REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-3947/2023-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Marine Veljak, predsjednice vijeća, Kamelije Parać, sutkinje izvjestiteljice i Ružice Omazić, članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužitelja ČETVRTA GENERACIJA d.o.o., [adresa], OIB: 92574163452 (pravnog sljednika iza Futurum komunikacije d.o.o., [adresa], OIB: 75330357659) i 2. tužitelja AU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koje zastupa punomoćnik Alen Ivković, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika HRVATSKE BANKE ZA OBNOVU I RAZVITAK, Zagreb, Strossmayerov trg 9, OIB: 26702280390, radi dokazivanja osnovanosti osporavanja, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-573/2022-10 od 28. rujna 2023., u sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-573/2022-10 od 28. rujna 2023.

r i j e š i o  je

Odbacuje se kao nepravovremen tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 3.320,00 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zahtijevao da se utvrdi osnovanim osporavanje i da ne postoji tražbina drugog višeg isplatnog reda vjerovnika Hrvatske banke za obnovu i razvitak, Zagreb, Strossmayerov trg 9, OIB: 26702280390, u iznosu od 629.962,73 kn / 83.610,43 EUR u stečajnom postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Splitu vodio pod poslovnim brojem St-9/2015 protiv stečajnog dužnika Helios Faros d.d. u stečaju, Stari Grad, Priko bb, OIB: 48594515409, i da se naloži tuženiku da naknadi trošak postupka tužiteljima.

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da nije sporno da je tuženik u stečajnom postupku nad stečajnim dužnikom Helios Faros d.d. koji se vodi pred Trgovačkim sudom u Splitu pod poslovnim brojem St-9/2015, prijavio tražbinu II. višeg isplatnog reda koju je stečajni upravitelj priznao u iznosu od 629.962,73 kn, a koju su na ispitnom ročištu u cijelosti osporili tužitelji kao stečajni vjerovnici, te su stoga rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj St-9/2015 od 30. svibnja 2016. upućeni da u roku od osam dana pokrenu parnicu radi dokazivanja osnovanosti svog osporavanja. Iz obrazloženja proizlazi da je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev jer je ocijenio da je tražbina iz Ugovora o kreditu broj DT-8/03 od 4. srpnja 2003. statusnom podjelom društva Hoteli Helios d.d. prenesena na društvo Helios Faros d.d. pa su neosnovane tvrdnje tužitelja da tuženik nema tražbinu prema društvu Helios Faros d.d. U odnosu na tužiteljevu tvrdnju da je predmetna tražbina prestala ispunjenjem, odnosno zbog zastare, prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim takve tvrdnje ocijenivši da nije protekao trogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 226. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, te da tuženikova tražbina nije prestala ispunjenjem.

3. Protiv te presude žalbu su podnijeli tužitelji iz svih žalbenih razloga. U bitnom su naveli da stečajni dužnik (društvo Helios Faros d.d.) nije stranka Ugovora o kreditu na kojem tuženik temelji svoju tražbinu, zbog čega tuženik nema tražbinu prema stečajnom dužniku. Naime, u postupku je bilo sporno je li tražbina tuženika prešla s izvornog dužnika Hoteli Helios d.d. na stečajnog dužnika i to u postupku podjele, odvajanja s osnivanjem. Prvostupanjski sud je tu činjenicu utvrdio na temelju „revizijskog izvješća društva Helios Faros d.d“ čime je počinio bitnu povredu iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku jer nije jasno o kakvom je izvješću riječ, tko ga je dostavio u spis i kada. Jednako tako, konfuzno je obrazloženje suda da je na tuženika prenesena tražbina i da to proizlazi iz revizijskog izvješća. Sud je činjenicu prijenosa tražbine mogao utvrditi samo na temelju plana podjele, a ne na revizijskom izvješću. S obzirom da plana podjele nema u spisu, sud je odluku o tužbenom zahtjevu trebao donijeti primjenom pravila o teretu dokaza. U pogledu prigovora zastare, prvostupanjski sud je ocjenjivao taj prigovor bez ocjene Ugovora o kreditu i isprava priloženih uz prijavu tražbine (plan otplate i kamatne listove). Sadržaj tih isprava je proturječan zaključku suda o dospijeću te je pogrešno primijenjena odredba čl. 226. Zakona o obveznim odnosima. Prema sadržaju otplatnog plana posljednja rata dospijevala je 31. prosinca 2013., tuženik je podnio prijavu tražbine 4. listopada 2016., što znači da su svi anuiteti koji su dospjeli prije 4. listopada 2013. u zastari. Predložili su uvažiti žalbu, preinačiti pobijanu odluku i prihvatiti tužbeni zahtjev i dosuditi im cjelokupni trošak.

4. Tuženik je podnio odgovor na žalbu tužitelja, u cijelosti se usprotivio iznesenim žalbenim navodima, predložio je odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu odluku.

5. Žalba nije osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava.

7. Suprotno tužiteljevim žalbenim navodima, nije počinjena bitna povreda postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Prvostupanjski sud je dao jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama na kojima je zasnovao svoju odluku, a koji nisu proturječni sadržaju isprava i zapisnika u spisu.

8. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje osnovanim osporavanja i da ne postoji tražbina drugog višeg isplatnog reda vjerovnika Hrvatske banke za obnovu i razvitak, Zagreb, u iznosu od 629.962,73 kn / 83.610,43 EUR u stečajnom postupku koji se pred Trgovačkim sudom u Splitu vodio pod poslovnim brojem St-9/2015 protiv stečajnog dužnika Helios Faros d.d. u stečaju, Stari Grad.

9. Prethodno je u ovome predmetu donesena prvostupanjska odluka poslovni broj P-420/2016 od 22 veljače 2017. kojom je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev ocijenivši da tužitelji nisu aktivno legitimirani u ovom predmetu. Prvostupanjska presuda je ukinuta odlukom ovog suda poslovni broj Pž-1284/2018 od 26. listopada 2020. (str. 159.-161. spisa).

10. U ponovljenom postupku prvostupanjski sud je donio pobijanu odluku kojom je odbio tužbeni zahtjev ocijenivši da postoji tuženikova tražbina prema dužniku Helios Faros d.d., da je na stečajnog dužnika prenesena obveza po Ugovoru o kreditu koju je Društvo Hoteli Helios d.d. imalo prema tuženiku i da nije nastupila zastara tražbine.

11. Ovaj sud je u skladu s odredbom čl. 373.b st. 3. ZPP-a rješenjem poslovni broj Pž-3947/2023 od 24. studenog 2023. odredio Trgovačkom sudu u Splitu izvesti dokaz financijskim vještačenjem radi utvrđenja visine tražbine (glavnica i zatezne kamate) i s tim u vezi ocjene prigovora zastare. Prvostupanjski sud je u skladu s navedenim rješenjem izveo dokaz financijskim vještačenjem, pri čemu je vještak i dodatno saslušan na ročištu radi otklanjanja prigovora stranaka, te je potom spis dostavljen ovom sudu radi donošenja odluke povodom tužiteljeve žalbe. Ovaj sud je nakon toga održao sjednicu vijeća sa strankama u smislu odredbe čl. 373.b st. 5. ZPP-a.

12. Iz spisa proizlaze sljedeće činjenice:

- rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj St-9/2015-22 od 23. ožujka 2016. otvoren je stečajni postupak nad stečajnim dužnikom Helios Faros d.d.,

- tuženik je u tom stečajnom postupku prijavio tražbinu u iznosu od 629.962,73 kn, stečajni upravitelj stečajnog dužnika Helios Faros d.d. u stečaju priznao je tu tražbinu kao tražbinu drugog višeg isplatnog reda; dok su vjerovnici, ovdje tužitelji, osporili predmetnu tražbinu, slijedom čega su rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj St-9/2015 od 30. svibnja 2016. upućeni na pokretanje parničnog postupka radi dokazivanja osnovanosti osporavanja predmetne tražbine,

- tužitelji su pravovremeno pokrenuli ovaj parnični postupak,

- tuženikova tražbina prijavljena u stečajnom postupku (glavnice i kamata) proistječe s osnove Ugovora o kreditu broj DT-8/03 od 3. srpnja 2003. sklopljenog između Hrvatske banke za obnovu i razvitak kao kreditora i Hotela Helios d.d. kao korisnika kredita; na temelju tog Ugovora o kreditu Hrvatska banka za obnovu i razvitak dala je korisniku kredita kredit u iznosu od 2.183.000,00 kn u svrhu kreditiranja potpore turističkom sektoru (čl. 1. Ugovora),

- Ugovorom je definirana otplata kredita u 16 polugodišnjih rata od kojih prva dospijeva na naplatu 30. lipnja 2006. (čl. 2. Ugovora),

- 14. srpnja 2003. Hrvatska banka za obnovu i razvitak kao založni vjerovnik i Hoteli Helios d.d. kao založni dužnik su sklopili Sporazum o zasnivanju založnog prava na nekretninama radi osiguranja novčane tražbine koja je nastala po osnovi Ugovora o kreditu broj DT-8/03 od 3. srpnja 2003., a koji Ugovor je sastavni dio tog Sporazuma; predmetni Sporazum je solemniziran po javnom bilježniku Anti Iliću iz

Zagreba pod poslovnim brojem OU-382/03,

- prije otvaranja stečajnog postupka, nad dužnikom Helios Faros d.d. je vođen postupak predstečajne nagodbe kod Financijske agencije, Regionalni centar Zagreb, a koji postupak predstečajne nagodbe nije okončan sklapanjem nagodbe nego je obustavljen; tuženik je 27. ožujka 2014. podnio prijavu tražbine s osnove Ugovora o kreditu broj DT-8/03 od 3. srpnja 2003.

13. Tužitelji su tijekom postupka tvrdili da stečajni dužnik Helios Faros d.d. nije ni u kakvom imovinsko-pravnom odnosu s tuženikom, pa shodno tome Sporazum ne predstavlja ovršnu ispravu, zatim da je tražbina prestala ispunjenjem, odnosno da je nastupila zastara. Istaknuli su da je tuženik u pravnom odnosu s društvom Hoteli Helios d.d. s kojim je sklopio Ugovor o kreditu.

14. Tuženik se protivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući da je s pravnim prednikom tužitelja Hoteli Helios d.d., sklopio Sporazum o zasnivanju založnog prava na nekretninama radi osiguranja novčane tražbine koja je nastala po osnovi Ugovora o kreditu broj DT-8/03 od 3. srpnja 2003. Skupština društva Hoteli Helios d.d. je odlukom od 25. listopada 2005. dala suglasnost na odluke od 5. rujna 2005. u postupku podjele društva s odvajanjem i osnivanjem novog društva Helios Faros d.d. Na temelju Sporazuma o zasnivanju založnog prava na nekretninama radi osiguranja novčane tražbine koja je nastala na temelju Ugovora o kreditu broj DT-8/03 od 4. srpnja 2003. upisano je založno pravo na nekretninama označenim kao kč. br. [katastarska čestica] upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kč. br. [katastarska čestica] upisanoj u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], te kč. br. [katastarska čestica], sve upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. Predmetne nekretnine su prenesene s trgovačkog društva Hoteli Helios d.d. u vlasništvo novoosnovanog trgovačkog društva Helios Faros d.d. zajedno sa svim obvezama po Ugovoru o kreditu broj DT-8/03 od 4. srpnja 2003. U odnosu na prigovor zastare, tuženik je istaknuo da je redovno dospijeće posljednje rate kredita bilo 31. siječnja 2016., te da je 4. ožujka 2014. nad društvom Helios Faros d.d. otvoren predstečajni postupak u kojem je uredno prijavio svoju tražbinu.

15. Nakon izvedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud je utvrdio da je na trgovačko društvo Helios Faros d.d. prenesena obveza koju je trgovačko društvo Hoteli Helios d.d. imalo prema Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak na temelju Ugovora o kreditu od 3. srpnja 2003. Nadalje, prvostupanjski sud je ocijenio da je nad trgovačkim društvom Helios Faros d.d. otvoren stečajni postupak 11. veljače 2016., da sukladno odredbi čl. 226. st. 1. Zakona o obveznim odnosima tražbina iz ugovora o kreditu zastarijeva za tri godine od dospjelosti svakoga pojedinog davanja, te da nije protekao trogodišnji rok zastare. Ocijenjeno je i da nisu osnovani navodi tužitelja da je tražbina društva Helios Faros d.d. u trenutku prijavljivanja te tražbine od strane tuženika u stečajnom postupku koji se vodio nad dužnikom Helios Faros d.d. (u stečaju) prestala ispunjenjem budući da je dužnik Helios Faros d.d. tražbinu po predmetnom ugovoru o kreditu evidentirao u svojim dugoročnim obvezama, te je i u revizijskim izvješćima navedeno stanje dugovanja po predmetnom ugovoru o kreditu. Prvostupanjski sud je zaključno istaknuo da je predmetna tražbina prestala tek ispunjenjem stečajnog plana.

16. Pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je obveza iz Ugovora o kreditu prenesena s društva Hoteli Helios d.d. na društvo Helios Faros d.d. statusnom promjenom odvajanja s osnivanjem novog društva sukladno odredbi čl. 550.a Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 111/93, 34/99, 121/99, 52/00, 118/03, 107/07, 146/08, 137/09, 125/11, 152/11, 111/12, 68/13 i 110/15; dalje: ZTD). Takav zaključak slijedi iz dostavljenog revizijskog izvješća društva Helios Faros d.d., kojeg je izradila revizorska tvrtka DTTC Consulting i revizija d.o.o., Varaždin, u svibnju 2013. godine prema kojem je obveza prema Hrvatskoj banci za obnovu i razvitak uvrštena među dugotrajne obveze, kao rok vraćanja naveden je 30. lipnja 2014. (sukladno Ugovoru o kreditu), te su navedeni dospjeli iznosi glavnice i kamata za 2012. godinu. Nadalje, iz prijedloga za otvaranje predstečajnog postupka, i prijedloga plana restrukturiranja, koji su potpisani i ovjereni od strane društva Helios Faros d.d. proizlazi da je tuženik uvršten među vjerovnike tog dužnika. Tužitelji u žalbi osporavaju takve zaključke prvostupanjskog suda tvrdeći da se prijenos tražbine može utvrditi samo na temelju plana podjele. Točno je da je na temelju plana podjele moguće utvrditi dijelove imovine, obveza i pravnih odnosa koji su preneseni na novo društvo. Međutim, tužitelji su tužbeni zahtjev temeljili na tvrdnji da nije riječ o obvezi dužnika Helios Faros d.d., već je to obveza društva Hoteli Helios d.d., odnosno da predmetna obveza nije planom podjele prenesena na novo društvo (društvo dužnika), pa su stoga upravo tužitelji u skladu s odredbom čl. 219. ZPP-a bili dužni predložiti dokaze na tu okolnost. Naime, prema čl. 219. ZPP-a svaka stranka je dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev i kojima pobija navode i dokaze protivnika. Dužnost iznošenja činjeničnih tvrdnji i predlaganja dokaza nije obveza stranke prema parničnom protivniku, a ni prema sudu, već u svojoj biti - specifična obveza prema samoj sebi. Navođenjem relevantnih činjenica i predlaganjem efikasnih dokaza, stranka ostvaruje povoljnije izglede za svoj uspjeh u parnici. Svaka stranka treba dokazati istinitost o postojanju činjenica koje su za nju povoljne, na kojima zasniva svoje zahtjeve i prigovore, osim ako iz zakona ne proizlazi drugačije. Dužnost dokazivanja tzv. negativnih činjenica tereti u određenim situacijama stranku koja se poziva na nepostojanje određene činjenice, ako od tog nepostojanja zavisi osnovanost njezinog zahtjeva. U konkretnom slučaju tužitelji su tvrdili da nije došlo do prijenosa obveze na novo društvo (društvo dužnika Helios Faros d.d.), a posljedično tome i da ne postoji tuženikova tražbina prema dužniku Helios Faros d.d. u stečaju, što predstavlja tužbeni zahtjev, pa je stoga na njima bio teret dokaza te činjenice. Međutim, tužitelji na tu okolnost nisu predložili izvesti nikakve dokaze, niti su dostavili plan podjele, pa stoga u situaciji kada tužitelji nisu predložili nikakve dokaze, dok je tuženik dostavio u spis određenu dokumentaciju iz koje (posredno) proizlazi da je došlo do prijenosa obveze na društvo dužnika, tada valja zaključiti da tužitelji svoje tvrdnje nisu dokazali, odnosno da su tuženici dokazali suprotno, da je podjelom društva Hoteli Helios d.d. obveza iz Ugovora o kreditu prenesena na novo društvo Helios Faros d.d. Uslijed navedenog, žalbeni navodi tužitelja istaknuti u tom smjeru ukazuju se u cijelosti neosnovanim.

17. Prvostupanjski sud je u obrazloženju pobijane odluke naveo da nije nastupila zastara tuženikova potraživanja jer nije protekao trogodišnji zastrani rok iz odredbe čl. 226. Zakona o obveznim odnosima. Prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo ocijenivši da je riječ o anuitetima sukladno odredbi čl. 226. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Uz navedeno, a imajući u vidu da je Ugovor o kreditu sklopljen 2003. godine, to se u konkretnom slučaju imaju primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01; dalje: ZOO/91).

18. Ugovorom o kreditu definirana je otplata kredita u 16 polugodišnjih rata od kojih prva dospijeva na naplatu 30. lipnja 2006.; kamatna stopa iznosi 2% godišnje, a obračunava se i naplaćuje tromjesečno na iskorišteni iznos kredita, obračun se vrši na bazi proporcionalne metode. Ukoliko korisnik kredita dospjele obveze na ime rata, kamata i naknada ne podmiri u roku dospijeća, obvezan je na dospjele i nepodmirene iznose platiti zateznu kamatu u visini ugovorene kamatne stope uvećano za 50% sukladno Odluci o kamatnim stopama banke. Imajući u vidu ovakve ugovorne odredbe, ne proizlazi da se radi o anuitetnoj otplati kod koje se glavnica i kamate otplaćuju u jednakim, unaprijed određenim povremenim svotama, već se radi o otplati u obrocima. To iz razloga što se glavnica otplaćuje u 16 polugodišnjih rata, dok se (redovne) kamate obračunavaju i naplaćuju tromjesečno, pa stoga proizlazi da nije riječ o anuitetima kod kojih se u jednakim, unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate.

19. S obzirom na to da je Ugovorom definirana otplata kredita u obrocima, to se na pitanje zastare u ovome slučaju ne može primijeniti odredba čl. 226. ZOO-a, odnosno odredba čl. 372. ZOO/91. To iz razloga što je Ugovorom određena otplata kredita u obrocima, a ne u anuitetima, a u odredbi čl. 372. st. 2. ZOO/91 izričito je navedeno da vrijedi za anuitete kojima se u jednakim unaprijed određenim povremenim iznosima otplaćuju glavnica i kamate, ali ne vrijedi za otplate u obrocima i druga djelomična ispunjenja. Za takve tražbine vrijede zastarni rokovi utvrđeni za pravni posao iz kojeg nastaju takve tražbine, već prema tome kakva je njihova pravna osnova. S obzirom na to da se ovdje radi o ugovoru o kreditu sklopljenom između pravnih osoba, zastarni rok iznosi tri godine sukladno odredbi čl. 374. ZOO/91. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije i računovodstvo Ante Beusa, dipl.oec., proizlazi da je najstarije potraživanje glavnice dospjelo 31. prosinca 2011. Kako je tuženik podnio prijavu tražbine u predstečajnom postupku nad dužnikom Helios Faros d.d. 27. ožujka 2014., time je prekinut tijek zastare u smislu odredbe čl. 388. ZOO/91, odnosno, odredbe čl. 78. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“ broj: 108/12, 144/12, 81/13 i 112/13), te je zastara ponovno počela teći nakon izvršnosti odluke o obustavi predstečajnog postupka. Nakon toga je rješenjem Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj St-9/2015 od 23. ožujka 2016. otvoren stečajni postupak nad dužnikom Helios Faros d.d. te je tuženik podnio prijavu tražbine u stečaj i to u razdoblju od donošenja rješenja o otvaranju stečajnog postupka 23. ožujka 2016. pa do 29. travnja 2016. kada je održano ispitno ročište na kojem je utvrđena tuženikova tražbina u iznosu od 629.962,73 kn kao tražbina II. višeg isplatnog reda. Naime, iako prvostupanjski sud nije ispitao činjenicu kada je tuženik prijavio tražbinu u stečajnom postupku, tuženik je to nesporno učinio prije 29. travnja 2016.. S obzirom na dospijeće najstarijeg iznosa tuženikova potraživanja glavnice, te uzevši u obzir prekid zastare podnošenjem prijave u predstečajnom (i stečajnom) postupku nad dužnikom Helios Faros d.d., proizlazi da nije protekao trogodišnji zastarni rok iz odredbe čl. 374. ZOO/91, odnosno da tuženikovo potraživanje nije zastarjelo. Što se tiče potraživanja kamata, iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka proizlazi da je najstarije potraživanje redovnih kamata dospjelo 31. ožujka 2012., a zateznih kamata 7. ožujka 2012., pa imajući u vidu zastarni rok od tri godine propisan odredbom čl. 372. st. 1. ZOO/91, te prijavu tražbine u predstečajnom postupku (27. ožujka 2014.), proizlazi da ni potraživanje kamata nije zastarjelo.

20. Neosnovano tuženik osporava pravilnost nalaza i mišljenja vještaka Ante Beusa, dipl.oec. Predmetni nalaz i mišljenje izradila je stručna osoba, argumentirano i nepristrano, sukladno pravilima struke, pri čemu se vještak očitovao o primjedbama tužitelja podneskom od 18. kolovoza 2024. Uz navedeno, vještak se dodatno, na ročištu održanom 18. listopada 2024. očitovao na sve primjedbe tužitelja, odgovorio na sva pitanja i dao sva razjašnjenja. Stoga se svi navodi tužitelja kojima se osporava pravilnost danog nalaz i mišljenja ukazuju neosnovanim.

21. I podredno, napominje se da čak i u slučaju da je tuženikovo potraživanje zastarjelo, on bi ipak imao pravo namiriti svoje potraživanje (ali samo za glavnicu) iz hipotekom opterećenih nekretnina budući da je tuženikovo potraživanje osigurano hipotekom koja je upisana u zemljišnoj knjizi (na temelju Sporazuma o zasnivanju založnog prava na nekretninama radi osiguranja novčane tražbine koja je nastala po osnovi Ugovora o kreditu broj DT-8/03 od 3. srpnja 2003. koji je solemniziran po javnom bilježniku Anti Iliću iz Zagreba pod poslovnim brojem OU-382/03). To iz razloga što je odredbom čl. 368. st. 1. ZOO/91 propisano da kad protekne vrijeme zastare, vjerovnik čije je potraživanje osigurano zalogom ili hipotekom može se namiriti samo iz opterećene stvari ako je drži u rukama ili ako je njegovo pravo upisano u javnoj knjizi. Međutim, zastarjela potraživanja kamata i drugih povremenih davanja ne mogu se namiriti ni iz opterećene stvari (čl. 368. st. 2. ZOO/91).

22. Slijedom svega navedenog, slijedi da je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, a preostalim žalbenim navodima tužitelji nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

23. Stoga je na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a žalba tužitelja odbijena kao neosnovana i pobijana presuda potvrđena.

24. Tuženik je na sjednici vijeća održanoj sa strankama postavio zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka koji se odnosi na sudsku pristojbu na tužbu u iznosu od 664,00 EUR, sudsku pristojbu na odgovor na žalbu u iznosu od 1.328,00 EUR i sudsku pristojbu na odgovor na žalbu u iznosu od 1.328,00 EUR, sveukupno 3.320,00 EUR.

25. Prema odredbi čl. 164. st. 3. ZPP-a zahtjev za naknadu troškova stranka je dužna staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima; a ako je riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, stranka je dužna zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu o kojem sud treba da odluči.

26. U konkretnom slučaju tuženik je nepravovremeno postavio predmetni trošak. To iz razloga što je trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu bio dužan postaviti do završetka raspravljanja, a trošak sudskih pristojbi na odgovore na žalbe u samim tim podnescima. Kako tuženik to nije učinio, već je zahtjev za naknadu tih troškova postavio tek na sjednici vijeća održanoj sa strankama, to je njegov zahtjev nepravovremen, pa ga je bilo potrebno odbaciti. Stoga je na temelju odredbe čl. 164. ZPP-a u vezi s odredbom čl. 166. ZPP-a tuženikov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka odbačen kao nepravovremen.

Zagreb, 26. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Marina Veljak