Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj Gž-1961/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Tajane Polić, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Alena Perhata, člana vijeća, u u pravnoj stvari tužitelja Allianz Versicherungs-AG, Njemačka, Frankfurt, UnterfohrinG Postfach 200119, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Luiu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, OIB 22694857747, Ulica grada Vukovara 282, zastupanog po punomoćniku Davoru Bubalu, odvjetniku u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1394/2022 od 30. studenog 2022., u sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-1394/2022 od 30. studenog 2022.

II Tuženiku se ne dosuđuju troškovi žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja usvojen je tužbeni zahtjev radi isplate 5.796,80 eur sa zateznom kamatom tekućom na pojedine obroke kako su oni specificirani u točki I izreke, dok je u točki II naloženo tuženiku da plati tužitelju troškove postupka od 3653,32 eur.

2. Protiv prvostupanjske presude žalbu podnosi tuženik pozivajući se na sve žalbene razloge propisane odredbom na čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19 i 80/22– dalje: ZPP). Predlaže uvaženjem žalbe presudu preinačiti i tužbeni zahtjev odbiti.

3. Tužitelj u odgovoru na žalbu predlaže njezino odbijanje kao neosnovane i potvrđivanje prvostupanjske presude kao zakonite.

4. Žalba nije osnovana.

5. Tuženik u žalbi tvrdi da je ostvarena apsolutno bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP jer da presuda ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama a oni koji su izneseni da su proturječni sa stanjem spisa. Ovaj žalbeni razlog ne stoji jer presuda sadrži razloge o svim činjenicama koje su odlučne za presuđenje u okviru tvrdnji i prigovora stranaka, jasna je i razumljiva i nije u proturječju sa stanjem predmeta pa ju je moguće ispitati. Ni jedna od apsolutno bitnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP nije ostvarena.

6. Nisu ostvareni ni žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava koje žalitelj obrazlaže tvrdnjom o pogrešnoj primjeni pravila o teretu dokazivanja iz čl. 219. st. 1. u svezi sa čl. 221. a ZPP što da je rezultiralo nepravilnim usvajanjem tužbenog zahtjeva.

7. Predmet spora predstavlja regresni zahtjev jednog osiguravajućeg društva prema drugom utemeljen na odredbi čl. 963. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08. i 125/11- dalje: ZOO).

8. U ovoj žalbenoj fazi više nije sporno da je osiguranica tuženika isključivo odgovorna za prometnu nezgodu od 7. kolovoza 2009. u kojoj je sudjelovao osiguranik tužitelja. U vrijeme nastanka osiguranog slučaja tužitelj je sa svojim osigurnikom imao sklopljen ugovor o osiguranju od autoodgovornosti sa zaštitom od štete u inozemstvu, pa mu je tužitelj po toj polici isplatio 16.616,14 euro s osnove neimovinske i imovinske štete. Nakon što je tuženik dobrovoljno izvršio plaćanja od ukupno 10.261,24 eur tužitelj konačnim zahtjevom potražuje iznos od 5.796,80 eur sa zateznom kamatom.

9. Iako je tuženik imao brojne prigovore tijekom prvostupanjskog postupka u pogledu osnovanosti i visine regresnog zahtjeva sada u žalbi ustraje na pobijanju visine po pojedinim stavkama isplaćene imovinske štete, dok ne pobija pravilnost odluke u pogledu regresnog zahtjeva od 800 eura (strah, bolovi i tuđa pomoć i njega). Pobijanje koncentrira na tvrdnju kako tužitelj nije dokazao opravdanost isplaćene naknade štete osiguraniku odnosno opravdanost priloženih računa koji sami po sebi ne bi mogli biti dostati za zaključak o osnovanosti regresnog zahtjeva jer da je ostalo nedokazano je li se šteta koja je isplaćena zaista i dogodila i ima li tužitelj pravo regresa.

10. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je prvog stupnja ocijenio kako nakon djelomičnih uplata od strane tuženika, preostaje neplaćeno regresno potraživanje tužitelja kako je detaljnije navedeno u podnesku od 06. prosinca 2018. godine i to za iznos od € 1.258,67 EUR s kamatama od 20.10.2009. a koje se odnosi na trošak procjene štete, izvida i kalkulacije troškova popravka te obračuna totalne štete, sve prema računu procjenitelja i dokazu o plaćanju. Zatim navodi sud kako se iznos od 1.949,66 EUR s kamatama od 14.11.2009. odnosi na preostali dio regresnog potraživanja s naslova iznosa isplaćenog po osnovi totalne štete na vozilu. Iznos od 1.554,00 EUR s kamatama od 29.01.2010. uključuje 600,00 EUR za regres isplaćene naknade za nemogućnost korištenja vozila za 14 dana, 129,00 EUR za regres isplaćene naknade za trošak odjave i prijave vozila koji je osiguranik tužitelja imao prema priloženom računu, 25,00 EUR za regres troška liječenja, 800,00 EUR za regres naknade štete po osnovi bolnine. Iznos od 1.034,47 EUR s kamatama od 10.02.2020. uključuje 272,87 EUR za regres isplaćene naknade osiguraniku za troškove zastupanja punomoćniku odvjetniku po računu, 761,60 EUR za regres isplaćene naknade osiguraniku za troškove koji se odnose na pregradnju kuke za vuču sa oštećenog vozila na novo vozilo po računu. Iznos dospjelih zateznih kamata na iznos od 3.858,66 EUR u razdoblju od 14.11.2009. do 22.12.2017. se odnosi na nesporno isplaćeni iznos od dospijeća do dana plaćanja. Stoga u odnosu na ove novčane iznose usvaja tužbeni zahtjev pozivom na odredbe čl. 963. st. 1. i čl. 29. ZOO.

11. Tuženik u žalbi ne spori pravilnost dopunskog nalaza vještaka prema kojem totalna šteta iznosi 12.211 eur, od čega se 1.949,66 eur odnosi na porez od 19% (stopa poreza u Njemačkoj) pa utoliko smatra da je plaćajući iznos od 10.261,24 eur u cijelosti podmirio zahtjev po osnovi totalne štete na vozilu. Tvrdi kako je sud prvog stupnja pogrešno primijenio materijalno pravo kada je tužitelju dosudio iznos poreza.

12. Takav se pravni stav ne prihvaća jer iz odredbe čl. čl. 1085. st. 1. ZOO slijedi kako je odgovorna osoba dužna uspostaviti stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala, dok će prema odredbi iz čl. 1090. ZOO, sud uzimajući u obzir i okolnosti koje su nastupile poslije prouzročene štete, dosuditi naknadu u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje ili propuštanja. U navedenim zakonskim odredbama sadržano je temeljno pravilo u popravljanju materijalne štete, a to je uspostava prijašnjeg stanja u oštećenikovoj imovini odnosno, isplata naknade štete u novcu u onom iznosu koji je potreban da se uspostavi stanje koje je bilo prije nego što je šteta nastala.

13. Tom se zahtjevu ne može udovoljiti ako se oštećeniku koji nije popravio oštećenu stvar (ne ulazeći u razloge zbog kojih ju nije popravio), ne priznaje i pravo na (potpunu) naknadu štete koja u sebi, uz ostalo, uključuje i porez na dodanu vrijednost. U protivnom, oštećenik ne bi mogao popraviti štetu jer mu nedostaje puni novčani iznos potreban za popravak vozila pa bi u konačnici, na svoj teret i rizik, morao plaćati ili predujmljivati PDV, odnosno u konkretnom slučaju porez u Njemačkoj, u korist štetnika, što je nespojivo s institutom popravljanja (imovinske) štete. Slijedom navedenog, osiguranik tužitelja ima pravo na naknadu štete u punom iznosu, uključujući i porez, neovisno o tome da li je popravio vozilo i da li se radilo o totalnoj šteti, jer je porez dio novčanog iznosa potrebnog da se materijalna situacija oštećenika dovede u stanje prije štetne radnje u smislu čl. 1085. ZOO, a pritom nije odlučno što oštećenik nije imao nikakvih izdataka za popravljanje stvari, dakle da nije niti popravio vozilo s obzirom da se radilo o totalnoj šteti, jer pravo na naknadu štete u cijelom opsegu, uključujući i porez, nije uvjetovano prethodnim popravljanjem automobila, odnosno plaćanjem izdataka za popravak. Tako i u Rev-512/2023, Rev-x 341/10, Rev 2480/10., Rev-818/11, Rev-x 1786/15., Rev-1011/2020.

14. Zatim tuženik tvrdi kako tužitelj bez osnove traži trošak pregradnje kuke za vuču vozila od 761,60 eur kada je u dopisima od 28. siječanja i 9. veljače 2010. odbio osiguranika sa tim zahtjevom. Tuženik parcijalno analizira dokaze jer osim tih isprava, postoje brojne isprave u spisu koje potvrđuju tvrdnju tužitelja kako je nakon početnog odbijanja osiguraniku ipak isplatio taj iznos. Tako iz dopisa na listu 68 spisa proizlazi da tužitelj osiguraniku priznaje ovaj vid štete, dok iz dopisa na listu 93 spisa proizlazi kako je procjenitelj potvrdio da je na vozilu osiguranika bila montirana kuka. Konačno postoji račun o isplati štete na listu 90 spisa. Iz tih je razloga sud prvog stupnja pravilno priznao ovu stavku imovinske štete.

15. Jednako tako, pravilno je sud dosudio regresni zahtjev po osnovi troškova procjene vozila prema računu s list 60 spisa u visini od 1.258,67 eur budući je iz izvida štete (procjene) koja se nalazi na listu 70 spisa razvidno da procjenu ne vrši osiguratelj već istu naručuje osiguranik o svom trošku, kako je u ovom slučaju i bilo jer na izvidu štete osiguranik naveden kao nalogodavac.

16. I u konačnici sve su druge stavke pravilno priznate jer je njihova opravdanost dokazana računima i ispravama na listovima 68, 69,89 i 90 spisa iz kojih proizlazi kako je odvjetnik osiguranika specificirao visinu štete koja osiguraniku i isplaćena sukladno čl. 15. e Općih uvjeta tužitelja u kojima se definira pojam imovinske štete i koji su Opći uvjeti mjerodavni za rješenje ovog spora. Stoga ne stoji tvrdnja da bi tužitelj neosnovano isplatio trošak odvjetniku osiguranika, naprotiv bio je to dužan na jednak način kako to čine osiguravajuća društva u Hrvatskoj i ima pravo regresirati se za taj trošak od tuženika. Tužitelj je dokazao da je s pravom isplatio iznos od 129 eur po osnovi odjave i prijave vozila jer iz dopisa odvjetnika osiguranika s lista 89 spisa proizlazi kako je osiguranik kupio novo vozilo i imao je administrativne troškove odjave uništenog vozila i prijave novog vozila. Jednako kao što je dokazao da je isplatio naknadu zbog nemogućnosti nekorištenja vozila kroz 14 dana što ne bi bilo protivno Općim uvjetima tuženika kao njemačkog osiguratelja, a ne bi bilo protivno ni našim propisima, točnije ZOO koji je uveo širi koncept naknade štete, pa tako i one neimovinske u vidu povrede prava osobnosti koja ne nastaje samo zbog oštećenja zdravlja u užem smislu, već može nastati i kao duševna bol i neugodnost zbog nemogućnosti korištenja vozila. I posljednja bi se stavka isplaćene štete odnosila na iznos od 25 eur po osnovi troškova liječenja što je bez daljnjeg opravdano kada se ima u vidu da je osiguranik pretrpio tjelesnu povredu zbog koje se liječio.

17. Za zaključiti je kako je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve odlučne činjenice vezane za osnovanost i visinu svih navedenih stavki regresnog zahtjeva i protivno tvrdnji žalitelja nije pri tome pogrešno primijenio pravilo o teretu dokazivanja. S obzirom na isprave priložene spisu predmeta (račune, procjene, korespodenciju sa osiguranikom, medicinsku dokumentaciju, Opće uvjete), provedena prometna i medicinska vještačenja, nije bilo potrebe provoditi daljnja vještačenja po vještaku za financije i gospodarstvo u kombinaciji da prometnim vještakom kako je to tuženik predlagao. Utoliko je sud prvog stupnja, protivno žalbenim navodima, pravilno odbio ovaj dokazni prijedlog i zbog toga činjenično stanje nije nepravilno utvrđeno. I u okviru pravilno utvrđenih činjenica, pravilno je sud primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 963. st. 1. ZOO kada je usvojio tužbeni zahtjev za dio štete koju tuženik nije podmirio dobrovoljno.

18. Pravilno je dosuđena i zatezna kamata od dana nastanka odnosno isplate štete svom osiguraniku, a ne od presuđenja kako to žalitelj tvrdi, jer je to trenutak kada je za tužitelja nastupila i šteta i kada je dospio njegov regresni zahtjev prema odredbi čl. 1086. u svezi sa čl. 963. st. 1. ZOO. Jednako tako pravilno je dosuđena zatezna kamata na plaćeni iznos od 3.585,66 eur za razdoblje od nastanka štete do dana njezina plaćanja tijekom postupka. Sud je prvog stupnja odluku o zateznoj kamati utemeljio na čl. 29. ZOO pa je utoliko izreka presude u pogledu zatezne kamate određena pa tuženik bez osnove tvrdi da bi se radilo o nerazumljivoj izreci i time ostvarenju apsolutno bitne povrede iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

19. Zakonita je i odluka o troškovima postupka jer je utemeljena na odredbi čl. 154., 155. i 158. st. 2. ZPP. Tuženik tvrdi da mu je trebalo dosuditi trošak po osnovi djelomičnog povlačenja tužbe učinjenog podneskom od 17. ožujka 2021., međutim valja odgovoriti kako je tužitelj povukao dio zahtjeva nakon što je tuženik izvršio djelomično plaćanje tijekom postupka i time udovoljio zahtjevu. Dio zahtjeva od 531 eur povučen je zbog razlike u nalazima vještaka o procjeni štete, no kako se za oba slučaja odvjetnički trošak izračunava u okviru istog cjenovnog razreda nije bilo osnove za dosudu za ovaj manji, povučeni dio. U preostalom dijelu tuženik ne iznosi konkretnih prigovora odluci o trošku a žalbeni sud u tom dijelu ne pazi na pravilnost u primijeni materijalnog prava u smislu odredbe čl. 365. st. 2. ZPP čime je žalbu tuženika valjao odbiti kao neosnovanu i odluku o trošku potvrditi sukladno odredbi čl. 380. st., 1. toč. 2. ZPP.

20. Tuženik nema pravo na žalbeni trošak jer u istom nije uspio sukladno odredbi čl. 166. ZPP-a.

U Rijeci 26. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Brankica Malnar