REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3953/2021-36

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Tanji Hučera kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, zastupanog po zaposleniku generalnom punomoćniku ŠK, Su-60/12, protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje iz Zagreba, Martićeva 71, OIB: 38922958547, kojeg zastupaju odvjetnici iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene dana 13. siječnja 2025., održane u nazočnosti generalnog punomoćnika tužitelja zaposlenici tužitelja ŠK, po generalnoj punomoći Su-60/12 i punomoćnika tuženika Kristinu Kalauz, odvjetnicu iz Odvjetničkog društva Mađarić & Lui d.o.o. iz Zagreba, dana 26. veljače 2025. Godine

p r e s u d i o  j e

Nalaže se tuženiku „Hrvatskom uredu za osiguranje“ iz Zagreba, Martićeva 71, OIB: 38922958547, da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje iz Zagreba, Antuna Mihanovića 3, OIB: 84397956623, isplati iznos od 842,23 EUR / 6.345,75 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. travnja 2021. godine pa do isplate, a koja kamata je za period do 31. prosinca 2022. godine određena sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima po stopi, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanju kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 01. siječnja 2023. godine pa do isplate, po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22) i prema Uredbi o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a sve to u roku od 15 dana.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je dana 12.05.2021. godine podnio ovom sudu tužbu protiv tuženika radi isplate, u kojoj navodi da je dana 8. prosinca 1997. u mjestu Koprivnica, došlo je do prometne nesreće koju je prouzročio VK iz [adresa] ([adresa]), državljanin R. Slovenije upravljajući kamionom marke «Skania» reg. oznake [registarska oznaka] (Italija) s prikolicom marke «Cardi» reg. oznake [registarska oznaka] (Italija), a u kojoj je sudjelovao ĐK iz [adresa], koji je upravljao osobnim automobilom marke „Wolksvagen“ Golf , reg. Oznake [registarska oznaka], vlasništvo HPT TK, Koprivnica u kojoj je osiguranik Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, ZK zadobila teške tjelesne ozljede.

2. Kamion marke Skania, reg oznake 580-KZ osiguran je kod osiguravajućeg društva „Toro“Assicurazioni Torino, a priključno vozilo marke „Cardi“, reg. oznake [registarska oznaka] je kod „Generali Assicurazioni General SPA“.

3. Rješenjem Županijskog suda u Bjelovaru pod posl. brojem: Kio-725/97 od 19. siječnja 1998. obustavljena je istraga protiv IK, budući da je nakon provedene istrage Općinskog državnog odvjetništva u Koprivnici zaključeno da VK svojim načinom vožnje nije povrijedio prometne propise.

4. Pravomoćnim rješenjem HZMO Područne službe u Koprivnici broj: 0006142 od **.**.2002., ZK priznato je pravo na invalidsku mirovinu, čijom je isplatom Zavodu nanesena šteta.

5. Tužitelj navodi da je dana 09. travnja 2021. tužitelj je uputio odštetni zahtjev Croatia osiguranju d.d., kao ovlaštenom članu Hrvatskog ureda za osiguranje, budući da je za prethodna razdoblja isplaćene invalidske mirovine osiguraniku tužitelja, tuženik namirivao štetu u izvansudskom postupku, s tim da je bio nesporan omjer suodgovornosti u visini 80 % na strani tužitelja I 20% suodgovornosti tuženika. Odštetnim zahtjevom od 09. travnja 2021. zatražena je naknada štete za isplaćene iznose invalidske mirovine u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 31. ožujka 2021. u svoti od 31.728,75, odnosno 6.345,75 kn (80% suodgovornost tužitelja), sukladno odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju (NN br. 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015 i 120/2016, 18/2018, 62/2018,115/2018, 102/2019 - dalje u tekstu: ZOMO). Predmet tužbenog zahtjeva je stvarna šteta koju tužitelj trpi nastale isplatom invalidske mirovine, sukladno čl.1046. Zakona o obveznim odnosima –„Narodne novine „broj 35/05, 41/08-dalje ZOO) i čl. 161. ZOMO-a.

6. Odredbom čl. 161. st. 1. ZOMO-a propisano je da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete koju predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja. Tužitelj navodi da se zahtjevom za naknadu štete može obuhvatiti ukupna svota štete (kapitalizirana šteta) ili svota stvarne štete prema isplatama (pojedinih davanja) koja se odnose na određeno razdoblje, a kada se šteta sastoji u obvezi tužitelja na trajna novčana davanja taj se iznos štete može zahtijevati u ukupnom iznosu (kapitalizirana šteta), a izračunava se prema visini priznate mirovine i tablicama aktuarske matematike koje donosi tužitelj po prethodno pribavljenom mišljenju ministarstva nadležnog za financije.

7. Prema odredbi čl. 162. st. 1. ZOMO, tužitelj ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe. dok prema odredbi čl. 164 st.1. ZOMO takvu naknadu ima pravo zahtijevati i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornost za štetu.

8. Člankom 164. st. 3. propisano je da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od Hrvatskog ureda za osiguranje ako je šteta:

1. nastala uporabom nepoznatog motornog vozila

2. nanesena vozilom inozemne registracije na teritoriju Republike Hrvatske koje ima valjanu međunarodnu ispravu o osiguranju od automobilske odgovornosti 3. nanesena uporabom neosiguranog vozila inozemne registracije

Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 115/2018) izmijenjen je članak 161. stavak 2. koji glasi:

»(2) Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja:

1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu 2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu

3. novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja 4. troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava.«.

9. Slijedom navedenog, tužitelj smatra da u konkretnom slučaju treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju koji u svojim člancima (160. -170.) decidirano uređuje materiju: što predstavlja štetu za Zavod, od koga je Zavod ima pravo potraživati, u kojem opsegu ,od kada teče zastara itd. (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj:P-2488/2014 od 16. travnja 2015. , presuda Trgovačkog u Zagrebu broj P-971/13 od 13. travnja 2015., presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1544/15 od 15. listopada 2015.

10. Tužitelj smatra da mu pripada pravo na naknadu štete za isplaćene mirovine prema odredbama Zakona koji je bio ili je na snazi u trenutku pojedine isplate.

11. U prilog svog stava tužitelj navodi da je rješenjem Vrhovnog suda RH br. Rev- 552/2008 od 08. travnja 2010. navedeno da: “tužitelj ima pravo na naknadu štete prema onom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, a šteta je za tužitelja nastala prilikom svake invalidske mirovine u visini izvršene isplate.“, a tužitelj ističe da je navedeno pravno shvaćanje već izraženo u odlukama Vrhovnog suda RH broj: Rev 1061/2003, Rev-x:436/2010, Rev: 1412/07, Rev 454/2008, Rev-x: 119/12 2., Rev-550/10 od 09.01.2013. i Rev-x1262/11 od 22.10.2014.), pa vezano uz isto, tužitelj smatra da u konkretnom slučaju treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju kao „lex specialis“ u odnosu na Zakon o obveznim odnosima i Zakon o obveznom osiguranju u prometu. (Rev-1412/07-2 od 13.03.2008., a da je navedeno pravno shvaćanje prihvaćeno na 26. sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 05.12.2016.

12. Nadalje, tužitelj navodi da je odredbom članka 141. ZOMO-a propisano da je Zavod javna ustanova na koju se primjenjuju propisi o ustanovama, ako tim Zakonom nije drugačije određeno (stavak 1.) Zavod ima javne ovlasti u rješavanju o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja (stavak 2). Kako je tužitelj pravna osoba s javnim ovlastima visina tužbenog zahtijeva utvrđena je na temelju zakonskih ovlasti na način određen čl.161. st.3. ZOMO-a. Dostavljeni obračun isplaćene invalidske mirovine sačinjen je ovlaštene osobe i ima značenje javne isprave u smislu čl. 171. st. 3. Zakona o općem upravnom postupku (NN 53/1991, 103/1996), kao takav dokazuje istinitost onoga što se u njima potvrđuje ili određuje, sukladno odredbi čl. 230. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1994, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 84/2008,123/2008, 57/2011,148/11-pročišćeni tekst, 25/2013, 28/2013- dalje ZPP), te predstavlja dokaz visine isplaćene mirovine.

13. Tužitelj napominje da je revizijskom odlukom broj: Rev-x 386/2018-2 od 29.01.2020. zauzet stav da obračuni koje izdaje tužitelj predstavljaju isprave o činjenicama u vezi s poslovima koje obavljaju na temelju javnog ovlaštenja.

14. Sukladno čl.165. st.3 ZOMO-a na svotu potraživanja na ime naknade štete, Zavod ima pravo na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od idućeg dana nakon isteka roka određenog u pozivu odgovornoj osobi da naknadi štetu, pa kako tuženik nije u mirnom postupku podmirio tužiteljevo potraživanje, tužitelj predlaže da sud nakon provedenog postupka donese slijedeću presudu: „Nalaže se tuženiku „Hrvatskom uredu za osiguranje“, Zagreb, Martićeva 73, OIB:38922958547 da tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, Zagreb, A. Mihanovića 3, OIB: 8439756623 isplati iznos od 6.345,75 kn zajedno sa zateznom kamatom koja teče od dana 29.04.2021. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunato za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotnih poena u roku od 8 dana.“

15. Nakon tuženikova odgovora na tužbu, tužitelj svojim podneskom od 10.06.2021. navodi kako osporava osnovanost svih tuženikovih prigovora iz odgovora na tužbu. Tužitelj ističe da je tuženik učinio nespornim pasivnu legitimaciju stranaka, nastanak štetnog događaja, te omjer suodgovornosti u nastalom štetnom događaju u visini 20% (odgovornost osiguranika tuženika)i 80% (osiguranika tužitelja), dok osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva.

16. Tužitelj u odnosu na istaknute prigovore se očituje na način da su neosnovani navodi tuženika da je potraživanje tužitelja neosnovano s obzirom da je osiguranica tužitelja navršila 65 godina starosti, pa da shodno navedenom ne postoji osnova za naknadu štete nakon tog trenutka, a posebno ne u dijelu u kojem bi s danom 04.10.2016. svakako nastupila obveza tužitelja da (bez obzira na prometnu nezgodu i štetni događaj ) isplaćuje redovnu starosnu mirovinu.

17. Tuženi nije dokazao činjenicu da je osiguranica tužitelja ostvarila pravo na starosnu mirovinu, odnosno nije dostavio rješenje kojim bi dokazao navedenu činjenicu. Odredbom članka 60. st. 1. Zakona o mirovinskom osiguranju NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19 - dalje ZOMO, propisano je da prava stečena na osnovu invalidnosti traju dok postoji stanje invalidnosti, prema kojoj je to pravo određeno. Ako u stanju invalidnosti i preostale radne sposobnosti nastanu promjene zbog kojih se prema ovome Zakonu mijenja ili zbog kojih nastanu uvjeti za stjecanje nekoga drugog prava na osnovi invalidnosti, pravo se mijenja, odnosno stječe se novo pravo od dana nastanka promjena u stanju invalidnosti (čl. 60. st. 2. ZOM-a), a ako se u stanju invalidnosti i preostale radne sposobnosti nastanu promjene zbog kojih se prema ovom Zakonu utvrđeno pravo gubi, pravo se gubi od prvog idućega mjeseca nakon donošenja rješenja o prestanku prava (čl. 60 st. 3. ZOMO-a)

18. Tužitelj napominje da se u ovom konkretnom slučaju utvrđeno pravo na invalidsku mirovinu iz dokaza priloženih u tužbi nije mijenjalo, odnosno, nije se steklo novo pravo zbog nastanka promjena u stanju invalidnosti, niti je tužitelj donio rješenje o prestanku prava na invalidsku mirovinu, pa prava osiguranika tužitelja stečena na osnovi invalidnosti traju dok postoji stanje invalidnosti prema kojoj je pravo određeno pa je osnovano potraživanje tužitelja na naknadu štete s osnova isplaćenih iznosa invalidske mirovine.

19. Sukladno odredbama ZOMO-a nije propisana mogućnost da samim navršavanjem godina života osiguranika invalidska mirovina prelazi u starosnu mirovinu, pa tako rješavanje pitanja priznavanja i isplate invalidske mirovine je isključivo odluka tužitelja, pa tako i u pogledu utvrđenja prava na mirovinu i isplatu mirovine.

20. Pravo na invalidsku mirovinu ostaje trajno, jer se rješenjem o priznavanju prava na invalidsku mirovinu ista stavlja u isplatu, a osiguranik zaključuje radni staž, što znači da mu prestaje teći mirovinski staž koji je jedan od uvjeta za priznanje prava na starosnu mirovinu, a duljina ostvarenog mirovinskog staža određuje postotak koji od mirovinske osnovice pripada osiguraniku kao mirovina. Danom priznanja prava na invalidsku mirovinu tužitelj više ne ostvaruje prihod koji se odnosi na doprinose za mirovinsko i invalidsko osiguranje.

21. Tužitelj navodi da za stjecanje prava na starosnu mirovinu je potrebno ostvariti uvjete koje se odnose na godine života i na godine staža osiguranika, te primanja osiguranika. Nemoguće je predvidjeti koliko bi dugo osiguranik radio, koliku bi plaću ostvarivao te bi li, kada i po kojim propisima otišao u mirovinu. Sama činjenica da je netko navršio 65 godina života ne znači da se ta osoba može umiroviti već se u mirovinu odlazi po zahtjevu osiguranika.

22. Tužitelj naglašava da upravo zbog štetnog događaja, osiguranik tužitelja nikada neće ostvariti pravo na starosnu mirovinu. Navršavanje godina života osiguranika tužitelja ne utječe na kvalitetu prava koje osiguranik ostvaruje, pa se tako jednom priznato na invalidsku mirovinu ne mijenja. Stoga je irelevantno pozivanje tuženika na činjenicu da je osiguranik tužitelja navršio određene godine života.

23. Tužitelj ističe da on trpi štetu sve dok se isplaćuje invalidska mirovina i dok postoje uvjeti na strani korisnika, pa tako obračun visine starosne mirovine osiguranika koju bi mu tužitelj isplaćivao da nije bilo štetnog događaja i da osiguranik nije ostvario pravo na invalidsku mirovinu je pretpostavljeni, odnosno potencijalni obračun, te se ne bi temeljio na relevantnim činjenicama u konkretnom predmetu.

24. Tužitelj ističe da donošenjem rješenja o priznavanju prava na mirovinu za tužitelja nije nastala šteta, te da ista nastaje isplatom svake pojedine mirovine, budući da je isti stekao pravo radi nastupanja posljedica iz navedenog štetnog događaja.

25. Tužitelj i ovim podneskom ističe da ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja isplaćen na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu (čl. 161. ZOMO).

26. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-723/2017. od 30. siječnja 2019. tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 3.323,19 kn na ime naknade štete koju je tužitelj pretrpio isplatama invalidske mirovine za razdoblje od 01. veljače 2016. do 31. siječnja 2017., odnosno za prethodno razdoblje isplaćene invalidske mirovine, a kako se radi o istom činjeničnom i pravnom osnovu, tužitelj smatra osnovanim zahtjev za naknadu štete s osnova isplaćenog mirovine u iznosu od 6.345,75 kn.

27. Nadalje, neosnovani su navodi tuženika da se na obvezno - pravni odnos tužitelja i tuženika primjenjuju odredbe Zakona o obveznim osiguranju u prometu čl. 27. Zakona kojim je propisano da tuženik ima pravo na naknadu razmjernog dijela isplaćene mirovine oštećene osobe, a ne na puni iznos isplaćene mirovine, te tužitelj ističe kako smatra da mu pripada pravo na naknadu štete za isplaćene mirovine prema odredbama Zakona koji je bio ili je na snazi u trenutku pojedine isplate. S obzirom da je predmet tužbenog zahtjeva naknada štete za isplaćene mjesečne iznose invalidske mirovine za razdoblje od 01.01.2020. do 31.03.2021., mjerodavne su odredbe članka 161. ZOMO-a, pa tužitelj tvrdi kako u ovom slučaju treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/2013, 151/2014, 33/2015, 937/2015) kao“ lex specialis“ u odnosu na Zakon o obveznom osiguranju u prometu (NN 151/05) ( Rev-1412/07-2 od 13.03.2008.), a ovo pravno stajalište potvrđeno je na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova, održanoj 15. prosinca 2016., po kojem osnovanost zahtjeva Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje za naknadu štete na ime razmjernog dijela isplaćene invalidske ili obiteljske mirovine članovima osiguranikove obitelji, se ocjenjuje primjenom odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju.

28. Slijedom navedenog, tužitelj predlaže sudu da tužbu i tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti.

29. U daljnjem tijeku postupka, tužitelj svojim podneskom od 16.12.2021. godine, očituje se na podnesak tuženika od 08. prosinca 2021., te navodi da nije sporno da je između stranaka vođen postupak na Trgovačkom sudu u Zagrebu pod. poslovnim brojem P-328/219 za prethodno razdoblje isplaćene mirovine, te da je provedeno financijsko vještačenje temeljem zahtijeva tuženika, pa tužitelj ističe da su za ovaj konkretan parnični postupak neosnovani i irelevantni gore izneseni navodi tuženika.

30. Tužitelj navodi da je u konkretnom predmetu tužitelj obračunima priloženim uz tužbu dokazao visinu tužbenog zahtijeva u skladu sa odredbom članka 141. ZOMO- a, kojim je propisano da je Zavod javna ustanova na koju se primjenjuju propisi o ustanovama, ako tim Zakonom nije drugačije određeno (stavak 1.) Zavod ima javne ovlasti u rješavanju o pravima i obvezama iz mirovinskog osiguranja (stavak 2). Dostavljeni obračun isplaćene invalidske mirovine sačinjen je ovlaštene osobe i ima značenje javne isprave u smislu čl. 159. Zakona općem upravnom postupku (NN 53/1991, 103/1996), kao takav dokazuje istinitost onoga što se u njima potvrđuje ili određuje sukladno odredbi čl. 230. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 53/1991, 91/1994, 112/1999, 80/2001, 117/2003, 88/2005, 84/2008,123/2008, 57/2011-dalje ZPP), te predstavlja dokaz visine isplaćene mirovine. (presuda Visokog trgovačkog suda RH Pž-5654/2014-2 od 14. listopada 2016., presuda Visokog trgovačkog suda Pž-5622/2014-2 od 09. veljače 2017.).

30. Tužitelj ističe da je na tuženiku teret dokaza kojima će dokazati osnovanost svojih prigovora. Članom 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku (NN 70/2019 – dalje ZPP) propisana je dužnost one stranke koja tvrdi da određena činjenica postoji, da na okolnost postojanja i istinitosti te činjenice predlaži izvođenje adekvatnih dokaza.

31. Tužitelj dostavlja presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1540/2020 od 15. prosinca 2021. koja se odnosi na prethodno razdoblje isplaćene invalidske mirovine, kao primjer sudske prakse i zauzetog stava Općinskog građanskog suda u Zagrebu, pa slijedom navedenog, tužitelj predlaže sudu da tužbu i tužbeni zahtjev usvoji u cijelosti.

32. U tijeku postupka, tužitelj se očituje na podnesak tuženika od 24.listopada 2022., i ističe da u navedenom podnesku tuženik navodi: “Dakle ne treba pretpostavljati nikakav staž, već treba uzeti u obzir samo staž koji je osiguranica tužitelja zaista ostvarila (i navodi se kao takav i u rješenju o invalidskoj mirovini-24 godine 11 mjeseci i 27 dana) te utvrditi kada bi joj starosna mirovina bila utvrđivana rješenjem na dan 4/10/2016.“, te tužitelj napominje da su navodi tuženika u potpunosti neosnovani i irelevantni, budući da se tuženik neosnovano upušta na koji način je vještak trebao izraditi nalaz i mišljenje, odnosno koje parametre bi trebao uzeti u obzir prilikom izrade istog.

33. U odnosu na Izvješće o razlozima zbog kojih nije izrađen nalaz i mišljenje u ovom predmetu od 25. rujna 2022., i navode vještaka da je dokumentaciju potrebnu odgovaranje na postavljene zadatke, zatražio od tužitelja (e-mail od 24. kolovoza 2022.), tužitelj navodi da je e-mailom od 30. kolovoza 2022. odgovorio na zahtjev vještaka, navodeći da traženim podacima ne raspolaže, te se za dostavu istih potrebno obratiti Područnom uredu u Koprivnici, OB: 03034378591 ( služba koja je donijela rješenje i vrši isplatu mirovinskih primanja), a u pogledu podataka o posljednjem poslodavcu, navedeno je da je ista bila zaposlena kod poslodavca DANICA “Mesna industrija d.o.o.“, Koprivnica , Đelekovečka 21, Koprivnica.

34. Tužitelj smatra da se, Zakon o mirovinskom osiguranju ima smatrati za specijalni (posebni) propis te da i po ovom načelu ima prioritet u odnosu na Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, jer upravo Zakon o mirovinskom osiguranju jasno i precizno propisuje što predstavlja štetu Zavodu, od koga Zavod ima pravo potraživati štetu, u kojem opsegu ima pravo istu potraživati, od kada teče zastara i slično, a što je između ostaloga potvrđeno i odlukama Ustavnog suda RH.

35. Tužitelj tako ističe da:

- je Zakon o mirovinskom osiguranju specijalan zakon koji, među ostalim, podrobno regulira materiju naknade štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja;

- da se u parnicama za naknadu štete koje Zavod pokreće protiv osiguravajućih društava primjena materijalnog prava ima prosuđivati primjenom odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju, a ne odredbi Zakona o obveznim osiguranjima u prometu;

- da Zavod ima pravo na naknadu štete u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu;

- primjenom načela po kojem kasniji zakon derogira raniji (lex posterior derogat legi priori), a s obzirom na to da je Zakon o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13) stupio na snagu nakon Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05), treba se, u svakom slučaju, u sporovima za razdoblje isplaćenih mirovinskih davanja nakon 1. siječnja 2014., primjenjivati Zakon o mirovinskom osiguranju, jer je kao kasniji zakon derogirao odredbe Zakona o obveznim osiguranjima u prometu.

36. Tužitelj navodi da je vezano uz konkretan predmet vezano uz pitanje primjene mjerodavnog prava zauzet pravni stav u više sudskih odluka, a na koje se tužitelj poziva. Slijedom iznesenog, tužitelj ostaje u cijelosti kod tužbe i tužbenog zahtjeva i predlaže da naslovni sud tužbeni zahtjev tužitelja usvoji u cijelosti.

37. Tuženik u odgovoru na tužbu priznaje nastanak štetnog događaja i pasivnu legitimaciju, a također obzirom na navode tužbe, nije sporna niti podijeljena odgovornost u smislu da vozač vozila strane reg. oznake (osiguranik tuženika) suodgovoran 20%, dok je u omjeru od 80% odgovoran osiguranik tužitelja.

38. Tuženik osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva.

39. Potpuno je neosnovano potraživanje tužitelja u ovoj stvari obzirom je osiguranica tužitelja ZK još 04/10/2016 godine navršila 65 godina starosti te bi od tog trenutka svakako nastala obveza tužitelja da joj isplaćuje starosnu mirovinu, pa da shodno tome ne postoji nikakva osnova za naknadu štete tužitelju nakon navršenih 65 godina života tužiteljeva osiguranika, a obzirom se zahtjev odnosi na isplaćene mirovine nakon 01/01/2020.

40. Tuženik napominje da se ovdje prvenstveno radi o zahtjevu za naknadu štete, a naknada štete predstavlja umanjene imovine oštećenika , za koje odgovara tuženik odnosno njegov osiguranik. Kako do tužiteljeve obveze plaćanja mirovine svom osiguraniku dolazi po redovnom tijeku stvari nakon navršenih 65 godina istoga, a sve u skladu s ostvarenim mirovinskim stažem, da ne postoji niti osnova za naknadu štete nakon tog trenutka, a posebno ne u dijelu u kojem bi s danom 04/10/2016 svakako nastupila obveza tužitelja da (bez obzira na prometnu nezgodu I štetni događaj) isplaćuje redovnu starosnu mirovinu svom osiguraniku, na temelju ispunjenih uvjeta ostvarenog mirovinskog staža, a u konkretnom slučaju to je 24 godine 11 mjeseci i 27 dana, koliko je osiguranik tužitelja imao ostvarenog mirovinskog staža u trenutku utvrđenja prava na invalidsku mirovinu.

41. Tuženik navodi da tužitelj ima pravo na naknadu stvarne štete, a nakon navršenih 65 godina života njegovog osiguranika, tužiteljeva bi obveza za plaćanjem starosne mirovine nastupila svakako i bez obzira na štetni događaj, odnosno tužitelj je dužan dokazati u kojem dijelu mu nastaje eventualna šteta isplatom invalidske mirovine u odnosu na obvezu plaćanja starosne mirovine koja bi mu nastala u svakom slučaju ispunjenjem uvjeta: 65 godina života 24 godine 11 mjeseci i 27 dana mirovinskog staža.

42. U tom smislu tuženik ukazuje i na stajališta sudske prakse koja je zauzeo i Visoki trgovački sud u recentnim presudama koje se dostavljaju posl. br. Pž-5192/16 od 09/02/2018 i Pž-4013/19 od 18/03/20Pž-8760/12 od 16/03/2016 , a koje su utemeljene na pravnom shvaćanju koje je ovaj sud zauzeo na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova dana 05/12/2016.

43. Tvrdnja tužitelja da bi imao pravo na naknadu štete sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju, ne utječe na činjenicu da tužitelj potražuje naknadu štete, a šteta je umanjenje imovine odnosno gubitak koji je nastao zbog štetnog događaja, pa shodno tome nije sporno da bi tužitelj bio obvezan od 04/10/2016 plaćati svom osiguraniku starosnu mirovinu već na temelju činjenice 24 godine 11 mjeseci i 27 dana ostvarenog mirovinskog staža te mu u tom dijelu ne nastaje apsolutno nikakva šteta.

44. Tuženik napominje da Zakonom nije propisano da štetnik, odnosno njegov osiguravatelj, preuzimaju financiranje isplate mirovina tužiteljevom osiguraniku kao da taj osiguranik nije nikada uplatio ništa po osnovi doprinosa na ime mirovinskog staža. Tuženik, nadalje smatra da je tužitelj u obvezi dokazati da trpi stvarnu štetu, tu štetu čini razmjerni dio davanja koje je tužitelj imao za svog osiguranika, a ne puni iznos davanja.

45. S tim u vezi se napominje da je obveza tuženika propisana odredbama Zakona obveznim osiguranjima u prometu čl. 27. u kojoj stoji:

(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. (2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

46. Osim toga, tužitelj tužbom potražuje „naknadu štete“, a šteta može predstavljati samo stvarni gubitak na imovini koji tužitelj trpi, dakle tužitelj po osnovama odštetnog prava može zahtijevati samo naknadu stvarne štete, a što je stvarna šteta jasno proizlazi iz gore citirane zakonske odredbe.

47. Tuženik ukazuje i na presudu VTS Pž-10507/13 od 13/01/2016 koja potvrđuje točnost navoda tuženika. Tužitelj je dužan dokazati stvarni iznos štete koji ima pravo potraživati od tuženika, a opreza radi tuženik predlaže provesti financijsko vještačenje na tu okolnost.

48. Slijedom iznijetog predlaže se tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku s zateznim kamatama po stopi određenoj čl. 29. ZOO-a koje teku od presuđenja pa do isplate. Tuženik potražuje trošak postupka.

49. U daljnjem tijeku postupka, tuženik svojim podneskom od 28.06.2021. godine očituje se na podnesak tužitelja od 10/06/2021 ističe da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu stvarne štete, a tuženik je dužan nadoknaditi samo stvarnu štetu, a stvarna šteta je samo i isključivo gubitak koji stvarno trpi zbog štetnog događaja.

50. Tuženik opetovano navodi da se pravo osiguranika tužitelja na invalidsku mirovinu temelji na mirovinskom stažu (uplaćivanim doprinosima) i za tužitelja bi obveza za plaćanjem mirovine svakako nastala ispunjenjem uvjeta navršenih određenih godina starosti, samo što bi se od tog trenutka priznala odnosno nazvala kao starosna mirovina, a tumačenjem iz citiranog podneska tužitelja, tužitelj se rješava bilo kakve obveze prema svom osiguraniku, a koja bi se temeljila na plaćenom doprinosima, a obvezu plaćanja mirovine preuzima štetnik odnosno njegov osiguravatelj. Tuženik navodi da tužitelj zadržava sve uplaćene doprinose, a obvezu plaćanja mirovine preuzimaju drugi, što nema apsolutno nikakve veze sa stvarnom štetom. Time se tužitelju ne nadoknađuje šteta, već mu se pomaže da ostvari dobit. 51. Obveza koju bi tužitelj svakako imao prema svom osiguraniku na temelju uplaćenih doprinosa i odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju ne predstavlja nikakvu štetu za tužitelja (a posebno ne stvarnu štetu) već zakonsku obvezu koja bi nastupila bez obzira na štetni događaj. Tuženik se poziva i citira revizijske odluke koje idu u prilog njegovim tvrdnjama.

52. Tuženik navodi da tužiteljeva obveza plaćanja mirovine (bez obzira da li ju nazivamo starosna ili invalidska) u određenom iznosu svom osiguraniku bi za njega nastala nakon što isti navrši 65 godina starosti, i to:

- bez obzira i da osiguranik tužitelja nakon 09/12/2002 nije ostvario niti dana mirovinskog staža, odnosno da nije uplatio niti jedne kune doprinosa

- bez obzira i da se nije dogodila predmetna prometna nezgoda , jer bi na temelju navršenih 65 godina starosti te 24 godine 11 mjeseci i 27 dana mirovinskog staža tužitelj bio dužan istoj plaćati određenu mirovinu.

53. Tuženik zaključuje da ova obveza bi za tužitelja nastala po redovnom tijeku stvari i ta obveza ne predstavlja štetu, jer nije obveza uzrokovana štetnim događajem. Redovnim tijekom stvari, za očekivati je da bi osiguranik tužitelja i dalje radio i uplaćivao doprinose, no i u slučaju da isti ne bi uopće više radio niti uplaćivao doprinose od štetnog događaja do navršenih 65 godina starosti, već na osnovu uplaćenih doprinosa i mirovinskog staža koji je stekao do dana umirovljena ( po rješenju o invalidskoj mirovini), tužitelj bi došao u obvezu isplaćivati mu starosnu mirovinu.

54. Tuženik u tom smislu skreće pozornost sudu na brojnu praksu VTS-a u recentnim presudama u razdoblju od listopada 2016. do kolovoza 2020.godine, te napominje da je teret dokazivanja visine štete je po stajalištu VTS isključivo na tužitelju, pa se predlaže da sud u ovoj stvari po načelu otvorenog pravosuđenja zauzme stajalište o tome na kojoj stranci je teret dokazivanja visine štete, te ukoliko sud smatra da je teret dokazivanja visine štete na tuženiku (što bi svakako bilo odstupanje od sudske prakse) tuženik stavlja prijedlog za provođenjem financijskog vještačenja na način da se utvrdi koliku bi starosnu mirovinu osiguranica tužitelja ostvarila na dan 04/10/2016 (kada bi navršila 65 godina starosti) imajući u vidu 24 godine 11 mjeseci i 27 dana ostvarenog mirovinskog staža te ukoliko je ta redovna starosna mirovina manja od invalidske mirovine koju osiguranik tužitelja prima da se utvrdi koliko bi ta razlika iznosila u utuženom periodu 01/01/2020 – 31/03/2021.

55. Slijedom iznesenog predlaže se tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku s zateznim kamatama po stopi određenoj čl. 29. ZOO-a koje teku od presuđenja pa do isplate.

56. U daljnjem tijeku postupka, tuženik svojim podneskom od 08.12.2021. godine navodi da ukazuje sudu da je između stranaka vođen postupak na Trgovačkom sudu u Zagreb pod posl.br. P-328/2019 za prethodno razdoblje isplata mirovina od 01/02/2017 do 01/11/2018., a u navedenom predmetu je provedeno financijsko vještačenje temeljem istaknutih prigovora tuženika kao i u ovom predmetu , i to na način da se utvrdi koliku bi starosnu mirovinu osiguranica tužitelja ostvarila na dan 04/10/2016 (kada bi navršila 65 godina starosti) imajući u vidu 24 godine 11 mjeseci i 27 dana ostvarenog mirovinskog staža te ukoliko je ta redovna starosna mirovina manja od invalidske mirovine koju osiguranik tužitelja prima da se utvrdi koliko bi ta razlika iznosila u utuženom periodu, te se tuženik poziva na tamo provedeno financijsko vještačenje, te odluku suda. Prvostupanjski sud je prihvatio ovaj nalaz i mišljenje izrađen temeljem prigovora tuženika te je Visoki trgovački sud je presudom Pž-4893/2020, odbio žalbu tužitelja i potvrdio prvostupanjsku presudu. Ustraje kod svih svojih ranijih navoda i prijedloga da sud odbije tužitelja uz naknadu troška tuženiku.

57. U tijeku postupka, svojim podneskom od 24.10.2022. godine, tuženik navodi da vezano podnesak vještaka od 27.09.2022. godine u kojem isti navodi što mu je neophodno za provođenje financijskog vještačenja u ovoj pravnoj stvari, tuženik ističe da su podaci koji se navode u dopisu potpuno nepotrebni za vještačenje u ovoj stvari, jer da je predmet vještačenja da se utvrdi koliku bi starosnu mirovinu osiguranica tužitelja ostvarila na dan 04/10/2016 (kada bi navršila 65 godina starosti) imajući u vidu 24 godine 11 mjeseci i 27 dana ostvarenog mirovinskog staža (dakle samo stvarno ostvareni mirovinski staž) te ukoliko bi ta redovna starosna mirovina bila manja od invalidske mirovine koju osiguranik tužitelja prima da se utvrdi koliko bi ta razlika iznosila u utuženom periodu 01/01/2020 – 31/03/2021., a što znači da ne treba pretpostavljati nikakav staž, već treba uzeti u obzir samo staž koji je osiguranica tužitelja zaista ostvarila (i navodi se kao takav i rješenju o invalidskoj mirovini - 24 godine 11 mjeseci i 27 dana) te utvrditi kada bi joj starosna mirovina bila utvrđivana rješenjem na dan 04/10/2016 koliko bi ona iznosila u iznosila u utuženom periodu 01/01/2020 – 31/03/2021.

58. Tuženik se svojim podneskom od 10.03.2023. godine očituje na podnesak tužitelja od 08/02/2023 na način da navodi kako dostavlja recentna drugostupanjska rješenja Županijskog suda u Zagrebu Gž-3878/2022 te Županijskog suda u Slavonskom Brodu Gž-616/2022 te recentnu presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu P-9182/21 u kojima sud zauzima pravno shvaćanje a pozivom na Odluku VSRH Rev-552/2022 od 17. svibnja 2022. u kojoj je predmet zahtjeva bila naknada štete s naslova isplate mirovine isplaćene u razdoblju od 1. siječnja 2019. do 31. listopada 2020., i u kojoj je zaključeno da je za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguravatelja štetnika radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, odnosno u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka samog štetnog događaja - prometne nezgode te da prije svega treba imati u vidu da je tuženik društvo koje se bavi poslovima osiguranja, između ostalih i poslovima obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, a sukladno odredbama ZOOP. 59. Tuženik se poziva i na utvrđenje VSRH koji navodi da osiguravajuća društva nisu štetnici nego temeljem zaključenog ugovora o osiguranju sa vlasnikom opasne stvari/motornog vozila imaju obvezu (u slučaju da su ispunjene ZOOP propisane pretpostavke) naknaditi štetu umjesto odgovorne osobe/štetnika (konkretnog vozača štetnika) i to u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a koji Ugovor o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti je uređen posebnim zakonom i to ZOOP, pa da je tako riječ o obveznom osiguranju u prometu, a koja materija obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti je uređena ZOOP to se na konkretan odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju, u ovome slučaju ZOOP koji je - Čl. 8. st. 1. ZOOP regulirao „Ugovor o obveznom osiguranju i njegov učinak“, a ta odredba glasi: „Društvo za osiguranje dužno je sklopiti ugovor o osiguranju sukladno ovome Zakonu i uvjetima za osiguranje, odnosno cjenicima premija osiguranja.“

- Čl. 27. ZOOP koji uredio „zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“ na način da obveza tuženika, društva za osiguranje, postoji samo onda ukoliko bi razmjerni iznos mirovine koja se isplaćuje osiguraniku Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje bio veći od razmjernog iznosa mirovine koja se isplaćuje zbog umirovljenja zbog povrede na radu, a tuženik ističe da se u ovoj stvari radi o povredi izvan rada, a prema odluci VTS Pž-3459/2020 od 27/12/2021 ( u prilogu ) prema čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu obzirom je osiguraniku tužitelja priznato pravo na invalidsku mirovinu zbog profesionalne nesposobnosti za rad, zbog povrede izvan rada, HZMO kao tužitelj nema pravo od tuženika potraživati utuženi iznos invalidske mirovine.

60. Tuženik ponavlja da teret dokazivanja visine štete odnosno opsega obveze tuženika, je isključivo i samo na tužitelju, pa slijedom iznijetog predlaže se tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku s zateznim kamatama po stopi određenoj čl. 29. ZOO-a koje teku od presuđenja pa do isplate.

61. U daljnjem tijeku postupka, do zaključenja glavne rasprave, tuženik se očituje na navode tužitelj i tijek postupka, pa tako i svojim podneskom od 06.12.2024. godine, na način da navodi da u čl. 27. st.1. ZOOP stoji da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, ali da iz ostalih odredbi ZOOP proizlazi da u čl. 15 ZOOP stoji da se odredbe članka 11., 12., 13. i 14. ovoga Zakona koje se odnose na društvo za osiguranje na odgovarajući način primjenjuju i na Hrvatski ured za osiguranje (dalje HUO), dakle izjednačava se pravni položaj HUO-a i osiguravajućeg društva, pri čemu HUO može povjeriti svom članu obradu i naknadu štete za koju je odgovoran, a to je u ovom slučaju bilo Croatia osiguranje koje ima u tom pogledu zaključen ugovor sa stranim osiguravateljem koji izdao policu osiguranja od automobilske odgovornosti za predmetno vozilo, te shodno kojoj odgovara za štete učinjene tim vozilom.

62. Nadalje u čl. 33. ZOOP određeno je da ako se radi o vozilu čija registarska pločica ukazuje da je stacionirano na području države čiji je nacionalni ured potpisnik Multilateralnog sporazuma odnosno izdana je valjana Zelena karta za vozilo koje eventualno ne potječe iz države čiji nacionalni ured za osiguranje je potpisnik Multilateralnog sporazuma, HUO za obveze utemeljene na tim ispravama i dokazima jamči za obveze do iznosa iz članka 26. ZOOP, a ako je za vozilo inozemne registracije ugovorom o osiguranju ugovoren veći iznos pokrića, HUO jamči do visine ugovorenog iznosa ugovorenog osigurateljnog pokrića.

63. Stoga sukladno čl. 34 ZOOP tužitelj, kao i svaka druga oštećena osoba kojoj je u Republici Hrvatskoj nanesena šteta upotrebom vozila inozemne registracije za koje postoji valjana međunarodna isprava ili dokaz o postojanju osiguranja od automobilske odgovornosti iz čl. 32. st. 1. ZOOP može podnijeti odštetni HUO-u , a u tom slučaju HUO jamči za obveze najviše do iznosa iz čl. 26. st. 8 ZOOP, a ako je za vozilo inozemne registracije ugovorom o osiguranju ugovoren veći iznos, Hrvatski ured za osiguranje jamči do visine ugovorenog iznosa osigurateljnog pokrića te obradu i isplatu ovakvih šteta HUO može povjeriti svojim članovima (Croatia osiguranje d.d. u ovom slučaju) ili specijaliziranim organizacijama za obradu navedenih šteta, koji su dužni odštetni zahtjev obraditi i likvidirati sukladno međunarodnim sporazumima o obveznom osiguranju od automobilske odgovornosti. Dakle u slučaju kada je šteta počinjena vozilom strane registarske oznake, tuženik (HUO) samo jamči za obveze koje proizlaze iz zaključenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti s osiguravajućim društvom za to vozilo, a to vozilo je registrirano u državi čiji je nacionalni ured potpisnik Multilateralnog sporazuma odnosno za koje je izdana valjana „Zelena karta“ kao potvrda postojećeg valjanog osiguranja da bi vozilo uopće moglo ući na teritorij RH.

64. Dakle, upravo iz zakonske odredbe da HUO jamči za obveze iz zaključenog ugovora o osiguranju od automobilske odgovornosti s osiguravajućim društvom za to vozilo, jasno proizlazi zaključak da je HUO samo posrednik između stranog osiguravajućeg društva i oštećenika, koji u ime i za račun stranog osiguravajućeg društva obrađuje štetu te omogućava brži i jednostavniji postupak rješavanja odštetnog zahtjeva , pri čemu samo sudjelovanje HUO-a u obradi štete ne isključuje neposrednu odgovornost i mogućnost podnošenja tužbe protiv stranog osiguravatelja. Stoga tvrdnja da tuženik HUO nije zaključio ugovor o osiguranju ne stavlja istoga u položaj različit od položaja osiguravajućeg društva, jer je HUO posrednik koji u ime i za račun stranog osiguravatelja obrađuje štetu i jamči za obveze. Uz već navedeno, tuženik ističe da konačno plaćanje obveza za koje jamči tuženik HUO, vrše strana osiguravajuća društva (neposredno ili posredno putem HUO-a), pa se ovakvim pravnim shvaćanjem, strana osiguravajuća društva stavljaju u nepovoljniji i neravnopravan položaj u odnosu na domaća osiguravajuća društva, jer se ista isključuje od primjene čl. 27. ZOOP te ih se na takav način diskriminira.

65. ZOOP ne predviđa primjenu različitih pravila kada su u pitanju strana osiguravajuća društva niti predviđa diskriminiranje istih, niti bi to bilo moguće s pozicije samog Ustava RH, a i pravnih pravila Europske unije, pa je neprihvatljivo da se diskriminacija vrši kroz ovakva pravna shvaćanja koja proizlaze iz sudske prakse. Nadalje Stav ujednačene sudske prakse ( a posebno Vrhovnog suda – što potvrđuju već dostavljene odluke) jest da tužitelj ima pravo na naknadu štete samo u vidu razlike između

- iznosa mirovine koju plaća i

- iznosa mirovine koja bi bila priznata po osnovi ozljede uzrokovane na radu.

66. Tuženik navodi da se radi o općeprihvaćenim pravnim shvaćanjima potvrđuje i recentna sudska praksa drugostupanjskih sudova koja potvrđuje stavove tuženika iznesene tijekom postupka na koje se tuženik poziva u ovom podnesku, te u konačnici ostaje kod odgovora na tužbu i svih svojih navoda i prigovora, pa predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku s zateznim kamatama po stopi određenoj čl. 29. ZOO-a koje teku od presuđenja pa do isplate.

67. Sud je u tijeku postupka proveo dokaze: uvidom u spisu priležeću dokumentaciju, provedeno je financijsko vještačenje na prijedlog tuženika po financijskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o., pa kako stranke nakon ovako provedenog dokaznog postupka nisu imale daljnjih dokaznih prijedloga, to je sud riješio da se daljnji dokazi neće provoditi.

68. Nakon ovako provedenog postupka cijeneći sve izvedene dokaze u smislu propisa članka 8 i čl. 221a Zakona o parničnom postupku (ZPP-a) sud je ocijenio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan kao u izreci ove presude.

69. Među strankama nije sporan nastanak štetnog događaja, pasivna legitimacija, kao i postojanje odgovornosti, ali je sporno da li tužitelj trpi štetu i u kojem obimu, jer tuženik isto osporava, osporavajući i osnov i visinu tužbenog zahtjeva.

70. Tuženik svoje osporavanje zasniva na tvrdnji da tužitelj ima pravo samo na naknadu stvarne štete, a da nakon navršenih 65 godina života, nikakva šteta tužitelju ne može nastati, jer bi obveza za plaćanje starosne ili obiteljske mirovine nastupila svakako i bez obzira na štetni događaj.

71. Sud je razmatrajući svu dokumentaciju dostavljenu u spis po strankama, utvrdio da se ovdje radi o pravnom pitanju, te da je tužitelj osnovano podnio ovu tužbu protiv tuženika, a da se tuženik poziva na čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu, koji se ne odnosi na konkretnu činjeničnu i pravnu situaciju, prema utvrđenju ovog suda, jer st. 3. tog članka nije primjenjiv na konkretan slučaj.

72. Ovdje nije sporno da osiguranik tužitelja, ZK stradala u saobraćajnoj nesreći opisanoj u tužbi, te da joj tužitelj pravomoćnim rješenjem HZMO Područne službe u Koprivnici broj: 0006142 od **.**.2002., ZK priznao pravo na invalidsku mirovinu, a tužitelj navodi da je predmetnom isplatom Zavodu nanesena šteta.

73. Sud je utvrdio da je tužitelj tuženiku dana 09. travnja 2021. uputio odštetni zahtjev Croatia osiguranju d.d., kao ovlaštenom članu Hrvatskog ureda za osiguranje, budući da je za prethodna razdoblja isplaćene invalidske mirovine osiguraniku tužitelja, tuženik namirivao štetu u izvansudskom postupku, s tim da je bio nesporan omjer suodgovornosti u visini 80 % na strani tužitelja i 20% suodgovornosti tuženika. Odštetnim zahtjevom od 09. travnja 2021. zatražena je po tužitelju naknada štete za isplaćene iznose invalidske mirovine u razdoblju od 01. siječnja 2020. do 31. ožujka 2021. u svoti od 31.728,75, odnosno 6.345,75 kn (80% suodgovornost tužitelja), sukladno odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju (NN br. 157/2013, 151/2014, 33/2015, 93/2015 i 120/2016, 18/2018, 62/2018,115/2018, 102/2019 - dalje u tekstu: ZOMO).

74. Sud je utvrdio da je predmet tužbenog zahtjeva stvarna šteta koju tužitelj trpi nastale isplatom invalidske mirovine, sukladno čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima –„Narodne novine „broj 35/05, 41/08-dalje ZOO) i čl. 161. ZOMO-a, dok tuženik isto osporava.

75. Sud je utvrdio da je odredbom čl. 161. st. 1. ZOMO-a propisano je da tužitelj ima pravo zahtijevati naknadu štete koju predstavljaju novčana davanja na teret mirovinskog osiguranja, a kojim zahtjevom za naknadu štete tužitelj može obuhvatiti ukupnu svotu štete (kapitalizirana šteta) ili svota stvarne štete prema isplatama (pojedinih davanja) koja se odnose na određeno razdoblje, a kada se šteta sastoji u obvezi tužitelja na trajna novčana davanja, taj se iznos štete može zahtijevati u ukupnom iznosu (kapitalizirana šteta), a izračunava se prema visini priznate mirovine i tablicama aktuarske matematike koje donosi tužitelj po prethodno pribavljenom mišljenju ministarstva nadležnog za financije.

76. Nadalje, prema odredbi čl. 162. st. 1. ZOMO, sud je utvrdio da tužitelj ima pravo na naknadu štete od osobe koja je prouzročila smanjenje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost, djelomičan ili potpuni gubitak radne sposobnosti, tjelesno oštećenje ili smrt osigurane osobe, a u skladu s odredbom čl. 164. st.1. ZOMO takvu naknadu ima pravo zahtijevati i izravno od društva za osiguranje kod kojeg su vlasnici, odnosno korisnici motornog vozila osigurani od odgovornost za štetu.

77. Sud je utvrdio da je člankom 164. st. 3. propisano da Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete izravno od Hrvatskog ureda za osiguranje, ako je šteta:

1. nastala uporabom nepoznatog motornog vozila

2. nanesena vozilom inozemne registracije na teritoriju Republike Hrvatske koje ima valjanu međunarodnu ispravu o osiguranju od automobilske odgovornosti 3. nanesena uporabom neosiguranog vozila inozemne registracije; dok Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 115/2018) izmijenjen članak 161. stavak 2. koji glasi:

»(2) Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja:

1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu 2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu

3. novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja 4. troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava.«.

78. Sud je utvrdio da u ovom konkretnom slučaju tužitelj smatra da u konkretnom slučaju treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju koji u svojim člancima (160. - 170.), a čije odredbe decidirano uređuje materiju: što predstavlja štetu za Zavod, od koga je Zavod ima pravo potraživati, u kojem opsegu,od kada teče zastara itd. 79. Kako je tužitelj vršio isplatu i nakon ranijih izvansudskih podmirenja od strane tuženika tako isplaćenih iznosa invalidske mirovine u obimu od 20% isplaćenog, to je tužitelj i nadalje nastavio svojoj osiguranici isplaćivati invalidsku mirovinu, te je tako za period od 01.01.2020. do 31.03.2021. godine isplatio ukupno 31.728,75 kn, odnosno 6.345,75 kn zbog suodgovornosti tužitelja od 80%.

80. Prema utvrđenju ovog suda, tužitelj je dokazao da ima pravo na naknadu štete prema onom zakonu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, a šteta je za tužitelja nastala prilikom isplate svake invalidske mirovine (presuda VSRH Rev 552/2008 od 08. travnja 2010., VSRH Rev 436/2010 od 02. veljače 2011., presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-2488/2014 od 16.4.2015., presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-971/13 od 13.4.2015.).

81. Sud je utvrdio da je tužitelj dokazao i visinu stvarne štete dostavljenim obračunom stvarne štete sačinjenim od ovlaštene osobe, a koji ima značenje javne isprave u smislu čl. 171. Zakona općem upravnom postupku (NN 53/1991, 103/1996) i kao takav dokazuje istinitost onoga što se u njima potvrđuje ili određuje sukladno odredbi čl. 230. st. 1. Zakona o parničnom postupku. a visinu svog zahtjeva tužitelj dokazuje: obračunom isplaćene mirovine od 08. travnja 2021. godine, te dostavljenom dokumentacijom po tužitelju.

82. Sud je utvrdio da prema odredbi čl. 166. st. 3 ZOMO-a na svotu potraživanja na ime naknade štete, tužitelj ima pravo i na zateznu kamatu u visini određenoj zakonom koja teče od idućeg dana nakon isteka roka određenog u pozivu odgovornoj osobi da naknadi štetu, te je sud istu dosudio tužitelju kao što ju je on i zatražio, a primjenom i odredbe čl. 29. st. 1. ZOO-a, obzirom da je sud utvrdio da nije sporno u ovoj pravnoj stvari da tuženik nije u mirnom postupku podmirio tužiteljevo potraživanje u cijelosti, a niti djelomično, pa da tužitelj ima pravo i na zateznu kamatu od dokazane dospjelosti svog zahtjeva pa do isplate.

83. Tužitelj je prema utvrđenju ovog suda, u pravu kada navodi, da se na ovaj slučaj ima primijeniti odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, te da je ova šteta za tužitelja nastala prilikom isplate svake invalidske mirovine.

84. Slijedom navedenog, za naknadu štete tužitelju u razdoblju u utvrđenom utuženom razdoblju mjerodavne su odredbe čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/2013) koje određuju da naknada stvarne štete koju Zavod ima pravo zahtijevati obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja - novčana davanja isplaćena na osnovu priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, a na što upućuje i bogata sudska praksa.

85. Sud je utvrdio da je neosnovan navod tuženika da u ovom slučaju ne postoji nikakva osnova za naknadu štete tužitelju nakon navršenih 65 godina života njegovog osiguranika, jer je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 115/2018) čl. 41. propisano sljedeće:

U članku 161. stavak 2. mijenja se i glasi:

»(2) Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja:

1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu 2. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na obiteljsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata obiteljske mirovine bez obzira na to bi li umrli osiguranik, da je živ, ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu

3. novčana davanja na osnovi priznatog prava na naknadu zbog tjelesnog oštećenja 4. troškove profesionalne rehabilitacije, kao i novčane naknade u vezi s korištenjem tog prava.«. Na citirani način, sud je utvrdio da je ispunjen uvjet iz citiranog čl. 161. st. 2. toč. 1. Zakona o mirovinskog osiguranja, tj. iz čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 115/2018).

86. Slijedom iznesenog, prema utvrđenju ovog suda, tužitelj u smislu upravo citiranih zakonskih odredbi i to čl. 161. st. 2. toč. 3. izmijenjenog Zakona o mirovinskom osiguranju, ima pravo zahtijevati naknadu stvarne štete od tuženika, kao što i čini u ovoj pravnoj stvari. Dakle, potpuno jasno proizlazi da su prigovori tuženika o neosnovanosti ovog zahtjeva tužitelja, neosnovani u cijelosti, te su u suprotnosti s odredbama specijalnog zakona koji regulirala djelatnost tužitelja i njegovo pravo, ali i obvezu, da zahtjeva naknadu stvarne štete upravo u ovom konkretnom slučaju.

87. Visina stvarne štete dokazana je obračunima koje je kao javne isprave sačinio tužitelj, kao i dokazima o stvarno izvršenim isplatama koje je tužitelj izvršio udovici svog osiguranika s naslova obiteljske mirovine.

88. Propisi i pravno viđenje na koje se poziva tuženik, neosnovani su, kao i prigovor da bi tužitelj tek kroz financijsko vještačenje na okolnosti koje predlaže sam tuženik, mogao dokazati iznos, tj. visinu stvarne štete. Stvarna šteta je za tužitelja, prema utvrđenju ovog suda, u ovom konkretnom slučaju, upravo svaki iznos obiteljske mirovine koji je tužitelj isplatio udovici svog osiguranika, a isto je tužitelj dokazao i to osnov i visinu tako izvršenih davanja.

89. Slijedom iznesenog sud je utvrdio da je tužitelj, suprotno tvrdnjama tuženika, dokazao i osnov i visinu tužbenog zahtjeva u iznosu od 6.345,75 kn, tj. sadašnjih 842,23 EUR prema fiksnom tečaju konverzije, kao i njegovu dospjelost, a sve kako je to sud presudio u izreci ove presude.

90. Sud je na prijedlog tuženika u ovoj pravnoj stvari proveo financijsko vještačenje po financijskom vještaku Ručević vještačenja d.o.o. iz kojeg je utvrdio da ovaj financijski vještak navodi da je raspravnim rješenjem Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-3953/21 od 4. svibnja 2022., određeno je financijsko vještačenje u predmetu tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje protiv tuženika Hrvatskog ureda za osiguranje, te da je zadatak vještaka očitovati se na okolnosti predložene u podnesku tuženika od 8. prosinca 2021., odnosno utvrditi koliku bi mirovinu osiguranica tužitelja ostvarila na dan 4. listopada 2016. (kada bi navršila 65 godina starosti) imajući u vidu 24 godine 11 mjeseci i 27 dana ostvarenog mirovinskog staža te ukoliko je ta redovna starosna mirovina manja od invalidske mirovine koju osiguranik tužitelja prima da se utvrdi koliko bi ta razlika iznosila u utuženom periodu od 1. siječnja 2020. do 31. ožujka 2021.

91. Na temelju spomenutog rješenja, obavljen je uvid u spis predmeta i priloženu dokumentaciju, te vještak daje nalaz u kojem navodi da je osiguranica tužitelja stradala u prometnoj nezgodi dana 8. prosinca 1997., zbog čijih posljedica joj je rješenjem tužitelja od 9. prosinca 2002. priznato pravo na invalidsku mirovinu. Zbog navedenog, te uzimajući u obzir da je utvrđena suodgovornost osiguranice tužitelja za predmetni štetni događaj u omjeru od 80 % nesporna, tužitelj potražuje od tuženika naknadu štete u visini od 20% od invalidske mirovine isplaćene u razdoblju od 1. siječnja 2020. do 31. ožujka 2021.

92. Tuženik u svojim podnescima od 8. prosinca 2021. (list 128. – 129. spisa) i 24. listopada 2022. (list 212. – spisa) predlaže da se izračun izradi pod pretpostavkom da bi u trenutku kada bi osiguranica tužitelja napunila 65 godina života i time pretpostavljeno ostvarila pravo na starosnu mirovinu, imala samo ostvareni mirovinski staž od 24 godine, 11 mjeseci i 27 dana, a koji je utvrđen u Rješenju Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područne službe u Koprivnici broj 0006142 od 9. prosinca 2002. (list 6. – 9. spisa).

93. S obzirom na postavljeni zadatak od strane suda, izračun će biti izrađen u skladu s navedenim prijedlogom tuženika. Kako bi se utvrdila visina pretpostavljene starosne mirovine tužitelja, vještak će u nastavku sačiniti takav izračun, pri čemu će se, u skladu s Zakona o mirovinskom osiguranju1, koristiti sljedećim elementima: dana 4. listopada 2016. osiguranica tužitelja bi navršila 65 godina života i pretpostavljeno ostvarila pravo na starosnu mirovinu, a imala bi 24 godine, 11 mjeseci i 27 dana mirovinskog staža, što preračunato u godine iznosi 27,9914 godine, u skladu s odredbom čl. 81. st. 11. ZOMO:

„Kada je ukupni mirovinski staž navršen u godinama, mjesecima i danima, tada se ukupni mirovinski staž računa tako da se za svaki dodatni mjesec navršenoga staža punim godinama dodaje po 0,0834, a za svaki dodatni dan po 0,00274.“

- za razdoblje od 1976. pa do 2001. osnovice osiguranja i vrijednosni bodovi se temelje na podacima za izračun mirovine koji se nalaze u Prilogu Rješenja HZMO-a od 9. prosinca 2002.

- iznosi pretpostavljenih godišnjih bruto plaća stavljeni su u odnos s prosječnim bruto/neto plaćama isplaćenima u Republici Hrvatskoj u istoj godini, kako bi se dobili vrijednosni bodovi tužitelja za izračun mirovine, u skladu sa sljedećim odredbama ZOMO:

„Vrijednosni bodovi utvrđuju se na temelju plaća i osnovica osiguranja ostvarenih nakon 1. siječnja 1970., tako da se plaća, odnosno osnovica osiguranja utvrđena za svaku kalendarsku godinu podijeli s prosječnom godišnjom plaćom svih zaposlenih u Republici Hrvatskoj za istu kalendarsku godinu. Plaće ili osnovice koje su u bruto svoti dijele se s prosječnom bruto plaćom, a ako su u neto svoti s prosječnom neto plaćom.“ (čl. 81. st. 1. ZOMO).

- plaća ostvarena za godinu u kojoj se ostvaruje pravo na mirovinu ne uzima se za utvrđivanje vrijednosnih bodova, već se za tu godinu uzimaju prosječni vrijednosni bodovi iz stavka 8. ovoga članka razmjerno stažu osiguranja u toj godini (čl. 81. st. 10. ZOMO),

- ostali parametri koji sudjeluju u izračunu svote mirovine su polazni faktor (1,00), mirovinski faktor (1,00) i aktualna vrijednost mirovine (61,59 kn), svota mirovine računa se tako da se osobni bodovi pomnože s mirovinskim faktorom i aktualnom vrijednošću mirovine (čl. 79. st. 1. ZOMO), a u tu svotu uračunava se dodatak na mirovinu određen na način i pod uvjetima propisanim Zakonom o dodatku na mirovine ostvarene prema Zakon u mirovinskom osiguranju (čl. 79. st. 2. ZOMO),

- čl. 2. Zakona o dodatku na mirovine ostvarene prema Zakonu o mirovinskom osiguranju određen je dodatak na mirovinu od 27 % (na mirovine ostvarene u 2010. godini i sljedećim godinama), pri čemu je osnovica za određivanje dodatka na mirovinu svota mjesečne mirovine određena u skladu s odredbama ZOMO. 94. S obzirom da je pretpostavljena starosna mirovina osiguranice tužitelja manja od najniže mirovine, istoj se treba odrediti mirovina u visini te najniže mirovine u skladu s čl. 90. st. 1. ZOMO: ,,Osiguraniku koji ostvaruje mirovinu samo prema odredbama ovoga Zakona, a kojem je mirovina određena prema članku 79. stavcima 1. i 2. i člancima 81. do 88. ovoga Zakona manja od najniže mirovine, odredit će se najniža mirovina.''

95. Najniža mirovina se izračunava na način da se najniža mirovina za jednu godinu staža (59,71 kn) pomnoži s ukupnim godinama mirovinskog staža osiguranika (24), polaznim faktorom (1) te s mirovinskim faktorom (1,00), odnosno:

SVOTA MIROVINE = 59,71 kn * 24 * 1 * 1 = 1.433,04 kn. 96. Nakon toga, u Tabeli 1 u nastavku nalaza (na listovima spisa 284-285), najprije se daje pregled isplaćenih invalidskih mirovina za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 31. ožujka 2021. (prema podacima iz dopisa HZMO-a od 8. travnja 2021.; list 11. spisa), a zatim na temelju podatka o početnoj pretpostavljenoj starosnoj mirovini osiguranice tužitelja, daje se izračun pretpostavljene visine te mirovine za daljnja razdoblja (primjenom zakonskih odredaba o periodičkim uvećanjima mirovina), te se ista uspoređuje s isplaćenom invalidskom mirovinom za razdoblje od 1.siječnja 2020. do 31. ožujka 2021.

97. Sud je utvrdio da je ovaj financijski vještak mišljenja da u skladu s pretpostavkama i izračunima iz nalaza, mišljenja je kako u utuženom razdoblju od 1. siječnja 2020. do 31. ožujka 2021., razlike između isplaćenih invalidskih mirovina i starosnih mirovina koje bi tužitelj isplaćivao svojoj osiguranici pod pretpostavkom odlaska u mirovinu s navršenih 65 godina života, nakon uračunavanja suodgovornosti osiguranice tužitelja za predmetni štetni događaj u omjeru od 80%, iznosi 2.492,70 kn odnosno 330,84 EUR (zbroj pojedinačnih konvertiranih iznosa razlika).

98. Pojedini mjesečni iznosi razlika dani su u stupcu 'd' Tabele 1 iz nalaza (u kunama), odnosno u stupcu 'd'' Tabele 1 iz nalaza (u valuti EUR). Datumi dospijeća pojedinih mjesečnih iznosa razlika dani su u stupcu 'e' Tabele 1 iz nalaza.

99. Napomena: Iznosi iz nalaza i mišljenja iskazani u kunama konvertirani su u EUR, u skladu s odredbama Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (Narodne novine, broj 57/2022. i 88/2022.), uz primjenu fiksnog konverzijskog tečaja (1 EUR = 7,53450 kn).

100. Nakon ovako provedenog financijskog vještačenja po Ručević vještačenja d.o.o. tuženik se očitovao svojim podneskom od 28.12.2023. u kojem tuženik navodi da prema nalazu i mišljenju vještaka proizlazi da ukoliko se uzme u obzir starosna mirovina koju bi tužitelj bio dužan isplaćivati svojoj osiguranici samo na osnovu nesporno ostvarenog mirovinskog staža iste i navršenih 65 godina života proizlazi da bi razlika iznosila 330,84 € / 2.492,70 kn, uzimajući u obzir njezinu suodgovornost od 80%, te da u tom smislu tuženik ne stavlja primjedbe na nalaz i mišljenje, ali i nadalje tuženik neovisno o provedenom vještačenju tužbeni je zahtjev neosnovan iz već ranije po tuženiku obrazloženih razloga.

101. Tuženik ukazuje na svoje navode iz podneska 10/03/2023 te nastavno na iste, ističe i da je obveza tuženika propisana odredbama Zakona obveznim osiguranjima u prometu čl. 27. u kojoj stoji:

(1) Društvo za osiguranje obvezno je zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. (2) Stvarnom štetom u smislu stavka 1. ovoga članka smatraju se troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe, odnosno članova njezine obitelji. (3) Razmjerni iznos mirovine određuje se prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu.

102. Tuženik navodi da i sam Vrhovni sud Republike Hrvatske potvrđuje Rješenjem VSRH REV 2140/2018 od 13/07/2022 kojim je ukinuta prvostupanjska i drugostupanjska presuda te je predmet vraćen na ponovno suđenje s uputom i obrazloženjem da je riječ o pitanju glede kojeg pobijana odluka odstupa od pravnog shvaćanja revizijskog suda iznesenog u odlukama poslovni broj Rev 1060/12-2, Rev 454/08-2, Rev 1061/03-2, Rev 1067/12-2, Rev-x 388/2018-2, Rev 5292/2019-2 od 16. lipnja 2020. i drugima. Prema pravnom shvaćanju VSRH, za odluku u sporu koji pokreće Hrvatski zavod za mirovinsko osiguranje protiv osiguratelja štetnika, radi povrata iznosa isplaćenih na ime mirovine, mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje u trenutku kada su izvršene isplate mirovina. 103. Tuženik se poziva i na drugostupanjske odluke donesene u vezi činjenično i pravno identičnih situacija, a gdje se odbija tužbeni zahtjev HZMO-a s obrazloženjem da je odredbom čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu propisano da se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, a na tužitelju je teret dokazivanja visine iznosa koji bi eventualno bio osnovan. U istoj odluci stoji da u slučaju kada je tužitelj svom osiguraniku priznao pravo na invalidsku mirovinu zbog ozljede izvan rada (a što je ovdje slučaj), HZMO kao tužitelj nema pravo potraživati naknadu štete po osnovi isplaćenih mirovina.

104. Tuženik napominje da je teret dokazivanja visine štete na tužitelju (imajući u vidu odredbe ZPP-a i ZOOP-a), jer se ista mora utvrditi sukladno odredbama čl. 27 ZOOP-a. Slijedom iznijetog predlaže se tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku s zateznim kamatama po stopi određenoj čl. 29. ZOO-a koje teku od presuđenja pa do isplate .

105. Nakon provedenog financijskog vještačenja po financijskom vještačku Š vještačenja kojim je vještačeno na okolnost visine razlike između pretpostavljene starosne i isplaćene invalidske mirovine, vještak navodi da tužitelj nema primjedbi na dostavljeni nalaz i mišljenje vještaka, ali da istovremeno tužitelj smatra da je bespredmetan nalaz i mišljenje sudskog vještaka, jer je isti sačinjen na prijedlog tuženika isključivo primjenom odredbi Zakona o obveznom osiguranju u prometu članka 27.

106. Tužitelj, također, smatra neosnovane navode tuženika da se u konkretnom slučaju između tužitelja i tuženika kao osiguravatelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika ima cijeniti prema odredbama Zakona o obveznim osiguranjima u prometu članka 27. Iz odredbe čl. 27. stavka 1 ZOOP-a proizlazi da je pretpostavka postojanja obveze društva za osiguranje naknaditi, u konkretnom slučaju tužitelju (kao Zavodu za mirovinsko osiguranje) da ono (društvo za osiguranje) ima sklopljen ugovor o osiguranju sa svojim osiguranikom. Također, odredbom članka 3. stavka 7. točke 7. ZOOP-a propisano je da je „odgovorni osiguratelj" društvo za osiguranje s kojim je vlasnik prijevoznog sredstva, a kojim je prouzročena šteta, sklopio ugovor o osiguranju od odgovornosti za štetu nanesenu trećim osobama." Budući da se ne radi o situaciji da je tuženik sklopio ugovor o osiguranju sa svojim osiguranikom to se ne može smatrati odgovornim osigurateljem u smislu odredbe članka 27. stavka 7. ZOOP-a, a u vezi s odredbom članka 3. stavka 7. točke 7. tog Zakona. Stoga se u konkretnom slučaju za izračun stvarne štete koju je pretrpio tužitelj u slučaju isplate invalidske mirovine ima utvrditi primjenom općeg propisa, odnosno odredbe 1046. ZOO i odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, kao posebnog propisa.

107. Obveza je tuženika tužitelju nadoknaditi štetu sve dok traje isplata invalidske mirovine bez obzira na navršene godine života, kojim bi - osiguranik tužitelja ostvario pravo na starosnu mirovinu. Tužitelju pravo na naknadu štete priznaje Zakon o mirovinskom osiguranju. Taj zakon svojim člancima 161. -165. u potpunosti uređuje materiju: što predstavlja štetu za Zavod; od koga Zavod ima pravo potraživati štetu; u kojem opsegu ima pravo istu potraživati; od kada teče zastara, itd. Nadalje, članak 170. ZOMO propisuje da se pri utvrđivanju prava na naknadu štete nanesene Zavodu, primjenjuju odgovarajuće odredbe Zakona o obveznim odnosima, ako nisu u suprotnosti s odredbama ZOMO-a. Visinu naknade štete tužitelj je sačinio na temelju zakonskih ovlasti, o tome je izdao obračune koji se sukladno članku 159. Zakona o općem upravnom postupku (NN 47/09) smatraju javnim ispravama. Naime, tužitelj je na temelju članka 127. ZOMO pravna osoba s javnim ovlastima ovlaštena izdavati potvrde o onom što je u njegovoj nadležnosti.

108. Sud je utvrdio da je visina stvarne štete dokazana obračunima koje je kao javne isprave sačinio tužitelj i predstavlja dokaz o stvarno izvršenim isplatama koje je tužitelj izvršio osiguraniku s naslova invalidske mirovine. Stoga financijsko vještačenje na okolnost visine razlike između pretpostavljene i isplaćene invalidske mirovine je fiktivni izračun i nije dokaz stvarno isplaćenih iznosa invalidske mirovine, na temelju kojeg tužitelj potražuje naknadu štete.

109. Tužitelj ovdje ukazuje i na drugačije sudsku praksu od one na koju se poziva tuženik a koju dostavlja u prilogu prema kojoj u ovoj pravnoj stvari treba primijeniti Zakon o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19,84/21) i to odredbe članka 161. st. 2. toč.1. prema kojima šteta za tužitelja predstavlja novčana davanja isplaćena na osnovu priznatog prava na mirovinu u punom iznosu; odredbe članka 164. st. 1. prema kojima se naknada štete zahtjeva izravno od društva za osiguranje kod kojega je vozilo osigurano od odgovornosti za štetu te odredbe članka 164. st. 5. prema kojima su za utvrđivanje visine štete mjerodavne odredbe ZMO-a. Takvo stajalište prihvaćaju različiti sudovi RH u brojnim sudskim odlukama, pa slijedom navedenog, tužitelj ostaje kod svog tužbenog zahtjeva te predlaže tužbeni zahtjev usvojiti u cijelosti.

110. Sud je financijski nalaz i mišljenje financijskog vještaka Ručević vještačenja d.o.o. prihvatio u cijelosti kao objektivan, dan na osnovi relevantne dokumentacije, u cijelosti prema pravilima struke i zadatku koji je vještaku zadao sud prema prijedlogu tuženika. Okolnost da li će se isti nalaz i mišljenje sačinjeni prema zadatku koji je predložio tuženik i tuženikovu činjeničnom i pravnom viđenju ovog predmeta spora, je na odluci suda, a koju odluku je sud i donio u ovom parničnom postupku. 111. Sud je utvrdio da je pravno i činjenično viđenje tuženika vezano uz predmet ovog spora u cijelosti neosnovano, a kako to sud i obrazlaže u ovoj presudi, te da je tužitelj dostavljenom dokumentacijom dokazao visinu svog tužbenog zahtjeva u cijelosti, kao i osnovanost, te dospjelost istog, pa slijedom iznesenog, provedeno financijsko vještačenje nije primjenjivo niti relevantno za odluku suda o predmetu spora.

112. Prigovori tuženika, sračunati su na izbjegavanje naknade tužitelju utuženog iznosa, a sud je iste prigovore utvrdio neosnovanima i to iz ranije obrazloženih utvrđenja, činjeničnih i pravnih utvrđenja do kojih je sud došao u ovoj pravnoj stvari. 113. Slijedom iznesenog, sud je odlučio kao u izreci ove presude, te usvojio tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao osnovan, utvrdivši da je tužitelj dokazao osnov, visinu i dospjelost svog zahtjeva, a tuženik da nije dokazao osnovanost prigovora koje je isticao u tijeku ove parnice.

114. Sud je utvrdio da tužitelj osnovano se poziva na odredbe čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju, a kako je to već ranije navedeno u obrazloženju ove presude, pa prema utvrđenju ovog suda pravni stav tuženika nije primjenjiv na ovaj konkretan slučaj, te nije bilo razloga izračunavati razmjeran dio mirovine, kako to predlaže tuženik. Sud je iz provedenog dokazanog postupka utvrdio da je tužitelj poštivao mjerodavne zakonske propise koji reguliraju njegovu djelatnost i način ostvarivanja prava korisnika obiteljske mirovine iza pok. poginulog osiguranika, da je tužitelj poštivao i sve propise i formu koja je propisana za ostvarivanje prava tužitelja i prije pokretanja ove parnice, a da ne postoji niti jedan zakonski propis, niti opći niti specijalni, koji bi isključio obvezu tuženika da namiri tužitelju dužno dugovanje koje je predmet ovog spora.

115. Odluka suda o stopi zatezne kamate zasniva se za period do 31. prosinca 2022. godine prema odredbi čl. 29 st. 2-6 i st. 8-9 ZOO-a (NN 78/15), a za period od 01. siječnja 2023. godine pa nadalje, prema čl. 29. st. 2. ZOO-a (NN 114/22) i Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima NN 156/22, a kao u izreci ove presude.

116. Sud je utvrdio da tužitelj nije snosio troškove financijskog vještačenja, iz kojeg razloga iste nije niti mogao dosuditi tužitelju, već prema rješenjima suda i dokazima o uplati, te troškove je snosio tuženik, koji je u cijelosti izgubio spor. 117. Tužitelj je oslobođen plaćanja sudskih pristojbi temeljem odredbe čl. 11. st. 2. Zakona o sudskim pristojbama.

118. Slijedom svega iznesenog, valjalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu, 26. veljače 2025. godine

Sudac:

Tanja Hučera

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dozvoljena je žalba koja se podnosi pismeno u četiri istovjetna primjerka u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka, a preko ovog suda na županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun.

2. tuženiku po pun.