REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4076/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Kamelije Parać, sutkinje izvjestiteljice i Marine Veljak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja GENERA d.d., Rakov Potok, Kalinovica, Svetonedeljska cesta 2, OIB: 25555531112, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Lui, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Mađarić & Lui d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika AGRO VISION d.o.o., Republika Srbija, Beograd, Kneza Mihaila 25/2/16 (ranije Dubrovačka 24, ranije Begaljica, Borisa Kidriča 213), radi isplate iznosa od 56.016,40 EUR, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-897/2022-62 od 23. srpnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-897/2022-62 od 23. srpnja 2024. i sudi:

Ukida se platni nalog iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pl-3/2021-4 od 11. veljače 2021. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 56.016,40 EUR (u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja), kao i zakonsku zateznu kamatu koja teče na iznos od:

- 14.688,40 EUR (u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja) od dana 18. listopada 2017. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 (pet) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 5 (pet) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine,

- 41.328,00 EUR (u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja) od dana 20. travnja 2017. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 (pet) postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 5 (pet) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 5 (pet) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 8 dana,

- kao i dijelu kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju trošak postupka izdavanja platnog naloga u iznosu od 1.438,05 EUR / 10.835,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja rješenja 11. veljače 2021. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotnih poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 (tri) postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem referentne stope za 3 (tri) postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i odbija tužbeni zahtjev kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom održan je na snazi platni nalog iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Pl-3/2021-4 od 11. veljače 2021. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 56.016,40 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, (točka I. izreke), naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi trošak postupka u iznosu od 8.354,26 EUR (točka II. izreke).

2. Tako je prvostupanjski sud presudio jer je nakon izvedenog dokaznog postupka utvrdio da je tužitelj isporučio tuženiku robu (modro ulje - sredstvo za zaštitu bilja), dok tuženik nije ispunio obvezu isplate kupoprodajne cijene, pa je primjenom odredbe članka 376. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje: ZOO) odbio tužbeni zahtjev. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP).

3. Protiv te presude tuženik je podnio žalbu iz svih žalbenih razloga, osobito zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Prvostupanjski sud je počinio povredu postupka i iz razloga što tuženiku nije dostavio nalaz i mišljenje vještaka ni precizirani tužbeni zahtjev čime su povrijeđena pravila o dostavi pismena. Nadalje, pogrešno je utvrđeno činjenično stanje te sud pogrešno utvrđuje da je dugovanje proizašlo s osnove Distribucijskog ugovora budući da je riječ o potraživanju s osnove Ugovora broj RS/2014 od 6. listopada 2014. Smatra da je nastupila zastara potraživanja te je sud u tome dijelu pogrešno primijenio materijalno pravo budući da se primjenjuje hrvatsko pravo i zastarni rok od tri godine koji je protekao prije podnošenja tužbe. Osim toga, ne postoji dokaz da se djelomična uplata od 17. listopada 2017. odnosi na ovdje utuženi račun, dok je vještačenje nestručno i pristrano, te je pogrešan zaključak da je došlo do prekida zastare. Predložio je ukinuti pobijanu odluku.

4. Žalba je osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23) u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

6. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude ni u pobijanoj presudi, nema bitnih povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti, pa tako ni povrede iz odredbe članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju tuženik upire u žalbi. Pobijana presuda ima valjano obrazloženje, razlozi obrazloženja nisu u suprotnosti s dokazima izvedenim u spisu. Međutim, materijalno pravo je pogrešno primijenjeno.

7. Predmet ovog parničnog postupka jest zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 56.016,40 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na ime isporučene robe - modrog ulja (koje predstavlja kombinirani insekticid-fungicid-akaricid namijenjen za zaštitu trajnih nasada) s osnove Distribucijskog ugovora broj U-11 od 18. rujna 2012. Predmetnim Distribucijskim ugovorom tužitelj je imenovao tuženika za svog distributera za prodaju i promidžbu proizvoda u Srbiji, i to proizvoda za dezinsekciju i deratizaciju (D.D.) te proizvoda za zaštitu bilja (članci 1. i 2.1. Ugovora), kakav proizvod predstavlja i modro ulje za koje tužitelj zahtijeva isplatu cijene u ovome postupku.

8. Tužitelj zahtijeva utuženi iznos s osnove dva računa: račun broj 95208291/0000032427 (4173/VT02/1) od 21. prosinca 2016. i račun broj 95208292/0000032427 (4174/VT02/1) od 21. prosinca 2016. po kojima je dospjeli dug tuženika prema tužitelju za isporučene proizvode iznosio 82.016,40 EUR. Konačno proizlazi kako je do 17. listopada 2017. tuženik namirio samo dio tražbine po računu broj 95208291/0000032427 (4173/VT02/1) tako da je po tom računu preostao dug u iznosu od 14.688,40 EUR po osnovi glavnice, dok tražbina po računu broj 95208292/0000032427 (4174/VT02/1) nije niti djelomično namirena. Zbog toga tužbenim zahtjevom tužitelj zahtijeva isplatu iznosa od 56.016,40 EUR.

9. Tuženik je osporavao osnovu i visinu tužiteljeva potraživanja ističući da tužitelj nije dokazao isporuku robe, da predmetni računi ne proizlaze s osnove Distribucijskog ugovora te je istaknuo prigovor zastare.

10. Prvostupanjski sud je izveo dokazni postupak u kojem je između ostalog izveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku Branki Palac iz Zagreba, nakon čega je ocijenio da tužiteljevo potraživanje prema utuženim računima potječe s osnove Distribucijskog ugovora broj U-11 od 18. rujna 2012., da je tužitelj dostavljenim tovarnim listovima i otpremnicama dokazao da je roba naznačena u utuženim računima isporučena tuženiku. U odnosu na istaknuti prigovor zastare, prvostupanjski sud je ocijenio da se ocjenu tog prigovora treba razmotriti kroz odredbe Konvencije o zastari potraživanja u oblasti međunarodne kupoprodaje robe („Službeni list SFRJ“ - Međunarodni ugovori broj 5/78, Ustavna odluka o proglašenju suverene i samostalne Republike Hrvatske - „Narodne novine“ broj 31/91, i članka 29. Zakona o sklapanju i izvršavanju međunarodnih ugovora - „Narodne novine“ broj 28/96), i to odredbu članka 8. Konvencije prema kojoj potraživanja iz kupoprodaje robe zastarijevaju za četiri godine. Iako je od nastanka obveze (21. prosinca 2016.) do dana utuženja (29. siječnja 2021.) protekao četverogodišnji zastarni rok predviđen odredbom članka 8. Konvencije, sud je ocijenio da je došlo do prekida zastare djelomičnim plaćanjem računa broj 95208291/0000032427 (posljednje plaćanje 17. listopada 2017.) pa od tada do pokretanja postupka nije protekao četverogodišnji zastarni rok. Isto tako, od dospijeća obveze (120 dana od dana fakture) 20. travnja 2017. pa do dana utuženja (29. siječnja 2021), nije protekao zastarni rok, slijedom čega tužiteljevo potraživanje nije zastarjelo.

11. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio činjenično stanje, ali je na takvo utvrđeno činjenično stanje pogrešno primijenio materijalno pravo.

12. Prvenstveno se ističe da je prvostupanjski sud istaknuti prigovor zastare pogrešno ocijenio primjenom Konvencije o zastari potraživanja u oblasti međunarodne kupoprodaje robe iz 1974. godine. Naime, Konvenciju o zastari potraživanja u oblasti međunarodne kupoprodaje robe je bivša SFRJ ratificirala Zakonom o ratifikaciji Konvencije o zastari potraživanja u oblasti međunarodne kupoprodaje robe („Službeni list SFRJ“ - Međunarodni ugovori broj 5/78), ali Republika Hrvatska nije izvršila notifikaciju o sukcesiji države prednice, a prema Bečkoj konvenciji o sukcesiji država glede međunarodnih ugovora („Narodne novine“ broj 12/93 - Međunarodni ugovori) svojstvo stranke ili države ugovornice se stječe na temelju notifikacije o sukcesiji države prednice, od dana sukcesije država ili od dana stupanja na snagu ugovora. Kako, dakle, Republika Hrvatska nije postala strankom navedene Konvencije, to prvostupanjski sud prigovor zastare nije mogao ocijeniti primjenom te Konvencije.

13. Nesporno je da su člankom 14. Distribucijskog ugovora broj U-11 od 18. rujna 2012. stranke ugovorile primjenu hrvatskog prava i nadležnost suda u Zagrebu, Republike Hrvatske. Stoga se i pitanje zastare tužiteljeva potraživanja treba razmotriti kroz primjenu hrvatskog materijalnog prava, u konkretnom slučaju, Zakona o obveznim odnosima, koji u članku 228. regulira pitanje zastare kod međusobnih tražbina iz trgovačkih ugovora o prometu robe i usluga, odnosno propisuje trogodišnji zastarni rok. Imajući u vidu dospijeće utuženih tražbina (oba računa su dospjela 20. travnja 2017.), kao i datum pokretanja ovog postupka (1. veljače 2021.), proizlazi da je trogodišnji zastrani rok protekao prije pokretanja ovog parničnog postupka, što znači da je za tužiteljevo potraživanje nastupila zastara.

14. Podredno se napominje da je pogrešno shvaćanje prvostupanjskog suda da je djelomičnim plaćanjem računa broj 95208291/0000032427 došlo do prekida zastare. Odredbom članka 240. stavka 1. ZOO-a određeno je da se zastarijevanje prekida kad dužnik prizna dug, time da prema stavku 2. tog članka priznanje duga može se učiniti ne samo izjavom vjerovniku, nego i na posredan način kao što su davanja otplate, plaćanje kamata, davanja osiguranja. Dakle, za ostvarenje prekida tijeka zastarnog roka, što može biti učinjeno i konkludentnim radnjama, potrebno je priznanje kako osnove tražbine tako i visine te tražbine. Samo po sebi plaćanje jednog dijela duga, do čega je došlo u ovom pravnom odnosu, ne može se smatrati priznanjem drugog dijela duga, tj. duga koji nije plaćen, pa se ocjena prvostupanjskog suda o prekidu zastare djelomičnim plaćanjem ne može prihvatiti. U odnosu na ostatak duga nije bilo izričitog priznanja ni konkludentnog, davanjem otplate, plaćanjem kamata, davanjem osiguranja ili na drugi način kojim bi se nedvojbeno očitovala volja dužnika da priznaje preostali dug.

15. Slijedom svega navedenog, na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a tuženikova žalba je prihvaćena i pobijana odluka preinačena.

Zagreb, 26. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Mirta Matić