REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgeralda Kennedyja 11

P-786/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu Lovri Sardeliću, u pravnoj stvari tužitelja AUTO LIM d.o.o., OIB: 90420751653, Zagreba, Dubrava 308, kojeg zastupa punomoćnik Melita Babić, odvjetnica iz Odvjetničkog društva Župan, Babić & Antunović d.o.o. sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika TRIGLAV OSIGURANJE d.d., OIB: 29743547503, Zagreb, A. Heinza 4, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Lui, odvjetnik iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, Zelinska 4, radi isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 28. siječnja 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, s danom objave 26. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 821,25 eura sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 11. listopada 2023. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od petnaest dana

II. Odbija se djelomično tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim se tuženiku nalaže isplatiti tužitelju zateznu kamatu preko stope dosuđene točkom I. izreke ove presude, kao neosnovan.

III. Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 622,23 eura sa zateznim kamatama na taj iznos koje teku od 26. veljače 2025. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Odbija se djelomično zahtjev tužitelja na naknadu parničnog troška u iznosu od 113,66 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja do isplate kao i u dijelu kojim se tuženiku nalaže naknaditi tužitelju zateznu kamatu na dosuđeni trošak od 622,23 eura preko stope dosuđene u točki II. izreke ove presude, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je podnio tužbu dana 16. travnja 2024. radi isplate iznosa od 821,25 eura. U tužbi u bitnome navodi da je u prometnoj nezgodi koja se dogodila dana 14. srpnja 2023. godine nastala šteta na vozilu, marke RENAULT AUSTRAL, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika – GR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj]. Predmetnu štetu tuženik je obvezan nadoknaditi sukladno polici kasko osiguranja oštećenika, prema odredbama Zakona o osiguranju te Zakona o obveznim odnosima. Oštećenik je štetni događaj prijavio tuženiku te su djelatnici tuženika dana 06. listopada 2023. godine pregledali vozilo, procijenili štetu i napravili zapisnik o izvidu štete, referentni broj: 2023/0015413. Visina štete sukladno izvidu šteta tuženika ne obvezuje niti osiguranje niti oštećenika (niti servis koji vrši popravak), što i sam tuženik navodi na svom izvidu štete, a isto nije sukladno niti pozitivnim propisima. Tuženik je utvrdio da je šteta pravno osnovana te je poslao obavijest o izvršenoj uplati nespornog dijela tužitelju, međutim tuženik je samo djelomično podmirio iznos predmetne štete. Tužitelj je predmetno vozilo sukladno zahtjevu vlasnika popravio, odnosno vratio u stanje kakvo je bilo prije nastanka štetnog događaja, a sve sukladno pravilima struke. Oštećenik kao potrošač ima pravo svojom slobodnom voljom odabrati gdje će svoje vozilo popraviti i ne treba odabrati za popravak vozila onaj servis koji je ugovorni partner tuženika. O svemu su jasno i decidirano svoja stajališta iznijeli i Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja kao i Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga. Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja RH u svojim smjernicama od dana 20. veljače 2020., KLASA: 034-08/18- 01-093 te Hrvatska agencija za nadzor financijskih usluga u svojim smjernicama koje dostavlja u prilogu tužbe. Oštećenik je za svoj popravak odabrao tužitelja, koji ima službenu cijenu sata rada po kojoj radi. Uvjetima police obveznog/kasko osiguranja nije (niti ne smije biti) određeno po kojoj cijeni će drugi poslovni subjekt izvršavati svoj rad niti ne smije biti određeno gdje će se popravljati vozilo. Tužitelj je vozilo preuzeo i izvršio popravak prema pravilima struke te je za svoju uslugu ispostavio račun, br. 234/PP1/7, a koji račun u ukupnom iznosu od 3.111,76 eura (PDV uključen) je dužan podmiriti tuženik kako bi nadoknadio štetu oštećeniku. Tužitelj je račun popravka poslao na ovjeru i znanje tuženiku putem e-maila te je tuženik odgovorio i ovjerio odnosno likvidirao račun, ali samo na iznos od sveukupno 2.290,51 eura. Razliku od 821,25 eura po računu koji tuženik nije platio, isti opravdava da je to cijena rada limara i lakirera koji oni priznaju. Upravo ta razlika o cijeni rada je predmet ovoga spora koji je dužan podmiriti tuženik. Dakle, tuženik sasvim neosnovano sebi uzima pravo da određuje cijenu sata rada/usluge drugog gospodarskog subjekta. Dakle, tuženik je platio iznos od sveukupno 2.290,51 eura po računu, međutim nije platio iznos od 821,25 eura te po tome nije u potpunosti nadoknadio štetu. Samim plaćanjem dijela predmetnog potraživanja tuženik je priznao pravnu osnovu štete. Osiguravajuća društva imaju informacije o „prosječnim” cijenama popravka vozila drugih gospodarskih subjekata što je suprotno Zakonu o zaštiti tržišnog natjecanja. Naime, svaki gospodarski subjekt radi i ima pravo raditi prema cijenama izvješenim u svojim službenim prostorijama koje su odredili u skladu sa zakonom. Posebno je indikativno što na izvidu štete (na koji se sam poziva tuženik) nije naznačena cijena sata rada, a tužitelj je likvidirao njegov rad na 40,00 eura / sat plus PDV u ovoj šteti. Naime, navedeno dokazuje kako tuženik priznaje cijene proizvoljno. Tužitelj ističe da je službena cijena sata rada njegove radionice 40,00 eura / sat plus PDV. Prema načelima tržišnog natjecanja svaki poslovni subjekt ima pravo raditi po satnicama koje sam odredi u zakonski određenom poslovnom prostoru. Naknada štete vezana za police obveznog ili kasko osiguranja sastoji se u tome da je temeljna dužnost štetnika (a time i odgovornog osiguratelja) da uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego što je šteta nastala. To znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila, time da stvaran trošak popravka vozila predstavlja račun popravka vozila koji je tužitelj u ovom slučaju uručio tuženiku. U ovom predmetu tuženik sasvim neopravdano i bez ikakvog pravnog uporišta umanjuje cijenu sata rada auto servisa koji je registriran za tu djelatnost. Takvo postupanje je zabranjeno što potvrđuju i stavovi nadležnih državnih agencija kao i sudska praksa. Dakle, postupanje tuženika je pogrešno obzirom da nema ugovorni odnos sa tužiteljem niti zakonsku osnovu da bi „priznavao”, ”uvećavao” ili „umanjivao” nečiju cijenu rada, u konkretnom slučaju tužitelja. Obzirom na prethodno navedeno ustupitelj / oštećenik kao vlasnik popravljenog vozila te ovlaštena osoba tužitelja sklopili su dana 12. veljače 2024. godine ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja kojim je ustupitelj prenio potraživanje u iznosu od 821,25 eura na primatelja tj. tužitelja, o čemu je obavješten ovdje tuženik. Slijedom svega iznesenog, tužitelj predlaže da se donese presuda kojom se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja.

2. U odgovoru na tužbu tuženik u bitnome navodi da priznaje pasivnu legitimaciju, nastanak štetnog događaja i odgovornost. Navodi da u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužiteljevog potraživanja, te smatra da je isplatom iznosa od 2.290,51 eura u cijelosti namirio oštećenika- vlasnika vozila reg. oznake [registarska oznaka] (ustupitelja) vezano uz štetu koju je isti pretrpio u predmetnom štetnom događaju. Naime, između tuženika kao osiguratelja i GR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], sklopljena je dana 28.04.2023.g. polica kasko osiguranja br. 020100311426, predmet koje je bilo osobno vozilo marke RENAULT AUSTRAL HG oznake [registarska oznaka]. Sastavni dio navedene police su i Opći uvjeti za osiguranje automobilskog kaska br. PG-aka 20-01-hr. Osobno vozilo reg. oznake [registarska oznaka] sudjelovalo je u prometnoj nezgodi u kojoj je i oštećeno, a čime je ostvaren osigurani slučaj po polici kasko osiguranja br. 020100311426. Tuženik je dana 06.10.2023.g. sačinio Izvid štete odnosno oštećenja na vozilu reg. oznake [registarska oznaka], u kojem je utvrđeno da je šteta djelomična, te je za popravak iste potrebno: 29,30 autokaroserijskih radova; 14,50 lakirerskih radova dok potrošni materijal lakirera iznosi 442,94 eur. Osiguranik GR je vozilo reg. oznake [registarska oznaka] odlučila popraviti kod tužitelja, za koji popravak joj je tužitelj izdao račun br. A 234/PP1/7 od 10.10.2023.g. na kojem je, između ostalog, naznačeno: da se popravak sastoji od limarskih radova u količini od 29,30 sati i lakirerskih radova u količini od 14,50 sati; da je cijena jednog sata (limarskih i lakirerskih radova) 40,00 eura + PDV 25 %; da je ukupan iznos popravka 3.111,76 eura. Tuženik je priznao račun popravka br. A 234/PP1/7 od 10.10.2023.g. u svim dijelovima osim u cijeni sata limarskih i lakirerskih radova. Navedeni račun tuženik dostavlja u prilogu, s obzirom da je tužitelj dostavio pogrešan prilog uz tužbu. Tuženik je bio stava (i još uvijek jest) da je cijena sata od 40,00 eura + PDV 25 % za limarske i lakirerske radove (sadržana na računu tužitelja) prekomjerna te da ne odgovara prosječnim cijenama takvih radova i usluga na području na kojem je popravak obavljen (Zagreb i okolica), odnosno od njih visoko odskače, radi čega je tuženik priznao oštećeniku, pokušavajući biti maksimalno korektan i fleksibilan, cijenu popravka, odnosno cijenu tih limarskih i lakirerskih radova od 25,00 eura + PDV 25 % po satu. Navedena cijena od 25,00 eura po satu + PDV 25 %, kada se umnoži s količinom sati popravka vozila reg. oznake [registarska oznaka] od 43,80 h (navedenih na računu A 234/PP1/7 od 10.10.2023.g.), te tome pridodaju ostale stavke po navedenom računu, daje iznos od 2.290,51 eura koliko je tuženik isplatio (po uputi osiguranika) izravno na račun njegovog servisa, ovdje tužitelja. Ostatak iznosa po računu br. A 234/PP1/7 od 10.10.2023.g. u visini od 821,25 eura, tuženik smatra da nije dužan podmiriti, već je navedeni iznos dužan snositi vlasnica vozila GR. koja je po vlastitom nahođenju, izborom tužitelja kao servisa s visoko nadprosječnim cijenama popravka vozila na području na kojem je popravak izvršen, sama uvećala nastalu štetu. Dakle, osiguranik GR, je, kao jedna od strana pravnog odnosa s tuženikom, gore opisanim postupanjem prilikom izbora servisa za popravka svog vozila, povrijedio odredbu članka 10. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima prema kojoj je sudionik u obveznom odnosu dužan u ispunjavanju svoje obveze postupati s pažnjom koja se u pravnom prometu zahtijeva u odgovarajućoj vrsti obveznih odnosa (pažnja dobrog gospodarstvenika, odnosno pažnja dobrog domaćina). Nadalje, ovakvim postupanjem GR, kao oštećenika, ispunile su se pretpostavke iz odredbe članka 1092. stavka 1. ZOO-a prema kojoj oštećenik koji je pridonio da šteta nastane ili da bude veća nego što bi inače bila ima pravo samo na razmjerno sniženu naknadu. Dakle, oštećenik je, prema odredbama ZOO-a, dužan pokušati smanjiti štetu koja je nastala, koliko god je to moguće, a što oštećenik nesporno nije učinio, iako je to mogao i bio dužan učiniti. Naime, na području na kojem je oštećenik popravio vozilo postojali su limarski servisi kod kojih je oštećenik mogao obaviti popravak vozila do visine cijene sata rada koju je tuženik naveo na obračunu štete (25,00 eura po satu + PDV 25%). Dakle, oštećenik je mogao proći jeftinije, da je htio, a očigledno nije, pa takovo njegovo postupanje ne može ići na štetu tuženika, kao osiguratelja štetnika. Tuženik ponavlja da je satnica od 25,00 eura po satu + PDV 25 % opravdana na području na kojem je popravak izvršen, što proizlazi iz računa servisa koji posluju na navedenom području (servis AUTO – JURKOVIĆ d.o.o. iz Zagreba, Ulica grada Vukovara 238 a, AUTOKUĆA KARLO d.o.o. Sesvete, Ljudevita Posavskog 20), a čije račune popravaka tuženik, kao primjer dostavlja u privitku, i iz kojih je vidljivo da cijena radova popravka vozila ne prelazi 30,00 eura sve uvećano za PDV 25 % (kod servisa Auto-Jurković tako cijena sata za limarski rad iznosi 29,86 EUR, a za lakirerski rad 25,99 eura, sve uvećano za PDV 25%, a Autokuća Karlo ima za cijenu sata obje vrste tih radova iznosi 29,20 eura uvećano za PDV 25%, dok Auto Arbanas d.o.o. ima za cijenu sata obje vrste radova 23,89 eura uvećano za PDV 25 %). Da je cijena sata limarskih i lakirerskih radova tužitelja od 40,00 eura (+ PDV 25 %) koju potražuje u ovom postupku u potpunosti neistinita, nerealna i napravljena isključivo i samo za potrebe jedne vrste stranaka – osiguravajućih društava, kako bi se isprovocirao sudski postupak s njima, u kojem će servis, otkupom potraživanja od vlasnika vozila, nastupiti kao tužitelj, zastupan uvijek po istom odvjetničkom društvu. Zbog svega gore navedenog je tuženik i priznao osiguraniku u konkretnom slučaju cijenu sata limarskih i lakirerskih radova kod tužitelja u visini od 25,00 eura + PDV25 % (dakle visini, za koju je imao podatke i informacije da tužitelj zaračunava stvarno u svojoj radionici svim strankama osim osiguravajućim društvima). Tuženik isto tako ističe da tržišna utakmica i pravo na vlastite propisane cijene, a na koju toliko upire tužitelj u svojoj tužbi, ne znači obvezu osiguratelja štetnika, kao druge strane pravnog odnosa, na pogodovanje lukrativnim težnjama bilo oštećenika, bilo njegovog servisa u „kombinaciji“ s oštećenikom. Pri tom, tuženik ističe kako je u potpunosti irelevantno za predmetnu pravnu stvar, odnosno s aspekta naknade štete, tumačenje Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja od 20. veljače 2020.g., koje tužitelj dostavlja uz tužbu i na koje se u istoj tužbi poziva, a obzirom da sama Agencija u istom tumačenju navodi kako je tumačenja i primjena konkretne situacije s aspekta posebnih propisa i pravila o odgovornosti za štetu i naknadi štete u nadležnosti sudova. A sudska praksa, pak, koju je tužitelj dostavio uz svoju tužbu, ne samo da je malobrojna, odnosno predstavlja izdvojene slučajeve, već je, uz to, i neosnovana. Tome u prilog najbolje govori već odavno formirana i konzistentna sudska praksa u pogledu cijene sata tuđe pomoći i njege koja se priznaje oštećeniku u slučaju ozljeda zadobivenih u nekom štetnom događaju, a koja praksa se može, i treba, analogno primijeniti i na pravnu situaciju kao što je predmetna. Naime, prema navedenoj praksi oštećenici imaju pravo na cijenu sata tuđe pomoći i njege prema prosječnoj cijeni tih usluga u mjestu u kojem isti oštećenici žive. A ako oni takvu uslugu ostvaruju prema cijeni većoj od prosječne cijene, imaju pravo samo na razmjeno sniženu naknadu, sve sukladno čl. 1092. st. 1. ZOO-a. Osporava se tijek zakonskih zateznih kamata na način na koji to tužitelj potražuje tužbenim zahtjevom. Slijedom svega gore navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti uz naknadu parničnih troškova tuženiku sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

3. Podneskom od 18. lipnja 2024. tužitelj se u bitnome generalno protivi svim navodima iz odgovora na tužbu tuženika kao potpuno pravno neosnovanim. Navodi da osporava navode tuženika iz odgovora na tužbu u kojemu isti tvrdi kako je svojom isplatom u iznosu od 2.290,51 eura ispunio cijelu svoju obvezu te se ukazuje na temeljnu dužnost odgovornog osiguratelja, sukladno odredbi čl. 1085. st. 1. ZOO-a da uspostavi prijašnje stanje koje je postojalo prije nego što je šteta nastala, što u konkretnom slučaju znači plaćanje stvarnih troškova popravka vozila oštećenika, kojima je to stanje ustanovljeno. Slijedom navedenog, tužitelj osporava navode tuženika da bi isti podmirio svoju obvezu u cijelosti, a sve kako je iz priložene dokumentacije uz tužbu vidljiva razlika između tužiteljevog ukupnog računa br. 234/PP1/7 i iznos djelomične isplate tuženika od dana 16. listopada 2023. godine te sukladno tome radi se o nepodmirenom iznosu od 821,25 eura. Sama činjenica što tuženik kao odgovorni osiguratelj ne prihvaća visinu satnice rada tužitelja kao neovlaštenog servisera je potpuno neodlučna u rubriciranom predmetu i nipošto ne znači da tuženik taj trošak nije dužan nadoknaditi. Dakle, tuženik nema pravo sam ocjenjivati vrijednost rada, odnosno visinu satnice tužitelja kao neovlaštenog servisera, kao niti na bilo koji način ograničavati svoju obvezu u odnosu na visinu satnice, a kako stranke svoje odnose slobodno uređuju, to su dužne u smislu odredbe čl. 9. ZOO-a i izvršavati preuzete obveze, naravno pod pretpostavkom da to nije u suprotnosti Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva što u konkretnom slučaju nije. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi kako prosječna cijena na kojem je popravak obavljen visoko odskače iz ostalih, međutim tužitelj u prilogu podneska dostavlja materijalnu dokumentaciju – račune i dokaze o plaćanju iz kojih je razvidno da u istovrsnim slučajevima primjerice Uniqa d.d. Zagreb, Allianz Hrvatska d.d. Zagreb, Croatia osiguranje d.d. Zagreb i tuženik priznaju i isplaćuju cijenu sata rada neovlaštenog servisa u iznosu od 42,11 eura / sat uvećano za pripadajući PDV, ali i drugih servisera po njihovim cijenama sata rada. Zaključno predlaže provesti predložene dokaze, te po zaključenju glavne rasprave usvojiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti, kao i obvezati tuženika da tužitelju nadoknadi prouzročene mu troškove parničnog postupka.

4. Podneskom od 11. prosinca 2024. tuženik se očituje na navode iz podneska tužitelja od 18. lipnja 2024. te u bitnome navodi da uspostava prijašnjeg stanja koje je postojalo prije nego što je šteta nastala, nije sporna, no ona nikako ne znači plaćanje troškova popravka vozila oštećenika ako su ti troškovi prekomjerni odnosno luksuzni, pa makar isti bili i „stvarni“ kako ih naziva tužitelj. Tuženik, kao obveznik isplate osigurnine, je dužan oštećeniku nadoknaditi jedino osigurninu u visini prosječnih cijena popravka vozila na području na kojem je popravak izvršen. Natprosječne cijene tuženik nije dužan honorirati oštećeniku. Ovakvo inzistiranje tuženika ne znači da on ocjenjuje vrijednost rada, kako to neosnovano ističe tužitelj, sve to iz razloga što vrijednost rada diktira samo tržište područja na kojem je oštećenik popravio svoje vozilo. Tuženik ističe kako oštećenik (osiguranik) nema pravo izabrati servis sa suludo visokom odnosno neograničenom visinom satnice, jer bi navedeno bilo apsurdno, a niti je to smisao bilo ugovornog bilo izvanugovornog osiguranja. Također, tuženik ističe kako je u periodu izdavanja predmetnog, spornog računa tužitelja, isplaćivao drugim neovlaštenim servisima poput tužitelja, po cijeni uvelike manjoj od one koju tužitelj potražuje u ovom postupku. Naime, kod Autolimarske i autolakirerske radionice i trgovine Ivica Devčić cijena sata rada 25,00 eura + PDV, kod Termolakirerske radione Vidović je pak cijena sata rada 20,00 eura + PDV, a dok je kod BELJO-autolimarska i autolakirerska radnja cijena sata 15,93 eura + PDV, stoga tuženik i dalje smatra da oštećenik ima pravo izabrati gdje će svoje vozilo popraviti, pa makar i po cijeni od 100,00 eura + PDV, no tuženik nije dužan snositi troškove nerazumnih, luksuznih težnji i prohtjeva. Naime, ako visina (cijena) neke varijable u formuli potrebnoj za izračun visine osigurnine nije ugovorno ili zakonski određena, onda se po logici stvari i dugogodišnjoj sudskoj i osigurateljskoj praksi, primjenjuje pravni standard „prosjeka na relevantnom području“, odnosno konkretno „prosječne cijene satnice na području na kojem je popravak izvršen“. Dakle, ovaj slučaj isplata i priznavanja cijene rada sata tužitelja od strane Uniqa d.d. Zagreb, Alianz Hrvatska d.d. Zagreb, kao i samog tuženika je neprimjenjiv na predmetni spor i na situaciju koja postoji s tužiteljem i na istu nema nikakvog utjecaja niti je iskoristiv u prilog bilo kakvih navoda i argumenata koje tužitelj ističe kako bi opravdao osnovu svog tužbenog zahtjeva u predmetnoj pravnoj stvari. Slijedom svega gore navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbu i tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti uz naknadu parničnih troškova tuženiku sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate.

5. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno tako i sve dokaze zajedno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/94, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), ovaj sud došao je do uvjerenja da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

6. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 821,25 eura koji predstavlja razliku u visini cijene satnice za popravak vozila koju priznaje tuženik i one koje naplaćuje tužitelj.

7. U postupku je sporan osnov i visina tužbenog zahtjeva odnosno cijena radnog sata popravka vozila tužitelja te tijek zatezne kamate. Među strankama nije sporna pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja i odgovornost.

8. U dokaznom postupku sud je izveo dokaz uvidom u dokumentaciju priloženu spisu i to: sudska praksa (list 8-17; 20-47; 52-58; 94-106; 128-141; 144-148 spisa), e- mail korespondencija od 3. srpnja 2015. (list 18-19 spisa), dopis Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, KLASA: 034-08/18-01-093 od dana 20. veljače 2020. (list 48-51 spisa), račun broj A 234/PP1/7 s potvrdom o uplati (list 58-59 spisa), popis cijena usluga tužitelja (list 60 spisa), izvid štete tuženika broj: 2023/0015413 (list 61-63), e- mail korespondencija od 10. listopada 2023. (list 63-64 spisa), Ugovor o ustupanju od dana 12. veljače 2024. godine s prilozima (list 65-68 spisa), Opći uvjeti za osiguranje automobilskog kaska (list 80-88), račun broj A 234/PP1/7 (list 89 spisa), račun servisa AUTO – JURKOVIĆ d.o.o. od 27.03.2024. (list 90 spisa), račun servisa AUTOKUĆA KARLO d.o.o. od 7.02.2024.g. (list 91 spisa), računi servisa Auto Arbanas d.o.o. od 28.06.2023. i 13.09.2023. (list 92-93 spisa), računi tužitelja sa potvrdom u uplati (list 110-127; 149-151 spisa), račun obrta [obrt] vl. ŠR s prilogom (list 142-143 spisa), račun AUTOLIMARSKE I AUTOLAKIRERSKE RADIONICE IVICA DEVČIĆ od 09.01.2024. (list 154 spisa), račun BELJO – autolimarska i autolakirerska radnja od 15.12.2023. (list 155 spisa), račun TERMOLAKIRERSKE RADIONE „VIDOVIĆ“ od 05.02.2024. (list 155 spisa).

9. Uvidom u izvid štete tuženika broj: 2023/0015413 (list 61-63) sud je utvrdio da je izvid napravio tuženik 6. listopada 2023. na vozilu marke RENAULT AUSTRAL, reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika GR, te je istim predviđeno 29,30 sati rada na autokaroserijskim radovima i 14,50 sati autolakirerskih radova na vozilu za njegov popravak.

10. Uvidom u račun broj A 234/PP1/7 (list 58 spisa) utvrđeno je da isti glasi na ime GR, na iznos od 3.111,76 eura, s datumom izdavanja 10. listopada 2023. te datumom dospijeća s danom 10. listopada 2023.

11. Uvidom u popis cijena usluga tužitelja koje su na snazi od 18. svibnja 2023. (list 60 spisa) proizlazi da tužitelj naplaćuje limarske radova za osobna vozila u iznosu od 40,00 eura po satu dok za lakiranje naplaćuje 40,00 eura po satu.

12. Uvidom u potvrdu o uplati od 16. listopada 2023. (list 59) utvrđeno je da je tuženik s pozivom na broj računa tužitelja (234/PP1/7) isplatio tužitelju iznos od 2.290,51 eura dana 16. listopada 2023., dok iz navoda tužitelja i tuženika iznesenih u spisu proizlazi da je cijena sata od 40,00 eura + PDV 25 % za limarske i lakirerske radove (sadržane na računu tužitelja) prekomjerna te da ne odgovara prosječnim cijenama takvih radova i usluga na području na kojem je popravak obavljen (Zagreb i okolica), radi čega je tuženik priznao oštećeniku cijenu tih limarskih i lakirerskih radova od 25,00 eura + PDV 25 % po satu.

13. Ugovorom o ustupanju od dana 12. veljače 2024. godine s prilozima (list 65- 68 spisa) GR je, kao ustupitelj, ustupila tužitelju, kao primatelju, tražbinu koju ustupitelj ima prema tuženiku na temelju računa br. 234/PP1/7 za popravak vozila u iznosu od 821,25 eura, o čemu je tužitelj obavijestio tuženika kao dužnika (list 67-68 spisa), a sve u skladu sa odredbom čl. 80. st. 1. i čl. 82. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje: ZOO).

14. Uvidom u dopis Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, KLASA: 034-08/18- 01-093 od dana 20. veljače 2020. (list 48-51 spisa) u bitnome je utvrđeno da isti smatraju kako osiguravajuća društva u Republici Hrvatskoj trenutno nemaju jasne i transparentne kriterije za odabir auto servisnih radionica s kojima sklapaju ugovore o poslovnoj suradnji. Stoga je preporuka Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja da bi svako osiguravajuće društvo trebalo zasebno utvrditi jasne, transparentne i objektivne kriterije za ulazak u mrežu njegovih ugovornih servisa, koje primjenjuje pri odabiru auto servisnih radionica s kojima sklapa ugovore o poslovnoj suradnji, a koji bi bili jedinstveno utvrđeni i javno dostupni svim auto servisnim radionicama na području Republike Hrvatske.

15. Smatrajući činjenično stanje dovoljno utvrđenim sud nije posebno cijenio preostale izvedene dokaze jer bi se istima, prema stavu ovog suda, utvrđivale okolnosti koje nisu sporne ili nisu od utjecaja na donošenje odluke.

16. Sud je odbio dokazni prijedlog saslušanja svjedoka FR i zakonskog zastupnika tužitelja, obzirom da okolnosti na koje su predloženi nisu sporne. Nadalje, sud je odbio dokazni prijedlog financijskog vještačenja na okolnost utvrđivanje stvarne stvarne cijene sata rada tužitelja. Prema mišljenju ovog suda navedene okolnosti se mogu utvrditi iz dokumentacija dostavljene u spis i bez provođenja vještačenje, a posebice imajući na umu vrijednost predmeta spora. Naime, provođenje svih ranije navedenih dokaza dovelo bi do nepotrebno odugovlačenja postupka i povećanja troškova, a posebice imajući na umu malu vrijednost predmeta spora u ovom predmetu kao i obvezu sud postupak provesti bez odugovlačenja u razumnom roku i sa što manje troškova

17. U konkretnom slučaju sud je stava da oštećenik može slobodno izabrati radionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo u mjestu svog boravišta, u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila po cijeni koju taj servis redovito naplaćuje svojim klijentima, te da oštećeniku pripada pravo na naknadu štete s osnove radova popravka prema cijenama po kojoj popravke naplaćuje radionica koju oštećenik odabire, sve u skladu sa odredbom čl. 1085. ZOO-a, a što je u konkretnom slučaju i napravljeno temeljem popis cijena usluga tužitelja koje su na snazi od 18. svibnja 2023. (list 60 spisa). Navedeno bi proizlazilo i iz dopisa Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja, KLASA: 034-08/18-01-093 od dana 20. veljače 2020. (list 48-51 spisa). Tuženik tijekom postupka nije isticao činjenicu niti predlagao dokaze da je ugovorom sklopljenim s osiguranikom ograničio cijenu popravka do koje je šteta pokrivena policom osiguranja, stoga je dužan uspostaviti stanje kako je bilo prije nastanka štetnog događaja. Nadalje, ukoliko i postoje druge radionice s jeftinijom cijenom radnog sata, prema stavu ovog suda nije riječ o doprinosu oštećenika šteti iz čl. 1092. ZOO-a.

18. Slijedom navedenog, u skladu s odredbom čl. 1090. i čl. 84. ZOO-a valjalo je prihvatiti tužbeni zahtjev te naložiti tuženiku plaćanje iznosa od 821,25 eura te je odlučeno kao u točki I. izreke.

19. Budući da prema odredbi čl. 81. st. 1. ZOO-a s tražbinom na primatelja prelaze i sporedna prava, u koja spada i pravo na kamate, na tužitelja je prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate. Prema odredbi čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14; dalje: ZOOP) oštećena osoba ima pravo na zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. U spis nije dostavljena prijava štete iz kojeg bi proizlazilo kada je oštećenik podnio zahtjev tuženiku, no iz izvida štete je razvidno kako je isti obavljen 6. listopada 2023. (list 61 spisa). U konkretnom slučaju tužitelj potražuje zatezne kamate od dana 21. listopada 2023. pa je o tome odlučeno u granicama zahtjeva sukladno odredbi čl. 2. ZPP-a. Stopa zatezne kamate određena je u skladu s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose jer se radi o naknadi štete. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom I. izreke presude. Obzirom da je tužitelj potraživao zateznu kamatu po stopi za trgovačke odnose, a kako se ovdje radi o naknadi štete, tako je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu za previsoko zatraženu stopu zatezne kamate te je stoga odlučeno kao pod točkom I. i II. izreke ove presude.

20. Kako tužitelj nije uspio u sporu u razmjerno neznatnom dijelu, to mu sukladno čl. 154. st. 5. i čl. 155. ZPP-a pripada i pravo na naknadu troškova postupka u skladu s Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine, broj 138/23, dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora (821,25 eura).

21. Tužitelju je priznat trošak tužbe u iznosu od 150,00 € (Tbr. 7. i Tbr. 50. Tarife), trošak obrazloženog podneska 18. lipnja 2024. u iznosu od 150,00 € (Tbr. 8/1, Tbr. 7. i Tbr. 50. Tarife), trošak zastupanja na ročištu održanom 28. siječnja 2025. u iznosu od 150,00 € (Tbr. 9/1 i Tbr. 50. Tarife), što je ukupno 450,00 €, a što uvećano za PDV (112,50 eura) ukupno iznosi 562,50 €. Tužitelju je dodijeljen i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 19,91 eur te na presudu u iznosu od 39,82 eura sukladno odredbama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine broj 118/18, 51/23) i Uredba o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" br. 37/23). Slijedom navedenog tužitelj je dosuđen trošak u iznosu od 622,23 eura, a na koji trošak je dosuđena i zatezna kamata od dana donošenja presude, dok je zaviše traženi iznos od 113,66 eura na ime naknade troškova parničnog postupka zahtjev tužitelja odbijen. Odluka o visini zatezne kamate temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose obzirom da se radi o troškovima postupka (tako i u odluci VSRH Rev-1114/23 od 04.06.2024.), a sve sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a.

22. Tužitelj je odbijen za previsoko zatraženi trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu, obzirom da sukladno Uredbi o Tarifi o sudskih pristojbama, a sukladno vrijednosti predmeta spora iznos sudske pristojbe na presudu iznosi 39,82 eura, kao i na tužbu, no međutim uvidom u spis razvidno je da je tužitelj uplatio 50% sudske pristojbe na tužbu prilikom podnošenja tužbe putem e-komunikacije, slijedom čega mu je dodijeljen uplaćeni iznos od 19,91 eura. Tužitelj je odbijen i za trošak pristupa na ročište za objavu presude obzirom da prema mišljenju suda isti trošak također nije bio potreban sukladno čl. 155. ZPP-a jer su se stekli uvjeti za isticanje presude na e- oglasnu ploču. Nadalje, valja napomenuti kako je tužitelj potraživao zateznu kamatu na trošak po stopi za trgovačke odnose, pa je sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja u tom dijelu za previsoko zatraženu stopu zatezne kamate.

23. Slijedom svega navedenog sud je o troškovima postupka odlučio kao pod točkom III. i IV. izreke ove presude.

U Zagrebu, 26. veljače 2025.

SUDAC

Lovre Sardelić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke su ovlaštene izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude odnosno od dana objave presude ukoliko uredno pozvana stranka nije pristupila na ročište za objavu i to u dva primjerka za sud i po jedan primjerak za svaku protivnu stranu. Žalba se podnosi Trgovačkom sudu u Zagrebu, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

U žalbi se ne mogu iznositi nove činjenice niti predlagati novi dokazi osim ako se oni odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka. Presuda se ne može pobijati žalbom zbog nepotpuno ili pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, nego se može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 1., 2., 4., 5., 6. 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA:

1. tužitelju po punomoćniku uz nalog za pristojbu na presudu

2. tuženiku po punomoćniku