Poslovni broj: Usž-278/2023-3

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Ljiljane Karlovčan- Đurović, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Sraka, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja FT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa opunomoćenik Alen Ivković, odvjetnik u Rijeci, Užarska 28/IV, protiv tuženika Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi utvrđivanja nastupa zastare prava na naplatu poreza, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l- 542/2022-7 od 12. rujna 2022., na sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-542/2022-7 od 12. rujna 2022.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka

Obrazloženje

1. Presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: Us l-542/2022-7 od 12. rujna 2022. točkom I. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II- 410-23/20-01/193, urbroj: 513-04-22-2 od 27. siječnja 2022. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područni ured Dubrovnik, klasa: UP/I-416-02/2016- 01/518, urbroj: 513-07-19/2020-10 od 30. ožujka 2020. Točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora.

2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. Ističe da se u predmetnom slučaju trebaju primijeniti odredbe Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 147/08., 18/11. i 78/12) koji je bio na snazi u trenutku donošenja i utvrđivanja porezne obveze te odredbe članka 94. stavka 4 kojom je određeno da zastara prava na naplatu poreza počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo obvezu, a ne od dana izvršnosti rješenja kada je obveza utvrđena, kako to pogrešno smatra prvostupanjski sud. Smatra da je relativna zastara za sve porezne obveze najkasnije nastupila 1. siječnja 2015. sukladno članku 96. Općeg poreznog zakona, a prije stupanja na snagu novog Općeg poreznog zakona 1. siječnja 2017. i prije podnošenja zahtjeva za utvrđenje zastare. Navodi da apsolutna zastara prava na naplatu počinje teći istekom godine u kojoj je izvršena godišnja prijava te smatra da prvostupanjski sud pogrešno navodi da apsolutna zastara počinje teći protekom 6 godina nakon što je utvrđena. Ističe nejasnim utvrđenja poreznih tijela da je tijek zastare prava na naplatu tražbine po godišnjoj prijavi za 2008. počeo teći tek 2016. odnosno punih 8 godina nakon što je izvršena godišnja prijava. Smatra da prekid tijeka zastare nije od utjecaja za nastupanje apsolutne zastare. Ističe da je takvo stajalište zauzeo i Vrhovni sud u odluci Rev 339/13-2 od 25. ožujka 2014. Poziva se na stajalište Ustavnog suda u odluci broj: U-III-3069/2017 od 9. srpnja 2019. Ističe da je u trenutku upisa založnog prava porezni dug zastario te da je tužitelj u tijeku postupka za zasnivanje založnog prava isticao prigovor zastare te je iz istog razloga dug trebalo otpisati. Smatra da kada za zastarjelu tražbinu postoji upisano založno pravo, porezno tijelo je ovlašteno zahtijevati namirenje iz založene stvari, ali nije ovlašteno pokretati postupke radi utvrđenja i naplate zastarjele tražbine, stoga smatra da je zahtjev za utvrđenje zastare prava na naplatu osnovan u cijelosti. Poziva se na odluku Vrhovnog suda poslovni broj: Revx-485/2016-2 od 28. svibnja 2019. za koju smatra da je zauzet stav da zastara prava na naplatu porezne tražbine zastarijeva unatoč upisanom založnom pravu. Ističe da mu je povrijeđeno Ustavom zajamčeno pravo na pravično suđenje kao i pravo vlasništva obzirom da se odbija utvrditi nastup apsolutne zastare. Ističe kako je predmetni porezni dug utvrđen prije 18 godina. Tužitelj žalbom osporava i odluku o troškovima. Predlaže da Sud usvoji žalbu i poništi presudu te sam riješi stvar na način da usvoji tužbeni zahtjev te poništi osporeno rješenje i prvostupanjsko rješenje te podredno da poništi presudu te predmet vrati na ponovni postupak, uz naknadu troškova sastava žalbe.

3. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama razloga propisanih člankom 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti.

6. Iz podataka u spisu predmeta dostavljenih ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je tužitelj 17. lipnja 2016. podnio zahtjev za utvrđivanje nastupa zastare prava na naplatu poreznog duga i obustavu postupka naplate. Prvostupanjskim rješenjem donesenim u ponovnom postupku zahtjev je djelomično uvažen te je točkom III. izreke rješenja utvrđeno da nije nastupila zastara prava na naplatu poreznog duga i to porezne obveze poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 2004. do 2009 godine, za obveze poreza i prireza na dohodak za razdoblje 2005. do 2007., te za obveze poreza i prireza na dohodak po godišnjoj prijavi za 2008., 2009. i 2010. Nadalje, proizlazi da je rješenjem tuženika od 27. siječnja 2022. koje je predmet ovog upravnog spora odbijena žalba tužitelja protiv prvostupanjskog rješenja od 30. ožujka 2020. kojim je odbijen zahtjev tužitelja za utvrđivanje zastare prava na naplatu navedenog poreznog duga.

7. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda jer, prema ocjeni ovoga Suda, tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.

8. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio i protumačio materijalno pravo, odnosno odredbe članka 108. stavka 1. i članka 109. stavka 10. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ broj: 115/16., 106/18. i 121/19) te odredbu članka 14. Zakona o naplati poreznog duga fizičkih osoba („Narodne novine“ broj: 55/13).

9. Imajući na umu dokumentaciju u spisu predmeta i navedene odredbe Općeg poreznog zakona prvostupanjski sud je pravilno zaključio da su prvostupanjsko porezno tijelo i tuženik pravilno i zakonito postupili kada su odbili zahtjev tužitelja za utvrđivanje nastupa zastare prava na naplatu poreznog duga iz razloga jer iz podataka u spisu proizlazi da zastara predmetnog duga nije nastupila.

10. U konkretnom slučaju tužitelju je zastara prava na porezni dug poreza na dodanu vrijednost za 2004. utvrđenog 2005. počela teći 1. siječnja 2006., na porezni dug poreza na dodanu vrijednost za 2005. utvrđenog 2006. zastara prava na naplatu je počela teći 1. siječnja 2007., te je zastara prava za porezni dug 2006. utvrđenog 2007. počela teći 1. siječnja 2008. Zastara prava na naplatu navedenog poreznog duga poreza na dodanu vrijednost je prekinuta 1. kolovoza 2008. dostavom rješenja o ovrsi pljenidbom, procjenom i prodajom pokretnina te je zastara prava ponovo počela teći 2. kolovoza 2008. te je zastarni rok tekao do 7. siječnja 2010. kada je zaprimljen prijedlog za uknjižbu založnog prava. Za obveze poreza na dodanu vrijednost utvrđene u 2008. i 2009. zastara prava na naplatu je počela teći 1. siječnja 2009. odnosno 1. siječnja 2010. te je zastara tekla do 7. siječnja 2010. kada je kod nadležnog suda zaprimljen prijedlog za uknjižbu založnog prava.

11. Za obveze poreza i prireza na dohodak za razdoblje od 2005. do 2007. koje su utvrđene poreznim rješenjem od 6. svibnja 2009. zastara prava na naplatu je počela teći 1. siječnja 2010. i tekla je do 7. siječnja 2010. kada je zaprimljen prijedlog za uknjižbu založnog prava na nekretninama u vlasništvu tužitelja. Za obveze poreza i prireza na dohodak po godišnjoj prijavi za 2008., 2009. i 2010. godinu utvrđene poreznim rješenjem od 15. studenoga 2012. koje je postalo izvršno 7. siječnja 2013. porezno tijelo je 18. srpnja 2013. donijelo rješenje kojim je odobrilo reprogram poreznog duga. Potom je 30. svibnja 2016. donijeto rješenje kojim se obustavlja reprogram poreznog duga, pa kako za vrijeme reprograma zastara ne teče, zastara je počela teći 2016. i tekla do 11. rujna 2018. kada je zaprimljen prijedlog za upis založnog prava nadležnom sudu.

12. Dakle, kako zastara prava na naplatu poreznog duga nije nastupila do 1. siječnja 2017. to su u konkretnom slučaju pravilno primijenjene odredbe sada važećeg OPZ-a. Naime, odredbom članka 109. stavka 10. OPZ-a određeno je da kad protekne vrijeme zastare, porezno tijelo čija je tražbina osigurana zalogom ili hipotekom može se namiriti samo iz opterećene stvari ako je drži u neposrednom posjedu ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi. Zastarjela tražbina po osnovi kamata ne može se namiriti ni iz opterećene stvari i prema odredbi članka 94. stavka 7. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“ 147/08.) nema zastare prava na naplatu troškova ako je tražbina osigurana založnim pravom.

13. Slijedom navedenog, osnovano je prvostupanjsko tijelo odbilo zahtjev za utvrđivanje nastupa zastare prava na naplatu navedenih poreznih obveza osiguranih založnim pravom.

14. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da pobijanim rješenjem tuženika nije povrijeđen zakon na štetu tužitelja te je stoga prvostupanjski sud na temelju odredbe članka 57. Zakona o upravnim sporovima odbio tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

15. Suprotno žalbenim navodima tužitelja, prvostupanjska presuda temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju, na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu učinjene niti povrede pravila postupka budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima i u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama.

16. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima odlučiti kao u izreci.

17. S obzirom da tužitelj nije uspio s tužbenim zahtjevom pravilno je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora sukladno odredbi članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima, a iz istih razloga odbijen je i zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

U Zagrebu, 26. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Marković