Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-443/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ĆK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Margita Plažanin, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Opća županijska bolnica Požega, Osječka 107, OIB: 40589450667, koji je zastupan po punomoćniku Petru Kaniću, odvjetniku u Požegi, uz sudjelovanje umješača Opće županijske bolnice Pakrac i bolnice hrvatskih veterana, Pakrac, Bolnička 74, Pakrac, koji je zastupan po punomoćnici ŠK, dipl.iur., radi isplate, odlučujući o žalbi umješača protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj Pr-102/2020-47 od 10. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Djelomično se odbija žalba umješača kao neosnovana pa se presuda Općinskog suda u Požegi, poslovni broj Pr-102/2020-47 od 10. svibnja 2024. potvrđuje u pobijanom dijelu točke I. izreke u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici iznos od 624,01 eura sa zateznim kamatama, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, tekućim:

- na iznos od 21,50 eura od 8. lipnja 2015.

- na iznos od 10,12 eura od 7. rujna 2015.

- na iznos od 173,25 eura od 9. listopada 2015.

- na iznos od 47,14 eura od 6. studenog 2015.

- na iznos od 46,21 eura od 9. prosinca 2015.

- na iznos od 12,11 eura od 12. siječnja 2016.

- na iznos od 33,68 eura od 9. ožujka 2016.

- na iznos od 17,68 eura od 10. svibnja 2016.

- na iznos od 5,52 eura od 8. lipnja 2016.

- na iznos od 32,70 eura od 8. srpnja 2016.

- na iznos od 35,37 od 8. kolovoza 2016.

- na iznos od 16,38 eura od 6. listopada 2016.

- na iznos od 4,23 eura od 7. prosinca 2016.

- na iznos od 3,22 eura od 9. siječnja 2017.

- na iznos od 5,51 eura od 6. travnja 2017.

- na iznos od 38,04 eura od 8. svibnja 2017.

- na iznos od 41,98 eura od 6. srpnja 2017.

- na iznos od 30,84 eura od 7. kolovoza 2017.

- na iznos od 38,02 eura od 6. listopada 2017.

- na iznos od 11,76 eura od 7. studenog 2017.

- na iznos od 12,87 eura od 8. prosinca 2017.

- na iznos od 85,76 eura od 8. siječnja 2018. i to po stopi koja je od 8. lipnja 2015. do 31. srpnja 2015. iznosila 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa nadalje po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Ukida se presude Općinskog suda u Požegi, poslovni broj Pr-102/2020-47 od 10. svibnja 2024. u pobijanom dijelu točke I. izreke u kojem je naloženo tuženiku isplatiti tužiteljici daljnji iznos preko 624,01 eura sa zateznim kamatama, do iznosa od 2.127,55 eura (za iznos od 1.503,53 eura) i predmet se u tom dijelu vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, kao što se ukida točka II. izreke, koja sadrži odluku o troškovima postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom naloženo je tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 2.127,55 eura sa zakonskom zateznom kamatom, izuzev zakonskih zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza poreza na dohodak, koje teku na pojedine iznose kako je to specificirano u izreci presude (točka I. izreke), kao i da joj naknadi parnični trošak u iznosu od 2.890,45 eura sa zateznim kamatama tekućim od donošenja prvostupanjske presude, sve u roku od 15 dana (točka II. izreke).

2. Protiv navedene presude u cijelosti žali se umješač zbog svih žalbenih razloga propisanih člankom 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se preinači shodno žalbenim navodima. Također, potražuje naknadu troška sudske pristojbe na žalbu.

2.1. Na žalbu nije odgovoreno.

2.2. Žalba je djelomično osnovana.

3. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu razlike plaće u iznosu od 2.127,55 eura s pripadajućim kamatama na ime dodataka na posebne uvjete rada i dodataka za odgovornost za život i zdravlje, kako u redovnom radu tako i u prekovremenom radu, te naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i zbog privremene nesposobnosti za rad, kao i naknade za cjelokupni prekovremeni rad.

4. Naime, tužiteljica je tužbom potraživala razliku plaće od travnja 2015. do zaključno prosinca 2017. na ime dodataka na posebne uvjete rada i dodataka za odgovornost za život i zdravlje, kako u redovnom radu tako i u prekovremenom radu, te naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i zbog privremene nesposobnosti za rad. Nakon provedenog knjigovodstveno financijskog vještačenja podneskom od 16. prosinca 2022. tužiteljica je uređenim tužbenim zahtjevom potraživala iznos od 2.127,55 eura kojim obuhvaća cjelokupni prekovremeni rad kod tuženika i to od svibnja 2015. do prosinca 2017.

5. Iz rezultata prvostupanjskog postupka proizlazi:

- da je tužiteljica u utuženom razdoblju bila zaposlen kod tuženika te da joj je rad bio organiziran tako da je učestalo radila prekovremeno,

- da joj tuženik nije plaćao dodatak za otežane uvjete rada na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada, iako je tužiteljica i u prekovremenom radu radila u otežanim uvjetima, a na dodatak koji bi sukladno odredbi članka 55. KU/18 imala pravo,

- da joj tuženik nije plaćao dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje pacijenata na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada, iako je tužiteljica i u prekovremenom radu radila na istom radnom mjestu, a na koji bi imala pravo na temelju odredbe 58. KU/18,

- da prilikom obračuna naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora za rad tuženik nije obračunavao (uzeo u obzir) razlike plaće koje su predmet ovog tužbenog zahtjeva, čime joj je povrijeđeno iz odredbe članka 34. KU/18,

- da je nakon provedenog financijskog vještačenja vještakinja Dajana Hart utvrdila da je tužiteljici manje isplaćena bruto plaća od travnja 2015. do prosinca 2017. u ukupnom iznosu od 16.029,99 kuna, a navedena razlika bruto plaće da se sastoji od obračunate plaće za sate prekovremenog rada u iznosu od 11.328,34 kuna, razlike dodataka za odgovornost za život i zdravlje ljudi u iznosu od 188,62 kuna, razlike dodataka za posebne uvjete rada u iznosu od 1.453,52 kuna i razlike naknade za godišnji odmor u iznosu od 2.636,94 kuna, kao i razlike naknade za vrijeme bolovanja u iznosu od 422,57 kuna.

6. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud prihvatio tužbeni zahtjev, između ostalog, i u dijelu koji se odnosi na isplatu razlike plaće na ime dodataka na posebne uvjete rada i dodataka za odgovornost za život i zdravlje, kako u redovnom radu tako i u prekovremenom radu, te naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora jer je smatrao da kolektivni ugovor daje istodobno pravo na isplatu više različitih dodataka, pa da tužiteljica ima pravo na isplatu kumulativno svih dodataka po različitim osnovama zajedno s dodatkom za prekovremeni rad.

6.1. Nadalje je taj sud smatrao da pravo tužiteljice na isplatu dodataka na plaću proizlazi iz odredbi Kolektivnog ugovora, odnosno iz odredbe članka 91. stavka 3. Zakona o radu (»Narodne novine«, broj 93/14., 127/17., 98/19., 151/22., 46/23 i 64/23., dalje: ZR) koja propisuje da se pod plaćom podrazumijeva osnovna plaća i sva dodatna davanja bilo koje vrste koje poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, Kolektivnog ugovora, Pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radniku za obavljeni rad.

7. Naime, u razdoblju koje je predmet postupka plaća tužiteljice je regulirana odredbama ZR-a, Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (»Narodne novine«, broj 143/13., 96/15. i 29/18., dalje KU) te Temeljnog kolektivnog ugovora za službenike i namještenike u javnim službama (»Narodne novine«, broj 141/12. i 24/17., dalje TKU).

7.1. Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja, KU/13. u članku 57., a KU/18 u članku 55., propisuje da radniku u zdravstvu i zdravstvenom osiguranju na pojedinim radnim mjestima i poslovima kod kojih postoje posebni uvjeti rada pripada pravo na dodatak na plaću. Prema popisu radnih mjesta i poslova koji imaju pravo na dodatak, tužiteljica kao zdravstveni radnik – medicinska sestra na bolničkom odjelu ima pravo na dodatak na plaću od 14%. Isto tako članak 59. a Dodatka I KU propisuje da zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi ostali zdravstveni i nezdravstveni radnici koji sudjeluju u postupku dijagnostike i liječenja ostvaruju dodatak na plaću u iznosu od 4% od osnovne plaće.

8. S obzirom na navedeno, i po mišljenju ovog suda osnovan je zahtjev tužiteljice kojim potražuje dodatak na otežane uvjete rada i dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, za koje KU i TKU propisuje posebne dodatke na plaću, kako za vrijeme redovnog rada tužiteljice, tako i za vrijeme prekovremenog rada jer tužiteljica i za vrijeme prekovremenog rada, kao i za vrijeme redovnog rada radi u otežanim uvjetima, odgovorna je za život i zdravlje ljudi, koje okolnosti postoje i u vrijeme prekovremenog rada tužiteljice kao zdravstvenog radnika.

9. Kako tuženik nije tužiteljici isplatio puni iznos plaće u mjesecima prije korištenja godišnjeg odmora u utuženom razdoblju time je tužiteljica uskraćena za dio iznosa naknade za godišnji odmor.

10. Stoga je pravilno prvostupanjski sud smatrao da tužiteljici pripadaju ti iznos plaće s osnove dodataka na posebne uvjete rada i dodataka za odgovornost za život i zdravlje, kako u redovnom radu tako i u prekovremenom radu, te naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i zbog privremene nesposobnosti za rad.

11. Nadalje, odredbom članka 51. stavka 11. KU/13 (49 KU/18) je propisano da je poslodavac obvezan svakom radniku platiti prekovremeni rad. Ako radnik to želi, poslodavac će na njegov pisani zahtjev, umjesto uvećanja plaće po osnovi prekovremenog rada iz stavka 1. podstavka 4. ovoga članka, odobriti korištenje slobodnih dana prema ostvarenim satima prekovremenog rada u omjeru 1:1,5 (1 sat prekovremenog rada = 1 sat i 30 minuta za utvrđivanje ukupnog broja sati i slobodnih dana), sukladno mogućnostima organizacije rada. Nesporno je da nije bilo pisanog zahtjeva tužiteljice za odobrenje korištenja slobodnih dana ali može se smatrati da je prešutno pristala.

12. Pravilno prvostupanjski sud smatra da u situaciji kada je tužiteljica koristila za prekovremeni rad slobodne dane, nema pravo na slobodne dane i plaćanje prekovremenog rada, s tim da u konkretnom slučaju na temelju dostavljene dokumentacije i načina vođenja te dokumentacije od strane tuženika nije bilo moguće egzaktno utvrditi je li i za koje prekovremene sate tužiteljica koristila slobodne dane, te jesu li pravilno obračunati prema ostvarenim satima prekovremenog rada. Naime, način evidentiranja prekovremenih sati i slobodnih dana mora biti proveden od strane poslodavca, s tim da na jasan, razumljiv i transparentan način treba utvrditi je li takvo postupanje u skladu s odredbom članka 51. stavka 11. KU/13 (49 KU/18), a što u konkretnom postupku nije slučaj. Međutim, saslušani svjedoci u svom iskazu su potvrdili činjenicu da ukoliko su radili više od punoga radnog vremena za takve prekovremene sate da su koristili slobodne dane, za koje tuženik kao poslodavac nije donosio pisanu odluku a niti su radnici podnosili pisani zahtjev za korištenje slobodnih dana.

12.1. Stoga, u takvoj činjeničnoj situaciji kada je tužiteljica koristila prekovremeni rad za slobodne dane neophodno je dokazati i utvrditi za koje je prekovremene sate koristila slobodne dane i kada, te jesu li obračunati sukladno odredbi članka 51. stavka 11. KU/13 (49 KU/18), što za sada iz provedenog dokaznog postupka ne proizlazi.

13. Nadalje, sud je pobijanu odluku u ovom dijelu donio primjenom pravila o teretu dokazivanja.

13.1. Prema odredbi članka 219. stavka 1. ZPP-a svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika, pa ako sud na temelju izvedenih dokaza (članka 8. ZPP-a) ne može sa sigurnošću utvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja (članak 221.a ZPP-a), pa da bi se mogla primijeniti odredba članka 221.a ZPP-a, moraju biti ispunjene dvije pretpostavke: da je sud izveo (predložene) dokaze i da na temelju izvedenih dokaza sa sigurnošću ne može utvrditi postojanje neke (odlučne) činjenice.

13.2. Iz stanja spisa proizlazi da je prvostupanjski sud, ocijenivši da je činjenično stanje dovoljno raspravljeno, odbio izvesti dokaze koje je tuženik predložio radi utvrđivanja odlučne činjenice i to saslušanjem tužiteljice, pa u takvoj situaciji odredba članka 221.a ZPP-a nije se mogla primijeniti, zbog čega je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a u vezi članka 221.a ZPP-a, koja je utjecala na donošenje pravilne i zakonite odluke.

14. Dakle, u takvim okolnostima prvostupanjski sud nije utvrdio naprijed navedene odlučne okolnosti pa činjenično stanje odlučno za rješenje ovoga spora i nadalje nije potpuno niti pravilno utvrđeno u pogledu potraživanja tužiteljice s osnove prekovremenih sati.

15. Također, tužiteljica podneskom od 16. prosinca 2022. više ne traži samo isplatu dodataka na prekovremeni rad koji su bili obuhvaćeni tužbom, već traži i isplatu neisplaćenih prekovremenih sati, pa da je time došlo do preinake tužbe u smislu odredbi članka 190. i 191. ZPP-a, što je prvostupanjski sud pravilno ocijenio. To iz razloga jer preinaka tužbe postoji i kad se generički određeni tužbeni zahtjev osniva na bitno drukčijem činjeničnom stanju (drukčijem kompleksu činjenica) od onog koji je prethodno bio tužbena osnova makar formalno i neizmijenjenog tužbenog zahtijeva (generički određeni tužbeni zahtjev sad se temelji na novom, bitno drukčijem, činjeničnom kompleksu /ili mu je dodan novi/ od onog koji je do tada bio /ili isključivo bio/ činjenična osnova.), ili kad su bitnim elementima činjenične osnove dodani novi, preinačeni, ili oduzeti neki prije istaknuti, tako da novo formirani činjenični kompleks objektivno dovodi do promjene istovjetnosti tužbenog zahtjeva (tako i VSRH u Revr- 162/15 od 14. veljače 2018.).

15.1. Međutim, u situaciji kada je tužiteljica podnijela tužbu s generički određenim tužbenim zahtjevom, pa je tijekom postupka na temelju nove činjenične osnove preinačila tužbu, u navedenim okolnostima i u pogledu razlike u kojoj je zahtjev preinačen treba uzeti da je do prekida zastare u smislu odredbe članka 241. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO) došlo preinakom tužbe, a što je prvostupanjski sud pogrešno cijenio.

15.2. Kako je od dospijeća isplate naknade neisplaćenih prekovremenih sati travnja 2015. do siječnja 2018., pa do trenutka kad je izvršena preinaka tužbe protekao petogodišnji zastarni rok propisan odredbom članka 139. ZR-a, to bi prozilazilo da bi prigovor zastare bio osnovan, osim za potraživanje za mjesec prosinca 2017. koji dospijeva 8. siječnja 2018., pa bi istaknuti prigovor zastare bio djelomično osnovan, zbog čega je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je smatrao da tužiteljica podnijela stupnjevitu tužbu, što se ponovno ističe.

16. U ponovnom suđenju prvostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano ovom odlukom, utvrditi odlučne činjenice u pogledu evidencije radnog vremena i odrađenih prekovremenih sati za koje tužiteljica nije iskoristila slobodne dane, vodeći računa i o odredbama članka 7., članka 8. i članka 221.a ZPP-a te članka 135. stavak 4. ZR-a, uz pravilnu primjenu materijalnog prava, pri čemu će imati u vidu istaknuti prigovor zastare, a nakon toga donijeti novu i na zakonu osnovanu odluku o osnovanosti i visini tužbenog zahtjeva, kao i o troškovima postupka, uključujući i troškove žalbe (članak 166. stavak 3. i 4. ZPP-a), dajući jasne i valjano obrazložene razloge.

17. Slijedom navedeno trebalo je na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a žalbu umješača djelomično odbiti i potvrditi pobijanu presudu za iznos od 656,65 eura, a u preostalom dijelu žalbu umješača prihvatiti i na temelju članka 370. ZPP-a ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno raspravljanje i odlučivanje za iznos od1.503,53 eura.

18. S obzirom na navedeno, odlučeno je kao u izreci ove presude i rješenja.

Split, 26. veljače 2025.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Andrea Boras Ivanišević