REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

STALNA SLUŽBA U KRAPINI

Krapina, Trg dr. Mirka Dražena Grmeka 1

Poslovni broj: P-229/2023-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru, Stalna služba u Krapini, po sutkinji tog suda Sanji Leskovar-Hostić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja UŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Vesna Narančić, odvjetnica u Krapini, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. sa sjedištem u [adresa], radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 22. siječnja 2025., u nazočnosti tužitelja osobno i njegovog punomoćnika i punomoćnika tuženika, te presude javno objavljene dana 26. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe sadržan u članku 2. stavku 2. Ugovora o namjenskom kreditu broj kredita: 3213251212, broj kreditne partije: 7104182666, solemniziran kod Javnog bilježnika Irme Pavelić pod brojem OV-2632/2008 od 13.5.2008. godine, sklopljen između tužitelja i tuženika, a koji glasi: „ Redovna kamatna stopa je tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenljiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d.“, te dio odredbe sadržan u članku 7. stavku 2. navedenog Ugovora o namjenskom kreditu koji glasi: „ Za slučaj izmjene promjenljive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/ rate iz prethodnog stavka te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate.“

II. Utvrđuje se da je djelomično ništetetna i bez pravnog učinka odredba članka 1. (Iznos odobrenog kredita) iz Ugovora o namjenskom kreditu broj kredita: 3213251212, broj kreditne partije: 7104182666, solemniziran kod Javnog bilježnika Irme Pavelić pod brojem OV-2632/2008 od 13.5.2008. godine, sklopljen između tužitelja i tuženika i to u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kao i odredba članka 2. (Kamate i naknade) istog Ugovora o stambenom kreditu u dijelu u kojem je određeno da je korisnik kredita dužan kreditoru platiti iznos kredita od 115.000,00 CHF, te odredba članka 7. istog Ugovora o namjenskom kreditu (Otplata kredita) u dijelu u kojem je navedeno da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti, obračunatoj po srednjem tečaju HNB važećem na dan plaćanja za CHF. Prvi anuitet iznosi 660,20 CHF.

III. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju UŠ iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 7.670,27 EUR (sedamtisućašesto- sedamdeseteuradvadesetsedamcenti), sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se do 31. srpnja 2015. određuje prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 1.kolovoza 2015. godine pa do 31.prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1.siječnja 2023. godine pa do isplate uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, tekućom od svakog pojedinog iznosa pa do isplate i to kako slijedi:

- na iznos od 96,68 EUR tekućom od 13.8.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 152,47 EUR tekućom od 16.9.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 139,06 EUR tekućom od 15.10.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 137,75 EUR tekućom od 16.11.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 139,93 EUR tekućom od 16.12.2011. godine pa do isplate,

- na iznos od 152,60 EUR tekućom od 14.1.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 157,62 EUR tekućom od 16.2.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 153,17 EUR tekućom od 16.3.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 152,01 EUR tekućom od 14.4.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 154,75 EUR tekućom od 16.5.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 158,68 EUR tekućom od 16.6.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 154,02 EUR tekućom od 14.7.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 153,86 EUR tekućom od 15.8.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 143,53 EUR tekućom od 15.9.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 150,77 EUR tekućom od 16.10.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 155,59 EUR tekućom od 16.11.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 153,03 EUR tekućom od 15.12.2012. godine pa do isplate,

- na iznos od 148,55 EUR tekućom od 16.1.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 147,22 EUR tekućom od 16.2.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 145,86 EUR tekućom od 16.3.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 155,42 EUR tekućom od 16.4.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 141,35 EUR tekućom od 16.5.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 141,32 EUR tekućom od 14.6.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 140,42 EUR tekućom od 16.7.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 140,80 EUR tekućom od 15.8.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 144,24 EUR tekućom od 14.9.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 148,53 EUR tekućom od 15.10.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 149,08 EUR tekućom od 16.11.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 155,35 EUR tekućom od 14.12.2013. godine pa do isplate,

- na iznos od 152,29 EUR tekućom od 16.1.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 156,51 EUR tekućom od 15.2.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,43 EUR tekućom od 15.3.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 156,67 EUR tekućom od 16.4.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 152,15 EUR tekućom od 16.5.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 152,55 EUR tekućom od 14.6.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 156,36 EUR tekućom od 16.7.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 158,93 EUR tekućom od 17.8.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 159,59 EUR tekućom od 16.9.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 162,35 EUR tekućom od 16.10.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 166,31 EUR tekućom od 17.11.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 167,06 EUR tekućom od 16.12.2014. godine pa do isplate,

- na iznos od 167,64 EUR tekućom od 16.1.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 167,34 EUR tekućom od 14.2.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 167,34 EUR tekućom od 14.3.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 167,34 EUR tekućom od 15.4.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 167,34 EUR tekućom od 16.5.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 167,34 EUR tekućom od 16.6.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 167,34 EUR tekućom od 16.7.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 167,34 EUR tekućom od 15.8.2015. godine pa do isplate,

- na iznos od 167,34 EUR tekućom od 16.9.2015. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: [osobni identifikacijski broj] da tužitelju UŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] nadoknadi parnični trošak u iznosu od 2.050,00 EUR (dvijetisućepedeseteura), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 26. veljače 2025. do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi tvrdi da je, kao korisnik kredita, s tuženikom, kao kreditorom, sklopio Ugovor o namjenskom kreditu, broj kredita: 3213251212, broj kreditne partije: 7104182666, solemniziran kod Javnog bilježnika Irme Pavelić pod brojem OV- 2632/2008 od 13.5.2008. kojim je tuženik odobrio tužitelju isplatu kredita u iznosu od 115.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita. Namjena kredita bila je kupnja kuće, a rok otplate 360 mjeseci. Stranke su 8.1.2016. godine sklopile i Dodatak Ugovoru o kreditu, broj Dodatka Ugovoru: 3213251212/1, broj kreditne partije: 7104182666, temeljem kojeg su konvertirale valutu u kojoj je izražen iznos kredita u EUR. Tužitelj navodi kako se ovdje radi o konverziji temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015). U konkretnom slučaju prilikom konverzije da nije došlo do otpisa, već je samo promijenjena valuta, a novi kredit u EUR-ima odgovara ukupnom dugu u trenutku konverzije. Odredbom članka 2. stavka 1. Ugovora o namjenskom kreditu da je ugovoreno da je tužitelj dužan tuženiku plaćati u anuitetima iznos kredita od 115.000,00 CHF i redovnu kamatu u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora i Vetropacka Straže d.d. od 11.7.2005. , te interkalarnu kamatu po stopi jednakoj stopi redovne kamatne stope, sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja. Nadalje člankom 2. stavkom 2. Ugovora o namjenskom kreditu da je propisano da je redovna kamatna stopa tijekom postojanja obveze po ovom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta a temeljem Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i Ugovora o suradnji i na dan sklapanja Ugovora iznosi 5,60 % godišnje. Isto tako, odredbom članka 7. stavka 2. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je kako za slučaj izmjene promjenjive redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora (tuženika), Korisnik kredita (tužitelj) pristaje da Kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta/rate iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete/rate. Označene odredbe članka 2. stavka 2., te članka 7. stavka 2. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koja je promjenjiva sukladno odluci banke (tuženika) o kamatnim stopama da je ništetna i to iz razloga što je odredbom članka 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, dok je člankom 270. ZOO-a propisano kako je ugovor ništetan ukoliko činidba nije moguća, dopuštena i određena ili odrediva, a u konkretnom slučaju, činidba u pogledu kamatne stope koju je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku da nije niti određena niti odrediva. Naime, kamatna stopa po prednje označenom ugovoru o kreditu da se mijenjala isključivo jednostranom odlukom tuženika, te se o takvoj promjeni nije pojedinačno pregovaralo. S time u vezi, tuženik da je svojom jednostranom odlukom mijenjao kamatnu stopu te o istome obavještavao tužitelja samo pisanom obavijesti bez da je tražio suglasnost tužitelja, pa je tako tuženik u nekoliko navrata mijenjao kamatnu stopu, a kojim promjenama je došlo do promjene u mjesečnim anuitetima koje je tužitelj bio dužan plaćati tuženiku, a time i do promjene u prvotno ugovorenom otplatnom planu. U predmetnom slučaju radi se o znatnoj neravnoteži po pitanju prava i obveza između stranaka i to na štetu tužitelja (u ovom slučaju potrošača) jer su predmet ugovora i novčanih obveza bitni sastojci ugovora o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, te je tuženik putem ove ugovorne odredbe (članak 2. st. 2 Ugovora) u potpunosti izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja). Navedeno je u suprotnosti s odredbom članka 247. ZOO koji propisuje da je ugovor sklopljen kada su se stranke usuglasile o bitnim sastojcima ugovora. Odredbe stavka 2. članka 2. i stavka 2. članka 7. predmetnih Ugovora da su u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja koje je jedno od osnovnih načela obveznog prava te je sadržano u odredbi članka 4. ZOO-a. Prema predmetnoj ugovorenoj odredbi stavka 2. članka 2. i stavka 2. članka 7. predmetnih Ugovora dug tužitelja da je postao promjenjiv element na koji nije mogao utjecati tužitelj iz razloga što je kamatu tuženik određivao jednostrano i samovoljno bez prethodnog pregovaranja s tužiteljem, te je na taj način tuženik prouzrokovao znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja (potrošača), sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Odredbe stavka 2. članka 2. i stavka 2. članka 7. predmetnih Ugovora kojim se određuje promjenjivost kamatne stope da je u potpunosti u suprotnosti s Zakonom o zaštiti potrošača koji se primjenjuje kao lex specialis, te je s istim regulirana materija o nepoštenim odredbama u trgovačkim ugovorima. Visoki trgovački sud RH da je presudom i rješenjem Posl. broj 43.Pž- 7129/13-4 od 13.06.2014. godine, donesenom u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zauzeo stav da su predmetne odredbe ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čine ovisnima o odluci tuženika (banke) nepoštene, pa prema tome ništetne . Takav je stav da je potvrdio Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 9. travnja 2015. godine poslovnog broja Revt-249/14. Budući sud na ništetnost pazi po službenoj dužnosti, tužitelj ističe da su odredbe stavka 2. članka 2. i stavka 2. članka 7. predmetnih Ugovora ništetne, a osobito iz razloga navedenih u obrazloženju predmetne presude i rješenja VTSRH pod poslovnim brojem Pž- 7129/13 od 4.7.2014. godine, odnosno presudi Vrhovnog suda RH posl. br. Rev – 249/14. U pogledu Ugovora o kreditu broj kreditne partije 7104182666 u razdoblju od 7.5.2008. godine do dana konverzije kredita (sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu) tuženik da je više puta mijenjao kamatnu stopu (navedeno je u dopisu tuženika predmeta Dostava podataka po kreditnoj partiji broj 7104182666, kao i o Obavijestima tuženika o promjeni kamatne stope) te da je tužitelj doveden u situaciju da je u navedenom razdoblju morao platiti 689,12 CHF u protuvrijednosti u kunama, odnosno 3.520,47 kuna / 467,24 više kamata nego što bi platio da je kamatna stopa ostala u visini kao u trenutku zaključenja ugovora o kreditu. Sukladno prednje označenoj presudi Vrhovnog suda RH, svaki anuitet viši od iznosa određenog u prvom otplatnom planu, da se smatra nepošteno promjenjivim na štetu tužitelja. Osim navedene odredbe o kamati, tužitelj tvrdi da je ništetna i odredba članka 1. (iznos odobrenog kredita) predmetnih Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik da je s tužiteljem sklopio Ugovore o kreditu s valutnom klauzulom kojom je iznos kredita vezan uz švicarski franak što podrazumijeva da se kod mjesečnih anuiteta mogu očekivati određene oscilacije s obzirom na promjenu tečaja švicarskog franka. Međutim tuženik da nije tužitelja upoznao i upozorio na mogućnost velikih oscilacija nego je isto prešutio. Posebno tuženik da nije tužitelja upozorio o riziku vezanom uz činjenicu da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini u odnosu prema euru. U trenutku kada je došlo do bitnih promjena okolnost, tuženik da nije tužitelju predložio izmjenu ugovora temeljem klauzule rebus sic stantibus. Prije zaključenja predmetnih Ugovora tuženik kao trgovac da nije tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovaranja i u svezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03) u razdoblju od 01.04.2005. godine do 6.8.2007. godine i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 79/07, 125/07, 75/09, 29/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, dakle, postupao je protivno pozitivnim propisima RH i time ništetno. Da je naprijed opisano ugovaranje valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak ništetno, utvrđeno je i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. 26 P-1401/2012 od 4.7.2013. godine u kolektivnom sporu tužitelja POTROŠAČ – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv tuženih osam banaka, između kojih je i ovdje tužena Zagrebačka banka d.d.. Stoga se tužitelj u ovom predmetu poziva na pravno utvrđenje iz spomenute pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, te tvrdi da je sud temeljem odredbe članka 118. Zakona o zaštiti potrošača i odredbe članka 502 c Zakona o parničnom postupku, vezan pravnim utvrđenjem iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. 26. P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine. Prema izračunu tužitelja, u pogledu Ugovora o kreditu u razdoblju od 15.7.2008. godine do 15.12.2015. godine zbog rasta valute švicarski franak u odnosu na kunu, tužitelj je tuženiku tijekom otplate kredita preplatio iznos od 7.598,55 EUR / 53.730,86 kn.

1.2. Stoga tužitelj predlaže da sud usvoji tužbene zahtjeve postavljene u tužbi, kao u izreci pod točkama I. i II, a tužbeni zahtjev za isplatu, u odnosu na visinu, tužitelj je konačno postavio u podnesku od 3. lipnja 2024., nakon provedenog knjigovodstveno- financijskog vještačenja, a u kojem potražuje kao u izreci presude pod točkom III.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava da su tužitelj i tuženik sklopili su Ugovor o namjenskom kreditu broj 3213251212 od 13.5.2008. kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti CHF115.000,00. Tuženik u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenih zahtjeva tužitelja.

2.1. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon da ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa da je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 3. Zakona o zaštiti potrošača, koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tvrdi da tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka.

2.2. Tuženik, nadalje, ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Tvrdi da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a da je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac da je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 23. svibnja 2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 23. svibnja 2018. godine nastupila zastara. Osim toga, sve i kada bi sud prihvatio stajalište da je pokretanjem parničnog postupa za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dana 04.04.2012. došlo do prekida zastare, a što se osporava u cijelosti, tuženik ističe da bi potraživanje tužitelja opet bilo u zastari.

2.3. Tuženik, nadalje, istuče da je odlučna činjenica koju sud treba uzeti u obzir u ovom predmetu da su tužitelj i tuženik dana 8.02.2016. godine sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita iz CHF u EUR sukladno odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje u tekstu: ZIDZPK/15) kojim su parnične stranke izmijenile osnovni Ugovor o kreditu na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Dakle, Dodatkom da je promijenjena ugovorena valutna klauzula i ugovorna kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (određeno strukturiranu), a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora. Tvrdi da su cilj i osnovno načelo ZIDZPK/15 propisano je odredbom čl. 19.b koja navodi da konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Odredbom čl. 19.c da je određen način izračuna konverzije, gdje se u toč. 1. i 2. navodi da se na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a da se umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu. Toč. 3. cit. odredbe da je propisano je da se početno utvrđen otplatni plan kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF uključujući sve njegove izmjene, na temelju kojeg su izračunati obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u CHF, zamijeni novim otplatnim planom izračunatim u skladu s točkama 1. i 2. (kako je prethodno navedeno), i na temelju kojeg se izračunavaju novi obroci odnosno anuiteti u kunama s valutnom klauzulom u EUR, uzimajući u obzir sve izmjene ugovornih uvjeta koji se odnose na iznos, namjenu i rokove dospijeća glavnice te iznos, vrstu i razdoblje promjene kamatnih stopa i ostale promjene koje su tijekom trajanja ugovora o kreditu uvjetovale izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i obroka odnosno anuiteta. Odredbom čl. 19. c toč. 4. ZIDZPK/15 da je propisano je da se prilikom konverzije kredita uzimaju u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te se navedeni cjelokupni iznosi pretvaraju u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na datum uplate. Dakle, zakonom da je bilo točno propisano na koji način se vršila konverzija kredita iz CHF u EUR. Osim toga, odredbama ZIDZPK/15 da nije samo bilo propisano na koji način se ima provesti konverzija kredita iz CHF u EUR, nego i način na koji je potrebno izvršiti provjeru izračuna konverzije te obavijestiti potrošača o tome, dakle na koji način i u kojoj mjeri informirati potrošača o samoj konverziji. Odredbom čl. 19. d da je propisano da je Banka za potrebe provjere izračuna konverzije bila dužna izraditi kalkulator na temelju kojeg je izračunata konverzija, koji uključuje detaljan pregled izračuna svih elemenata izračuna konverzije utvrđene u članku 19.c ZIDZPK/15, te ga učiniti dostupnim svakom pojedinom potrošaču preko svojih mrežnih stranica, kao i da je dužna prije objave kalkulatora na mrežnoj stranici pribaviti mišljenje ovlaštenog revizora ili sudskog vještaka da je kalkulator izrađen u skladu s načinom izračuna propisanim člankom 19.c ovoga Zakona te takvo mišljenje objaviti na svojim mrežnim stranicama u roku od 45 dana od dana stupanja na snagu ZIDZPK/15. Tuženik da je u cijelosti postupio u sukladno gore navedenim odredbama te je pribavio mišljenje ovlaštenog revizora i to mišljenje objavio na mrežnim stranicama tuženika (dostupno na www.zaba.hr). Nadalje, tuženik navodi da je tužitelju pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR utemeljen na novom otplatnom planu koji je zamijenio početno utvrđeni otplatni plan i koji je uzeo u obzir valutu kredita (CHF - EUR) i tijek kamatnih stopa, kako za CHF kredit tako i za EUR kredit, pritom uzimajući u obzir cjelokupne iznose uplaćene radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF. Dakle, potpisivanju Dodatka da je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzije i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenog revizora. Stoga da je tuženik bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje Dodatka, a tužitelj da je bio taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovornim uvjetima. Upravo j tužitelj da je slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovorni odnos s tuženikom (tako da se ima smatrati eurskim korisnikom kredita od početka), slijedom čega tuženik smatra u cijelosti neosnovanim tužiteljevu tužbu, a što da proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH, posl.br. Gos 1/2019, donesene u oglednom postupku. Tvrdi da je u tom oglednom postupku zaključak Suda EU da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive 93/13/EZ i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Tuženik također ukazuje na pravno shvaćanje zauzeto na sedmoj sjednici građanskog odjela VSRH od 20. prosinca 2022. godine koje glasi: ‘’Potrošač koji je sklopio sporazum o konverziji kredita iz članka 19.c stavka 1. točke 6. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15 – dalje: ZID ZPK), nakon sklapanja tog sporazuma, ima pravo u skladu s općim propisom iz članka 1111. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05 – dalje: ZOO), na isplatu pripadajućih zateznih kamata na više plaćene iznose koji je potrošaču banka uračunala prilikom izračuna konverzije kredita u skladu s člankom 19.c ZID ZPK obračunatih u skladu s člankom 1115. ZOO od dana svake pojedine uplate do dana izvršene konverzije.“ Tvrdi da ovo pravno shvaćanje potrošačima daje isključivo pravo na zatezne kamate na takozvanu preplatu iz konverzije, odnosno na preplatu koja je nastala kada se radio izračun konverzije sukladno kalkulatoru te kada se sukladno čl. 19.c. ZID ZPK simulirala otplata CHF kredita u eurski kredit. Dakle, tuženik tvrdi da tužitelj kao potrošač niti po ovom pravnom shvaćanju nema pravo na preplaćene iznose s osnove možebitne ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF-u, već isključivo na zatezne kamate na preplatu iz konverzije, a kojem tužbenom zahtjevu, da je uopće postavljen u ovom postupku, osnova ne bi bila ništetnost već stjecanje bez osnove sukladno čl. 1111. i 1115. ZOO-a. Također se poziva na rješenje VSRH posl. br. Revd 2021/2020-6 od 1. lipnja 2022.kojim je odbačena revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Sisku posl. br. Gž-604/2017/8 od dana 8. svibnja 2020. godine, kojom je potvrđena presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl. br. P-3881/15 kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom preplaćenih kamata i tečajnih razlika nastalih uslijed navodne ništetnosti odredbe ugovora o kreditu broj u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu i promjenu kamatne stope sukladno važećim odlukama Banke, a koji ugovor o kreditu je konvertiran prema odredbama ZIDZPK/15., navodeći da je u toj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske, a nastavno na odluku Suda EU u predmetu C-567/20 i rješenje posl.br. Gos 1/2019, konačno zauzeo i ponovno potvrdio pravno shvaćanje da nakon provedene konverzije ugovora o krediti prema odredbama ZIDZPK/15 tužitelj ne raspolaže valjanom pravnom osnovnom za potraživanjem bilo kakvih iznosa s osnove preplaćenih tečajnih razlika i kamata.

2.4. Zaključno, tuženik navodi da iz zakonskog okvira određenog ZIDZPK/15, pravnih stajališta VSRH izraženih u odlukama posl.br. Gos 1/2019, Rev 1014/18, Revd 2021/2020 te iz odluke Suda EU C-567/20, proizlazi da Dodatak ugovora o kreditu zaključen između tužitelja i tuženika, kao pravni posao koji je sklopljen na temelju posebnog zakona ZIDZPK/15 i voljom stranaka, proizvodi pravne učinke od samoga početka i valjan je, da je Dodatkom ugovora o kreditu zaključenog između tužitelja i tuženika stvorena je nova pravna osnova koja svoje izvorište ima u prisilnom propisu i koja uspostavlja ravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca, da tužitelj kao korisnik kredita u CHF nema pravni interes utvrđivati ništetnim odredbe osnovnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i/ili valutnoj klauzuli, niti posljedično potraživati bilo kakva navodna obeštećenja s te osnove, da je tužitelj prihvatom konverzije odnosno sklapanjem Dodatka pristao biti korisnik kredita s valutnom klauzulom u EUR od početka ugovornog odnosa, te ga stoga treba promatrati isključivo kao korisnika kredita u EUR-ima, koji se ne može pozivati na odluke iz kolektivnog spora, a sve iz razloga što se kolektivni spor odnosi samo na CHF korisnike kredita. Dodatno, tuženik ističe, da sve i kad bi naslovni sud iz bilo kojeg razloga smatrao da bi bio osnovan deklaratorni dio tužbenog zahtjeva tužitelja (osnovanost čega se u cijelosti osporava), da iz recentne sudske prakse županijskih sudova, te Vrhovnog suda RH, proizlazi stav da, unatoč tome, nisu osnovani kondemnatorni zahtjevi tužitelja, i to upravo zato što su posljedice možebitne ništetnosti spornih ugovornih odredbi iz osnovnog ugovora u potpunosti otklonjene konverzijom kredita kao valjanom novom pravnom osnovnom koja proizlazi iz kogentnih zakonskih odredbi.

2.5. Vezano uz tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, takav zahtjev tužitelja da u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, tvrdi da je odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a da treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

2.6. Slijedom navedenog, tuženik predlaže odbiti tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naložiti tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

3. Tijekom postupka, a po prijedlogu stranaka, sud je proveo dokaze uvidom u presliku Ugovora o namjenskom, broj kredita: 3213251212, broj kreditne partije: 7104182666, solemniziranog kod Javnog bilježnika Irme Pavelić pod brojem OV- 2632/2008 od 13.5.2008. godine, Dodatka Ugovoru o kreditu, broj Dodatka Ugovoru: 3213251212/1, broj kreditne partije: 7104182666 od 8.1.2016. godine, Obavijest o stavljanju kredita u otplatu i dospijeću interkalarne kamate od 1.6.2008., podatke po kreditnoj partiji broj 7104182666 od 29.12.2014., podatke po kreditnoj partiji 7104182666 od 31.10.2018., Obavijest tuženika o promjeni kamatne stope od 2.6.2009. godine, Obavijest tuženika o promjeni kamatne stope od 5.10.2010. godine, Obavijest tuženika o promjeni kamatne stope od 3.6.2011. godine, Obavijest tuženika o novostima utvrđivanja visine kamatne stope od 8.1.2013. godine, Dopis tuženika od 12.11.2015. godine s prilogom, Obavijest tuženika o promjeni kamatne stope od 2.12.2016. godine, Obavijest tuženika o promjeni kamatne stope od 1.12.2017. godine, Obavijest tuženika o promjeni kamatne stope od 4.6.2018. godine, Obavijest tuženika o promjeni kamatne stope od 1.12.2019. godine, Obavijest tuženika o promjeni kamatne stope od 1.6.2020. godine, Obavijest tuženika o promjeni kamatne stope od 1.12.2020. godine, Obavijest tuženika o promjeni kamatne stope od 1.6.2021., u prvi otplatni plan za oba kredita, Pregled promjena kamatnih stopa po osnovnom Ugovoru o kreditu i Dodatku ugovora o kreditu izdanim od tuženika, proveo je knjigovodstveno – financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za financije dipl. oec. Mladenu Pavetiću iz Zlatar Bistrice, te je saslušao tužitelja u svrhu dokazivanja.

4. Između stranaka je nesporno sljedeće:

-da su tužitelj i tuženik zaključili Ugovor o namjenskom kreditu, broj kredita: 3213251212, broj kreditne partije: 7104182666, solemniziran kod Javnog bilježnika Irme Pavelić pod brojem OV-2632/2008 od 13.5.2008., kojim je tuženik odobrio tužitelju isplatu kredita u iznosu od 115.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita

- da je navedenim Ugovorom o namjenskom kreditu ugovorena redovna promjenjiva kamatna stopa, temeljem Odluke tuženika o kamatnim stopama i Ugovora o suradnji, a koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,60 % godišnje

-da se tijekom otplate kredita kamatna stopa mijenjala Odlikama tuženika, u vezi čega su tužitelju slane obavijesti o promjeni kamatne stope

-da su tužitelj i tuženik zaključili Dodatak Ugovoru o kreditu, broj Dodatka Ugovoru: 3213251212/1, broj kreditne partije: 7104182666, temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, dalje ZIDZPK), kojim je provedena je konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015.

-da je donijeta pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u sporu po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač koja je u odnosu na ugovorenu valutu CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda RH broj Revt-2221/18 od 3. rujna 2019.

5. Između stranaka je sporno:

- svojstvo potrošača tužitelja prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o namjenskom kreditu

- jesu li odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak te odredbe o promjenjivoj redovnoj kamatnoj stopi po Odluci banke i Ugovora o suradnji u osnovnom Ugovoru o namjenskom kreditu, ništetne

- ima li tužitelj pravni interes za podnošenje tužbe, s obzirom da je kredit konvertiran u skladu sa ZIDZPK/15

- ima li tužitelj, posljedično ništetnosti navedenih ugovornih odredbi, pravo na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena redovne kamatne stope u odnosu na početno ugovoreni i promjene tečaja CHF spram HRK na dan isplate kredita, posebice zbog činjenice što je kredit konvertiran

- visina tužbenog zahtjeva tužitelja

- da li je nastupila zastara utuženog potraživanja,

- tijek zakonskih zateznih kamata na utuženi iznos potraživanja.

6. Što se tiče prigovora tuženika glede nedostatka pravnog interesa tužitelja za vođenje ovog spora zbog toga što su stranke zaključile Dodatak osnovnom ugovoru kojim je isti konvertiran u valutnu klauzulu vezanu uz eure, ovaj sud je pravnog stava da tužitelj, unatoč toj činjenici ima pravni interes podnijeti ovu tužbu, a što proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda RH broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., u kojoj Vrhovni sud RH nije isključio postojanje pravnog interesa za traženje deklaratorne zaštite korisnika konvertiranih kredita. Naime, s obzirom na sam postupak provedbe konverzije, koji je sukladan odredbama ZID ZPK/2015, stranke koje su bile potpisnice konverzije nisu mogle utjecati niti na obim konverzije, niti su mogle odrediti pravne posljedice zaključivanja iste, pa ne postoji razlog zbog kojeg tužitelj ne bi mogao tražiti zaštitu svojih prava, odnosno potpuno obeštećenje zbog preplaćenih iznosa temeljem ništetnih ugovornih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, putem suda.

7. U odnosu na prigovor tuženika da tužitelj prilikom zaključivanja predmetnog Ugovora nije imao status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07, dalje u tekstu: ZZP/07), važećeg u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora, prije svega, valja navesti da nije točan navod tuženika da je teret dokaza te činjenice na tužitelju, već suprotno, teret dokaza te činjenice je na tuženiku. Tuženik na tu okolnost nije predložio nikakve dokaze, a iz samog predmetnog Ugovora proizlazi da se radi o namjenskom kreditu, čija namjena je kupnja kuće, te je u odnosu na okolnost svojstva potrošača proveden je i dokaz saslušanjem tužitelja.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je sredstva dobivena kreditom namijenio i iskoristio za kupnju obiteljske kuće u kojoj je i živio sa svojom obitelji.

9. Sud je u navedenom dijelu povjerovao iskazu tužitelja jer je istinit i uvjerljiv, u suglasju je sa samim Ugovorom o namjenskom kreditu od 13.5.2008., a tuženik nije dokazao suprotno.

10. Na osnovu navedenog, sud je utvrdio da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio kao fizička osoba koja je djelovala izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, odnosno da tužitelj ima status potrošača kako je definiran odredbom čl. 3. ZZP/07.

11. U odnosu na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF-a, te promjenjiva kamatna stopa po Odluci Banke, kao što je naprijed navedeno, između stranaka je nesporno da je o tom pravnom pitanju vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u kojem je 4. srpnja 2013. donijeta presuda poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03.) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09.) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda br. Pž-6632/2017 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013. godine u dijelu izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i ovdje tuženik, u razdoblju od 1.01.2004. godine do 31.12.2008. godine, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovora o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, odlučeno je da su odredbe ugovora o kreditu ništene u dijelu kojem je odrediva kamatna stopa i valutna klauzula vezana uz CHF, a isti stav potvrđuje i sud Europske unije u predmetu C-186/16 Ruxandra Paula U i dr. protiv Banca Romaneasca SA.

12. Nadalje, valja navesti da je, sukladno članku 502.c. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., u daljnjem tekstu: ZPP) i 138. a Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 133/09., 78/12., 56/13., u daljnjem tekstu: ZZP/07) kao i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14., 110/15., 14/19., u daljnjem tekstu: ZZP/14), propisano da odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. ZZP/07 obvezuje u smislu postojanja povrede propisa potrošača ostale sudove u postupcima koje potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, dok je odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Iz navedenog slijedi da je ovaj sud u ovom sporu vezan za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da su ništetne odredba ugovora o promjenjivoj stopi redovne kamate i odredba o valutnoj klauzuli.

13. Također, odredbe Zakona o zaštiti potrošača o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima implementirane temeljem Direktive vijeća 93/13 EEZ od 5. 4. 1993., kao temeljnom aktu donesenom sa svrhom usklađivanja zakona i drugih propisa država koji se odnose na nepoštene odredbe u ugovorima koji se sklapaju između prodavatelja robe i pružatelja usluge i potrošača. U odnosu na pravne odnose i sporove koji su nastali prije ulaska RH u Europsku uniju u kojem se razdoblju neposredno nije primjenjivalo pravo Europske unije, postojala je obveza suda da tumači nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine ( što uključuje i praksu suda EU), a na što se RH obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. Tako sustav zaštite koji provodi Direktiva o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima počiva na ideji da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na prodavatelja ili pružatelja usluga što se tiče pregovaračke snage i razine informacije ( presuda Europskog suda C194/14 LŠ i FŠ od 17.7.2014.) prvi put unutar testa nepoštenosti pretpostavlja postojanje ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo.

14. Tuženik u ovom sporu nije uspio dokazati da se u konkretnom slučaju postupalo drugačije nego što je to utvrđeno u naprijed navedenom kolektivnom sporu čija odluka obvezuje ovaj sud, tj. da se o spornim ugovornim odredbama s tužiteljem pojedinačno pregovaralo. Naime, u konkretnom slučaju, na tuženiku je teret dokaza o postojanju posebnih okolnosti koje isključuju vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, što tuženik nije dokazao.

15. Naime, na tu okolnost tuženik nije predložio niti jedan dokaz, dok je tužitelj, na okolnost neinformiranosti tužitelja o spornim odredbama Ugovora, predložio i dokaz saslušanjem tužitelja kojeg je sud prihvatio.

16. Iz iskaza tužitelja, u odnosu na naprijed navedenu okolnost, proizlazi da kada se išao raspitati o podizanju stambenog kredita za kupnju obiteljske kuće u poslovnicu Zagrebačke banke d.d. u [adresa], ponuđen mu je isključivo ugovor vezan uz valutu CHF, pri čemu mu je rečeno da je isti najpovoljniji. On se nije raspitivao o mogućnosti sklapanja druge vrste kredita jer je doista u to vrijeme ugovor vezan uz valutu CHF bio najpovoljniji, s najnižom kamatnom stopom i prema njegovim prihodima, najpovoljniji za otplatu. Prilikom zaključivanja ugovora nitko od bankara nije ga upozorio da postoji rizik sklapanja takve vrste kredita, u smislu da bi postojala mogućnost velike oscilacije tečaja ili kamatne stope. Tijekom otplate, anuiteti su mu počeli sve više rasti tako da je zbog obveze otplate tog kredita došla u pitanje egzistencija njegove obitelji. Tijekom 2015., kada je iz javnih glasila doznao da postoji mogućnost konvertiranja takve vrste kredita u kredite vezane uz euro, išao se o tome raspitati u banci jer mu je to bila jedina mogućnost da mu otplata kredita postane povoljnija i kada mu je ponuđena takva mogućnost, na istu je pristao i s tuženikom je zaključio Dodatak Ugovoru kojim je isti konvertiran u eurski. Još je iskazao da je pročitao i ugovor i dodatak ugovoru prije potpisivanja istih, te da je znao što znači valutna klauzula vezana uz CHF, prilikom sklapanja osnovnog ugovora.

17. Iskaz tužitelja sud je ocijenio istinitim i uvjerljivim jer je u skladu s činjenicama utvrđenima i u naprijed navedenom kolektivnom sporu, te općepoznatim činjenicama, tj. da je predmetni Ugovor strankama ponuđen na standardnom obrascu, čije odredbe su bile unaprijed formulirane, te da se o pojedinačnim odredbama tog Ugovora s njima nije pregovaralo, niti su im bili objašnjeni parametri i kriteriji po kojima će se mijenjati kamatna stopa, niti su bili upozoreni na mogućnost značajnijeg rasta tečaja CHF u odnosu na kune. U vezi zaključivanja Dodatka Ugovoru o konverziji, njegov iskaz također je u suglasju s općepoznatim činjenicama koje se odnose na to da je od strane banaka korisnicima kredita bila ponuđena mogućnost sklapanja Dodatka o konverziji i da su oni mogli birati da li će istu prihvatiti ili ne, te da im je tim Dodatkom Ugovor vezan uz valutu konvertiran na način da je izjednačen s uvjetima kao da su zaključili Ugovor vezan uz valutu EUR, te da im je prilikom konverzije priznata preplata, ukoliko je do iste došlo, a koja je uračunata u daljnju otplatu kredita.

18. Slijedom navedenog, primjenjujući na ovaj spor utvrđenja sudova iz naprijed navedenog kolektivnog spora, te činjenice utvrđene u ovom postupku, ovaj sud je utvrdio da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu, u dijelu u kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po Odluci Banke, te otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz švicarski franak, u suprotnosti s odredbama čl. 96. i 97. tada važećeg ZZP/07, te slijedom toga, ništetne.

19. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkama I. i II.

20. Osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja na isplatu temelji se na odredbi čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 – dalje: ZOO). Naime, prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a pa tužitelj ima pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa koje tužbom potražuje, a koje je preplatio prema izračunu vještaka. Radi se o povratu onoga što je tuženik stekao na temelju ništetnih i nepoštenih odredaba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije posebno pregovaralo, a što proizlazi iz pravomoćno okončanog spora za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, koja utvrđenja iz tog spora obvezuju i ovaj sud.

21. U odnosu na tvrdnju tuženika da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita, te da iz navedenog razloga tužitelj više nema pravo ništa potraživati s osnova predmetnog ugovornog odnosa, valja navesti da je knjigovodstveno-financijskim vještačenjem provedenim tijekom ovog postupka utvrđeno da, unatoč provedenoj konverziji, nije postignuta ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih stranaka, te kako zaštita potrošača u odnosu na stupanj zaštite omogućava potrošaču ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj, i u slučaju provođenja konverzije, ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj. Da je to doista tako, proistječe iz presude suda Europske unije C-118/17 od 14. 3. 2019., u predmetu VŠ protiv Erste Bank Hungary Zrt, koja daje odgovor na pitanja o kreditima s ništetnim ugovornim odredbama, a primjenjujući Direktivu 93/13/EZ o ništetnim uvjetima u potrošačkim ugovorima u kojoj je utvrđeno da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati, načelno, kao da nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio, da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe bile proglašene nepoštenima i ništetnima i zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Isto tako, odlukom Vrhovnog suda Rev 18/18 od 26. 5. 2020. izneseno stajalište da Sporazum o konverziji kojim su odredbe osnovnog ugovora izmijenjene u pogledu valutne klauzule, kamatne stope i iznos preostale neplaćene glavnice, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, jer ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan niti kad uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kad je zabrana manjeg značaja i u cijelosti je ugovor ispunjen. U odnosu na navedeno, također valja istaknuti da je u rješenju Vrhovnog suda RH broj Rev-2868/2018 od 12.02.2019. zauzeto stajalište da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu, tužitelji u pojedinačnim postupcima imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim zahtjevima. Kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog ugovornog odnosa koji sadrži nepoštenu odredbu, to tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u predmetnom ugovornom odnosu slučaj.

22. Također valja navesti da je cilj ZIDZPK/15 bio da se položaj korisnika kredita s valutnom klauzulom vezanom za tečaj CHF, kao potrošača, izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR.

23. Nadalje, niti jednom odredbom ZIDZPK/15, ali ni Dodatkom Ugovora koji je sklopljen na osnovi ZIDZPK/15 i u skladu s člankom 19.c ZIDZPK/15 nije regulirano pitanje rješavanja preplata u primjeni ništetnih ugovornih odredbi kredita, tj. nije riješeno pitanje posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, onih o promjenjivoj kamatnoj stopi ni o valutnoj klauzuli. Ovdje valja navesti da pitanje rješavanja posljedica nepoštenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli nije ni moglo biti rješavano Dodatkom ugovora ni ZIDZPK/15 jer u tom trenutku nije bilo ni utvrđeno da su i te odredbe ništetne. Dakle, zakonodavac nije imao u vidu tu okolnost kod donošenja zakona, a niti su potrošači mogli uzeti u obzir i tu činjenicu kod sklapanja Dodatka ugovora.

24. Dakle, po stavu ovog suda tužitelj i dalje ima pravo na restituciju, ono nije prestalo sklapanjem Dodatka ugovoru jer to nije ugovoreno, niti iz ZIDZPK/15 proizlazi da bi joj to pravo prestalo. To pravo proizlazi iz odredbi članaka 323. stavak 1, 324. i 1111. ZOO-a. Još valja navesti i da je Europski sud u predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 definirao pravila koja vrijede o djelotvornoj zaštiti od nepoštenih (ništetnih) ugovornih odredbi pa je tako utvrdio da u slučaju utvrđenja odredbe nepoštenom učinci djeluju od sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena odredba nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak na potrošača a sudsko utvrđenje ništetnosti mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije za potrošače kao da nije bilo navedene odredbe, da potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju i da ima pravo na punu restituciju svih neosnovano plaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora.

25. Što se tiče tuženikovog prigovora zastare, isti nije osnovan za potraživanje po osnovi ništetnih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj švicarskog franka, ali je osnovan za potraživanje po osnovi ništetnih odredbi kojima je ugovorena primjenjiva kamatna stopa po odluci Banke.

26. Naime, podnošenjem kolektivne tužbe Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača došlo je do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, zbog čega zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, dakle, od 13. lipnja 2014., kada je donijeta presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, odnosno, donošenjem odluke Visokog trgovačkog suda RH, poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno je da je i ugovorna odredba u ugovorima o kreditima kojom se kreditiranje i povrat kredita vezalo uz valutu CHF, nepoštena i ništetna. Prema tome, na potraživanje s osnove promjenjive kamatne stope petogodišnji zastrani rok istekao je 13. lipnja 2019., te kako je tužba u ovom predmetu podnijeta 23. svibnja 2023., to je za podnošenje iste protekao navedeni petogodišnji rok zatare pa tužitelj više nema pravo potraživati preplaćene iznose sa osnove promjene kamatne stope. U odnosu na potraživanje s osnove ništetnih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz CHF, zastara je ponovno počela teći 14. lipnja 2018., te kako je tužba podnesena 23. svibnja 2023., to je ista podnijeta unutar zastarnog roka od pet godina, što znači da zastara nije nastupila. Isto tako, zastara nije nastupila niti za potraživanja zakonskih zateznih kamata na preplaćene iznose s osnove promjene tečaja CHF, koje su akcesorno potraživanje jer, sukladno odredbi čl. 223. ZOO-a, tek kad zastari glavna tražbina, zastarjele su i sporedne tražbine, kao što su tražbine kamata, plodova, troškova i ugovorne kazne.

27. Prema tome, sud je utvrdio osnovanim tuženikov prigovor zastare za potraživanje po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa po odluci Banke, međutim, prema konačno preciziranom tužbenom zahtjevu od 3. lipnja 2024, tužitelj s te osnove niti ne potražuje isplatu.

28. Slijedom svega navedenog, posljedično ništetnosti odredbi predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, ima pravo na isplatu iznosa koji se odnosi na razliku u visini anuiteta do koje je došlo zbog rasta tečaja CHF spram HRK u odnosu na početno ugovoreni, i to, unatoč činjenici što je predmetni kredit konvertiran.

29. Isto tako, pored iznosa glavnice, tuženik je tužitelju u obvezi platiti i zakonske zatezne kamate na utuženi iznos preplate. Naime, sukladno odredbama čl. 214. i čl. 1115. ZOO/05-a, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi, isplatiti kamate i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom iz razloga što je tuženik postupao nepošteno kada je takvu odredbu uvrstio u predmetni Ugovor, to je tuženik, u konkretnom slučaju, bio nepošteni stjecatelj, pa je zateznu kamatu obvezan tužitelju platiti od dana stjecanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa.

30. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu, sud je proveo knjigovodstveno - financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Mladenu Pavetiću.

31. U svojem pisanom nalazu i mišljenju od 26. veljače 2024. navedeni vještak je visinu preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene tečaja CHF za utuženo razdoblje izračunao uračunavajući i tzv. negativne tečajne razlike.

32. U navedenom dijelu je tužitelj prigovorio nalazu i mišljenju vještaka od 26. veljače 2024., navodeći da, sukladno pravnom shvaćanju zauzetom u odluci VSRH Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023., tuženik nema pravo na potraživanje tzv. negativnih razlika jer do zaključenja prethodnog postupka u ovom predmetu nije podnio prigovor radi prebijanja niti protutužbu kojima bi sto zahtijevao.

33. Sud je ocijenio osnovanim naprijed navedeni prigovor tužitelja jer je doista, u odluci VSRH Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023., zauzeto pravno shvaćanje, a koje prihvaća i ovaj sud, da tuženik nema pravo na potraživanje tzv. negativnih razlika do kojih je došlo uslijed promjene tečaja CHF tijekom otplate kredita, ukoliko do zaključenja prethodnog postupka nije podnio prigovor radi prebijanja niti protutužbu kojima bi isto zahtijevao, a što tuženik u ovom predmetu nije učinio. Stoga je sud prijedlog tužitelja da vještak dopuni, tj. ispravi svoj nalaz i mišljenje na način da visinu preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene tečaja CHF za utuženo razdoblje izračuna bez uračunavanja tzv. negativne tečajne razlike.

34. Tako iz pisane Dopune nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka dipl. oec. Mladena Pavetića od 13. svibnja 2024. proizlazi da ukupna visina preplaćenih mjesečnih anuiteta zbog promjene tečaja za razdoblje bez uračunatim negativnim tečajnim razlikama od 15.07.2008. god. do 30.09.2015. god. ukupno iznosi 74.784,83 kn ili 9.925,65 €.

34.1. Po osnovi konverzije na dan 30.09.2015. tuženik je priznao tužitelju preplatu u iznosu od 27.410,76 kn, sa kojim je naplaćeno glavnice u iznosu od 16.993,15 kn i zatezne kamate u iznosu od 10.417,61 kn.

34.2. Po uračunavanju priznatog iznosa u konverziji ostao je dug po osnovi glavnice od 57.791,68 kn ili 7.670,27 €, na koju se računa zatezna kamata od dospijeća duga do uplate duga, pri čemu je vještak u daljnjem dijelu nalaza i mišljenja tabelarno prikazao visinu i dospijeće svakog pojedinog više preplaćenog anuiteta zbog rasta tečaja CHF-a u naprijed navedenom razdoblju.

35. Tužitelj nije imao primjedbi na navedeni nalaz i mišljenje vještaka, te je u skladu s istim, u podnesku od 3. lipnja 2024., precizirao tužbeni zahtjev, a u matematičkom dijelu nije mu prigovorio niti tuženik, već je, na glavnoj raspravi od 22. siječnja 2025., ostao kod svojih prigovora koji se tiču pravne osnove tužiteljevog potraživanja, posebno u odnosu na činjenicu da tužitelj nema pravo na nikakvu preplatu s osnove ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu jer je s tuženikom zaključio Dodatak tom Ugovoru.

36. Sud je Dopunu nalaza i mišljenja vještaka od 13.5.2024. ocijenio stručnim i objektivnim, te danom u skladu sa zadatkom vještačenja kojeg mu je sud postavio, te ju je u cijelosti prihvatio.

37. Prema tome, uzevši u obzir sve navedeno, te Dopunu nalaza i mišljenja knjigovodstveno - financijskog vještaka Mladena Pavetića od 13. svibnja 2024., sud je u cijelosti utvrdio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 7.670,27 EUR koji predstavlja ukupni iznos preplate po osnovi rasta tečaja CHF u razdoblju od početka otplate predmetnog kredita do konverzije, umanjen za iznos preplate priznat tužitelju prilikom konverzije, a na taj iznos, u smislu odredbi čl. 214. i čl. 1115. ZOO- a, sud je tužitelju priznao i zakonske zatezne kamate od dospijeća svakog više plaćenog anuiteta pa do isplate.

38. Na osnovu navedenog, valjalo odlučiti kao u izreci presude pod točkom III. 39. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a jer je tužitelj u cijelosti uspio u sporu u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev. S obzirom da je tužitelja u ovom sporu zastupao punomoćnik koji je odvjetnik, prilikom izračuna njegovog troška primijenjena je važeća Tarifa o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023, dalje: Tarifa), a prema vrijednosti predmeta spora u iznosu od 7.670,27 EUR. Sud je tužitelju, kao potrebne za vođenje postupka, priznao sljedeće zatražene troškove: za sastav tužbe, po Tbr. 7. t. 1. Tarife, iznos od 100 bodova, za sastav obrazloženih podnesaka od 25.9.2023. ,18.3.2024. i 3.6.2024., po Tbr. 8. t. 1. Tarife, iznos od 100 bodova, za zastupanje na ročištima od 4.10.2023. 1.2.2024. i 22.1.2035., po Tbr. 9. t.1. Tarife, iznos od 100 bodova, za svako, odnosno, ukupno 700 bodova. Uzevši u obzir da vrijednost 1 boda iznosi 2,00 EUR, to novčano predstavlja iznos od 1.400,00 EUR. Na navedeni iznos tužitelju je priznat PDV 25 %, što iznosi 350,00 EUR. Tužitelju je, nadalje, priznat i trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 300,00 EUR, tako da mu je priznat ukupan parnični trošak u iznosu od 2.050,00 EUR. 39.1. Na temelju odredbe čl. 151. ZPP-a, na dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju su priznate i zakonske zatezne kamate, a koje teku od dana donošenja prvostupanjske presude.

40. Na osnovu navedenog, valjalo je odlučiti kao u izreci presude pod točkom IV. U Krapini, 26. veljače 2025.

S u t k i n j a :

Sanja Leskovar – Hostić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda, a o njoj odlučuje županijski sud.

Dostaviti:

1. Odvjetnica Vesna Narančić, Krapina, Trg Stjepana Radića 15

2. OD Metelko, Knežević & Partneri d.o.o., [adresa]