REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SESVETAMA
Industrijska cesta 15, Sesvete
Poslovni broj: P-477/2024-62
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Sesvetama, po sucu pojedincu Andrei Herendić u pravnoj stvari tužiteljice IL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Igor Mucalo, odvjetnik, protiv tuženika OTP banka d.d. iz Splita, Domovinskog rata 61, OIB: 52508873833, kojeg zastupa punomoćnica Sanja Vukina, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Vukina i Partneri, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 13. siječnja 2025., u prisutnosti punomoćnika tužiteljice i zz punomoćnika tuženika, 26. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, da tužitelju IL, OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 917,68 EUR uvećano za pripadajuće zatezne kamate koje se određuju od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. prosinca 2007. po stopi od 15 % godišnje, od 1. siječnja 2008. pa do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. pa do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine na iznos od:
-4,41 EUR koje teku od 7. travnja 2007. do isplate;
-4,32 EUR koje teku od 12. svibnja 2007. do isplate;
-4,34 EUR koje teku od 9. lipnja 2007. do isplate;
-4,29 EUR koje teku od 11. srpnja 2007. do isplate;
-4,34 EUR koje teku od 11. kolovoza 2007. do isplate;
-4,34 EUR koje teku od 11. rujna 2007. do isplate;
-4,28 EUR koje teku od 11. listopada 2007. do isplate;
-4,33 EUR koje teku od 13. studenoga 2007. do isplate;
-4,31 EUR koje teku od 11. prosinca 2007. do isplate;
-4,38 EUR koje teku od 11. siječnja 2008. do isplate;
-4,44 EUR koje teku od 12. veljače 2008. do isplate;
-4,52 EUR koje teku od 11. ožujka 2008. do isplate;
-4,45 EUR koje teku od 11. travnja 2008. do isplate;
-4,36 EUR koje teku od 10. svibnja 2008. do isplate;
-4,39 EUR koje teku od 11. lipnja 2008. do isplate;
-4,38 EUR koje teku od 10. srpnja 2008. do isplate;
-4,35 EUR koje teku od 12. kolovoza 2008. do isplate;
-4,36 EUR koje teku od 11. rujna 2008. do isplate;
-4,49 EUR koje teku od 11. listopada 2008. do isplate;
-8,61 EUR koje teku od 11. studenoga 2008. do isplate;
-8,77 EUR koje teku od 13. studenoga 2008. do isplate;
-8,53 EUR koje teku od 11. prosinca 2008. do isplate;
-8,95 EUR koje teku od 13. siječnja 2009. do isplate;
-9,09 EUR koje teku od 13. veljače 2009. do isplate;
-9,22 EUR koje teku od 13. ožujka 2009. do isplate;
-8,97 EUR koje teku od 11. travnja 2009. do isplate;
-8,91 EUR koje teku od 12. svibnja 2009. do isplate;
-8,87 EUR koje teku od 11. lipnja 2009. do isplate;
-8,94 EUR koje teku od 11. srpnja 2009. do isplate;
-8,80 EUR koje teku od 11. kolovoza 2009. do isplate;
-8,86 EUR koje teku od 11. rujna 2009. do isplate;
-8,76 EUR koje teku od 13. listopada 2009. do isplate;
-8,85 EUR koje teku od 11. studenoga 2009. do isplate;
-8,80 EUR koje teku od 11. prosinca 2009. do isplate;
-13,95 EUR koje teku od 13. siječnja 2010. do isplate;
-14,16 EUR koje teku od 12. veljače 2010. do isplate;
-14,14 EUR koje teku od 11. ožujka 2010. do isplate;
-14,33 EUR koje teku od 13. travnja 2010. do isplate;
-14,68 EUR koje teku od 13. svibnja 2010. do isplate;
-14,86 EUR koje teku od 11. lipnja 2010. do isplate;
-15,34 EUR koje teku od 13. srpnja 2010. do isplate;
-14,72 EUR koje teku od 12. kolovoza 2010. do isplate;
-16,06 EUR koje teku od 11. rujna 2010. do isplate;
-15,47 EUR koje teku od 13. listopada 2010. do isplate;
-16,08 EUR koje teku od 11. prosinca 2010. do isplate;
-16,76 EUR koje teku od 13. siječnja 2011. do isplate;
-15,99 EUR koje teku od 11. veljače 2011. do isplate;
-16,23 EUR koje teku od 11. ožujka 2011. do isplate;
-15,89 EUR koje teku od 12. travnja 2011. do isplate;
-16,66 EUR koje teku od 11. svibnja 2011. do isplate;
-17,21 EUR koje teku od 10. lipnja 2011. do isplate;
-17,18 EUR koje teku od 11. lipnja 2011. do isplate;
-17,42 EUR koje teku od 12. srpnja 2011. do isplate;
-20,06 EUR koje teku od 11. kolovoza 2011. do isplate;
-17,55 EUR koje teku od 13. rujna 2011. do isplate;
-17,27 EUR koje teku od 11. studenoga 2011. do isplate;
-17,18 EUR koje teku od 9. prosinca 2011. do isplate;
-17,61 EUR koje teku od 12. siječnja 2012. do isplate;
-17,79 EUR koje teku od 11. veljače 2012. do isplate;
-17,88 EUR koje teku od 10. ožujka 2012. do isplate;
-17,71 EUR koje teku od 6. travnja 2012. do isplate;
-17,78 EUR koje teku od 11. svibnja 2012. do isplate;
-17,88 EUR koje teku od 12. lipnja 2012. do isplate;
-17,73 EUR koje teku od 12. srpnja 2012. do isplate;
-17,71 EUR koje teku od 19. srpnja 2012. do isplate;
-190,38 EUR koje teku od 19. srpnja 2012. do isplate;
sve u roku od 15 dana.
II Nalaže se tuženiku da tužiteljici naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.200,59 EUR, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 26. veljače 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljica u tužbi navodi da je s pravnim prednikom tuženika Splitskom bankom d.d. sklopila Ugovor o kreditu broj 54337/06 od 24. listopada 2006. kojim je Splitska banka tužiteljici odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.200,00 CHF obračunatom prema kupovnom tečaju tuženika na dan korištenja kredita s rokom otplate od 84 mjeseca, odnosno 7 godina. Navodi da je tuženik kako društvo preuzimatelj pripojio Splitsku banku, a rješenjem Trgovačkog suda u Splitu posl. br. Tt- 18/9779-4 od 3. prosinca 2018. pripajanje je upisano u sudski registar. Navodi da je sukladno čl. 541. st. 2. Zakona o trgovačkim društvima upisom pripajanja u sudski registar suda sjedišta društva preuzimatelja, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja te tuženik time postaje univerzalni pravni slijednik Splitske banke d.d. Ističe da Ugovor o kreditu predstavlja tipski i adhezijski ugovor jer ga je tuženik unaprijed sastavio te je isključio bilo kakvu mogućnost pregovaranja i mijenjanja sadržaja Ugovora. Navodi da je čl. 4. i 9. Ugovora o kreditu ugovorena početna kamatna stopa od 6,99 % godišnje koje ja promjenjiva temeljem jednostrane odluke tuženika. Člankom 1. i 10. Ugovora o kreditu ugovorena je obveza tužitelja za povrat iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan plaćanja za CHF. Navodi da se o navedenim ugovornim odredbama nisu vodili pojedinačni pregovori, pa se iste sukladno Direktivi Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima koje se protive načelu savjesnosti i poštenja, nepoštenim odredbama (dalje Direktiva 93/13 EEZ) smatraju nepoštenim jer su na štetu potrošača prouzročile znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlih iz Ugovora o kreditu. Navodi da je čl. 3. st. 2. Direktive 93/13 EEZ propisano da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Ističe da su navedene odredbe direktive inkorporirane u hrvatsko zakonodavstvo. Smatra da su odredbe čl. 4 i 9 Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa temeljem jednostrane odluke tuženika ništetne. Ističe da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. (kolektivna presuda za kamatu) potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Navodi da je kolektivnom presudom za kamatu utvrđeno da ugovorna odredba koja promjenu ugovorene kamate čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja-banke, bez da istovremeno precizno odredi uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Navodi da je kolektivnom presudom za kamatu utvrđeno da su odredbe potrošačkih ugovora o kreditu kojima se promjena kamatne stope čine ovisnom o odluci banke nepoštene, pa prema tome i ništetne. Navodi da je tuženik tužitelju u Ugovoru o kreditu suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuo odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi, sukladno odluci tuženika (bez ikakvih objektivnih parametara) te tužitelj ni na koji način nije mogao prigovarati navedenoj odredbi. Navodi da su i odredbe čl. 1 i 10 Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena obveza plaćanja iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) ništetne. Ističe da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. (kolektivna presuda za valutnu klauzulu) potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu u kojem je presuđeno da je tuženik u razdoblju od 1. listopad 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima na donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Navodi da je isti imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to člancima 81, 82 i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 135/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to čl. 96. i 97., te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navodi da je kolektivnom presudom za valutnu klauzulu utvrđeno da su banke znale za opisani rizik koji za sobom nosi švicarski franak kao valuta utočišta, a nisu na adekvatan način, usprkos svijesti o tome da potrošači to ne znaju i da im je zbog toga odredba kojom su glavnicu vezali za švicarski franak nerazumljiva o tome obavijestile potrošače, na način da svaki potrošač koji je vidio reklame dobij i razumljivo upozorenje kako bi na temelju toga bio u mogućnosti donijeti informiranu odluku hoće li prihvatiti rizik koji nosi odredba kojom se glavnica veže za švicarski franak ili neće. Navodi da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske utvrdio da u opisanim okolnostima ni jedna od tuženih banaka nije u odnosu na osobe i interese potrošača postupala obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima je glavnica veže uz valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Ističe da je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014) i čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača (NN 71/2007-56/2013) propisano da su odluke donesene u postupcima za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezujuće i u pojedinačnim postupcima u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane tuženika, odnosno utvrđenja ništetnom odredbi Ugovora o potrošačkim kreditima o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke i valutne klauzule u švicarskom franku. Stoga smatra da je sud u ovom postupku vezan za utvrđenja iz kolektivne presude za kamatu i kolektivne presude za valutnu klauzulu te može ispitivati utvrđenja iz navedenih pravosudnih presuda. Smatra da zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi ima pravo na povrat preplaćenih mjesečnih iznosa u odnosu na mjesečne iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka do kraja otplate kredita primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa od 6,99 % godišnje. Smatra i da zbog ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskom franku (CHF) ima pravo na povrat preplaćenih mjesečnih iznosa u odnosu na mjesečne iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku da je primijenjen tečaj švicarskog franka u odnosu na kunu na dan sklapanja Ugovora o kreditu. Navodi da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. zauzeo pravno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (13. lipnja 2014.). Stoga smatra da je nesporno da potraživanje tužitelja koje je predmet ovog postupka nije zastarjelo. Navodi da je prije pokretanja ovog postupka od tuženika zatražio da mu dostavi dokumentaciju koja je potrebna radi izračuna preplaćenih iznosa, ali tuženik isto nije dostavio do podizanja tužbe, pa se iz navedenoga može zaključiti da tuženik isto ne želi dati tužitelju, stoga tužitelj ne može postaviti određeni tužbeni zahtjev prije dostave navedenih podataka. Tijekom postupka kako joj je tuženik dostavio dokumentaciju i to promet po predmetnom kreditu te obavijesti o promjenama kamatnih stopa po predmetnom kreditu, tužiteljica specificira tužbeni zahtjev pa kako se radilo o preinaci tužbenog zahtjeva u fazi prethodnog postupka to je sud istu preinaku i dopustio temeljem čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, dalje u tekstu: ZPP). Također tijekom postupka tužiteljica djelomično povlači dio tužbenog zahtjeva, pa konačno specificiranim tužbenim zahtjevom traži da sud po osnovi razlike s osnove promjene kamatne stope između anuiteta prema obračunu tuženika primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope naloži tuženiku da isplati tužiteljici više plaćeni iznos od 6.914,27 HRK, te s osnove razlike valutne klauzule između anuiteta prema prodajnom tečaju tuženika važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema prodajnom tečaju tuženika važećem na dan isplate kredita naloži tuženiku da tužiteljici isplati više plaćeni iznos od 16.789,72 HRK. Predlaže i da sud naloži tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka.
2. Tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovu tužbenog zahtjeva te činjenice i razloge iznesene u tužbi. Ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije jer tužiteljica tužbom nije dokazala da bi izvršila ijednu uplatu na ime dospjelih anuiteta po predmetnom kreditu. Ističe da nije točno da tužiteljica u tužbi nije mogla postaviti određen zahtjev jer je tužiteljica u trenutku podnošenja tužbe imala sve podatke potrebne za postavljanje konkretnog zahtjeva, te nije točno da je tuženik dužan tužitelju dati dokumentaciju jer tužitelj i tuženik nisu ni u kakvom građansko- pravnom odnosu jer je predmetni kredit zatvoren. Navodi da je banka tijekom trajanja ugovornog odnosa postupala sukladno tada važećim propisima, te je svim svojim klijentima dostavljala sve isprave koje im je po zakonu bila dužna dostaviti, te smatra da tužiteljičina nemarnost pri čuvanja isprava u vezi kredita ne može teretiti tuženika. Osporava osnovu tužbenog zahtjeva i tijek zateznih kamata. Smatra da je potraživanje tužiteljice zastarjelo jer tužiteljica nije svojom radnjom (podnošenjem tužbe) prekinula zastaru. Također smatra da podnošenje kolektivne tužbe ne prekida zastaru, a tužiteljica nije bila stranka kolektivnog spora. Smatra da odredbe Ugovora o valutnoj obvezi i promjenjivosti kamatne stope nisu ništetne, već su iste dopuštene temeljem čl. 22. i 26. Zakona o obveznim odnosima. Navodi da su navedene odredbe u skladu s čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača jasne, lako razumljive i uočljive, a tužiteljica je o istima bila u razumnoj mjeri obaviještena. Ističe da su se uvjeti na tržištu naknadno nepredvidivo izmijenili i bili su rezultat izvanrednih okolnosti za koje tuženik nije odgovoran, niti je za njih mogao znati, a niti je na njih mogao utjecati. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u povodu kolektivne tužbe pod posl. br. P- 1401/12 ne obvezuje sud u ovom postupku pokrenutom zbog navodnog stjecanja bez osnove. Navodi da na temelju odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača odluka donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete, a ne radi stjecanja bez osnove. Napominje da su predmet ocjene kolektivnog spora bili kunski krediti s valutnom klauzulom vezanom uz CHF, uz promjenjivu kamatnu stopu, koje su banke odobravale na duže razdoblje od 15-30 godina, a koji su bili namjenski krediti i to u pravilu stambeni krediti. Navodi da je predmet ovog spora nenamjenski ugovor o kreditu kojeg je tužiteljica podigla bez namjene i isplaćen je na račun korisnika kredita s rokom otplate od sedam godina. Stoga smatra da se u konkretnom slučaju radi o potpuno drugačijem ugovoru o kreditu za razliku od dugoročnih stambenih kredita s valutnom klauzulom vezanom uz CHF i promjenjivom kamatnom stopom. Osporava tužiteljici svojstvo potrošača, te da bi se u konkretnom slučaju radilo o potrošačkom ugovoru u smislu Zakona o zaštiti potrošača, a koji definira da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Smatra da je tužiteljica dužna u tužbi dokazati svoje svojstvo potrošača, a što ista ne dokazuje. Smatra da se iz historijata tužbe može izvesti zaključak da tužiteljica podnosi tužbu radi povrata stečenog bez osnove, a za koji institut Zakon o obveznim odnosima predviđa opći zastarni rok od pet godina, a koji po mišljenju tuženika teče od svakog pojedinog iznosa anuiteta za koji tužiteljica smatra da je preplatila, a kako je tužba podnesena 17. lipnja 2019. to tuženik ističe prigovor zastare za sve iznose iz tužbe dospjele prije 17. lipnja 2014. Ukoliko kolektivna tužba ipak prekida zastaru tuženik smatra da je i u tom slučaju cjelokupno potraživanje iz tužbe u zastari. Navodi da su nakon 13. lipnja 2019. zastarjeli u cijelosti svi zahtjevi jer je nakon navedenoga datuma istekao petogodišnji zastarni rok od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2012, a koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., a tužiteljica je tužbu podnijela 17. lipnja 2019. Navodi da kolektivna tužba nije vjerovnikova radnja nego radnja treće osobe (podnositelja kolektivne tužbe), a niti se njome traži utvrđivanje, osiguranje ili ostvarenje pojedinog eventualnog prava za isplatu. Ističe da i Zakon o zaštiti potrošača izričito navodi da pokretanje i vođenje postupka temeljem kolektivne tužbe ne sprječava potrošača da pokrene postupak radi naknade štete ako smatra da mu je ista nastala, pritom ne navodeći posebne zastarne rokove niti mogućnost da kolektivna tužba prekida zastaru. Također navodi da do zaključenja glavne rasprave u postupku u kojem je donesena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 u povodu kolektivne tužbe Zakon o parničnom postupku nije poznavao institut kolektivne tužbe, te je isti postupak vođen temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/09), pa stoga nema mjesta primjeni čl. 502.c Zakona o parničnom postupku. Protivi se navodima tužiteljice da bi odredbe ugovora kojim je ugovoreno da je glavnica kredita vezana uz valutu CHF, tzv. valutna klauzula, te odredbe kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa bile ništetne. Ističe da je temeljem čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 37/2005, dalje ZOO), dopuštena valutna obveza, a čl. 26. ZOO-a dopušteno je ugovaranje promjenjive kamatne stope. Ističe da je u vrijeme sklapanja ugovora ugovorena kamatna stopa iznosila 6,99 %, a zakonska kamatna stopa je iznosila 15 %, pa sukladno čl. 26. st. 1. ZOO-a ugovorena stopa nije bila viša od stope zakonskih zateznih kamata, niti u trenutku sklapanja ugovora, niti za cijelo vrijeme trajanja ugovora. Navodi da je za potrebe sudskog postupka povodom kolektivne tužbe sud razmatrao građane koji su bili korisnici ugovora o kreditu u kojem je ugovorena valutna klauzula vezana uz švicarski franak, te promjenjiva kamatna stopa, a koje u skladu s odredbama Zakona o zaštiti potrošača naziva "potrošač", te smatra da je trebalo razmatrati "prosječnog potrošača", koji je zapravo zamišljeni tipični potrošač. Navodi da se u skladu s Direktivom o nepoštenoj poslovnoj praksi kao mjerilo prosječnog potrošača utvrđuje potrošač u razmjernoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan u pogledu svog tržišnog djelovanja, te da test prosječnog kupca nije statistički test i da se moraju uzeti u obzir socijalni, kulturni i jezični čimbenici pojedine zemlje, što moraju utvrditi nacionalni sudovi i tijela. Ističe da se u navedenim predmetima radi o punoljetnim, poslovno sposobnim osobama i o vremenu kada je lako dostupna svaka informacija i/ili pojašnjenje koje je potrebno potrošaču radi razjašnjenja dijelova ugovora koji mu eventualno nisu jasni. Vezano za promjenjivu kamatnu stopu iz čl. 4 i 9 Ugovora između stranaka tuženik smatra da je jasno, nedvojbeno i lako razumljivo da se radi o kamatnoj stopi koja se može promijeniti, s obzirom na riječ "promjenjiva". Kada i koliko će se promijeniti kamatna stopa ili tečaj za pojedine valute kroz godine koje dolaze nitko nije mogao znati, a tuženik je u svakom trenutku otplate kredita bio na raspolaganju tužiteljici radi svih dodatnih i detaljnih informacija o promjeni kamatne stope, a tužiteljica se tuženiku niti u jednom trenutku za vrijeme otplate kredita nije obratila sa zahtjevom za dodatno objašnjenje. Vezano za valutnu klauzulu iz čl. 1 i 15 Ugovora između stranaka tuženik ističe da je tužiteljica u čl. 15 Ugovora o kreditu potvrdila da je upoznata s promjenjivošću tečaja izabrane valute ugovora, koja se primjenjuje za izračun obveze u kunskoj protuvrijednosti, te da svjesno i dobrovoljno preuzima rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK, te tuženik za taj rizik nije odgovoran. Smatra da je navedeni članak smješten na jasno vidljivom mjestu i nije mogao ostati neprimijećen prilikom sklapanja Ugovora, te tužiteljica neutemeljeno tvrdi da nije bila svjesna rizika, kada je predmetna odredba jasna, uočljiva i lako razumljiva, a u vezi bilo kakvih nejasnoća bilo koje ugovorne odredbe mogla se obratiti tuženiku radi dodatnih razjašnjenja i pojašnjenja. Ističe da je u trenutku sklapanja Ugovora stanje tržišta, a time i kamatne stope bilo povoljno za tužiteljicu, pa je jasno zašto je ista u trenutku sklapanja ugovora izabrala baš ovu vrstu ugovora. Navodi da primjena valute švicarskog franka s odgovarajućom kamatnom stopom u odnosu na druge valute, primjerice EUR, bila je povoljnija u trenutku sklapanja ugovora i to je rizik na koji je tužiteljica pristala. Navodi da je tužiteljica imala mogućnost izbora između više ponuđenih kredita s različitim valutnim klauzulama i različitim kamatnim stopama i odluka za ovu vrstu ugovora bila je isključivo njena. Napominje da je bilo nemoguće predvidjeti kakvo će biti stanje tržišta u sljedećih pet ili više godina pa tuženik nije mogao obavijestiti tužiteljicu o nečemu o čemu sam nije imao nikakvih saznanja. Poziva se na odluku Suda EU broj S 186/16 u kojoj se navodi da se nepoštenost ugovorne odredbe treba cijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga morao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje ugovora s obzirom na to da ugovorna odredba može unijeti neravnotežu između stranaka. Tuženik smatra da je tužiteljicu prilikom potpisivanja ugovora upozorio na rizik ugovaranja valutne klauzule, kao i na mogućnost rasta ili pada tečaja švicarskog franka u odnosu na HRK, te smatra da događaji koji su uslijedili na globalnom ekonomskom tržištu predstavljaju izvanredne događaje koje nitko nije mogao predvidjeti pa ni tuženik. Stoga smatra da iz navedenih razloga nema osnove za njegovu odgovornost za povećanje mjesečnih anuiteta. Tijekom postupka u cijelosti osporava osnov i visinu tužbenog zahtjeva, te tijek zatezne kamate. Ističe da tužiteljica nema pravo na zakonske zatezne kamate jer tuženik nije bio nepošteni stjecatelj u smislu odredbe čl. 115. Zakona o obveznim odnosima te ništetnost pojedine ugovorne odredbe nužno ne znači da je jedna od ugovornih strana nepoštena.
3. Ovaj sud je dana 20. srpnja 2022. donio presudu posl. br. P-1373/2019- 36 kojom je pod točkom I izreke naložio tuženiku da tužiteljici isplati s osnove razlike promjene kamatne stope iznos od 6.914,27 HRK, uvećano za pripadajuće zatezne kamate na svaki pojedini iznos pobliže naveden u navedenoj točki presude, te pod točkom II izreke naložio tuženiku da tužiteljici isplati s osnove razlike valutne klauzule iznos od 16.789,72 HRK, uvećano za pripadajuće zatezne kamate na svaki pojedini iznos pobliže naveden u navedenoj točki presude, te je pod točkom III izreke odlučio o troškovima postupka.
4. Županijski sud u Osijeku je svojom presudom i rješenjem posl. br. Gž- 1861/2022-3 od 22. veljače 2024. pod točkom I izreke odbio žalbu tuženika kao djelomično neosnovanu i uvažio kao djelomično osnovanu, te je presudu Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-1373/2019-36 od 20. srpnja 2022. ispravljenu rješenjem Općinskog suda u Sesvetama poslovni broj P-1373/2019-44 od 31. kolovoza 2022. potvrdio dosuđujućem dijelu u točki II izreke presude, te ukinuo u dosuđujućem dijelu sadržanom u točki I izreke kao i u odluci o parničnom trošku (točka III izreke) i u tom dijelu predmet vratio sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.
5. Dakle, u ovoj fazi postupka potrebno je ponovno odlučiti vezano za dio tužbenog zahtjeva za isplatom više plaćenog iznosa od 6.914,27 HRK, odnosno što iznosi 917,68 EUR sukladno sada važećoj valuti u Republici Hrvatskoj temeljem Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj (NN 57/22, 88/22, dalje u tekstu: ZUE), a kako je to tužiteljica i specificirala podneskom od 3. siječnja 2025., a vezano za razliku promjene kamatne stope između anuiteta prema obračunu tuženika primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope, a s osnove ništetnosti odredbi čl. 4. i 9. Ugovora o kreditu broj 54337/06 od 24. listopada 2006. kojim je prednik tuženika Splitska banka tužiteljici odobrila kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 16.200,00 CHF.
6. U dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presliku Ugovora o kreditu broj 54337/06 od 24. listopada 2006. (list 7-9), izvod iz sudskog registra za tuženika (list 10-17), zahtjev tužiteljice za dostavu podataka (list 18), tješenje Trgovačkog suda u Splitu Tt-18/9779-4 (list 19), članak iz časopisa Pravo i porezi (list 40-42), članak iz časopisa Hrvatsko pravo u gospodarstvu (list 43), odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev 2245/17-4 i Rev-3142/56-2, te pravno shvaćanje od 30. siječnja 2020. (list 49-61), promet po kreditu broj 54337/06 (list 115-124 i 193-202), obavijesti o promjeni kamatne stope (list (125-127 i 188-190), izračun EKS-a i otplatni plan za Ugovor broj 54337/06 (list 136-138), te je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i porezno savjetovanje dipl. oec. PL iz Darfin d.o.o., te izvršio uvid u nalaz i mišljenje istog vještaka (list 172-182), otplatni plan (list 191-192), te je saslušao tužiteljicu kao stranku u postupku.
7. Temeljem tako provedenog dokaznog postupka sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužiteljice u cijelosti osnovan.
8. Nesporno je među strankama da je prednik tuženika Splitska banka d.d. kao davatelj kredita-banka s tužiteljicom kao korisnikom kredita dana 24. listopada 2006. sklopio Ugovor broj 54337/06 (list 7-9), a u koji je sud izvršio uvid. Uvidom u presliku predmetnog Ugovora utvrđeno je da se radi o nenamjenskom kreditu kako to proizlazi iz čl. 2. Ugovora, a ugovoreno je stavljanje na raspolaganje kredita u kunskoj protuvrijednosti koji odgovara protuvrijednosti od 16.200,00 CHF po kupovnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1. Ugovora), a uz rok otplate od 84 mjeseca (čl. 3. Ugovora), te kamatnu stopu koja na dan sklapanja Ugovora iznosi 6,99 % godišnje (čl. 4. Ugovora), a koja je promjenjiva u skladu Odlukom o visini kamatnih stopa ili drugim aktom Kreditora (čl. 9. Ugovora). Također je nesporno mijenjanje kamatnih stopa od početne 6,99 % godišnje na 7,90 % godišnje od 1. veljače 2007., te zatim na 8,90 % godišnje od 1. rujna 2008. i na 10,40 % godišnje od 10. siječnja 2010, a sukladno obavijestima o promjeni kamatne stope (list (125-127 i 188-190) u koje je i sud izvršio uvid.
9. Među strankama je sporno da li su dijelovi odredbi čl. 4. i 9. Ugovora vezani promjenjivu kamatnu stopu ništetni, te u svezi s time da li tužiteljica može osnovano od tuženika zahtijevati isplatu na ime neosnovano preplaćenih iznosa po osnovi promjene kamatne stope. Sporna je aktivna legitimacija tužiteljice, te da li je predmetni Ugovor potrošački, odnosno da li je potraživanje tužiteljice u zastari.
10. Tuženik prigovara tužiteljici svojstvo potrošača i ujedno da se ovdje ne radi o potrošačkom ugovoru. Međutim, tuženik posebno ne upire na određene okolnosti koje bi upućivale da se ovdje ne radi o tužitelju kao potrošaču, odnosno potrošačkom ugovoru.
11. Tužiteljica saslušana kao stranka u postupku navela je da već dvadeset godina radi u Domu za starije i nemoćne osobe vlasnika TL. Radi se o jednom privatnom Domu za starije i nemoćne osobe. Plaću prima preko Zagrebačke banke, te je u poslovnici Zagrebačke banke u Ilici 39 dala trajni nalog da joj se s plaće skidaju rate predmetnog kredita. Ne zna zašto je na prometu po kreditu navedeno da plaća Dom za starije i nemoćne osobe, s obzirom da je njeno ime bilo na trajnom nalogu, te je njoj svaki mjesec skidana s plaće rata kredita. Navodi da je kredit digla kod Splitske banke s obzirom da je u to vrijeme imala najpovoljnije kredite, a kredit je podigla da bi zatvorila dugove na karticama, te za osobnu potrošnju. Navodi da je čitala ugovor o kreditu koji je potpisala. Nitko u banci je nije informirao što znači promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula. Nije znala zašto se mijenjala ta kamata, a navodi da je više puta išla pitati u banku zašto je to tako jer je samo raslo, a u banci su joj rekli da je tako zato što CHF raste. Prije sklapanja kredita kada se raspitivala o kreditu koji će podići rečeno je da je ova vrsta kredita u CHF najpovoljniji kredit, te da će to tako i ostati. Ne sjeća se da je prije ovoga kredita dizala neke druge kredite, a prilikom dizanja ovog kredita navodi da joj nisu nudili neke druge kredite.
12. Suprotno tuženikovim tvrdnjama, sud smatra da nije na tužiteljici teret dokazivanja da je ista potrošač, već je na tuženiku teret dokazivanja temeljem čl. 221.a ZPP-a ukoliko tuženik osporava tužiteljici svojstvo potrošača i to na ovako paušalan i neobrazložen način s obzirom da niti u odgovoru na tužbu niti na pripremnom ročištu tuženik nije predložio izvođenje odgovarajućih dokaza na navedene okolnosti. Naime, iz predmetnog Ugovora (list 7-9) ne proizlazi da je tužiteljica isti sklopila i da djeluje unutar svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, već naprotiv proizlazi da je isti tužiteljica sklopila kao fizička osoba, dakle za vlastite potrebe. Također, sud nije imao razloga ne vjerovati iskazu tužiteljice kada ista tvrdi da je u vrijeme podizanja navedenog kredita radila u staračkom domu, te da je isti podigla da bi zatvorila dugove na karticama, te za osobnu potrošnju. Stoga sud smatra dokazanim da je tužiteljica uzela predmetni kredit kao fizička osoba za svoje osobne potrebe, a ukoliko tuženik ima nekih drugih saznanja, onda je isto tuženik dužan i dokazati.
13. U postupku pokrenutom povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača ovlaštenog tužitelja Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv osam poslovnih banaka u Republici Hrvatskoj, uključujući i prednika tuženika Trgovački sud u Zagrebu je 4. srpnja 2012. donio presudu poslovni broj P- 1401/2012, a povodom žalbi prednika tuženika donesene su presuda i rješenje Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., presuda Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i tim odlukama je pravomoćno utvrđena povreda interesa i prava potrošača i ništetnost pojedinih nepoštenih odredbi potrošačkih ugovora o kreditu, konkretno ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i odredbe kojom je ugovoren švicarski franak kao valuta uz koju je vezana glavnica.
14. U odnosu na prednika tuženika citiranim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je u određeno navedenom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovor o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem redovne kamatne stope koja je tijekom postojanja obveze po tim ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i njezinim drugim internim aktima, a bez da su prije i u vrijeme sklapanja tih ugovora tužena kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači pojedinačno o tome pregovarali i utvrdili parametre koji utječu na odluku o promjenjivoj stopi ugovorne kamate, čime je prednik tuženika i tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, 46/07, 79/ 07
– dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. na dalje suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 – dalje: ZZP/07).
15. Ta je odluka u skladu s čl. 502.c ZPP-a, koja je bila na snazi u vrijeme pokretanja ovog spora, obvezujuća i za ovaj sud. S obzirom na tu odredbu kao i na odredbu čl. 118 ZZP-a sud nije u ovom sporu ocjenjivao navode tuženika o opravdanosti ugovaranja promjenjivosti kamatne stope i o tome je li postupanje tuženika bilo savjesno i pošteno jer je to već detaljno ocjenjeno u kolektivnom sporu. Naime, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a, kojima je propisano proširenje subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima su prihvaćeni zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, pa s obzirom na iznesena utvrđenja iz odluka donesenih u tom kolektivnom sporu u ovom sporu nije bilo potrebno provoditi postupak dokazivanja u tom pravcu.
16. U čl. 502.c ZPP-a i u čl. 118 ZZP-a je navedeno da se fizičke i pravne osobe mogu pozivati na pravno utvrđenje iz presude donesene u kolektivnom sporu u posebnim parnicama radi naknade štete. Kad netko drugome neosnovano isplati neki iznos time je osobi koja je izvršila isplatu svakako nastala financijska šteta. Svako drukčije tumačenje prethodno navedenih odredbi bilo bi nerazumno, a zakonske odredbe nisu same sebi svrha, nego se one donose u svrhu uređenja određenog pravno područja i pravnih odnosa koji u njemu nastaju i u primjeni donesenih propisa se one trebaju smisleno tumačiti, polazeći od volje zakonodavca, ali uvijek imajući na umu svrhu kojoj su one namijenjene kao i učinak koji se njihovom primjenom postiže. U tom smislu je čl. 107 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/19) dopunjen čl. 502.c ZPP-a tako da obuhvaća i parnice za naknadu štete i isplatu. U odnosu na odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u postupku pokrenutom kolektivnom tužbom utvrđeno je da u ugovorima u kojima koriste predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženici, pa i ovaj tuženik, nisu odredili referentnu stopu za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadrže tu odredbu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja po ocjeni navedenog suda, u interesu obje ugovorne strane, trebali odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa koji im to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
17. Slijedom navedenog, predmetnim odlukama pravomoćno je utvrđeno da je tuženik i njegov prednik kao poslovna banka povrijedio prava tužiteljice kao potrošača, odnosno korisnika kredita, u smislu da je ugovorio nepoštenu i ništetnu odredbu jednostrano promjenjive kamatne stope kredita.
18. Dakle, odredbe Ugovora o kreditu ništetne su u dijelu odredbe kojima se propisuje promjenjiva kamatna stopa, što je sadržano u odredbi čl. 4. i čl. 9. Ugovora. Tužiteljica se u ovom postupku pozivala na ništetnost, a na nju pazi i sud po službenoj dužnosti, kako propisuje čl. 327. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO). Budući da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, u skladu s odlukom tuženika ništetne, one se među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju tih ugovornih odredbi, što znači da je prema čl. 323. i čl. 1111. ZOO-a, s obzirom da sud nije vezan za pravnu osnovu zahtjeva (čl. 186. st. 3. ZPP-a), dužan vratiti tužiteljici sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom.
19. Što se tiče navoda tuženika da tužiteljica nije otplaćivala obveze po kreditu, iz prometa po kreditu broj 54337/06 (list 115-124 i 193-202) proizlazi da je rate kredita otplaćivao Dom za starije i nemoćne. Kako iz iskaza tužiteljice proizlazi da joj je to poslodavac, te da je u svojoj matičnoj banci dala trajni nalog da joj se sa plaće skidaju anuiteti kredita, a sud nije imao razlogu ne povjerovati iskazu iste, s obzirom da je uobičajeno postupanje da se poslodavcu daje trajni nalog za skidanje kreditnih obaveza sa plaće, dakle postoji nalog tužiteljice za isplatu anuiteta tuženiku, pa sud smatra neosnovanim prigovor promašene aktivne legitimacije tužiteljice.
20. Tuženik je istaknuo prigovor zastare. Sud smatra da ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
21. Imajući na umu navedeno, kako je već u postupku kolektivne zaštite potrošača ustanovljena djelomična ništetnosti navedenih odredbi tada zastarni rok u ovom slučaju počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.
22. Kako je ništetnost odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ustanovljena presudom Trgovačkog sud u Zagrebu od 4. srpnja 2012. poslovni broj P-1401/2012, a koja je postala pravomoćna donošenjem presude i rješenja Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014., a tužba je u ovom individualnom postupku potrošača podnesena poštom preporučeno 12. lipnja 2019., a što je sud zaprimio 17. lipnja 2019., to nije protekao zastarni rok od 5 godina iz čl. 225 ZOO-a. S time da je točno da je tužiteljica nakon provedenog financijskog vještačenja podneskom od 1. ožujka 2022. (pogrešno navedeno 1. ožujka 2021.) uredila tužbeni zahtjev na način da je umjesto ranije zahtijevanog iznosa na ime preplate temeljem ništetne odredbe o načinu promjene kamatne stope od 5.505,21 HRK, po tom osnovu zahtijevala iznos od 6.914,27 HRK, odnosno po tom osnovu izvršila je preinaku tužbe temeljem odredbe čl. 191. ZPP-a. Tuženik se nakon takve preinake upustio u raspravljanje po preinačenoj tužbi. Međutim, sud smatra da se u takvom slučaju kada je do preinake tužbe došlo povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl. 190. i 191. ZPP-a) zastara se prekida već podnošenjem tužbe, odnosno do prekida zastare nije došlo tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva podneskom od 1. ožujka 2022., već podnošenjem tužbe 12. lipnja 2019. Dakle, neosnovan je prigovor zastare tuženika u odnosu na potraživanje tužiteljice vezano za isplatu temeljem ništetnosti odredbe o ugovorenoj redovnoj kamatnoj stopi koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.
23. Da bi utvrdio visinu tražbine tužiteljice sud je proveo dokaz vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo, financije i porezno savjetovanje dipl. oec. PL iz Darfin d.o.o., te izvršio uvid u nalaz i mišljenje istog vještaka (list 172-182).
24. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlaze utvrđenja suda vezano za sklapanje predmetnog Ugovora o kreditu, te iznos kredita, rok otplate, valutu i kamate. Pa tako vještak navodi da tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor zaključili su dana 24. listopada 2006. ugovor o kreditu br. 54337/06 (list 7–9 spisa), na iznos od 16.200,00 CHF. Ugovoren je rok otplate od 84 mjeseci, te kamatna stopa od 6,99% godišnje (promjenjivo). Kredit se otplaćuje u 83 mjesečna anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 245,90 CHF, te jednog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti od 247,89 CHF obračunatoj po prodajnom tečaju Kreditora na dan dospjeća, a anuiteti dospijevaju na naplatu desetog dana u mjesecu. Prvi anuitet je dospio 10. prosinca 2006., a zadnji 10. studenog 2013. Temeljem dokumentacije u spisu, vještak je uvidom u dostavljeni Ugovor o kreditu, obavijesti o promjenama kamatnih stopa, otplatni plan i pregled prometa u točki 1. zaključka prikazao izračun razlika između anuiteta s naslova promjene kamatnih stopa banke, odnosno razliku između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitete prema simuliranom početnom otplatnom planu, za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos, te navodi da isti iznosi 1.218,78 CHF odnosno kunska protuvrijednost iznosi 6.914,27 HRK, a što je prikazano u tablici (list 180-181).
25. Na ovakav nalaz i mišljenje vještaka nije bilo prigovora stranaka. Sud smatra da je vještak u cijelosti odgovorio na zadatak suda, te je isti izradio nalaz i mišljenje temeljem dokumentacije u spisu, te svih relevantnih podataka, pa je sud isti nalaz i mišljenje prihvatio u cijelosti.
26. Kako je sud u cijelosti financijskim vještačenjem utvrdio osnovanost i visinu tražbine tužiteljice, sud u cijelosti smatra osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom glavnice u iznosu od 6.914,27 HRK, odnosno što iznosi 917,68 EUR sukladno sada važećoj valuti u Republici Hrvatskoj temeljem ZUE, s osnove promjene kamatnih stopa, te je temeljem ranije navedenog u skladu s čl. 1111 ZOO-a, naložio tuženiku da tužiteljici isplati navedeni iznos. Kako je tuženik ovaj iznos stekao na temelju ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi, on je nepošten stjecatelj pa je prema čl. 1115 ZOO-a tuženiku naloženo da tužiteljici plati zakonske zatezne kamate koje na svaki pojedini iznos, koji mu je tužiteljica isplatila na temelju ništetnih odredbi, teku od dana kad je tužiteljica taj iznos platila tj. od dana kad ga je tuženik stekao, a po stopi koja je određena čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a. Stoga je odlučeno kao pod točkom I izreke presude.
27. Temeljem čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a tuženik je dužan tužiteljici nadoknaditi troškove ovog postupka u iznosu od 3.200,59 EUR.
28. Trošak tužiteljice se sastoji od zastupanja tužiteljice po punomoćniku – odvjetniku, a u skladu sa važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to za sastav tužbe, te sastav četiri obrazložena podnesaka, te pristup na ročišta od 14. srpnja 2020., 21. listopada 2021., 11. travnja 2022. i 6. lipnja 2022. po 100 bodova temeljem Tbr. 7. t. 1., Tbr. 8. t. 1. i Tbr. 9. t. 1. Tarife, te sastav podnesaka od 31. listopada 2019. i 3. studenoga 2021. po 25 bodova temeljem Tbr. 8. t. 4. Tarife, sastav podneska od 1. ožujka 2022. po 50 bodova temeljem Tbr. 8. t. 3. Tarife, sastav podneska od 3. siječnja 2025. po 100 bodova temeljem Tbr. 8. t. 6. u vezi sa Tbr. 8. t. 1. Tarife što ukupno iznosi 1100 bodova, što uz vrijednost 1 boda od 2,00 EUR temeljem Tbr. 54 Tarife iznosi 2.200,00 EUR uz 25% PDV-a temeljem Tbr. 46 Tarife u iznosu od 550,00 EUR, ukupno iznosi 2.750,00 EUR. Tužitelju je priznat i trošak neophodnog financijskog vještačenja u iznosu od 331,81 EUR, te trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR, na presudu u iznosu od 39,15 EUR, te trošak sudske pristojbe odgovora na žalbu u iznosu od 26,54 EUR, a koje pristojbe je tužiteljica platila u navedenim iznosima. Tužiteljici kao nužan trošak nije priznat trošak preliminarnog vještačenja sačinjen po stalnom sudskom vještaku dipl. oec. Zrinku Ručeviću u iznosu od 132,72 EUR s obzirom da se radi o privatnom vještačenju sačinjenom po zahtjevu tužiteljice, a koje vještačenje uopće nije korišteno kao dokaz u ovom postupku, te ne spada u nužan trošak.
29. Na sveukupni iznos parničnih troškova dosuđena je i zakonska zatezna kamata, temeljem čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a, a u skladu sa čl. 30 st. 3 Ovršnog zakona (112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24).
U Sesvetama 26. veljače 2025.
S U D A C
Andrea Herendić
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka prijepisa iste. Žalba se predaje putem ovog suda a za nadležni županijski sud, pismeno u 3 primjerka.
DNA:
1. tužiteljici po pun.
2. tuženiku po pun. na broj: 618-260
