REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-1871/2024-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Goranu Goluži, u pravnoj stvari tužitelja KS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Ivan Adžić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., sa sjedištem u [adresa], OIB: 53056966535, kojeg zastupa punomoćnica Mateja Vidaković Sertić, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 28. siječnja 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja Ivana Adžića, odvjetnika iz Zagreba i zamjenika punomoćnice tuženika CS, vježbenice u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, dana 26. veljače 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim odredba Ugovora o kreditu broj: 029-50-3188059, sklopljenog dana 14. prosinca 2005. između tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditora i tužitelja KS kao korisnika kredita i davatelja osiguranja, kojima je ugovora obveza tužitelja da tuženiku plati naknadu za obradu zahtjeva, dakle točka 3. Ugovora u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti naknadu 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita.

II. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju KS iznos od 342,64 EUR (slovima: tristo četrdeset dva eura i šezdeset četiri centa) sa zateznim kamatama tekućim od 20. prosinca 2005. do isplate, i to za razdoblje od dospijeća do 31. prosinca 2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. prema eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. prema stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate prema stopi koja

. / .

se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja u dijelu u kojem traži isplatu zatezne kamate na iznos od 342,64 EUR za dan 19. prosinca 2005. godine.

IV. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. naknaditi tužitelju KS trošak parničnog postupka od 1.158,18 EUR zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 26. veljače 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

V. Odbija se zahtjev tužitelja KS za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.

VI. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi od 18.03.2024. godine navodi da je s tuženikom 14. prosinca 2005. sklopio Ugovor o kreditu broj 029-50-3188059 kao korisnik kredita, u svrhu kupnje rabljenog vozila za osobne potrebe. Ukazuje da je točkom 3. navedenog ugovora određena naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, i to jednokratna, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita. Tužitelj navodi da mu je tuženik 19. prosinca 2005. prilikom isplate kredita naplatio naknadu za obradu dokumentacije (zahtjeva) u iznosu od 2.581,62 kn, odnosno u visini od 3,30% od iznosa odobrenog kredita. Ističe da je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te da je kao jača ugovorna strana nezakonito i nepošteno primjenjivao odredbe o naknadi za obradu zahtjeva, pa da je na taj način doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojemu da nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora te da je tuženik na navedeni način postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tuženik navodi i da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o navedenoj točki 3. predmetnog ugovora, već da je bio stavljen u poziciju "uzmi ili ostavi", kao i da mu tuženik nije prezentirao koje to točno troškove tuženik ima u vezi postupka odobravanja kredita, niti mu je objasnio strukturu tih troškova i zašto iznos naknade izravno ovisi o visini iznosa kredita. Dakle, tužitelj smatra da mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja nametnuta prekomjerna i potpuno neopravdana obveza, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te da je isto suprotno temeljnim načelima obveznog prava, uz ostalo načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima i načelu dužnosti njihove suradnje, kao i načelu zlouporabe prava. Tužitelj ističe da nesporno ima pravni interes da sud utvrdi ništetnost ugovornih odredbi predmetnog ugovora o kreditu, a koji se odnose na obvezu plaćanja naknade za obradu kredita. Slijedom navedenog, tužitelj tužbom traži utvrđenje ništetnim točke 3. Ugovora o kreditu u dijelu u kojemu je ugovoreno da se Korisnik kredita obvezuje Kreditoru platiti naknadu 3,30% od iznosa kredita te traži isplatu navedenih 342,64 EUR sa zateznim kamatama od 19. prosinca 2005. do isplate, kao i da mu tuženik naknadi troškove parničnog postupka.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da u cijelosti osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Ističe da je iznos sporne naknade točno i jasno određen u čl. 3. ugovora o kreditu, kao i da je navedena ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva. Navodi i da je tužitelj kao svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze. Tuženik ističe i da je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano i tuženikovim općim aktima, a čija primjena je ugovorena čl. 9. ugovora o kreditu. Isto tako, navodi i da tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Tuženik smatra i da su neosnovani navodi tužitelja da bi tuženik morao u samom ugovoru o kreditu navesti na što se odnosi navedena naknada za odobrenje kredita i koje troškove tuženik istim pokriva. Ističe i da se radi o zabrani manjeg značaja te da je ugovor u cijelosti ispunjen, pa da se ništetnost ne može isticati. Tuženik ističe i prigovor zastare te navodi da ne prigovora visini tužbenog zahtjeva. Nadalje, tuženik ističe da se tuženik ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO-a. Slijedom navedenog, predlaže odbiti tužbene zahtjeve u cijelosti te da se naloži tužitelju da mu naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zateznom kamatom koja teče od donošenja prvostupanjske presude do isplate.

3. Na ročištu 1. listopada 2024. tuženik je naveo da je točno da je tužitelju 19. prosinca 2005. naplaćena naknada za obradu zahtjeva (kredita) u iznosu 342,64 EUR.

4. U provedenom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u kontrolni ispis unosa korištenja (list 4 spisa), u predmetni Ugovor o kreditu od 14. prosinca 2005. (list 6-10 spisa), u promotivne uvjete (list 16-18 spisa) te je saslušan tužitelj kao stranka (list 36-37 spisa).

5. Predmet ovog spora je zahtjev tužitelja za utvrđenjem ništetnim odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita sadržane u članku 3. Ugovora o kreditu, u dijelu koji glasi: "naknada 3.30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita" te zahtjev za isplatu 342,64 EUR sa zateznim kamatama od 19. prosinca 2005. do isplate.

6. Temeljem ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP-a), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan, odnosno da nije osnovan samo u neznatnom dijelu za jedan dan zateznih kamata na dosuđeni iznos od 342,64 EUR.

7. Nije sporno da je tuženik s tužiteljem (kao korisnikom kredita) sklopio Ugovor o kreditu od 14. prosinca 2005. te da je u odredbi čl. 3. Ugovora navedeno " naknada 3.30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita". Jednako tako, nije sporna niti visina postavljenog tužbenog zahtjeva u iznosu od 342,64 EUR.

8. U postupku je sporno je li navedena odredba čl. 3. Ugovora u navedenom dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita ništetna, te posljedično je li potraživanje isplate navedenog iznosa u zastari.

9. Na ročištu dana 28. siječnja 2025. saslušan je tužitelj koji navodi da je 2005. godine odlučio kupiti polovni automobil te da je stoga otišao kod tuženika, a gdje mu djelatnica banke nije ništa posebno govorila o mogućnosti rasta tečaja i kamate za CHF te da je dužan platiti ulaznu naknadu za obradu kredita. Istaknuo je da nije mogao mijenjati ugovorne odredbe i uvjete kredita. Također, naveo je i da je automobil koji je kupio predmetnim kreditom koristio za osobne potrebe njega i njegove obitelji.

10. Prema odredbama čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 82. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/2003, dalje: ZZP/03), odnosno čl. 96. st. 1 i 2. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/2007, 125/2007, 79/2009, 89/2009, 75/2009, 133/2009, 78/2012, 56/2013, dalje: ZZP/07), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Sud je prihvatio iskaz tužitelja, jer je njegov iskaz ocijenio kao uvjerljiv, logičan i iskren. Na temelju iskaza tužitelja proizlazi da se o ulaznoj naknadi nije pojedinačno pregovaralo, pa je sud zaključio da tuženik na kojem je teret dokaza (čl. 81. st. 4. ZZP/03 i čl. 96. st. 4. ZZP/07), već i po tome nije dokazao da se o predmetnim ugovornim odredbama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru (koji je unaprijed sastavljen od strane pravne službe tuženika) pojedinačno pregovaralo. Pritom je sud imao na umu da je sporna odredba kojom se potrošaču nameće obveza plaćanja navedenog troška (tzv. ulazne naknade) bila sastavni dio tipskog ugovora sastavljenog unaprijed od strane pravne službe tuženika.

12. Prema tome, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te stoga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

13. Stoga proizlazi da je tuženik nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o troškovima obrade kredita na koji način je doveo tužitelja u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora, odnosno o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo s tužiteljem, dok tuženik suprotno, sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a, te navedenim odredbama ZZP/03 i ZZP/07 nije dokazao.

14. Nadalje, valja ukazati da tužitelju nije posebno objašnjeno od čega se sastoji naknada za obradu kreditnog zahtjeva koja je naplaćena 19. prosinca 2005. Iz svega navedenoga proizlazi nepoštenost na koju upire tužitelj, a koja se prvenstveno sastoji u činjenici da je sporna ugovorna odredba unaprijed formulirana i određena od strane tuženika, da se o istoj s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo, kao i da nije jasno koji bi to posebni troškovi prilikom obrade kredita nastali za tuženika, a da isti nisu ulazili u redovno obavljanje poslova bankarskih službenika. Sve navedeno sporni dio odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu čini nejasnom, nerazumljivom, nedovoljno jasnom i neodređenom, a opisano dovodi tužitelja kao korisnika kredita u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao davatelja kredita i jaču ugovornu stranu koja je jednostrano donijela odluku o spornoj naknadi.

15. Plaćanje troškova obrade kredita, uz to bez definiranja o kakvom se trošku uopće radi, u visini od 3,30% od iznosa kredita, prema mišljenju ovog suda prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

16. S obzirom da se, dakle, o navedenoj odredbi čl. 3. Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo te je ista bila unaprijed formulirana od strane pravne službe tuženika, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a. Pritom ovaj sud tek ukazuje na odluku Županijskog suda u Zagrebu u presudi i rješenju posl. br. Gž-1368/2021-2 od 20. srpnja 2021. i na odluku istog suda posl. br. Gž-2558/2022-2 od 6. rujna 2022. u istovrsnoj pravnoj stvari.

17. Konačno treba naglasiti da iako u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije postojalo zakonsko ograničenje na ugovaranje predmetne naknade, već je tek stupanjem na snagu Zakona o stambenom potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 1201/17) od 12. listopada 2017. godine propisana (u čl. 17. st. 4.) zabrana naplate naknade za obradu i/ili odobravanje stambenog potrošačkog kredita, koja zabrana se ne odnosi na ugovore o stambenim kreditima sklopljenim prije stupanja na snagu tog Zakona, dok su Pravilnikom o naknadama za potrošačke kredite (Narodne novine broj 15/14) kojim je izrijekom dopuštena naknada za obradu kredita, preciznije definirane te naknade, tuženik, koji je nesporno sastavio predmetnu ugovornu odredbu o naknadi za obradu kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, nije dokazao opravdanost ugovorene visine naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita, što rezultira time da je ta ugovorna odredba (već navedeno) suprotna načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

18. Tuženik nije pružio dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate takve naknade, odnosno što to određeno čini troškove obrade kredita. Naime, posao obrade kredita spada u opis radnog mjesta zaposlenika banke, pa nije jasno o kakvim bi se drugim troškovima naknade radilo.

19. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim dio ugovorne odredbe iz čl. 3. Ugovora o kreditu od 14. prosinca 2005. u dijelu koji se odnosi na ugovaranje naknade za obradu kredita te je u cijelosti prihvatio tužbeni zahtjev i obvezao tuženika da vrati tužitelju ono što je primio na temelju te ništetne ugovorne odredbe sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima "Narodne novine" broj 35/05, dalje: ZOO-a), odnosno na isplatu iznosa od ukupno 342,64 EUR, visina kojeg iznosa nije među strankama sporna.

20. S obzirom da je odredbom čl. 323. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a da je tužitelju prilikom isplate kredita ustegnuta navedena ulazna naknada, na temelju takve ništetne ugovorne odredbe, to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju upravo navedeni iznos, zajedno sa zateznim kamatama koje, u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a teku od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, ako je stjecatelj bio nepošten. Kako je prethodno navedeno, već prilikom sklapanja samoga Ugovora, tuženik je bio nepošten, budući da je kao osoba koja sklapa takav ugovor u okviru svoje djelatnosti, morao znati da je predmetna odredba Ugovora o kreditu protivna svim propisima navedenima u ovoj presudi, pa je dužan platiti zatezne kamate i to od prvog slijedećeg dana od dana stjecanja, odnosno od 20. prosinca 2005. do isplate, dok je tužitelj odbijen s dijelom zahtjeva u kojem traži isplatu zatezne kamate na iznos od 342,64 EUR za dan 19. prosinca 2005. godine pod točkom III. izreke presude (za jedan dan).

21. Neosnovan je i prigovor zastare, kojeg je istaknuo tuženik. Naime, tužitelj u ovome postupku postavlja deklaratorni zahtjev na utvrđenje ništetnim ugovorne odredbe, dok je na sjednici održanoj 30. siječnja 2020. posl br. Su-IV-47/2020-2 Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

22. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a i sukladno vrijednosti predmeta spora i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (''Narodne novine'', broj 138/23, dalje u tekstu: OT).

23. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT – 100 bodova), sastav podneska od 9. svibnja 2024. (Tbr. 8. toč. 1. OT-100 bodova), zastupanje na ročištu 1. listopada 2024. i 28. siječnja 2025. (Tbr. 9 toč. 1. OT- 100 bodova svako), te za zastupanje na ročištu za objavu presude dana 6.02.2025. godine 50 bodova (Tbr. 9. toč. 3. OT), odnosno ukupno 450 bodova, što uz vrijednost boda od 2,00 EUR iznosi 900,00 EUR, a uvećano za PDV od 25% ukupno iznosi 1.125,00 eur. Kada se ovom iznosu doda trošak sudske pristojbe na tužbu od 33,18 eur, koliko je i platio, tužitelju je valjalo dosuditi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.158,18 eur, pod točkom IV. izreke presude.

24. Tužitelju je temeljem čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona na dosuđeni parnični trošak dosuđena i zatezna kamata koja teče od donošenja presude do isplate.

25. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 16. prosinca 2024., s obzirom da isti sukladno čl. 155. ZPP-a nije bio potreban za vođenje ovog postupka. Naime, tužitelj je iste navode mogao iznijeti u već u tužbi, odnosno ranije u postupku ili na raspravi. Isto tako, tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na presudu budući da sukladno izmjenama Zakona o sudskim pristojbama trošak sudske pristojbe nije dužan platiti, niti je pozvan da ga plati.

26. Obzirom da je tuženik izgubio spor u smislu čl. 154 st. 1 ZPP-a, valjalo je odbiti njegov zahtjev za naknadu troška postupka.

27. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu, 26. veljače 2025.

Sudac

Goran Goluža

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se podnosi ovom sudu u roku od petnaest dana od dana dostave presude, a o njoj odlučuje županijski sud.

DNA:

pun. tužitelja

pun. tuženika