REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-411/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Jagode Crnokrak, predsjednice vijeća, Dubravke Matas, sutkinje izvjestiteljice i Gorane Aralica Martinović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Enex, d.o.o., OIB: 19278788284, Zagreb, Jarunska obala 23, kojeg zastupa punomoćnik Frane Dobrović, odvjetnik u Rijeci, protiv tuženika Cestorad d.d., OIB: 75943472386, Vinkovci, Duga 23, kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Banić, odvjetnik u Vinkovcima, radi isplate iznosa od 1.159.353,26 EUR, radi odlučivanja o žalbi tužitelja protiv dijela presude Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-191/2024-104 od 25. studenoga 2024., u sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Osijeku poslovni broj P-191/2024-104 od 25. studenoga 2024., u točkama I. i II. izreke.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Osijeku označenom u izreci je presuđeno: I. Zahtjev tužitelja Enex, d.o.o., OIB:1927878284, Zagreb, Jarunska obala 23, da mu tuženik Cestorad d.d., OIB:75943472386, Vinkovci, Duga 23, plati iznos od 1.159.353,26 EUR (slovima: milijunstopedesetdevettisućatristopedesettri eura i dvadesetšest centi) sa zakonskom zateznom kamatom po stopi u visini prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećano za pet postotnih poena, tekućom od 26. rujna 2017. pa do isplate, odbija se kao neosnovan.

II. Nalaže se tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 180.293,40 EUR (slovima: stoosamdesettisućadvjestodevedesettri eura i četrdeset centi).

III. Zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 17.280,00 EUR (slovima: sedamnaesttisućadvjestoosamdeset eura) odbija se kao neosnovan.

2. Prema obrazloženju, sud je primijenio odredbe čl. 171. st. 5. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj: 57/96, 29/99, 42/00 i 173/03; dalje: OZ), čl. 195., čl. 196., čl. 198., čl. 233., čl. 245. i čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO), čl. 57. st. 1., čl. 71. st. 2. i čl. 81. st. 5. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“ broj: 108/12, 144/12, 81/13 i 112/13; dalje: ZFPPN) te čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. st. 1. Zakona o parničnom postupku te Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj :142/12, 103/14, 118/14, 107/15 i 37/22; dalje: OT) i Tarife sudskih pristojbi iz Zakona o sudskim pristojbama(„Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 26/03 - pročišćeni tekst, 125/11 i 157/13) i Uredbe o tarifi sudskih pristojbi („Narodne novine“ broj: 118/18, 53/19 i 92/21).

3. Tužitelj je podnio žalbu iz svih žalbenih razloga protiv navedene presude u točkama I. i II. izreke s prijedlogom za preinačenje na način da sud prihvati tužbeni zahtjev u cijelosti, uz dosudu parničnog, kao i žalbenog troška u iznosu od 18.402,75 EUR za sastav, 4.600,68 EUR za PDV i sudske pristojbe po odluci suda. Ukazuje kako Vrhovni sud Republike Hrvatske u točki 16. obrazloženja revizije, jasno ističe kako je potraživanje tuženika temeljem presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-328/00-23 od 26. svibnja 2003. namireno u ovršnom postupku poslovni broj Ovr-867/2003, slijedom čega ova tražbina više ne egzistira. Na ročištu održanom u ponovljenom postupku tuženik, tvrdi da bi pored (otpale) osnove prigovora prijeboja, imao i drugu pravnu osnovu svoga potraživanja i to iz razloga što je tužitelj postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. Potpuno je nejasno i neispitivo na koji je to način sud prvoga stupanja utvrdio visinu navodne tražbine tuženika obzirom da na tu okolnost tuženi nije predložio niti jedan dokaz, pa sud to nije niti mogao utvrđivati. Postupanjem prvostupanjski sud u pobijanoj presudi čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka obzirom da odlučuju suprotno zauzetom stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izvan zahtjeva postavljenog od strane tuženika te čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, a pritom odlučuje i suprotno materijalnom pravu. Tužitelj ovdje ponovno ukazuje na odredbu čl. 200. ZOO-a kojim su propisani slučajevi kada je prijeboj isključen, kao i zastara za izjavljivanje prigovora prijeboja osnovom tražbine po pravomoćnoj i ovršnoj presudi Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-382/2000-24 istekla je i prije nego što se tužitelj u ovršnom postupku naplatio od Republike Hrvatske. Pored svega ostalog, sud prvoga stupanja nije donio pravilnu odluku niti vezano za prigovor nemogućnosti stavljanja u prijeboj tražbine koja u predstečajnoj nagodbi (u postupku vođenim nad tužiteljem) nije niti prijavljena niti utvrđena, obzirom da bi trebalo biti notorno da se u prijeboj s osnovanom novčanom tražbinom tužitelja ne može stavljati nepostojeća tražbina osnovom koje je davno ranije zasnovano razlučno pravo. S obzirom da u ponovljenom postupku prvostupanjski sud nije postupio u skladu s jasnom uputom izloženom u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske to tužitelj ističe kako je opisanim postupanjem ostvarena povreda i Ustavom Republike Hrvatske, kao i Konvencijom o zaštiti ljudskih prava zajamčenih mu prava na pristup sudu i jednakost svih pred zakonom. U prilogu žalbe dostavlja rješenje Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj Gž-Ovr-1520/2024-2 od 22. listopada 2024., koje rješenje je tužitelj zaprimio tek po donošenju ovdje pobijane presude, kojim rješenjem je odbijena žalba ovdje tuženika uložena protiv rješenja Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-1351/2023-7 od 13. svibnja 2024., a kojim je odbačen prigovor tuženika kao treće osobe da bi postupak naplate protiv Republike Hrvatske bio nezakonit. Drugim riječima rečeno, pravomoćnom je sudskom odlukom otklonjena teza i tvrdnja tuženika kako tužitelj ne bi imao pravo od Republike Hrvatske naplatiti tražbinu koja proizlazi iz ovršne isprave, odnosno tom je pravomoćnom odlukom otklonjen isti prigovor koji je tuženik isticao u ovome parničnom postupku.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19; dalje: ZPP), u granicama žalbenih razloga, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

6. Predmet ovoga spora je tužiteljev zahtjev za isplatom iznosa od 1.159.353,26 EUR na ime naplaćenog s njegovih računa, a na temelju osnove koja je naknadno otpala.

7. Prvostupanjski sud nije učinio niti jednu povredu odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Pobijana presuda je jasno i vrlo detaljno obrazložena i ne sadrži proturječnosti. Osim toga, prvostupanjski sud je dao jasne razloge o odlučnim činjenicama na kojima je zasnovao svoju odluku i na koje je pravilno primijenio odredbe materijalnog prava.

8. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je:

- tuženik kao ovrhovoditelj protiv tužitelja kao ovršenika pred Trgovačkim sudom u Rijeci ishodio rješenje o ovrsi poslovni broj Ovr-867/2003 od 22. ožujka 2004., a koje je doneseno na temelju pravomoćne presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-328/00-24 od 26. svibnja 2003, radi naplate iznosa od 2.315.649,00 kn na ime glavnice duga s pripadajućim zateznim kamatama i parničnim troškom u iznosu od 72.218,00 kn s pripadajućim zateznim kamatama na taj trošak te ovršni trošak u iznosu od 33.499,20 kn. Tim je rješenjem određen prijenos ovršenikove tražbine prema Republici Hrvatskoj i to prijenos umjesto isplate te je ujedno zabranjeno ovršeniku, ovdje tužitelju da tražbinu iz toga rješenja naplati od svoga dužnika Republike Hrvatske ili da njome raspolaže, pa je na toj tražbini tuženik stekao založno pravo,

- tužitelj u ovršnom postupku poslovni broj Ovr-2418/17 koji se vodi kod Trgovačkog suda u Rijeci povodom zahtjeva za izravnu naplatu putem FINA-e, 18. travnja 2017. naplatio cjelokupno potraživanje od Republike Hrvatske uključujući i potraživanje tuženika za koje je bilo tužitelju zabranjeno da ga naplati,

- tuženik potom kao ovrhovoditelj podnio Trgovačkom sudu u Rijeci prijedlog za nastavak ovrhe te je sud donio rješenje poslovni broj Ovr-40/17-5 od 19. srpnja 2017, ispravljeno rješenjem od 24. kolovoza 2017., kojim je nastavio ovrhu koju je odredio rješenjem poslovni broj Ovr-867/03 od 22. ožujka 2004. na ovršenikovoj novčanoj tražbini koju ima prema Republici Hrvatskoj te odredio ovrhu pljenidbom i prijenosom ovršenikovih sredstava na svim njegovim računima i oročenim novčanim sredstvima kod svih banaka kod kojih ovršenik ima račune,

- na temelju ovršnog rješenja poslovni broj Ovr-40/17 s računa tužitelja kao ovršenika su na račun tuženika kao ovrhovoditelja prenesena novčana sredstva 25. rujna 2017. u iznosu od 8.697.594,86 kn i iznos od 37.552,31 kn, odnosno ukupno 8.735.147,17 kn,

- predmetno rješenje poslovni broj Ovr-40/17 rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6287/2017 od 7. studenog 2017. preinačeno je te je odbijen ovrhovoditeljev prijedlog za promjenu predmeta i sredstva ovrhe i naloženo ovrhovoditelju (ovdje tuženiku) naknaditi tužitelju trošak u iznosu od 19.475,00 kn,

- parnične stranke bile su u poslovnom odnosu u kojem je tuženik za tužitelja bio podizvođač na izgradnji ceste koju je naručilo Ministarstvo obrane Republike Hrvatske, što je u cijelosti izvršeno.

9. Mišljenje je ovoga suda kako je prvostupanjski sud na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno-pravne odredbe o stjecanju bez osnove (čl. 1111. ZOO-a), prijeboju (čl. 195. ZOO-a) i zastari (čl. 233. i čl. 245. ZOO-a).

10. Žalitelj neosnovano smatra da se tuženikova i njegova tražbina ne mogu prebiti, pri čemu zanemaruje svoje protupravno postupanje naplate tražbine od Republike Hrvatske. Iz obrazloženja rješenja ovoga suda poslovni broj Pž-6287/2017 od 7. studenoga 2017. na stranici 4. proizlazi kako se Cestorad d.d. ima pravo odvojeno namiriti na zaplijenjenoj novčanoj tražbini Enex d.o.o. prema Republici Hrvatskoj, kao i da je Cestorad d.d. prijavio svoju tražbinu u predstečajnom postupku nad Enex d.o.o. te se nije odrekao svog prava na odvojeno namirenje.

11. Naime, predmetnu problematiku glede pitanja namirenosti tuženika kao ovrhovoditelja i posljedično njegovog prigovora prijeboja, valja promatrati kroz prizmu odredbi Ovršnog zakona i to posebice odredbe čl. 171. st. 4. OZ-a koji određuje da se ovrhovoditelj namirio samim prijenosom tražbine, pljenidba je provedena danom dostave rješenja o ovrsi ovršenikovom dužniku (čl. 152 .st. 2. OZ-a) a prijenos tražbine je proveden dostavom rješenja istome (čl. 162. st. 1. OZ-a). No, samim prijenosom tražbine po čl. 171. st. 4. OZ-a ne oslobađa se tužitelj kao dužnik svake daljnje odgovornosti glede tražbine, jer isti članak u stavku 5. određuje da prijenos tražbine umjesto isplate ne utječe na odgovornost ovršenika za istinitost i naplativost prenesene tražbine. Tijekom postupka je nedvojbeno utvrđeno kako je tužitelj protivno zabrani iz rješenja o ovrsi istu tražbinu (prenesenu na tuženika) ovršio u drugom ovršnom postupku s namjerom izravno onemogućiti tuženika u naplati tražbine od Republike Hrvatske, čime je svakako postupio protivno načelu savjesnosti i poštenja. Imajući u vidu sve navedeno, ovaj sud nalazi kako tuženik nije bespravno zadržao predmetni iznos, kojim je ustvari naplatio svoje radove izvedene za tužitelja.

11.1. Netočno žalitelj navodi kako je rješenjem Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Ovr-1351/2023-7 od 13. svibnja 2024. odbačen prigovor tuženika kao treće osobe da bi postupak naplate protiv Republike Hrvatske bio nezakonit, jer je iz toga rješenja vidljivo kako je prigovor odbačen kao nedopušten jer je ovrha dovršena i to 18. travnja 2017. Iz toga proizlazi pravilnost stava suda o zastari, kojeg prihvaća i ovaj sud (točka 30.-33. obrazloženja pobijane presude).

12. Prvostupanjski sud je u jasno i detaljno obrazloženoj odluci o parničnim troškovima pravilno primijenio odredbe čl. 154. st. 1., čl. 155. i čl. 164. st. 1. ZPP-a i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a potrebno je napomenuti kako žalitelj ne navodi poseban razlog osporavanja pravilnosti odluke o parničnim troškovima. Budući da je tužitelj izgubio spor u cijelosti nisu mu mogli biti priznati ni troškovi revizije s kojom je uspio.

13. Budući da žalitelj u žalbi nije iznio ni jedan argumentirani žalbeni razlog zbog kojeg bi ovaj sud opravdano posumnjao u pravilnost pobijane odluke niti je uspješno osporio utvrđenja suda prvog stupnja, zaključak je ovog suda kako je presuda pravilna i zakonita. Zbog toga je valjalo na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti tužiteljevu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu u navedenom dijelu.

Zagreb, 26. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Jagoda Crnokrak