Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž R-1019/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Andree Boras Ivanišević kao predsjednice vijeća, Borisa Mimice kao suca izvjestitelja te Sonje Meštrović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RT, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Panetu Handžiskom, odvjetniku iz Zagreba, Demetrova 22, protiv tuženika HRVATSKE ŠUME društvo s ograničenom odgovornošću, OIB: 69693144506, iz Zagreba, Ulica kneza Branimira 1, zastupanog po punomoćniku Vladimiru Terešaku, odvjetniku iz OD Terešak i partneri iz Zagreba, Kaptol 15, radi uznemiravanja (mobinga) i naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 9 Pr-702/22-118 od 30. lipnja 2022., u sjednici vijeća održanoj dana 26. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća žalba tuženika pa se presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj 9 Pr-702/22-118 od 30. lipnja 2022..

a) potvrđuje u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke te u dosuđujućem dijelu pod točkom II. izreke za iznos od 30.000,00 kuna s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekući od 14. siječnja 2016. pa do isplate te odluci o parničnom trošku sadržano pod točkom III. izreke, kojom je naloženo tuženiku naknaditi parnični trošak u iznosu od 7.000,00 kn/929,06 eura s pripadajućom kamatom.

b) preinačava se navedena presuda pod točkom II. izreke kojim je tužitelju dosuđena naknada štete u iznosu od 60.000,00 kuna s pripadajućim zateznim kamatama od 14. siječnja 2016. pa do isplate na način da se za više dosuđeni iznos iznad 30.000,00 kuna do 60.000,00 kuna (dakle za razliku od 30.000,00 kuna) zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Preinačava se odluka o troškovima postupka sadržana pod točkom III. izreke kojim je tužitelju dosuđenparnični trošak u iznosu od 14.900,00 kuna s pripadajućom kamatom od 30. lipnja 2022., pa do isplate na način da se za više dosuđeni iznos iznad 7.000,00 kn/929,06 eura do 14.900,00 kuna (dakle za razliku od 7.900,00 kuna) zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

" I. Nalaže se tuženiku HRVATSKE ŠUME društvo s ograničenom odgovornošću, Zagreb, Ulica kneza Branimira 1, da poduzme mjere za sprečavanje uznemiravanja tužitelja RT, iz [adresa], te da tužitelju omogući nesmetano obavljanje njegovih poslova na radnom mjestu "revirnik" u Upravi šuma Podružnica Zagreb, Šumarije Zagreb, pod prijetnjom novčane kazne u visini od 10.000,00 kuna.

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKE ŠUME društvo s ograničenom odgovornošću Zagreb, Ulica kneza Branimira 1 isplatiti tužitelju RT, iz [adresa] na ime naknade štete iznos od neto 60.000,00 kuna (slovima: šezdesettisućakuna) sa zateznim kamatama tekućim od 14.01.2016., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku HRVATSKE ŠUME društvo s ograničenom odgovornošću, da tužitelju RT naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 14.900,00 kuna, sa zateznim kamatama tekućim od 30.06.2022., pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, u roku od 15 dana.".

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenog razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu s žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženika djelomično je osnovana.

5. Prije svega, a imajući u vidu žalbene navode i prijedloge žalitelja valja navesti da je u ranijem stadiju postupka presudom i rješenjem ovog drugostupanjskog suda poslovni broj Gž R-130/2021-2 od 3. veljače 2022. dijelom odbijena žalba tuženika a dijelom i prihvaćena i ukinuta prvostupanjska presuda Općinskog radnog sud u Zagrebu poslovni broj 9 Pr-121/16-95 od 30. studenoga 2020. pa je sukladno recentnoj praksi i zauzetom pravnom stajalištu o primjeni članka 366.a ZPP-a ovaj sud u ovom žalbenom stadiju postupka vezan zabranom dvostrukog ukidanja prvostupanjske presude.

6. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njenom donošenju ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi bila počinjena bilo koja od bitnih povreda parničnog postupka koje su predviđeni odredbom članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Nije počinjena ni bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a na koju ukazuje tuženik u žalbi, suprotno tvrdnji tuženika pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, ti razlozi imaju podlogu izvedenim dokazima, a presuda ne sadrži nedostatke zbog kojih se ne bi mogla ispitati, a kako u postupku nisu počinjene druge bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a to nije osnovan taj žalbeni razlog.

7. Nadalje, nije ostvaren ni žalbeni razlog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer je prvostupanjski sud raspravivši sve tvrdnje na kojima tužitelj temelji svoj tužbeni zahtjev kao i tvrdnje koje je tuženik pobija na osnovu provedenih dokaza i njihovom pravilnom ocjenom u smislu odredbe članka 8. ZPP-a, potpuno je i pravilno utvrdio odlučne činjenice za donošenje zakonite pravne odluke u ovoj pravnoj stvari te je za odlučna činjenična utvrđenja naveo potpune i jasne razloge, a kako ta utvrđenja nisu žalbenim navodima dovedena u sumnju prihvaća ih i ovaj sud.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je zahtjev tužitelja usmjeren tuženiku za poduzimanje mjera za radi sprečavanja uznemiravanja tužitelja na radnom mjestu te zahtjev za naknade štete zbog povrede prava osobnosti.

9. Sporna je i u žalbenom stadiju postupka ocjena o tome postoji li u konkretnom slučaju štetna radnja tuženika kao jedna od pretpostavki štetne odgovornosti za naknadnom neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti tj. je li u postupanju tuženika prema tužitelju prilikom obavljanja poslova kod tuženika imalo obilježje šikanoznog postupanja (mobinga) odnosno postoji li u konkretnom slučaju sve pretpostavke za odgovornost tuženika za neimovinsku štetu zbog povrede prava osobnosti.

10. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi:

- da je tuženik Hrvatske šume d.o.o. javno poduzeće u vlasništvu Republike Hrvatske;

- da je tužitelj RT sa tuženikom sklopio Ugovor o radu na neodređeno vrijeme dana 29. rujna 2006. za obavljanje poslova radnog mjesta revirnik, koji posao će obavljati u Upravi šuma Podružnica Zagreb, šumarija Zagreb;

-da je tužitelju PT dana 27. veljače 2006., povjerenstvo tuženika izvršilo primopredaju poslova i radnih zadataka u reviru "Markuševačka gora";

-da je i dana 10. kolovoza 2015., nakon što je upravitelj šumarije Zagreb postao ŠT dipl. ing. šumarstva, izvršena primopredaja istog tog revira istom revirniku, ovdje tužitelju PT;

-da je tužitelj RT od zasnivanja radnog odnosa kod tuženika pa do otkaza Ugovora o radu cijelo vrijeme radio kao revirnik u reviru Markuševačka gora u sklopu šumarije Zagreb, Uprave šuma Podružnica Zagreb;

-da je dana 22. siječnja 2016., tuženik donio Odluku o otkazu Ugovora o radu tužitelju s ponudom izmijenjenog ugovora;

-da u naprijed navedenoj Odluci o otkazu Ugovora o radu je navedeno da se Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 29. rujna 2006. tužitelju otkazuje zbog organizacijskih razloga;

-da je istovremeno uz Odluku o otkazu Ugovora o radu tužitelju ponuđeno sklapanje Ugovora o radu na neodređeno vrijeme pod izmijenjenim uvjetima za obavljanje poslova revirnika u Upravi šuma Podružnica Zagreb, šumarija Velika Gorica;

-da tužitelj RT nije prihvatio novo ponuđeni Ugovor o radu pa mu je tuženik otkazao Ugovor o radu na neodređeno vrijeme od 29. rujna 2006.;

-da je tužitelj RT pokrenuo radni spor pod poslovnim brojem Pr-3412/2018 radi pobijanja Odluke tuženika od 22. siječnja 2016. o otkazu Ugovora o radu s ponudom izmijenjenog Ugovora o radu;

-da je naprijed navedeni radni spor pravomoćno okončan;

-u je u radnom sporu donesena presuda kojom je utvrđeno da je tuženikova Odluka o otkazu Ugovora o radu tužitelju PT s ponudom izmijenjenog Ugovora o radu od 22. siječnja 2016. nedopuštena i nezakonita. Presudom je naloženo tuženiku da tužitelja vrati na rad na radno mjesto revirnika u Upravi šuma Podružnica Zagreb, šumarije Zagreb u roku od 8 dana, te je obvezan tuženik da tužitelju nadoknadi prouzročene parnične troškove.,

-da je 14. prosinca 2015. (list 14 i 15 spisa) tužitelj RT prije no što je poslodavac donio naprijed navedenu odluku od 22. siječnja 2016. o otkazu Ugovora o radu tužitelju s ponudom izmijenjenog Ugovora, zatražio zaštitu dostojanstva zbog uznemiravanja na radnom mjestu od strane tadašnjeg voditelja Uprave šuma Podružnica Zagreb, ZT, dipl. ing. šumarstva, a kasnije Predsjednika Uprave tuženika;

-da osoba koju je poslodavac ovlastio za rješavanje pritužbi/pritužbe konkretnog radnika, a radi se o diplomiranoj pravnici OT, zaposlenici tuženika iz Uprave šuma Podružnica Koprivnica zatražila je dana 16. prosinca 2015. od tužitelja da dopuni svoju prijavu na način da precizno navede o čemu se sastoji uznemiravanje i diskriminacija tužitelja od strane poslodavca odnosno voditelja uprave šuma Zagreb ZT;

-da je tužitelj RT podneskom od 18. prosinca 2015. dopunio prijavu navodeći da se njegovo uznemiravanje sastoji u slijedećem:

a) u drugoj polovici 2009. voditelj Uprave šuma Podružnica Zagreb dolazi u šumariju gdje skupa s tadašnjim novo pridošlim upraviteljem šumarije, daje tužitelju na znanje da nije poželjan, da bi trebao ići raditi u šumariju Velika Gorica na revir Turopoljski Lug. Tom prilikom mu je voditelj Uprave šuma Podružnice Zagreb BT rekao da će se raspisati natječaj i da se tužitelj javi na taj natječaj, b) da je voditelj Uprave šuma Zagreb sredinom 2012. godine tužitelju koji je imao nalog za uporabu službenog vozila marke Lada Niva koju je tužitelj koristio u svom Reviru "Markuševačka gora", za prijevoz sebe i ostalih zaposlenika na tom reviru na revir koji je bio udaljen od sjedišta tuženika više od 30 km koja je usput rečeno bila stara, trula i kojoj su u vožnji znali otpadati i kotači, naložio da navedeno službeno vozilo mora nakon obavljenog posla ostavljati ispred sjedišta šumarije Zagreb, navodeći da se navedeno vozilo ne može koristiti za prijevoz zaposlenika tuženika na posao i s posla, zbog čega je tužitelj, zbog nepravilnog tumačenja Pravilnika o uporabi službenih automobila tuženika od strane voditelja Uprave šuma Zagreb, morao pješačiti na posao odnosno obavljati posao bez službenog vozila hodajući svaki dan i po četrdesetak km, svladavajući visinsku razliku 150 m nadmorske visine do 950 m nadmorske visine, noseći opremu tešku cca 15 kg na svojim leđima, a da je takovo postupanje prema tužitelju prestalo nakon što je reagirao tadašnji Predsjednik Uprave tuženika odlukom od 16. srpnja 2012.,

c) da je upravitelj šumarije ŠT u dosluhu sa voditeljem Uprave šuma Podružnica Zagreb BT izdao u lipnju 2014. nalog za korištenje godišnjeg odmora tužitelja u 2014. godini. U njemu navodi da za vrijeme godišnjeg odmora tužitelj ne smije koristiti službeno vozilo i službene dokumente, a čekiće za doznaku je potrebno razdužiti iako nitko do tada, kada je odlazio na godišnji odmor nije razduživao čekiće za doznaku. Godišnji odmor je trebao koristiti u sedmom mjesecu 2014., a odmah iza toga tužitelj je dobio i odluku o privremenom rasporedu na poslove doznake u Upravi šuma Gospić u razdoblju od 01.kolovoza. do 30. rujna 2014., iako je na tužiteljevom reviru bilo puno posla (povećani opseg posla). Napominje da je jedini on, jedino tužitelj, od svih revirnika u šumariji dobio odluku za odlazak na ispomoć u Upravu šuma Gospić;

d) da je voditelj Uprave šuma Zagreb BT po isteku roka iz Odluke o upućivanju tužitelja na ispomoć u Upravu šuma Podružnica Gospić zatražio suglasnost radnika za daljnji premještaj odnosno ispomoć u Upravi šuma Gospić i za razdoblje od 01.listopada 2014. do 01. prosinca 2014., ali ne manje od mjesec dana, iako je tužitelj znao da je zadužen za revir Markuševačka gora i da na reviru ima puno posla,

e) da je tužitelja PT dana 29. travnja 2015. voditelj Uprave šuma Podružnica Zagreb BT telefonski kontaktirao i obavijestio ga da je tužitelj određen viškom u šumariji Zagreb te da tužitelju preostaju dvije mogućnosti prva da ode raditi u šumariju u Petrinji, a druga da bude tzv. "leteći" revirnik odnosno da radi od Dubrovnika do Lipovca, odnosno na području cijele RH gdje će biti potreban revirnik,

f) da je tužitelju tuženik oduzeo službeno računalo pod izlikom da nije potrebno da svaki radnik ima računalo, pa je otežao tužitelju i komunikaciju (nije imao službeni e- mail) sa poslodavcem, a i sa ostalim sudionicima u poslu, a njegov kompjutor doniran je od strane poslodavca nekoj od udruga,

g) da se voditelj uprave šuma Zagreb ponašao nedopustivo, ne poštujući naputke društva o zamjeni radnika koji su odsutni, tako da je tužitelj sam obavljao sve poslove na reviru "Markuševačka gora" od "krojenja" i zaprimanja sortimenata, kontrole uzgojnih radova, otpreme sortimenata, trasiranje vlaka, a i sve kancelarijske poslove potrebne za funkcioniranje revira i šumarije vezano za revir. Kako je tužitelj obavljao posao potpuno sam, jedan lugar je bio na bolovanju, drugi na godišnjem odmoru, te zamjene nije bilo, tužitelj je imao u srpnju, kolovozu i rujnu prekovremenog rada koje voditelj Uprave šuma Podružnica Zagreb nije želio platiti tužitelju navodeći da mu plaćene prekovremene sate ne dozvoljava Uprava društva, a obračuni plaća za navedene mjesece sačinjeni su pogrešno a tužitelju nije plaćen niti rad na terenu, h) da je problem između tužitelja i ZT nastao kada je tužitelj odbio potpisati račun tvrtci Jurić promet iz Macelja, a razlog za nepotpisivanje je bio što je navedena tvrtka napravila veliku štetu cca. 250.000,00 kuna koliko su iznosili troškovi uspostave šumskog reda na području na kojem je ta tvrtka vršila radove na reviru Markuševačka gora,

-da se JT, ovlaštenica tuženika za rješavanje pritužbe radnika u konkretnom slučaju nije očitovala na tužiteljev zahtjev za zaštitu dostojanstva;

-da je tužitelj dana 14. siječnja 2016. ustao tužbom radi zaštite od dostojanstva zbog uznemiravanja na radnom mjestu;

-da je tužitelj tijekom postupka tvrdio da je osnovni problem u odnosu između njega i nadređenih bio u tome što tužitelj nije htio „krasti“, što je radio pošteno svoj posao pa je smetao interesnoj zajednici ZT (voditelj Uprave šuma Podružnica Zagreb), ET (šef proizvodnje i v.d. Upravitelja šumarije [adresa]), ŠT (Upravitelj šumarije [adresa]) i GT (revirnik koji je bio, po navodima tužitelja, s naprijed navedenima "u ekipi").,

-da je tužitelj tijekom postupka tvrdio da ga nije uznemiravao samo BT u navedenom razdoblju, a razdoblje za koje tužitelj tvrdi da je bio uznemiravan na radnom mjestu je razdoblje od ljeta 2008 pa do 15. travnja 2016., već da su ga u tom razdoblju uznemiravali i naprijed navedeni koji su bili u hijerarhijskoj strukturi iznad tužitelja, a po mišljenju tužitelja su predstavljali interesnu skupinu koja nije željela da tužitelj ostane na reviru "Markuševačka gora" kako bi naprijed navedena interesna skupina mogla na području tog revira raditi "što želi", a da ih nitko u tome ne sprječava, a da im je on smetao jer ih je upozoravao na nepravilnosti.,

-da je BT u spornom razdoblju bio voditelj Uprave šuma Podružnica Zagreb (cca. 9 godina), a u međuvremenu je napredovao, te je postao Predsjednik Uprave javnog poduzeća Hrvatske šume d.o.o. dana 20. veljače 2017. na kojoj funkciji je i dalje.,

-da je ET, koji je u spornom razdoblju bio voditelj proizvodnog odjela Uprave šuma Zagreb i pomoćnik tadašnjeg voditelja Uprave šuma Podružnica Zagreb BT, sadašnji je voditelj Uprave šuma Podružnica Zagreb.,

-da je ŠT koji je u sporno vrijeme bio upravitelj šumarije Zagreb i sada je upravitelj šumarije Zagreb.

11. Na temelju takvog utvrđenog činjeničnog stanja prvostupanjski sud prihvatio je tužbeni zahtjev tužitelja ocijenivši da su za to ispunjene pretpostavke iz odredbe članka 7. i 111. Zakona o radu ("Narodne novine", broj 93/14., 127/17. i 98/19., dalje:ZR) jer smatra da je tužitelj od najmanje u razdoblju 2012. do travnja 2016. bio uznemiravan na radnom mjestu od strane nadređenih radnika (vertikalni mobing), personificiranih u osobama BT, ŠT i ET, koji su hijerarhijskoj strukturi nadređeni tužitelju, i uporni u namjeri da se tužitelja makne iz "sustava" bez ikakvih objektivnih razloga, zbog čega je tužitelju u smislu odredbe članka 1046. i članka 1100. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO), tužitelju dosuđena visina naknade štete u iznosu od 60.000,00 kuna.

12. Pravilno je prvostupanjski sud smatrao da u ovoj pravnoj stvari osnovanost zahtjeva tužitelja treba cijeniti sa aspekta postojanja povrede prava osobnosti uslijed mobinga odnosno stresa.

13. Uznemiravanje po zakonu o radu uživa, proizlazilo bi iz odredbe članka 134. stavak 1. ZR-a zaštitu samo ako utemeljeno na nekom od osnova diskriminacije (i to ne samo oni taksativno propisani u ZSD), ali uznemiravanje koje se podvodi pod mobing uživa zaštitu po ZR u vezi Zakona o obveznim odnosima ZOO-a, („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23 u daljnjem tekstu: ZOO) i bez takve osnove. Ovo jer, prema odredbi članka 111. stavak 1. ZR-a ako radnik pretrpi štetu na radu i vezi s radom poslodavac je dužan radniku naknaditi štetu pod općim propisima obveznog prava.

14. U sporovima za zaštitu od mobinga ili za naknade štete zbog stresa nema mjesta primjeni pravila iz članka 20. stavak 1. ZSD niti članka 135. stavak 2. ZR, već se ima primijeniti odredba članka 135. stavak 1. ZR-a koja propisuje da u slučaju spora iz radnog odnosa teret dokazivanja je na osobi koja smatra da joj je neko pravo iz radnog odnosa povrijeđeno, odnosno koja pokreće spor, ako tim ili drugim zakonom nije drugačije određeno.

15. Naime, mobing nije kategorija koja je definirana u Zakonu o radu i u kojem drugom zakonu pa u nedostatku zakonske definicije mobinga sudska praksa je prihvatila pravni standard prema kojem je mobing specifičan oblik ponašanja na radnom mjestu kojem jedna osoba ili skupina njih sustavno, psihički (moralno) zlostavlja i ponižava drugu osobu, s ciljem ugrožavanja njezina ugleda, časti, ljudskog dostojanstva i integriteta sve do eliminacije s radnog mjesta. Takve se aktivnosti smatraju mobingom ako su učestale. Ako se mobing pojavljuje u obliku koji se može podvesti pod uznemiravanje odnosno diskriminaciju, radnik ima pravo na naknadu štete od poslodavca sukladno općim propisima obveznog prava a može se raditi o imovinskoj i neimovinskoj šteti.

16. Prvostupanjski sud je tijekom postupka saslušao svjedoke te tužitelja kao parničnu stranku i pravilno zaključio kako u konkretnom slučaju postoji tzv. vertikalni (okomiti) mobing jer su upravo saslušani svjedoci BT, ET i ŠT koji su tužitelju bili nadređene osobe, sustavno uznemiravali tužitelja na radnom mjestu a sve sa ciljem da ga se makne iz revira Markuševačka gora bez za to objektivnih i realnih razloga. Ispravno prvostupanjski sud navodi da je upravo cilj uznemiravanja kao oblika ponašanja u struci ili na radnom mjestu da se u pravilu trajno i sustavno ponižava i zlostavlja drugu osobu s ciljem ponižavanja časti ugleda i dostojanstva osobe s namjerom da se ponižavana i zlostavljana osoba ukloni s tog radnog mjesta. Takvo ponašanje spram tužitelja od strane njemu nadređenih osoba BT, ET i TT, počinje od prvog obraćanja tužitelja tuženiku još 2008. gdje ga upozorava na određene nepravilnosti u radu i takvo stanje trajalo je sve dok mu nije otkazan ugovor o radu u travnju 2016, a što proizlazi iz iskaza saslušanih svjedoka DT, GT, RTK, VT, UT, HT i CT koji imaju neposredna saznanja obzirom da su s tužiteljem radili prije nego mu je otkazan ugovor o radu, i potvrdili navode tužitelja da posao nije bio organiziran kako treba, iako je tužitelj upozoravao svoje neposredno nadređene bilo pisanim ili usmenim putem ali bezuspješno jer se isti nisu očitovali odnosno ignorirali su takve usmena odnosno pisana upozorenja od strane tužitelja. Uostalom svi su i znali da je tužitelj sam obavljao poslove revnika na reviru Markuševačka gora a nakon što mu je otkazan ugovor o radu taj posao obavljali su najmanje tri zaposlenika.

16.1. Osim navedenog, isti su iskazali da je tužitelju 2012. odnosno 2013. oduzeto i stolno računalo kao osnovno sredstvo rada, pa je zasigurno takvim ponašanjem tužitelj doveden u neravnopravan položaj u odnosu na ostale kolege radnike koji su na svom radnom mjestu imali računala. Nadalje, tužitelj je bio uskraćen u korištenju službenog vozila koje mu je bilo nužno neophodno obzirom da je revir Markuševačka gora udaljen i do 30 km od sjedišta tuženika, na koji način je tužitelj onemogućen u radu obzirom da mu je onemogućen obilazak revira za koji je bio zadužen, i gdje je tužitelj brojnim dopisima ukazivao naprijed navedene i nadređenim službenim osobama što su isti ignorirali pravdajući se da su postupali u skladu s nalogom predsjednika uprave FT a što je dementirano tijekom postupka. Da su nadređene osobe BT, ET i ŠT onemogućavali tužitelja u radu cijelo vrijeme potvrdio je i svjedok HT koji je radio zajedno s tužiteljem i koji je iskazao i potvrdio navode tužitelja da mu isti nisu davali kamione na revir kad je on to tražio zbog čega je dolazilo do nagomilavanja robe i onemogućavalo normalan rad te ujedno dolazilo i do štete obzirom da je navedena roba nije zadovoljavala višu klasu od one koju je tužitelj klasificirao iako su isti to inzistirali da se klasira kao viša klasa zbog čega su tužitelja omalovažavali tvrdeći da je nesposoban za rad da ne zna organizirati odnosno zaprimiti i klasirati robu iako je tužitelj bio u pravu i klasirao je drvnu masu upravo onako kako je to trebalo klasirati. Sve to, kulminiralo je krajem 2015. odnosno u 2016. godini kada je tužitelju otkazan Ugovor o radu, kada je tužitelju za usporednog radnika uzet i pomoćnik upravitelja šuma DT koji nije imao Ugovor o radu za radno mjesto revirnik već za radno mjesto pomoćnik upravitelja Šuma, pa uopće nije mogao biti usporedni radnik tužitelju. Da je tuženik pravilno postupio, tužitelj nije mogao biti utvrđen tehnološkim viškom, a da je tuženik donio pogrešnu i nezakonitu odluku utvrđeno je i u radnom sporu koji je pravomoćno okončan presudom Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj:Gž R-542/2018-2 od 19. prosinca 2018.,

16.2. Imajući u vidu naprijed navedeno, pravilno prvostupanjski sud zaključuje, a što prihvaća i ovaj drugostupanjski sud da ovakvo postupanje nadređenih tužitelju najmanje u razdoblju od 2012. do 2016., uzrokovalo je štete, ne samo tužitelju jer je otkazan Ugovor o radu, već i tuženiku, a o čemu su svjedoci iscrpno iskazivali jer zbog opstruiranja tužitelja i činjenice, da mu nisu na vrijeme slani kamioni, dolazilo je i do propadanja drvne mase odnosno da se drvna masa deklasira, što je konačno činilo štetu za Hrvatske šume d.o.o.., u čemu se vidi protupravnost postupanja poslodavca, jer kod činjenice, da je tužitelj bio dobar radnik , da je savjesno radio svoj posao, da nije podlijegao pritiscima nadređenih, već je svoj posao odrađivao točno i pošteno, sud ne vidi razumne razloge kojima bi obrazložio ponašanje nadređene trojke koja je naprijed navedena osim, da iz nekih svojih razloga, onemoguće tužitelja, da i ubuduće radi dobro, pošteno i savjesno, pa je poslodavac personificirao kroz nadređenu trojku tužitelju činio štetu sam sebi, umjesto da ostvaruje dobit od pravilnog i zakonitog rada.

17. Da su navedeni neposredno nadređeni radnici bili ustrajni u namjeri da tužitelja izmjesti s revira Marukuševačka gora, razvodno je iz činjenice što je tužitelj jedini kao radnik iz uprave Šuma Zagreb poslan na ispomoć u Donji Lapac iako u konkretnom slučaju nisu postojali uvjeti koji bi zahtijevali premještaj konkretnog radnika niti je poslodavac dokazao postojanje uvjeta zbog kojih je tužitelja trebalo premjestiti u upravu Šuma, Podružnica Gospić u razdoblju od 1. kolovoza 2014. do 19. prosinca 2014. tim više što je iz preporuke tadašnjeg predsjednika uprave hrvatskih šuma proizlazilo da se privremeno premještaju revirnici bez revira i diplomirani inženjeri šumarstva iz stručnih služba a ne revirnici sa zaduženim revirima kao što je bio slučaj s tužiteljem.

18. U smislu svega naprijed navedenog u konkretnom slučaju pravilo je prvostupanjski sud utvrdio da štetnu radnju predstavljaju (osim nezakonitog otkaza ugovora o radu od 29. rujna 2006.), upravo pojedini (protupravni postupci tuženika (BT, ET i R) imaju obilježje uznemiravanja, šikanoznog postupka odnosno mobinga odnosno zlonamjernog ponašanja s ciljem eliminacije s radnog mjesta tužitelja.

19. Prema ocjeni ovog suda pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da tužitelju pripada naknada štete za pretrpljene duševne boli kako to tvrdi protupravnog šikanoznog ponašanja tuženika.

20. Naime, prema odredbi članka 19. stavak 1. ZOO-a svaka fizička i pravna osoba ima pravo na zaštitu svojih prava osobnosti pod pretpostavkom utvrđenim zakonom. Pod pravima osobnosti u smislu tog zakona razumijevaju se između ostalih pravo na ugled, čast i dostojanstvo.

21. Dostojanstvo je osobno pravo svakog čovjeka da se poštuje njegova osobnost da ga se ne omalovažava niti umanjuje ugled u društvu (poštivanje i uvažavanje od drugih u društvu) niti povrjeđuje njegovo osjećanje vlastite vrijednosti (čast). Dakle, svaki čovjek ima pravo na osobni osjećaj vrijednosti (čast) ali pravo na priznavanje ljudskog dostojanstva od strane drugih ljudi u društvu.

22. Te su vrijednosti zaštićene zakonom, Ustavom Republike Hrvatske (članak 35.) i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (članak 8.). Dostojanstvo čovjeka je vrijednost koja ulazi u krut temeljnih i osobnih prava, a sastavni elementi te vrijednosti su svakako čast kao vlastiti osjećaji vrijednosti i ugled kao uvažavanje od drugih u društvu.

23. Imajući u vidu visinu naknade štete valja navesti da naknada štete mora biti stavljena u razmjer s povrijeđenim dobrom u konkretnom slučaju osobom tužitelja tj. u kolikoj mjeri je objektivno povrijeđena čast i ugled tužitelja.

24. Obzirom da su po ocjeni ovog suda čast i ugled vrijednosti istog Ustavnog ranga kao i sloboda informiranja nema razloga da se tužitelju kao oštećeniku stavljaju posebne zakonske zapreke i otežani uvjeti za ostvarivanje njegovih prava na naknadu štete (tako i Ustavni sud Republike Hrvatske broj U-III/4057/2013 od 17. rujna 2014. i broj U-III/2747/2017 od 29. siječnja 2019.) čime je ujedno i odgovoreno na žalbeni navod žalitelja glede neprovođenog vještačenja na okolnosti visine naknade štete.

25. Naime, kod određivanja naknade neimovinske štete sud nema neki egzaktni, precizni, materijalni, vrijednosni kriterij po kojem bi mogao odrediti visinu te naknade, nego odluku o tome mora donijeti na temelju svih okolnosti konkretnog slučaja, vodeći pri tome računa o tome da naknada treba biti pravična, dakle da treba predstavljati adekvatan odgovor za učinjenu povredu. Novčana naknada za neimovinsku štetu osim funkcije novčane satisfakcije koja se daje oštećeniku kao subjektivno zadovoljenje s ciljem da mu omogući pribavljanje određenih životnih zadovoljstava kako bi se time ublažile posljedice štetnog događaja, odnosno što prije uspostavila njegova narušena duševna ravnoteža ima funkciju poravnanja prouzročene neimovinske štete (kompenzacijsku funkciju) te funkciju odvraćanja štetnika od počinjenja takvih povreda ( preventivnu funkciju).

25.1. Međutim, imajući u vidu da se naknada štete zbog povrede prava osobnosti – povrede časti i ugleda priznaje kada je ta povreda teška tako da je kod povrijeđenog opravdano mogla izazvati osobito intenzivnu duševnu bol, a iz rezultata provedenog postupka proizlazi da je tužitelj doista doživio tzv. vertikalni mobing od hijerarhijski nadređenih osoba, pa je s obzirom na težinu povrede kao i sve okolnosti konkretnog slučaja tužitelju je valjalo dosuditi iznos od 30.000,00 kuna, dok je u preostalom dijelu za isplatom daljnjeg iznosa od 30.000,00 kuna tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan. Ovo sve iz razloga što je tužitelj doveden u tešku i stresnu situaciju uslijed omalovažavanja i povrede dostojanstva uslijed čega mu je i smanjen ugled u radnoj sredini.

26. Sud prvog stupnja dao je iscrpne i jasne i argumentirane razloge svoje ocjene pa se žalitelj upućuje radi nepotrebnog ponavljanja na dodatno i na razlog pobijane presude.

27. Slijedom navedenog, budući ovaj sud nije našao ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, to je djelomičnim odbijanjem žalbe tuženika pobijanu presudu valjalo potvrditi na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, a djelomičnim prihvaćanjem preinačiti na temelju odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a i odlučiti kao u izreci ove presude.

27. Kako je preinačena prvostupanjska presuda sukladno odredbi članka 166. stavak 2. ZPP-a valjalo je preinačiti i odluku o troškovima postupka. Obzirom da tužitelj nije u cijelosti uspio sa tužbenim zahtjevom, pravilnim izračunom valjalo je tužitelju primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a, cijeniti uspjeh u parnici u visini od 30%.

28. Odredbom članka 155. stavak 1. ZPP-a propisano je kako će sud prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni, te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ZPP-a.

29. U konkretnom slučaju, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio koji su troškovi bili potrebni za vođenje parnice, i na iste je pravilno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22.,126/22 i 138/23 dalje: O.T.), koja utvrđenja u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

30. Dakle, u okolnostima konkretnog slučaja tužitelju je trošak valjalo odmjeriti prema stanju spisa i vrijednosti predmeta spora a u svezi Tarife, tako da istom pripada ukupan trošak od 7.000,00 kn/929,06 eura.

31. Imajući u vidu odredbu članka 154. stavak 2. ZPP-a i uspjeh tužitelja istom je valjalo dosuditi na ime troškova postupka iznos od 7.000,00 kn/929,06 eura s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 30. lipnja 2022. do isplate, pa je žalbu tuženika valjalo uvažiti i preinačiti pobijani dio rješenja te odbiti više dosuđeni iznos temeljem odredbe članka 382. točka 3. ZPP-a, čime je odlučeno kao u izreci ovog drugostupanjskog rješenja.

U Splitu 26. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Andrea Boras Ivanišević