Republika Hrvatska

Županijski sud u Osijeku

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj Gž-265/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u vijeću sastavljenom od sutkinje Ljiljane Banac, predsjednice vijeća, Tatjane Varžić, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Biserke Trstenjak-Opačak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ČŽ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa punomoćnik Nenad Horvat, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, OIB: 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Mihovil Granić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Žurić & Partneri, odvjetničko društvo d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 671/2024-16 od 13. prosinca 2024., u sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalba tuženika se odbija kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-671/2024-16 od 13. prosinca 2024.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba Ugovora o kreditu broj 205284 sklopljenog između tužitelja i prednika tuženika, od dana 26.03.2007. godine, sadržana u čl. 6.1. Ugovora o kreditu “Naknada za obradu zahtjeva I administraciju kredita, a koja glasi: “Jednokratno 1,10% (slovima: jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.”

II. Nalaže se tuženiku HRVATSKA POŠTANSKA BANKA, dioničko društvo, OIB: 87939104217, Jurišićeva ulica 4, Zagreb naknaditi tužitelju ČŽ, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], tražbinu u iznosu od 146,47 EUR s zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 28. ožujka 2007. do isplate i to do dana 31. prosinca 2007 po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi kojase određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak ovog postupka u iznosu od 1.079,63 eura sa zateznim kamatama koje teku od 13. prosinca 2024. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

2. Protiv citirane presude pravodobno podnesenom žalbom žali se tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da sud usvoji žalbu i žalbene razloge tuženika kao osnovane te preinači pobijanu presudu na način da odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti kao neosnovan, uz naknadu troškova parničnog postupka tuženiku.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu prvostupanjsku presudu, kao i postupak koji joj je prethodio, ovaj sud nije utvrdio postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje: ZPP) na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a.

6. Suprotno navodima žalitelja, prvostupanjski sud je potpuno i pravilno utvrdio činjenično stanje te je pravilno primijenio materijalno pravo.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetnosti odredbe čl. 6.1. ugovora o kreditu od 26. ožujka 2007., kojeg je tužiteljica kao korisnik kredita sklopila s tuženikom kao kreditorom, prema kojoj odredbi: „Naknada za obradu zahtjeva I administraciju kredita, a koja glasi: “Jednokratno 1,10% (slovima: jedancijeladesetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.”, kao i zahtjev za isplatu iznosa od 146,47 eur, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom počev od 28. ožujka 2007. do isplate, kako je pobliže naznačeno u izreci pod toč. II. pobijane presude.

8. Prvostupanjski sud je kao nesporne činjenice utvrdio: da je između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao kreditora 26. ožujka 2007. zaključen ugovor o kreditu, da je tuženik istim ugovorom odobrio i stavio na raspolaganje tužiteljici kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 22.035,42 CHF po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke, koji je vrijedio na dan korištenja kredita te da je odredbom čl. 6.1. istog ugovora ugovorena naknada koja se naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita u visini 1,10% od iznosa kredita.

9. I u ovoj fazi postupka je sporno da li je navedena ugovorna odredba bila jasna, lako razumljiva i uočljiva, odnosno da li je nepoštena, s obzirom da je posljedica nepoštenosti ugovorne odredbe njezina ništetnost, kao i da li je tuženik kao trgovac tužiteljicu kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti.

10. Pravilno prvostupanjski sud ističe da je na temelju čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03, 46/07 i 79/07 – dalje: ZZP/03), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, dužan je to i dokazati. Također, odredbom čl. 295. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18, 126/21 - dalje ZOO) propisano je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora, koje jedna ugovorna strana predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, a obvezuju ugovorne strane kao i posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru.

11. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača, jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

12. U presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. Budući da tužiteljica kao potrošač nije bila u mogućnosti pregovarati s tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, što je pravilno zaključio prvostupanjski sud na temelju iskaza tužiteljice, koji tuženik nije osporio nijednim dokazom, to je očito da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi, radi čega postoji obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 146,47 eura. Naime, tužiteljici je trebalo na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kako bi mogla predvidjeti posljedice koje iz tog ugovora proizlaze, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužiteljica nije bila u poziciji pregovarati.

14. Vezano uz navedeno, radi se o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice, jer prema načelu savjesnosti i poštenja svi sudionici u obveznim odnosima, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

15. Nije sporno da je prilikom obrade zahtjeva i odobravanja kredita tuženik imao određene troškove, koji se „pokrivaju“ tom naknadom.

16. Međutim, sama činjenica da je trošak obrade, naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, određen u postotku od odobrenog iznosa kredita, ukazuje da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu te govori u prilog tome da tako ugovorenom naknadom nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženik imao pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanja kredita.

17. Budući da je pravilno utvrđeno da je tuženik povrijedio interese i prava tužiteljice kao potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,10% od iznosa kredita, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, to ista uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača. Stoga je ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, što rezultira time da je tuženik, koji je odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužiteljici kao potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO tužiteljica ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

18. Žalbeni navodi tuženika glede ništetnosti predmetne odredbe ugovora o kreditu, kojima ističe da je ugovorna odredba o naknadi za obradu zahtjeva i administracije kredita iz čl. 6.1. tužiteljici bila jasna i razumljiva, te da je tužiteljica bila upoznata sa visinom naknade za obradu kredita nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku prvostupanjskog suda, jer je tužiteljici kao potrošaču onemogućeno pregovaranje o visini iste, a o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

19. Nadalje, tuženik žalbu u pogledu dosuđenog troška obrazlaže samo kroz tvrdnju da je tužbeni zahtjev trebao biti odbijen i - posljedično tome, njemu dosuđen parnični trošak.

20. Žalba tuženika nije osnovana niti u dijelu koji se odnosi na odluku o parničnom trošku. Prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a te relevantnih odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23) dosudio tužiteljici iznos od 1.079,63 eura, obzirom da je u cijelosti uspjela u sporu.

21. Slijedom navedenog, valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I. izreke.

22. O trošku žalbenog postupka odlučeno je na temelju odredbe čl. 166. st. 1. ZPP-a kao pod toč. II. izreke.

Osijek, 26. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Ljiljana Banac