REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna Fitzgerlada Kennedyja 11

P-946/2023.-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sucu ovog suda Beatrix Crnogorac, u pravnoj stvari tužitelja: SVEUČILIŠTE U ZAGREBU, PRIRODOSLOVNO – MATEMATIČKI FAKULTET, OIB: 28163265527, Zagreb, Horvatovac 102, koju zastupa punomoćnica Iva Soldo, odvjetnica u Zagrebu, Lovćenska 108 , protiv tužene:

REPUBLIKA HRVATSKA, MINISTARSTVO ZNANOSTI I OBRAZOVANJA, OIB: 49508397045, Zagreb, Donje Svetice 38, zastupana po Županijskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, radi isplate vps: 2.152,21 eura, nakon glavne i javne rasprave zaključene 23. siječnja 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i zakonskog zastupnika tuženika, s objavom dana 26. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se Republici Hrvatskoj – Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Zagreb, Donje Svetice 38, OIB: 49508397045, da Sveučilištu u Zagrebu, Prirodoslovno-Matematičkom fakultetu, Zagreb, Horvatovac 102, OIB: 28163265527 u roku od 15 dana isplati iznos od 2.152,21 eura uvećan za zatezne kamate koje na iznos od 53,09 eura teku od 4. studenog 2021. pa do isplate, a na iznos od 2.099,12 eur teku od 4. siječnja 2022. pa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 30. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 31. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se Republici Hrvatskoj – Ministarstvo znanosti i obrazovanja, Zagreb, Donje Svetice 38, OIB: 49508397045, da Sveučilištu u Zagrebu, Prirodoslovno-Matematičkom fakultetu, Zagreb, Horvatovac 102, OIB: 28163265527 u roku od 15 dana naknadi trošak postupka u iznosu od 1.629,94 eura, uvećan za zatezne kamate koje na navedeni iznos teku od 26.02.2025. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15( petnaest) dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška u iznosu od 125,00 eura kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi kako je Presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr-858/19 od 30. rujna 2020. (dalje u tekstu: Presuda), a koja je potvrđena presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž R-1250/20 od 28. srpnja 2021., Sveučilištu u Zagrebu, Prirodoslovno-Matematičkom fakultetu (dalje u tekstu: Tužitelju) naloženo je da ŽĆ, [adresa], u roku od 8 dana isplati iznos od 5.967,22 kn/791,99 eur uvećan za zatezne kamate, te daljnji iznos od 7.031,25 kn/933,21 eur na ime troškova postupka, uvećan za zatezne kamate.

Iznos iz Presude odnosi se na isplatu naknade za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada, te na poslovima s izvorima opasnosti sukladno članku 48. Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje sklopljenim između Vlade Republike Hrvatske i Sindikata znanosti. Tužitelj nadalje navodi kako je temeljem Presude, OĆ je dana 3 studenog 2021. i 3. siječnja 2022. naplatila svoje potraživanje u iznosu od 16.215,84 kn/ odnosno 2.152,21 eur (preračunato prema fiksnom tečaju konverzije 1 EUR = 7,53450 kuna).

Vlada Republike Hrvatske je sklapanjem Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje obvezala tužitelja kao poslodavca, da svojem djelatniku isplati naknadu za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada odnosno na poslovima s izvorima opasnosti, a koja je sredstva tuženik, temeljem odredbi članka 5., 107. i 109. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju, bio dužan osigurati u državnom proračunu i doznačiti ih tužitelju, međutim tuženik navedeno nije učinio. Sukladno navedenom tužitelj je kao tuženik u postupku pred Općinskim radnim sudom posl. broj Pr-858/19, predložio da se ovdje tuženika obavijesti o započetoj parnici kako bi se isti umiješao u parnicu.

OĆ je svoje pravo na isplatu naknade za rad na poslovima s posebnim uvjetima rada ostvarila u sudskom postupku te prisilnom naplatom s računa tužitelja, a iz razloga tuženikova propuštanja ispunjenja zakonske obveze osiguranja sredstva za naknadu za rad na poslovima s posebnim uvjetima rada i doznake istih tužitelju. Shodno navedenom tuženik je u obvezi da po osnovi naknade štete, a u smislu odredaba članaka 1045., 1046. i 1090. Zakona o obveznim odnosima, naknadi iznos tužitelju koji je potreban da se njegova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi bila da nije bilo propuštanja od strane tuženika.

Tužitelj ističe kako je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj presudi posl.br. Rev-276/2022 od 13. travnja 2022. (između istih parničnih stranaka) potvrdio kako se u ovom i istovrsnim slučajevima, na pravni odnos primjenjuju pravna pravila koja uređuju institut naknade štete. Uz navedeno predmetnom presudom je utvrđeno kako zastara u slučajevima naknade štete počinje teći sljedeći dan od dana nastanka štete.

2.Tužena u odgovoru ističe kako nije sporna činjenica da je Vlada Republike Hrvatske dana 22. listopada 2010. sklopila s Nezavisnim sindikatom znanosti i visokog obrazovanja Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje. Predmetnim Kolektivnom ugovorom, konkretno odredbama čl. 54. do 57. istoga, utvrđeno je pravo zaposlenika na dodatak na plaću u visini 7% do 15% osnovice za izračun plaća u javnim službama zbog posebnih uvjeta rada u slučaju izloženosti izvorima opasnosti i štetnim utjecajima rada.

Međutim, iz dostavljene presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr- 858/2019 od 30. rujna 2020., a koja presuda je dostavljena uz tužbu, razvidno je da se tužbeni zahtjev odnosi na razdoblje od mjeseca svibnja 2014. do veljače 2015., temeljem koje presude je tužitelj izvršio isplatu ŽĆ (tamo tužiteljici).Također, razvidno je da sud usvaja tužbeni zahtjev pozivom na Kolektivni ugovor iz 2010. godine.

Tužena ističe da za navedeno razdoblje tužitelj nije bio u obvezi isplatiti tražene iznose obzirom je otkaz navedenog Kolektivnog ugovora donesen dana 27. prosinca 2013. sa otkaznim rokom od tri mjeseca. Kako je dana 27. ožujka 2014. protekao tromjesečni otkazni rok, to nakon navedenog razdoblja nema pravne osnove (Kolektivnog ugovora) za isplatu iznosa isplaćenih temeljem presude Općinskog radnog suda u Zagrebu broj Pr-858/2019 od 30. rujna 2020. Tužena ukazuje da obveza tužitelja da isplati dodatak na plaću za rad u posebnim uvjetima proizlazi iz odredaba Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje (Narodne novine, broj 101/02, 81/03, 203/03, 28/06, 11/08 i 46/08), Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje (Narodne novine, broj 142/2010) te iz ugovora o radu sklopljenog između radnika i poslodavca. Temeljem članka 297. Zakona o radu (Narodne novine br. 149/09. u konkretnom predmetu i dalje se primjenjuje Zakon o radu (Narodne novine br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – Odluka USRH), a kojim je propisano da se u kolektivnom ugovoru moraju naznačiti osobe i područje na kojem se on primjenjuje. Tako je člankom 2. Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje propisano da se taj ugovor primjenjuje u javnim institutima, javnim visokim učilištima, Hrvatskoj akademiji znanosti i umjetnosti, Leksikografskom zavodu "Miroslav Krleža", Nacionalnoj i sveučilišnoj knjižnici i ustanovama čija djelatnost osigurava cjelovitost i potrebni standard sustava visoke naobrazbe na području Republike Hrvatske.

Međutim, iako je Vlada Republike Hrvatske sklopila predmetni Kolektivni ugovor, nije postala poslodavcem, niti je postala osoba koju odredbe Kolektivnog ugovora obvezuju sukladno odredbi članka 192. Zakona o radu (Narodne novine, broj 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – Odluka USRH) na način da je obvezna ispuniti obveze iz Kolektivnog ugovora, a koje obveze je bio dužan ispuniti Prirodoslovno-matematički fakultet.

Isplata dodatka na plaću za rad u posebnim uvjetima rada obveza je poslodavca. Člankom 83. stavkom 1. i 3. Zakona o radu (Narodne novine br. 38/95, 54/95, 65/95, 17/01, 82/01, 114/03, 142/03, 30/04 i 68/05 – Odluka USRH) propisano je da je poslodavac dužan isplatiti jednake plaće ženama i muškarcima za jednak rad i rad jednake vrijednosti, a plaća u tom smislu obuhvaća osnovnu plaću i sva dodatna davanja bilo koje vrste koja poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa isplaćuje radnici ili radniku za obavljeni rad.

Naknada za dodatak na plaću za rad u posebnim uvjetima rada, kako je bilo definirano granskim kolektivnim ugovorom, odnosila se na zaposlenike koji rade s izvorima opasnosti, odnosno rade na radnim mjestima koje je utvrdio sam poslodavac. U slučaju visokih učilišta, sukladno članku 4. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju (Narodne novine 123/03, 198/03, 105/04, 174/04, 02/07 – OUSRH, 46/07, 45/09, 63/11, 94/13, 139/13, 101/14-O i RUSRH, 60/15- OUSRH, dalje: Zakon) akademska samouprava sveučilišta utvrđivanje obrazovnih, znanstvenih, umjetničkih i stručnih programa.

Stoga sam poslodavac, bez suglasnosti Ministarstva utvrđuje poslovni proces kojim će se ostvarivati studijski program ili znanstveni i raspodjelu radnih mjesta u odnosu na posebne uvjete rada. Ministarstvo nije niti na koji način zatražilo od visokog učilišta da izvodi određene studijske programe ili znanstvene, nego samo visoko učilište u okviru sredstava sa kojima raspolaže utvrđuje broj studijskih programa, vrstu i u odnosu na to potrebna radna mjesta sa posebnim uvjetima rada.

3.Sud je izvršio u uvid u dokumentaciju sadržanu u spisu.

4.Ocjenom izvedenih dokaza te na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan u cijelosti.

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u iznosu od 2.152,21 eura zbog umanjenja tužiteljeve imovine nastale obvezivanjem tužitelja na plaćanje njegovim radnicima dodatka na plaću za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada sklapanjem Kolektivnog ugovora za znanost i visoko obrazovanje ("Narodne novine" broj 142/10, dalje u tekstu: Kolektivni ugovor), bez da su se novčana sredstva za tu namjenu osigurala u državnom proračunu i isplatila tužitelju, a tužiteljev radnik OĆ je na temelju pravomoćne i ovršne presude Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr- 858/19 od 30. rujna 2020. naplatila svoje potraživanje po osnovi neisplaćenog dodatka na plaću.

Tužitelj navodi kako tuženik nije u državnom proračunu osigurao sredstva za dodatak na plaću za rad na radnim mjestima s posebnim uvjetima rada i izvorima opasnosti za tužiteljeve radnike, iako je Kolektivnim ugovorom za znanost i visoko obrazovanje priznao pravo radnika na taj dodatak i obvezao tužitelja da ga isplati svojim radnicima.

6.Među strankama nije sporno da se između OĆ kao tužiteljice i tužitelja kao tuženika na Općinskom radnom sudu u Zagrebu vodio spor pod posl. br. Pr-858/2019 radi isplate dodatka na plaću razdoblje od travnja 2014. do zaključno s 22. siječnja 2015., kao i da je u tom postupku donesena pravomoćna presuda kojom je naloženo ovdje tužitelju isplatiti ŽĆ ukupan iznos od 5.967,22 kn bruto sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose pobliže navedene pod točkom I. navedene presude te joj nadoknaditi parnične troškove u iznosu od 7.031,25 kn sa zateznim kamatama tekućim od 30 rujna 2019. do isplate (presuda na listovima 9. do 39. spisa).

7.Među strankama također nije sporno da je OĆ naplatila potraživanje temeljem gore navedene presude od tužitelja 16.215,84 kn / 2.152,21 eura. Tužitelj se očitovao na navode tužene podneskom od 31.01.2024. te specificirao koji iznosi se odnose na glavnicu, a što na zakonsku zateznu kamatu te je i dostavio u spis specifikaciju izvršenja osnove za plaćanje temeljem presude Pr- 858/19 od 19. siječnja 2024 od FINE, a na koju specifikaciju tužitelj nije osporio.

8.Među strankama je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno sporno je postojanje obveze tuženika za naknadu štete tužitelju u utuženom iznosu koji se odnosi na isplaćenu naknadu za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada. Tako je sporna tuženikova odgovornost za štetu koju je tužitelj pretrpio isplatom svom djelatniku na temelju pravomoćne sudske odluke za naknade koje su ugovorene sklapanjem Kolektivnog ugovora i na temelju kojih je tužitelj kao poslodavac pravomoćnom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu obvezan na isplatu iznosa koje sada potražuje kao naknadu štete.

9.Među strankama nije sporno da je u vrijeme donošenja presude Pr- 858/2019 pravomoćnom presudom Općinskog radnog suda u Zagrebu posl. br. Pr- 8589/2014 od 29. siječnja 2018. bilo utvrđeno da je Odluka Vlade RH o otkazivanju Kolektivnog ugovora koja je objavljena u ''Narodnim novinama'' broj 159/13 dana 30. prosinca 2013. nezakonita i da ne proizvodi pravne učinke, jednako kao što nije sporna niti činjenica da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2670/2019 od 25. svibnja 2021. ukinuta navedena presuda, jednako kao i presuda Županijskog suda u Zagrebu broj Gž R-700/2018 od 4. prosinca 2018. (kojom je ta presuda bila potvrđena) i da je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Također ističe se da je utvrđeno kako je ponovljeni postupak radi utvrđenja radi utvrđenja nezakonitosti Odluke Vlade RH o otkazivanju Kolektivnog ugovora vodio na Općinskom radnom sudu u Zagrebu pod posl. br. Pr-16194/2021 i da je 23. travnja 2024. donesena presuda kojom je utvrđeno da je Odluka Vlade RH o otkazivanju Kolektivnog ugovora koja je objavljena 30. prosinca 2013. nezakonita i nedopuštena te da ne proizvodi nikakve pravne učinke, a ujedno je utvrđeno da je Kolektivni ugovor bio na snazi do 22. listopada 2014. (list 106.- 126. spisa) Uvidom u e- sustav utvrđeno je kako je predmetna presuda, postala pravomoćna 15. studenog 2024. (list 130. spisa).

10.Dakle, Vlada Republike Hrvatske zaključila je 15. lipnja 2002. s Nezavisnim sindikatom znanosti i visokog obrazovanja Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje ("Narodne novine" broj: 101/2002, 81/2003, 203/2003, 28/2006, 11/2008, 46/2008, 93/08, 2/09 i 142/10) temeljem kojeg je ugovora obvezala tužitelja kao poslodavca na plaćanje naknade za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada svojim djelatnicima.

11.Prema odredbi čl. 139. Zakona o visokim učilištima ("Narodne novine" broj: 96/93, 34/94, 21/95, 48/95, 29/96, 54/96, 128/99, 14/00, 67/00, 94/00, 129/00, dalje: ZVU) tuženik u državnom proračunu osigurava novčanu podlogu za rad javnih visokih učilišta, a među koje podloge prema st. 2. spadaju i plaće i naknade zaposlenika te materijalni troškovi visokih učilišta.

12.Sklopivši Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje tuženik je obvezao tužitelja kao poslodavca da svojim djelatnicima isplati naknade za rad na radnim mjestima s posebnim uvjetima rada, odnosno s izvorima opasnosti, a da pri tome za tu naknadu nije doznačio tužitelju sredstva iz državnog proračuna, niti je sredstva za tu namjenu predvidio u državnom proračunu.

13.Odredbom čl. 109. st. 1. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju ("Narodne novine" broj: 123/03, 105/14, 174/04, 02/07, 45/09, 63/11 i 94/13) propisano je da se javna sveučilišta financiraju iz državnog proračuna, što između ostalog znači da se i tužitelj kao visoko učilište koje kao sastavnica sveučilišta u smislu čl. 62. tog Zakona financira iz državnog proračuna. Isto tako, odredbom čl. 107. st. 1. t. 2. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju propisano je da se visoka učilišta financiraju iz državnog proračuna. Nadalje, prema odredbi čl. 109. st. 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju sredstva iz državnog proračuna namijenjena sveučilištima, veleučilištima i visokim školama doznačuju im se kao ukupni iznos za njihov rad, a oni ih svojim proračunom raspoređuju za pojedine namjene.

14.Imajući u vidu da je tuženik sklopio Kolektivni ugovor za znanost i visoko obrazovanje kojim je ugovoreno da radnici koji rade u posebnim uvjetima i s izvorima opasnosti imaju pravo na dodatak na plaću, tuženik je sukladno svojim zakonskim obvezama iz čl. 107. st. 1. t. 2. i čl. 109. st. 1. i st. 3. Zakona o znanstvenoj djelatnosti i visokom obrazovanju trebao tužitelju doznačiti potrebna novčana sredstva koja su potrebna za isplatu dodatka na plaću tužiteljevom radniku ŽĆ, a što nesporno nije učinio.

15.Zaključno, Vlada Republike Hrvatske sklopila je Kolektivni ugovor s Nezavisnim sindikatom znanosti visokog obrazovanja te je tako obvezala tužitelja kao poslodavca da svojim djelatnicima isplati naknade za rad na radnom mjestu s posebnim uvjetima rada i zbog toga je tuženik trebao tužitelju doznačiti novčana sredstva koja su potrebna za isplatu tog dodatka, a budući da to nije učinio, tužitelju je prisilnom naplatom novčanih iznosa na temelju pravomoćne presude, nastala materijalna (imovinska) šteta umanjenjem njegove imovine, a što je uzrokovano upravo propustom tuženika kao štetnika da tužitelju doznači novčana sredstva potrebna za isplatu tog dodatka radniku tužitelja. Slijedom navedenoga, s obzirom na to da su ispunjene sve zakonske pretpostavke odgovornosti tuženika za naknadu štete iz čl. 1045. i čl. 1046. ZOO, pri čemu visina štete u smislu čl. 1090. ZOO proizlazi iz isprava u spisu, valjalo je obvezati tuženika da tužitelju naknadi prouzročenu štetu u utuženom iznosu s pripadajućim zateznim kamatama sukladno čl. 1086. ZOO i čl. 29. st. 2. ZOO i odlučiti kao u točki I. Izreke ove presude.

16.Odluka o tužiteljevom zahtjevu za naknadom troškova parničnog postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1., čl. 155. st. 1. i 2. Zakonu o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13 i 118/18, dalje u tekstu: ZSP) u skladu s Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'' broj 138/23, dalje u tekstu: Tarifa). Tužitelju su kao potrebni priznati sljedeći zatraženi troškovi: trošak sastava zahtjeva za mirno rješenje spora u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 32. Tarife), trošak sastava tužbe u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 7.1. Tarife), trošak sastava podneska od 31. siječnja 2024. (Tbr.8.1. Tarife) u iznosu od 200,00 eura, trošak sastava podneska od 29. veljače 2024. (Tbr.8.1. Tarife) u iznosu od 200, eura, trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 27. ožujka 2024. (Tbr. 9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 eura, trošak zastupanja po odvjetniku na ročištu održanom 23. siječnja 2025. (Tbr.9.1. Tarife) u iznosu od 200,00 eura, što sveukupno sa PDV-om od 25% iznosi 1.500,00 eura.

Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 64,97 eura i trošak sudske pristojbe za presudu u iznosu od 64,97 eura odnosno ukupno mu je priznat trošak u iznosu od 1.629,94 eura, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

Odluka o zateznim kamatama tekućim na dosuđene troškove postupka temelji se na odredbama čl. 151. st. 3. ZPP i čl. 29. st. 1. ZOO.

17.Tužitelju nije priznat niti trošak pristupa ročištu za objavu presude jer je taj trošak ocijenjen nepotrebnim s obzirom da su se ostvarile pretpostavke za isticanje presude na e-oglasnoj ploči suda. Slijedom navedenoga, tužiteljev zahtjev za naknadom parničnih troškova odbijen je kao neosnovan za iznos od 125,00 eura slijedom čega je odlučeno kao u točki III. izreke ove presude.

U Zagrebu 26. veljače 2025.

SUDAC:

Beatrix Crnogorac

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od petnaest dana računajući od održavanja ročišta za objavu presude ako je stranka bila uredno obaviještena o održavanju ročišta za objavu, odnosno od primitka prijepisa presude ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu, pismeno u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Visoki trgovački sud Republike Hrvatske.

Dna:

1. Tužitelju po punomoćniku uz nalog za sud.pristojbu na presudu

2. Tuženoj po ŽDO

3. Spis u kalendar 60 dana – parnična pisarnica