Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2970/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, te Marijana Miletića, kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Ane Grbavac, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja JĐ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Mladenu Janičiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima u Odvjetničkom društvu Glamuzina i Grošeta d.o.o., u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem 76 P-10275/23-42 od 28. kolovoza 2024., ispravljene rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P- 10275/23-43 od 28. kolovoza 2024., u sjednici vijeća, održanoj 26. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično se uvažava kao osnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. i odluka Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-10275/23-43 od 28. kolovoza 2024. se:

a) potvrđuje u pobijanom dijelu kojim je točkama I., II. i III. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja,

b) preinačuje u pobijanom dijelu kojim je točkom IV. izreke presude odlučeno o troškovima postupka, na način da ista presuda u tom dijelu glasi:

„Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 2.074,88 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 28. kolovoza 2024. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, dok se zahtjev tužitelja za daljnji trošak u iznosu od 156,88 EUR-a odbija kao neosnovan.“

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom, točkom I. izreke, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 592,48 EUR-a / 4.464,02 kuna zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama, točkom II. izreke, naloženo je tuženiku da isplatiti tužitelju iznos od 1.044,66 EUR-a / 7.871,00 kuna zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a točkom III. izreke, naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.580,40 EUR-a / 11.907,52 kuna sa pripadajućom zateznom kamatom, dok je točkom IV. izreke naloženo tuženiku da isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 2.230,96 EUR-a.

2. Žali se tuženik, pobijajući prvostupanjsku presudu, zbog svih žalbenih razloga, u smislu članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP), predlažući da se ista presuda preinači, na način da odbije tužbene zahtjeve tužitelja u cijelosti, uz obvezu tužitelja da tuženiku naknadi troškove postupka, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Odgovoru na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana.

5. Predmet ovog postupka je kondemnatorni zahtjev tužitelja za isplatu preplaćenog iznosa s osnova ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli navedenih u Ugovoru o kreditu broj 198-50-3703849, zaključenim 19. rujna 2006. između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora.

6. Iz stanja spisa predmeta i obrazloženja prvostupanjske odluke proizlazi, da su tužitelj, kao korisnik kredita i tuženik, kao kreditor, 29. rujna 2006., zaključili Ugovor o kreditu na iznos od 21.878,94 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja, uz redovnu kamatnu stopu od 5,20% godišnju, promjenjivu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora.

7. Nije u pravu žalitelj, kada prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim je točkama I., II. i III. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, pobija zbog žalbenog razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP- a.

8. Naime, suprotno žalbenim navodima tuženika, u obrazloženju prvostupanjske odluke navedeni su jasni razlozi o odlučnim činjenicama, jer je prvostupanjski sud obrazložio koje činjenice važne za odluku smatra istinitim i na čemu temelji tu svoju ocjenu, a o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

9. Budući, da prvostupanjska presuda u ovom pobijanom dijelu nije donesena uz bitnu postupovnu povredu, koju ističe tuženik, niti uz neke druge povrede iz članka 354. stavak 2. ZPP-a, na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnost, to je žalba zbog tog žalbenog razloga neosnovana.

10. Nije u pravu tuženik, niti, kada navodi da se prvostupanjska presuda u dijelu kojim je točkama I., II. i III. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, temelji na pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, te da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo, kada je točkama I., II. i III. izreke presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja.

11. Naime, prvostupanjski sud, ispitao je sve okolnosti bitne za donošenje pravilne i zakonite odluke u ovom predmetu, te je na temelju nespornih činjenica, kao i onih utvrđenih, na temelju izvedenih dokaza i njihove valjane ocjene (članak 8. ZPP-a), potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje.

12. Tako, iz obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi, da je sud prvog stupnja, po provedenom dokaznom postupku, a na temelju činjenica utvrđenih temeljem kompletne raspravne građe, ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- temeljem članka 502.c ZPP-a i članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14), sud da je vezan utvrđenjem iz pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim rojem P 1401/12, u kojoj da je utvrđeno, da je tuženik u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita;

- člankom 86. i 87., tada važećeg (u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu)

Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03), kao i člancima 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, itd.), obzirom da tuženik nije tužitelja informirao o svim parametrima koji mogu utjecati na odluku tužitelja da sklopi ugovor, da je narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, a pri tome da se misli na ugovaranje "promjenjive kamatne stope" u skladu sa odlukama tuženika, a da tužitelj prilikom ugovaranja ne zna kojom dinamikom i na temelju kojih parametara će se ta stopa formirati;

- sukladno članku 84 Zakona o zaštiti potrošača iz 2003., da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, te ista odredba da je identična odredbi članka 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007.;

- u odnosu na odredbe o promjenjivim kamatama, Vrhovni sud Republike Hrvatske, u svojem obrazloženju odluke pod poslovnim brojem Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., a povodom revizije na odluku Visokog trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem Pž-7129/13, da smatra, da terminologija koja se koristi u odlukama banaka, uključujući tu i dio koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu i način njezina obračuna je "visokostručna" i kao takva razumljiva je isključivo onim osobama koje imaju ekonomsku naobrazbu i koje se bave bankarskim poslovanjem, te za prosječnog potrošača ovakva terminologija da je apsolutno nerazumljiva, a razlozi za promjenjivost kamatne stope, kako su prikazani u odlukama tuženih banaka, da se doista ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanosti razloga za promjenu kamatne stope tijekom razdoblja trajanja kredita;

- prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzetom u odluci pod poslovnim brojem Revt-249/14, formulacija "promjenjiva kamatna stopa" da ne definira tu stopu određenom odnosno odredivom, a potrošač na taj način jedino da zna stopu kamate prilikom ugovaranja, te da nema mogućnost predvidjeti kako će se ona kretati za vrijeme trajanja ugovora, pa prosječnom potrošaču da nije jasan pojam promjenjive kamatne stope;

- prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, da su bile su nepoštene, pa, u smislu odredbe članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. i članka 102. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007., te ugovorne odredbe da su ništetne;

- sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj presudi, banke kao visokospecijalizirane novčarske ustanove da su bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti informira potrošača o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozori ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju;

- na ništetnost sud da pazi po službenoj dužnosti, pa da je kao prethodno pitanje razmotrio valjanosti odredbi članka 2. i 7. Ugovora o kreditu, te ugovornu odredbu članka 2. sud da smatra ništetnom u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o tuženikovim kamatnim stopama, a također i dio članka 7. Ugovora o kreditu, koji da se odnosi na isplatu kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan dospijeća anuiteta, i to sve primjenom odredbe članka 87. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom članka 322. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima, pa primjenom odredbe članka 323. stavka 1. istog Zakona svaka ugovorna strana da je dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takve odredbe ugovora;

- ugovorna kamata da mora biti određena, tj. odrediva, u smislu odredbe članka 269. stavka 2. i članka 272. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 29/18), a sam Ugovor o kreditu da je dvostrani pravni posao, u odnosu na kojeg da vrijede načela obveznog prava, poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnost suradnje, jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja te zabrane zloporabe prava, pa slijedom toga, da je jasno, da neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope, kako to da je učinio tuženik, da je suprotna navedenim načelima obveznog prava, jer od samog početka ugovornog odnosa, tužitelj kao potrošač da je doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika;

- obzirom da su stranke u članku 7. Ugovora o kreditu ugovorile način otplate u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan dospijeće svakog anuiteta, a sukladno otplatnom planu, u kojem da su anuiteti bili određeni u CHF, a isplata u kunama po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja, tuženik da je stekao određene novčane iznose temeljem nepoštene (i djelomično ništetne) odredbe, a tužitelj da ih ima pravo potraživati od tuženika temeljem članka 1111 ZOO/05;

- da treba primijeniti odredbe članaka 81., 82., 85., 86. i 87., te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača, („Narodne novine“ broj 96/03), a koji da je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, te prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi da treba primijeniti i članak 5. Direktive 93/13/EEZ;

- iz iskaza tužitelja, isti da je 2004. imao transplantaciju bubrega i gušterače i da je trebao ići na kontrolu tri puta tjedno, te da je trebao siguran automobil, koji da mu je isključivo trebao za osobne potrebe i auto kuća da je bila ta koja da mu je ponudila ovaj kredit, a kamata i rata da su mu bile najpovoljnije, te on u banci da nije niti bio, već sve da je riješila auto kuća, a tužitelj da je samo išao kod bilježnika, te da se ne razumije previše u financijske pojmove, tako i da je pročitao Ugovor o kreditu da ne zna da li bi mu bilo jasno;

- da nitko od strane tuženika da s tužiteljem nije pregovarao o ugovornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu, niti da je tužitelja upoznao sa rizicima promjene tečaja CHF, jer tužitelj u banci da nije niti bio, a cijela kreditna dokumentacija da je pripremljena u auto kući, te Ugovor o kreditu da je sklopljen na standardnom unaprijed određenom obrascu, koji da je pripremio tuženik, a tužitelj da je jedino bio kod javnog bilježnika, te na taj način, bez da mu je pružena mogućnost pregovora i potpuna informacija, tužitelj da je doveden u nepovoljan položaj u odnosu na tuženika, kao drugu ugovornu stranu;

- iz nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Koraljke Cesarec Noršić, ukupni iznos kredita koji tužitelj da je preplatio zbog povećanja redovne kamatne stope, koju da je za vrijeme trajanja kredita primjenjivao tuženik, da iznosi 855,92 CHF, tj. 4.464,02 kuna, a razlika nastala u valuti u plaćanju anuiteta prilikom plaćanja anuiteta u odnosu na početni tečaj prilikom isplate kredita da iznosi 7.871,00 kuna, dok razlika u otplati glavnice kod prijevremenog vraćanja kredita da iznosi 11.907,52 kuna, pa ukupno tužitelj da je preplatio iznos od 24.242,54 kuna;

- u odnosu na nepoštenost odredbi koje da se odnose na valutnu klauzulu CHF, odluka Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 da je postala pravomoćna danom donošenja odluke pod poslovnim brojem Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., pa kako tužba da je podnesena 12. lipnja 2019. za razliku u valuti, to da je prigovor zastare u tom dijelu neosnovan;

- kolektivnom tužbom od 4. travnja 2012. zastara da je prekinuta zastara i nakon prekida zastara da je počela ponovno teći primjenom članka 245. stavka 1. ZOO-a i to 14. lipnja 2014. u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 da je postala pravomoćnom 13. lipnja 2014., (Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014) a tužba da je podnesena 12. lipnja 2019. u odnosu na razliku u kamatnoj stopi;

- u odnosu na preinačeni tužbeni zahtjev iz osnova ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, da treba primijeniti pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, zauzeto na sjednici 27. svibnja 2024.: „U slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva“, pa kako tužba da je podnesena 12. lipnja 2019. i u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, to tužba da je podnesena unutar roka.

13. Na temelju ovako utvrđenog činjeničnog stanja, utvrđujući da su odredbe Ugovora o kreditu o promjenjivosti ugovorne kamatne stope i valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak ništetne, sud prvog stupnja je, prihvaćajući Nalaz i mišljenje vještaka financijske struke, prihvatio preinačeni tužbeni zahtjev tužitelja, nalažući tuženiku da iz osnova ništetnosti tih ugovorenih odredbi isplati tužitelju preplaćene iznose, sve presuđujući na način, kako je to pobliže opisano točkama I., II. i III. izreke prvostupanjske presude.

14. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno je primijenio materijalno pravo, kada je tužbeni zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

15. Stoga, žalbenim navodima tuženika – kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja i zaključaka, suprotnu od ispravnih zaključaka po sudu prvog stupnja na temelju valjano utvrđenog činjeničnog stanja, te prigovara i pravilnosti primijene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja točkama I., II. i III. izreke svoje presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja

– ničim se ne dovodi u sumnju ispravnost činjeničnih utvrđenja i zaključaka po prvostupanjskom sudu i na toj osnovi pravilnost primjene materijalnog prava, kada je sud prvog stupnja donio prvostupanjsku presudu u ovom pobijanom dijelu, pa se tuženik, a kako bi se izbjeglo suvišno i nepotrebno ponavljanje, upućuje na obrazloženje prvostupanjske presude, kojim obrazloženjem je sud prvog stupnja dao jasne i valjane razloge o tome zašto je točkama I., II. i III. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, a koje razloge kao pravilne prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.

16. Žalitelju je, a u odnosu na njegove žalbene navode i za odgovoriti, da on tijekom provedenog prvostupanjskog postupka nije uspješno osporio status tužitelja kao potrošača, odnosno da se radi potrošačkom ugovoru, a imajući u vidu okolnost sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu, nema dvojbe da je isti Ugovor o kreditu tužitelj sklopio s tuženikom prema unaprijed pripremljenom sadržaju predloženom od strane tuženika, te da tužitelj nije utjecao, niti je mogao utjecati na sadržaj, kako ugovorenih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako ni odredaba po kojima se glavnica veže za valutu CHF, a o kojim odredbama se nije pojedinačno pregovaralo.

17. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu,broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/2017-10 od 14. lipnja 2018, koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalog i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019., utvrđeno je pod točkom 4. izreke, da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

18. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014., kojom je pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Udruge potrošač, protiv više tuženika, pa i Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, ovdje tuženika, podignutoj radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 4. izreke, kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003 do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nedopuštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 96/03) i to člancima 81., 82. i 90. u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine“ broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015 u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014.

19. Odredbom članka 81. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne Novine broj 96/03 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, propisano je, kako se smatra nepoštenom ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obveza ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebno ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Trgovac je dužan dokazati da se pojedinačno pregovaralo o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru. Nepoštena ugovorna odredba je ništava, a ništavost pojedine odredbe ne povlači ništavost i samog ugovora, ako on može opstati bez ništave odredbe, kako to propisuju odredbe iz članka 87. ZZP/03;

20. Prema odredbi članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 41/14., 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavak 1. toga Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba članka 138.a ZZP/07 propisuje, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

21. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe članka 502.c ZPP-a, koja propisuje, da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz članka 502.a stavka 1. ZPP-a.

22. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu redovna kamata kao i valutna klauzula uz koju je vezana glavnica sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio, da su predmetne ugovorne odredbe ništetne, a suprotno navedenim utvrđenjima i zaključcima suda prvog stupnja tuženik, kako to proizlazi iz stanja spisa premeta i obrazloženja prvostupanjske presude, sudu nije dokazao, dok je sud pravog stupnja ispravno postupio, kada je odbio prijedlog tužitelja za izvođenje dokaza saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni Ugovor o kreditu, a to stoga, što javni bilježnik niti nije bio u mogućnosti, a niti je s tužiteljem pregovarao o spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu prije zaključenja istog Ugovora o kreditu, pa na taj način nije niti bio u mogućnosti, a prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, tužitelju objasniti parametre promjene ugovorene kamatne stope i rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u Ugovoru o kreditu, a kako je to sve ispravno i zaključio sud prvog stupnja obrazloženjem svoje odluke, pa slijedom svega navedenog, suprotno žalbenim navodima tuženika, istom nije onemogućeno pravo na pravično suđenje.

23. Nadalje, prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda, ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva, jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke.

24. U konkretnom slučaju, to znači da su u Ugovoru o kreditu tužitelju morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora, tako da ona na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za nju proizlaze.

25. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužiteljice, jer su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a putem ove ugovorne odredbe tuženik je potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 247. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 – dalje: ZOO/05), koja odredba propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora.

26. ZZP/03 niti ZOO/05 ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje je načelo sadržano u odredbi članka 4. ZOO/05, kojom odredbom je propisano, da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.

27. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane, kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).

28. Prema odredbi članka 83. ZZP/03, prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena, uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.

29. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element Ugovora o kreditu, te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju je koristio tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano), bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.

30. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva

- načela savjesnosti i poštenja, što i sud prvog stupnja u svojoj odluci obrazlaže.

31. S obzirom na nespornu činjenicu, da u ugovorima u kojima je koristio predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja Ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.

32. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju, kao potrošaču, nametnula ugovorne odredbe koje je stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prozročuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

33. Tuženiku je i za navesti, da prema odredbi članka 323. stavak 1. ZOO/05, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO-a.

34. Slijedom toga, u konkretnom slučaju, kod utvrđenja ništetnim i bez pravnog učinka ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli vezano za švicarski franak i promjenjivoj kamatnoj stopi, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu temeljem tih ništetnih odredbi.

35. U odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja, valja ukazati, da je sud prvog stupnja u dijelu kojim je usvojio kondemnatorni tužbeni zahtjev tužitelja ispravno utvrdio da isti nije osnovan. Naime, Udruga Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača, Zagreb, je 4. travnja 2012. godine pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojega i tuženika, upravo radi utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Navedena tužba je pokrenuta u smislu članka 502.a ZPP-a, te se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a, te će sud u tom slučaju biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

36. Dakle, iako tužitelj osobno nije podnosio tužbu radi zaštite kolektivnih interesa (niti je isto bio ovlašten podnijeti temeljem članka 502.a. stavak 1. ZPP-a), takva kolektivna tužba u svojoj suštini predstavlja postupanje koje je izravno i uzročno povezano sa činjeničnim utvrđenjima iz ovoga postupka. U tom smislu je i interes tužitelja jedan od brojnih interesa osoba sa ugovorenim promjenjivim kamatnim stopama i valutnim klauzulama, koji zajedno čine kolektivni interes, a radi čije zaštite je pokrenuta kolektivna tužba. To znači da se podnošenjem kolektivne tužbe prekida zastara temeljem članka 241. ZOO-a.

37. Nadalje, za predmet postupka su bitne dvije okolnosti. Prva, prema kojoj je prekinuta zastara (podnošenjem tužbe 4. travnja 2012. u kolektivnom sporu), te druga prema kojoj ista počinje ponovno počela teći 13. lipnja 2014. trenutkom pravomoćnosti odluke Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. travnja 2012. Navedeno stajalište kao takvo jasno proizlazi, te biva potvrđeno i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018., prema kojemu zastara individualnih restitucijskih zahtjeva u odnosu na preplaćene kamate počinje teći ispočetka tek od 13. lipnja 2014. Obzirom da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida se ne računa u zakonom određeni rok za zastaru ( članak 245. stavak 1. ZOO-a).

38. Vrhovni sud Republike Hrvatske, presudom i rješenjem, pod poslovnim brojem Rev-2245/17 od 20. ožujka 2017., izrazio je pravni stav, da je pokretanjem parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva potrošača da počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pa obzirom da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u postupku zaštitu kolektivnih interesa potrošača, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 04. srpnja 2013., u odnosu na ništetnost valutne klauzule, postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine, kada da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, pod poslovnim brojem Pž-6632/17, to je rok za restitucijski zahtjev tužitelja počeo teći 14. lipnja 2018. godine.

39. Prema tome, tužitelj je podnošenjem tužbe 13. lipnja 2019. (tužba – listovi od 1 do 7 spisa) istu podnio unutar pet godina računajući od 13. lipnja 2014., odnosno 14. lipnja 2018., kao datuma od kojih je zastara individualnih zahtjeva počela teći iznova.

40. Nadalje, žalitelju je, a u odnosu na njegove žalbene navode, i za navesti da je o preinaci tužbe tužitelja već odlučeno rješenjem Županijskog suda u Splitu, pod poslovnim brojem Gž-748/2023-3 od 3. svibnja 2023. (stranice od 400 do 407), točkom I. izreke kojeg rješenja je potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je prihvaćena preinaka tužbenog zahtjeva tužitelja kao u podnesku od 27. listopada 2021.

41. U odnosu na daljnje žalbene navode, tuženiku je i za navesti, da i u okolnostima kada je predmetni kredit vraćen u cijelosti, suprotno žalbenim navodima tuženika, korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga eventualno ostvarivao svoja prava za koja smatra da mu pripadaju (sukladno i stajalištu izraženom u odluci Vrhovnog suda broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019).

42. Žalitelju je i za navesti, da je sud prvog stupnja pravilno postupio, kada je tužitelju na dosuđene mjesečne iznose priznao pripadajuće zatezne kamate, jer je isto ispravno utemeljeno na odredbi članka 29. stavak 2. ZOO/05., te suviše, tuženiku je i za navesti, da je sud prvog stupnja i ispravno postupio, kada je naložio tuženiku da tužitelju plati pripadajuće zatezne kamate na pojedinačne mjesečne iznos koje teku od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do isplate, jer je tuženik u konkretnom slučaju nesavjestan stjecatelj.

43. Prema tome, žalba tuženika protiv prvostupanjske presude, u dijelu kojim je točkama I., II. i III. izreke prvostupanjske presude usvojio tužbeni zahtjev tužitelja, izjavljena zbog žalbenih razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, nije mogla biti uvažena.

44. Budući, da na izloženi način u ovom pobijanom dijelu po žalbi tuženika, kojim je točkama I., II. i III. izreke prvostupanjske presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, nisu ostvareni istaknuti žalbeni razlozi, a prvostupanjskom presudom u ovom pobijanom dijelu, kao niti postupkom koji joj je prethodio, nije počinjena, kako žalbom istaknuta, tako ni niti bilo koja od ostalih bitnih postupovnih povreda, na koje ovaj drugostupanjski sud, temeljem članka 365. stavka 2. ZPP-a, pazi po službenoj dužnosti, dok je na pravilno utvrđeno činjenično stanje, materijalno pravo ispravno primijenjeno, valjalo je žalbu tuženika odbiti kao neosnovanu i u ovom pobijanom dijelu, kojim je točkama I., II. i III. izreke prvostupanjske presude usvojen tužbeni zahtjev tužitelja, potvrditi prvostupanjsku presudu, slijedom čega je odlučeno kao pod I. a) izreke (članak 368. stavak 1. ZPP-a).

45. Međutim, osnovano tuženik pobija prvostupanjsku presudu, u dijelu kojim je točkom IV. izreke presude odlučeno o troškovima postupka.

46. Naime, pravilno je sud prvog stupnja postupio, kada je tužitelju priznao troškove za sastav podneska od 10. siječnja 2022. i sastav podneska od 29. ožujka 2023., jer su i prema mišljenju ovog drugostupanjskog suda isti troškovi bili potrebni za vođenje ove parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a).

47. Nadalje, suprotno žalbenim navodima tuženika, pravilno je sud prvog stupnja postupio i kada je tužitelju troškove postupka priznao po vrijednosti jednog boda u visini od 2,00 EUR-a, jer je isto u skladu s odredbom članka 1. Izmjene Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine broj 126/22 – dalje: Tarifa), a kojom je propisano, da se Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22) mijenja i glasi: Tbr. 50. Vrijednost boda iznosi 15,00 kuna, dok je člankom 2. propisano, da ova Izmjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika stupa na snagu osmoga dana od dana objave u „Narodnim novinama“, a ista je u „Narodnim novinama“ objavljena 28. listopada 2022, dakle prije donošenja prvostupanjske presude, dok je Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine broj 138/23) propisano, da vrijednost boda iznosi 2,00 EUR-a.

48. Međutim, osnovano tuženik prigovara da je sud prvog stupnja pogrešno postupio, kada je tužitelju priznao troškove sudske pristojbe za tužbu u visini od 78,44 EUR-a, kao i sudske pristojbe za presudu u iznosu od 78,44 EUR-a.

49. To stoga, što je člankom 11. stavkom 1. točkom 20. Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 118/18 i 51/23) propisano, od plaćanja pristojbe oslobođeni su potrošači kao stečajni dužnici i tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa.

50. Prema tome, kada se od, po sudu prvog stupnja, obračunatog troška tužitelju oduzmu priznati troškovi sudske pristojbe za tužbu u visini od 78,44 EUR-a, a za presudu u iznosu od 78,44 EUR-a, to proizlazi da ukupan trošak tužitelja iznosi 2.074,88 EUR-a, koji iznos troška mu je dužan naknaditi tuženik, dok je zahtjev tužitelja za više tražene troškove u iznosu od 156,88 EUR-a valjalo odbiti kao neosnovan, slijedom čega je odlučeno kao pod I. b) izreke (članak 380. točka 3. ZPP- a).

51. Tuženiku nisu priznati troškovi žalbenog postupka, obzirom da je isti svojom žalbom uspio samo u sporednom potraživanju (troškovima postupka), slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

52. Slijedom svega navedenog, presuđeno je kao u izreci.

Split, 26. veljače 2025.

PREDSJEDNCA VIJEĆA

Tihana Pivac