila ili stekala bez osnove jer je čitavu uplatu primio tuženik pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primila, to sud nije prihvatio prigovor tuženika da bi u izračunu trebalo uzeti u obzir i tzv. negativne razlike za vrijeme kad je tečaj plaćanja bio niži od tečaja po kojem je kredit isplaćen te za vrijeme u kojem je kamatna stopa bila manja od početne. Osim toga, tuženik nije precizirao prigovor radi prebijanja.

18.3. Tužiteljici po stavu ovog suda ne pripada pravo na isplatu zatraženog iznosa razlike iznosa preostale glavnice prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa i tečaja na dan plaćanja u odnosu na iznos preostale glavnice prema početnom otplatnom planu primjenom tečaja na dan isplate kredita umanjena za razliku glavnice iz konverzije. Prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u rješenju posl.br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. proizlazi sljedeće: „Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je (i) u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli“. Tužiteljica nije dokazala da bi takav dodatak bio ništetan niti da ne bi proizvodio pravne učinke. Razlika glavnice je posljedica konvertirane glavnice u skladu s odredbama ZID ZPK/15 u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju. Zato su iznosi koje tužiteljica na ime razlike glavnice potražuje posljedica sklapanja dodatka ugovoru o kreditu između stranaka, valjanog dogovora stranaka o tome, a tužiteljica nije dokazala da su odredbe tog dodatka ništetne niti sud može zaključiti o postojanju nekih razloga ništetnosti (jer sud pazi na ništetnost po službenoj dužnosti), sve cijeneći i nespornu činjenicu da je konverzija izvršena prema odredbama ZID ZPK-a. Osim toga, odredbe iz ugovora o konverziji koje se odnose na visinu glavnice nisu neodređene ni neodredive, već jasne i određene te je tužiteljica mogla odlučiti hoće li takav ugovor o konverziji prihvatiti ili ne.

18.4. Tužiteljica ima pravo na dospjeli iznos glavnice obračunati zateznu kamatu do određenog datuma i izraziti je u apsolutnom iznosu, a na neplaćeni iznos glavnice zatražiti zateznu kamatu od datuma s kojim je izračunao zateznu kamatu u apsolutnom iznosu te sud smatra da tužitelju pripada zatraženu zateznu kamatu u apsolutnom iznosu jer se time ne krši ni jedna zakonska odredba, ali s obzirom da glavnica na koju je obračunata i u apsolutnom iznosu izražena zatezna kamata do konverzije, nije plaćena, to ne bi imala pravo na zakonsku zateznu kamatu na apsolutni iznos kamate, sve u skladu s čl. 31. ZOO-a. No, nakon preciziranja tužbenog zahtjeva tužiteljice po izvršenom financijskom vještačenju, jasno je da novčani iznos od 899,84 EUR (točka 2. tužbenog zahtjeva), koji ostaje nakon što se apsolutni iznos zateznih kamata na svaki preplaćeni anuitet do dana konverzije prebije s utvrđenom preplatom priznatom po konverziji na dan 30. rujna 2015. i iznosom razlike u priznatoj glavnici po konverziji i glavnice po stvarnom otplatnom planu, odnosi upravo na ime preostalog iznosa razlike u priznatoj glavnici po konverziji i glavnice po stvarnom otplatnom planu, a na što iz naprijed navedenih razloga tužiteljica nema pravo. Taj dio tužbenog zahtjeva, zbog unaprijed učinjenog prebijanja tražbina tužiteljice, ne odnosi se više na apsolutno izraženi iznos zatezne kamate.

18.5. Zato je sud odbio drugi dio tužbenog zahtjeva tužiteljice.

19. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a i 1115. ZOO-a.

20. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154. st. 4. u vezi s čl. 155. ZPP-a jer je tužiteljica djelomično uspjela s tužbenim zahtjevom te su joj priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23).

21. Tužiteljica je kvantitativno uspjela u parnici sa 84,38% (4.860,04 / 5.759,88=84,38%), a tuženik je tijekom cijelog postupka osporavao osnove tužbenog zahtjeva u cijelosti, time da je i u pogledu osnove uspjeh tužiteljice jednak (84,38%) jer po stavu suda ne postoji osnov za dosudu razlike glavnice tužiteljici. Oduzimanjem uspjeha tužiteljice u postupku od tuženikovog uspjeha u postupku (84,38%-15,62%=68,76%), dobiva se iznos od 68,76% uspjeha tužiteljice u postupku te joj je u tom omjeru dosuđena naknada parničnog troška.

22.1. Parnični trošak tužiteljice obuhvaća trošak zahtjeva za dostavom dokumentacije koja ja bila potrebna za sastav tužbe (tbr. 36/3 – 25 bodova), sastava tužbe (tbr. 7/1-100 bodova), trošak zastupanja na ročištu 15. svibnja 2024., 17. rujna 2024. i 22. siječnja 2025. (tbr. 9/1-100 bodova), trošak sastava podnesaka od 8. veljače 2024. i 9. prosinca 2024. (tbr. 8/1-100 bodova), kao i trošak zastupanja na ročištu za objavu odluke (tbr. 9/3- 50 bodova), što ukupno iznosi 675 bodova ili 1.350,00 EUR. PDV na taj iznos jest 337,50 EUR, što ukupno iznosi 1.687,50 EUR. No, kako je tužiteljica uspjela u parnici sa 68,76%, to joj je pripada razmjerno umanjeni parnični trošak u iznosu od 1.160,32 EUR. 22.2. Trošak sastava podnesaka od 12. travnja 2024., 20. rujna 2024. i 18. prosinca 2024. nije neophodan trošak kojeg bi bila dužna snositi suprotna stranka, jer je sadržaj podneska tužiteljice od 12. travnja 2024. i 18. prosinca 2024. mogao biti iznijet i na glavnim raspravama za koje je tužiteljici priznat trošak, time da je uplata predujma za vještačenje vidljiva i u evidencijama računovodstva ovoga suda.

22.3. Tužiteljici pripada trošak vještačenja u iznosu od 300,00 EUR u cijelosti, bez obzira na uspjeh u parnici, tako da ukupni parnični trošak iznosi 1.460,32 EUR. 22.4. Na dosuđeni trošak tužiteljici su dosuđene zakonske zatezne kamate sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a od dana presuđenja pa do isplate.

22.5. O troškovima delegacije na teret državnog proračuna donijet će se posebno rješenje.

23. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zaboku 26. veljače 2025.

Sutkinja

Karolina Balen

Uputa o pravu na žalbu:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana, putem ovog suda nadležnom županijskom sudu. Ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, rok za žalbu teče od dana objave, a ukoliko stranka nije uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje, rok za žalbu teče od dana dostave ovjerenog prijepisa iste.

Dostaviti:

1. Odvj. Lucija Car-Pavlic, Zagreb

2. Odvj. Lucija Novak, Zagreb

3. eOglasna ploča suda