Republika Hrvatska

Općinski sud u Splitu

Ivana Gundulića 27

21000 Split

Ps-44/2023-17

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

U ime Republike Hrvatske, Općinski sud u Splitu po sucu tog suda Dunji Ljubičić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja SP iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ljubicic Vuković, odvjetnici u Splitu, protiv tužene ZP iz [adresa] OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Krešimiru Bobanoviću, odvjetniku u Splitu, zbog iseljenja i predaju u posjed, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 30. siječnja 2025. u nazočnosti stranaka, primjenom odredbe čl.335 st.6 i 12 Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, Odluka Ustavnog suda RH u 2/07, 84/08,96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, nadalje u tekstu ZPP) dana 26. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se glavni tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"1. Dužna je tužena ZP (OIB: [osobni identifikacijski broj]), u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe iseliti iz nekretnine označene kao čest. zem. [katastarska čestica], zgrada, [adresa], upisane u ZU 15642 k. o. [katastarska općina] i to baš 20. suvlasničkog dijela: 73/954 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-20) - STAN 6 - na I. (prvom) katu, površine 72,79 m2, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, blagovaonice, ostave, kupaonice, hodnika i lođe te istu slobodnu od stvari i osoba predati u posjed tužitelja

2. Dužna je tužena, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja do isplate prema kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena

II. Prihvaća se podredni tužbeni zahtjev a koji glasi:

"Dužna je tužena ZP (OIB: [osobni identifikacijski broj]), u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe predati u suposjed tužitelju stan u zgradi označenoj kao čest. zem. [katastarska čestica], zgrada, [adresa], upisanoj u ZU 15642 k. o. [katastarska općina] i to baš 20. suvlasnički dio: 73/954 ETAŽNO VLASNIŠTVO (E-20) - STAN 6 - na I. (prvom) katu, površine 72,79 m2, koji se sastoji od tri sobe, kuhinje, blagovaonice, ostave, kupaonice, hodnika i lođe."

III. Svaka stranka snosi svoj trošak ovog postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi koja je kod suda zaprimljena dana 13. lipnja 2023. tužitelj je naveo da je suvlasnik stana u [adresa], površine 72,79 m2 zajedno sa svojom majkom UP i to svatko od njih za po ½ dijela cjeline. Tužena da se bez njegovog znanja, suglasnosti i dopuštenja, uselila u predmetnu nekretninu i koristi je bez ikakvog pravnog osnova. Nadalje je naveo da je tuženu pozvao da se iseli iz stana i preda ključeve, no ona da je to odbila. Stoga je tužitelj predložio da sud provede glavnu raspravu, provede predložene dokaze i nakon toga donese presudu kojom bi naredio iseljenje tužene iz stana i predaju u posjed tužitelju te je također obvezao na snašanje parničnog troška. Također je, za slučaj da sud glavni tužbeni zahtjev utvrdi neosnovanim, predložio da se prihvati podredni tužbeni zahtjev kojim bi se tuženoj naložilo da predmetnu nekretninu preda u suposjed tužitelju i da mu naknadi parnični trošak.

2. U odgovoru na tužbu tužena je navela da je ona suvlasnica predmetne nekretnine za ½ dijela cjeline stoga da nije točno da nekretninu koristi bez pravnog osnova. Istakla je da su stranke zajedno sa majkom postigle dogovor da će ovaj stan koristiti tužena sa svojom djecom, ne zajedno sa tužiteljem. Tome da je bilo tako jer je majka tužitelju darovala već jednu nekretninu i to prije 15 godina. Dodala je da je sa strankama bio postignut dogovor da tužitelj kao kreditno sposoban, podigne kredit u visini od 50.000,00 € kojeg će mu plaćati tužena, a koji iznos je predan ranije vlasniku nekretnine JP za njegovu ½ dijela. Ta polovina da je kupljena 4. travnja 2019. Tužitelj da se nije pridržavao dogovora iako je tužena plaćala i troškove izrade ugovora i troškove za porez na promet nekretninama i troškove javnog bilježnika te je podmirivala i dospjele rate kredita. Naknadno je tužena istakla i prigovor prava na dom i to baš u podnesku od 22. svibnja 2024. smatrajući da je na njenoj strani ostvareno to pravo zbog nepovredivosti doma kojeg štiti Ustav RH i Konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koja je inkorporirana u Hrvatski pravni poredak.

3. U dokazne svrhe sud je pregledao opomenu pred tužbu od 22. veljače 2023. zajedno sa potvrdom o preporučenoj pošiljci, izvadak iz zemljišne knjige za ZU 15642 KO [katastarska općina], Ugovor o dosmrtnom uzdržavanju od 17. srpnja 2023., izvadak iz ZU 7376 KO [katastarska općina], izvadak iz ZU 3919 KO [katastarska općina] i potvrde o izvršenim nalozima OTP banke u 2019. i 2020. sa opisom "uplata za kredit od stana". U postupku su saslušane parnične stranke kao i svjedokinja UP, njihova majka.

4. Glavni tužbeni zahtjev nije osnovan.

5. Podredni tužbeni zahtjev je djelomično osnovan.

6. Prigovor prava na dom nije osnovan.

7. Stranke su popisale parnični trošak.

8. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja da se tužena iseli iz stana u [adresa], na I. katu, površine 72,79 m2, odnosno za slučaj da tako postavljeni zahtjev ne bude prihvaćen postavljen je i podredni tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zatražio da ga tužena uvede u suposjed ove nekretnine kao i zahtjev za naknadom troškova prouzročenih ovom parnicom.

9. Odredbom čl.161 st.1 Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14, 81/15 i 94/17, nadalje u tekstu: ZV) propisano je da vlasnik ima pravo zahtijevati od osobe koja posjeduje njegovu stvar da mu ona preda svoj posjed te stvari, a odredbom čl.162 ZV-a pak određeno je da vlasnik, a kako bi u postupku pred sudom ili drugim nadležnim tijelom ostvario svoje pravo, da od osobe koja posjeduje njegovu stvar, zahtijeva da mu ona preda svoj posjed te stvari, mora dokazati da je stvar koju zahtjeva njegovo vlasništvo i da se nalazi u tuženikovom posjedu (stavak 1).

10. Ono što u postupku nije sporno je da su parnične stranke suvlasnici predmetne nekretnine i to svaki od njih za po ½ dijela cjeline.

11. Sporno je među strankama ima li pravni osnov za stanovanje u tom stanu kojeg nedvojbeno sada koristi i u njemu stanuje baš tužena zajedno sa djecom, tužena ili ukoliko se promatra podredni tužbeni zahtjev, ima li ista pravo na nepovredivost svoga doma odnosno pravo na dom.

12. Analizirajući provedeni dokazni postupak, a polazeći od nesporne činjenice da su stranke suvlasnici predmetne nekretnine na jednake dijelove, ovaj sud je zaključio da tužitelju ne može biti prihvaćen glavni tužbeni zahtjev na iseljenje tužene jer je ona legitimna suvlasnica toga stana koje suvlasništvo je stekla zahvaljujući pravnom poslu tj. Ugovorom o dosmrtnom uzdržavanju kojeg je sklopila sa zajedničkom majkom stranaka, UP. Drugim riječima rečeno jedino što je među strankama valjalo raspraviti i što je sporno, ima li tužitelj pravo zatražiti da bude uveden u suposjed predmetnog stana i to obzirom na dva činjenična opisa. Prvi je tvrdnja tužena da su stranke zajedno sa zajedničkom majkom UP, postigli dogovor u usmenom obliku, da će se na tome predmetnom stanu otkupiti ½ suvlasništva kojeg je imao ranije upisani suvlasnik JP na način da će kredit za otkup podignuti kreditno sposobni tužitelj, a ustvari će kredit otplatiti tužena te će time nekretnina biti njezina jer je već ranije tužitelj obdaren od strane svoje majke za kuću u [adresa]. Drugi je pozivanje tužene na nepovredivost doma odnosno pravo na dom kao ustavnog i konvencijskog prava koje bi ona imala, obzirom na činjenicu da već nekoliko godina sa svojom djecom živi u predmetnom stanu.

12.1. Kako bi se pronašao odgovor na prvi činjenični opis zbog kojeg tužena smatra da ne treba udovoljiti niti podrednom tužbenom zahtjevu tužitelja, za uvođenje u suposjed, saslušane su stranke i svjedokinja UP, zajednička majka stranaka. Analizirajući iskaze stranaka i svjedokinje UP, jasnim je postalo da je ovaj stan bio u suvlasništvu UP za ½ i JP za ½ dijela cjeline. Kada je JP odlučio prodati svoj suvlasnički udio on je ponuđen obitelji UP, obzirom da su već bili suvlasnici za ½ dijela cjeline. Tada je kredit za otkup ½ JP, uzeo tužitelj koji nikada nije živio u tome stanu. U tome stanu je prije 2-4 godine počela živjeti tužena (tužitelj tvrdi da je tužena u stan uselila prije cca 2 godine, dok tužena i svjedokinja UP tvrde da je to bilo prije 4 godine). Tužitelj je ustvrdio da je tuženoj poslao ponudu da će otkupiti ½ dijela predmetnog stana kojeg je u međuvremenu, posebnim pravnim poslom, zajednička majka stranaka UP, predala tuženoj, međutim da ta ponuda nije prihvaćena. Tužena je pak tvrdila da je glede predmetnog stana postignut dogovor da tužitelj uzme kredit kojeg će ona otplaćivati što je i radila sigurno dvije godine. Kredit da je predignut na nekih 30 godina i u jednom trenutku da je tužitelj samovoljno odustao od postignutog dogovora te da je dio uplaćenog novca vratio majci. Također je tužena ustvrdila da je takav dogovor postignut jer je tužitelj ranije bio namiren u nasljednom dijelu jer je dobio kuću u [adresa]. Dogovorom da je trebalo biti riješeno njezino stambeno pitanje jer je stan u kojem živi majka stranaka bio premali. Tužena je ustvrdila da je platila i troškove skopčane sa otkupom predmetnog suvlasničkog udjela JP kao što su porez, troškovi javnog bilježnika i odvjetnika. Tužena je također navela da je predmetni stan i uredila u međuvremenu, u čemu da je tužitelj nije spriječio. Zbog čega je njezin brat odustao od dogovora njoj da nije jasno. Odgovarajući na pitanja prilikom davanja svog iskaza tužena je navela da je vlasnica apartmana u Splitu, Ulica kraj sv. Luke, suvlasnica je ovog stana, i zemljišta u Vrsinama. Glede stana u [adresa] je kazala da je vlasnica mama UP. Potvrdila je da u predmetnom stanu živi od 2021. Konačno je na sporne okolnosti saslušana i zajednička majka stranaka, UP, koja je u svome iskazu navela da je predmetni stan u [adresa] kupljen kao zajedničko ulaganje njenog supruga i nje osobno, za ½ dijela toga stana dok je drugi dio dala njezina zaova, odnosno sestra njezinog muža. U jednom trenutku da je njezin suprug darovao njoj svoj suvlasnički udio, a kada je preminula njena svekrva da su se pojavili problemi sa suprugovom sestrom koja je željela povrat svojih uloženih sredstava. Tako se dogodilo da su suvlasnički udio otkupili oni na način da će kredit podignuti tužitelj, a da će tužena sudjelovati u otplati tog kredita. U vrijeme korone tužena da je bila u problemu jer nije mogla uprihoditi novac potreban za otplatu predmetnog kredita. Predmetni stan od prvog dana, od kada je otkupljen, čuva tužena i brine o njemu. Svjedokinja UP zanijekala je postojanje bilo kakvog dogovora o raspodjele njezine imovine jer je ona još uvijek živa i smatra da se o tome može raspravljati tek kada nje jednoga dana ne bude. Smatra, premda nije pravno educirana, da su suvlasnici predmetnog stana tužena i ona na jednake dijelove. Za tuženu je kazala da misli da je ista u predmetni stan uselila prije otprilike 4 godine.

12.2. Na temelju ovako izloženog činjeničnog stanja za zaključiti je da stvarnog dogovora stranaka oko toga čiji će biti stan koji je predmet ovog postupka nije bilo, barem ne u obliku kako to smatra tužena. Zajednička majka stranaka je očitujući se o mogućnosti da je s djecom, strankama, postigla dogovor oko raspodjele ostavinske mase pok. supruga i nje osobno, kazala kako smatra da dok je god ona živa rasporeda njezine imovine ne može biti, odnosno, ako se nešto i upiše ili dogovori, dok je ona živa takav se dogovor može raskinuti. Bez obzira na ovaj stav zajedničke majke stranaka svjedokinje, UP, valja naglasiti da u svome kazivanju tužena ipak nije bila uvjerljiva kada je ustvrdila da je s tužiteljem postigla dogovor da bi predmetni stan trebao biti njen. Ona taj dogovor temelji na dokazima – uplatnicama OTP banke d.d. iz kojih se vidi da je u nekoliko navrata, tijekom 2019. i 2020., na račun tužitelja uplatila određene iznose i to 1.600,00 kuna, 1.300,00 kuna, 300,00 kuna, sve s opisom "uplata za kredit od stana". Međutim, iz navedenih uplatnica osim što se vidi da je sa namjerom uplate za kredit za stan u određenom razdoblju tužena tužitelju isplatila određeni iznos kredita, ne vidi se koliki je konačno iznos uplaćen, kolika je kreditna obveza tužitelja bila, na koliko godina glasi taj kredit, tko ga je otplaćivao kada ga uplatom nije "pokrivala" tužena i koliko novca je točno tužitelj vratio zajedničkoj majci stranaka govoreći da je to povrat sredstava što ga je tužena uplatila njemu pozivajući se da time otplaćuje kredit. Stranke, a niti svjedokinja UP, ne govore da je ikada među njima postignuto financijsko poravnanje, tko kome i koliko duguje, što bi bilo logično i životno, ako je doista postignut dogovor. Dakle, za zaključiti je da ovakve vrste dogovora na koju se poziva tužena, navodeći prvi činjenični opis, zbog kojeg stan ne bi trebala dijelom prepustiti tužitelju tj. za njegovu ½ dijela, naprosto nije bilo. 13. Glede drugog činjeničnog opisa, a odnosi se to na nepovredivost doma odnosno prava na dom na kojeg se tužena poziva kada se opire zahtjevu tužitelja za uvođenje u su/posjed valja naglasiti da je Europski sud za ljudska prava (dalje: ESLJP) dao tumačenje sadržaja prava na dom u hrvatskim predmetima Bjedov protiv Hrvatske (br. 42150/09, § 57, presuda od 29. svibnja 2012.), Orlić protiv Hrvatske (br. 48833/07, presuda od 21. lipnja 2011.) i Paulić protiv Hrvatske, (br. 3572/06, presuda od 22. listopada 2009.).

13.1. U predmetu Bjedov protiv Hrvatske ESLJP navodi:

"Dom je samostalan pojam koji ne ovisi o klasifikaciji u domaćem pravu. Predstavljaju li neke prostorije 'dom' koji privlači zaštitu članka 8. stavak 1. ovisit će o činjeničnim okolnostima, i to o postojanju dovoljnih i trajnih veza s konkretnim mjestom (vidi Buckley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 25. rujna 1996., Izvješća 1996-IV, stavci 52.- 54. i izvješće Komisije od 11. siječnja 1995., stavak 63.; Gillow protiv Ujedinjenog Kraljevstva, 24. studenog 1986., stavak 46., Serija A br. 109; Wiggins protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 7456/76, odluka Komisije od 8. veljače 1978., DR 13, str. 40 i Prokopovich protiv Rusije, br. 58255/00, stavak 36., ECHR 2004-XI /izvaci/). Stoga je pitanje treba li neke prostorije razvrstati kao 'dom' činjenično pitanje i ne ovisi o zakonitosti posjeda prema domaćem pravu (vidi McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 19009/04, stavak 46., 13. svibnja 2008.)."

13.2. Ustavni sud je prihvatio tumačenje sadržaja prava na dom, zajamčenog člankom 34. stavkom 1. Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj 56/90, 135/97, 113/00, 28/01, 76/10 i 5/14), kako ga u svojoj praksi tumači ESLJP (primjerice predmet broj: U-III-349/2018 od 6. veljače 2020., www.usud.hr).

13.3. Dakle, prije odobrenja iseljenja potrebno je utvrditi predstavlja li predmetni stan njen dom na način kako je to ustanovljeno u praksi ESLJP-a i Ustavnog suda, te ukoliko jest, provesti test razmjernosti i ispitati je li takvim nalogom povrijeđeno njeno pravo na dom.

13.4. Pritom valja istaći kako zaštita prava na dom nije apsolutna i ograničenje tog prava mora zadovoljiti određene kriterije, materijalnopravne i procesnopravne, sadržane u tzv. testu razmjernosti, obzirom da na strani suprotstavljenoj prigovoru postoji interes iz osnove prava vlasništva zaštićenog Ustavom (čl.48 Ustava Republike Hrvatske) pri čemu je na onome koji je istakao prigovor prava na dom - tuženici, teret dokazivanja da se navedena odluka tiče njenog doma i da je došlo do miješanja u njeno pravo na dom.

13.5. Kad se tijekom postupka istakne prigovor miješanja (zadiranja, uplitanja) u pravo na poštovanje doma mjerom prisilnog iseljenja, sud je dužan ocijeniti razmjernost i razumnost takve predložene mjere bez obzira na (ne)postojanje pravne osnove (McCann protiv Ujedinjenog Kraljevstva, br. 19009/04, § 50., 13. svibnja 2008.).

13.6. Nastavno, potrebno je ispitati radi li se o pravu na dom u smislu čl.8 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda („Narodne novine“, MU broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10, 13/17, dalje: Konvencija), dolazi li u konkretnom slučaju do miješanja u to pravo, je li to miješanje u skladu sa zakonom i s nekim od legitimnih ciljeva navedenih u čl.8 st.2 Konvencije, pri čemu je na stranci koja ističe taj prigovor isključivo da dokaže da se radi o njezinom domu i da iseljenjem dolazi do miješanja u njezino pravo na dom, dok je na protivnoj stranci teret dokaza da je miješanje usmjereno na postizanje legitimnog cilja i da je prisilno iseljenje nužno u demokratskom društvu (tako i u Zaključku sa sastanka predsjednika Građanskog odjela VSRH s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova Republike Hrvatske od dana 16. i 17. rujna 2015.).

13.7. Tužena se u postupku pozvala na povredu prava na dom susljedno čemu je valjalo ispitati radi li se o pravu na dom, je li u konkretnom slučaju došlo do miješanja u to prava i je li to miješanje u skladu sa zakonom i sa nekim od legitimnih konvencijskih ciljeva. Kako bi se navedeno provjerilo na tuženoj je bilo da dokaže da se radi o njezinom domu i da bi tužiteljevim useljenjem došlo do miješanja. S druge pak strane, tužitelj je trebao dokazati da bi takvo miješanje bilo usmjereno na postizanje legitimnog cilja.

13.8. Analizirajući ovako provedeni dokazni postupak, a upravo zbog prigovora tužene o povredi prava na dom, ovaj sud je zaključio da prigovor nikako ne može biti ocijenjen osnovanim. Tužena nije uvjerila sud da bi nekretnina doista predstavljala njen dom sa kojim je neraskidivo vezana jer su joj u blizini npr. liječnik opće prakse, posao, prijatelji i djeca i sl. Kada, dakle, sud nije prihvatio kao osnovan prigovor tužene o povredi prava na dom, ispitan je ponovno zahtjev tužitelja za predaju stana u suposjed njemu. Njegov zahtjev temelji se, kao što je već ranije naglašeno, na zakonu, a usmjeren je na postizanje legitimnog cilja koji se tiče ostvarivanja i zaštite prava vlasništva odnosno prava tužitelja da stan koji je njegovo vlasništvo i su/posjeduje. Riječ je o dva pojedinačna privatna prava koja su se u jednom trenutku susrela i suprotstavila. Motrište je ovoga suda da pravo su/vlasništva preteže nad pravom na dom, to tim više što je sud ocijenio da tuženičin prigovor prava na dom (nepovredivost doma) nije osnovan. Navedenom svakako valja pridodati činjenicu da je tužitelj dokazao da tužena ima i drugih nekretnina u svom vlasništvu, što je ona uostalom dijelom i potvrdila, no iz priloženih dokaza, a pri tome se naravno misli na dostavljeni izvadak iz zemljišnih knjiga za ZU 7376 KO [katastarska općina], da je tužena vlasnica stana u [adresa], stana u prizemlju površine 84,43 m2.

14. Slijedom svega naprijed navedenog odlučeno je kao pod točkama I. i II. izreke ove presude.

15. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl.154 st.4 ZPP-a kojim je propisano da ako stranke djelomično uspiju u parnici u približno jednakim dijelovima, da sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. U konkretnom slučaju tužitelj nije uspio sa zahtjevom za iseljenje tužene ali je uspio sa zahtjevom za predaju u suposjed navedene nekretnine. S druge pak strane tužena se uspješno oduprla zahtjevu tužitelja da ju se iseli iz predmetnog stana ali tužitelja mora pustiti u suposjed glasom ove odluke.

16. Slijedom svega naprijed navedenog odlučeno je kao pod točkom III. izreke presude.

U Splitu, 26. veljače 2025.

SUDAC

Dunja Ljubičić

Pravna pouka: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana objave i uručenja iste. Žalba se podnosi putem ovog suda a za viši, drugostupanjski sud, u tri primjerka.

DNA: - pun. tužitelja

- pun. tužene

- u spis