REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd-833/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, Jadranke Anić-Matić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AT iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Tomislav Bogdan, odvjetnik u Osijeku, protiv tuženice Addiko bank d.d. Zagreb, Slavonska Avenija 6, OIB: 14036333877, kojeg zastupa punomoćnik Zlatko Knezović, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o prijedlogu tuženice za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-151/2024-2 od 4. prosinca 2024. kojom je djelomično potvrđena a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru poslovni broj P-733/2021-34 od 25. siječnja 2024., u sjednici održanoj 26. veljače 2025.,

r i j e š i o  j e :

I. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbija u dijelu koji se odnosi na postavljena pravna pitanja.

II. Prijedlog tuženice za dopuštenje revizije se odbacuje u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog prava zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda.

Obrazloženje

1. Tuženica je podnijela prijedlog za dopuštenje revizije protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku poslovni broj Gž-151/2024-2 od 4. prosinca 2024., kojom je djelomično potvrđena a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru poslovni broj P-733/2021-34 od 25. siječnja 2024. Prijedlog je podnesen zbog pravnih pitanja za koje podnositeljica navodi da su važna za odluku u sporu i za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni te za razvoj prava kroz sudsku prasku, kao i zbog povrede temeljnog ljudskog prava na pravično suđenje zajamčenog Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda počinjenih "zbog osobito teških povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava" na koje se tuženica već pozivala u drugostupanjskom postupku.

2. Pitanja koja je tuženica u prijedlogu naznačila glase:

"i. Primjenjuju li se pravomoćna utvrđenja presuda za zaštitu kolektivnih prava i interesa u pojedinačnim sudskim postupcima koji su pokrenuti radi vraćanja stečenog bez osnove prije nego što je na snagu stupio Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN 70/19)?

ii. Prilikom provođenja kontrole nepoštenosti ugovorne odredbe u smislu članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003), je li materijalno pravo pogrešno primijenjeno ako sud zanemari pretpostavku suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja i pretpostavku znatne neravnoteže u pravima i obvezama stranaka na štetu potrošača?

iii. U slučaju restitucije na osnovi ništetnosti odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, teku li zakonske zatezne kamate od dana uplate svakog pojedinog iznosa ili od dana podnošenja tužbe?

iv. S obzirom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 30. siječnja 2020. o početku tijeka zastare restitucijskog zahtjeva, mogu li zakonske zatezne kamate u takvim zahtjevima početi teći prije pravomoćnog utvrđenja ništetnosti?

v. Je li odredba ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi u cijelosti ništetna ako je prethodno utvrđen ništetnim isključivo način njezine promjene?

vi. Je li sud ovlašten tumačiti ugovor suprotno zajedničkoj namjeri ugovornih strana tako da odredi primjenu fiksne kamatne stope za solemnizirani ugovor o kreditu u kojemu su se stranke jasno opredijelile za ugovaranje promjenjive kamatne stope?

vii. Može li se podnošenje tužbe koju je Udruga potrošača podnijela radi zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača smatrati radnjom vjerovnika iz članka 241. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) koja dovodi do prekida zastare u pojedinačnom sudskom postupku koji je pokrenuo potrošač koji nije bio stranka tog kolektivnog spora?

viii. Ako sud u pojedinačnom postupku utvrdi ništetnost odredbi ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, i time ga pretvori u ugovor o kreditu u hrvatskim kunama bez valutne klauzule s fiksnom kamatnom stopom, smije li sud u tom kreditu (kunski kredit s fiksnom kamatnom stopom) kao fiksnu kamatnu stopu primijeniti iznos početno ugovorene kamatne stope koja je vrijedila za ugovor o kreditu s valutnom klauzulom i promjenjivom kamatnom stopom ili treba primijeniti kamatnu stopu koju su banke redovito naplaćivale za kunske kredite s fiksnom kamatnom stopom u tom razdoblju?"

3. Na prijedlog za dopuštenje revizije nije odgovoreno.

4. Postupajući u skladu s odredbama čl. 385.a st. 1. i čl. 387. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11-proč.tekst, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 144/22 i 155/23 - dalje: ZPP), revizijski sud ocjenjuje da pravna pitanja postavljena u prijedlogu za dopuštenje revizije nisu važna za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao ni za razvoj prava kroz sudsku praksu i kao takva ne opravdavaju intervenciju najvišeg suda.

5. Naime, riječ o pitanjima u pogledu kojih pobijana odluka ne odstupa od ustaljene prakse revizijskog suda i zauzetih pravnih shvaćanja u odlukama ovog suda broj Revt-249/2014 od 9. travnja 2015., broj Rev-2245/2017 od 20. ožujka 2018., broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019., broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. i dr., a nije riječ o pitanjima u odnosu na koja bi bilo potrebno preispitivati ustaljenu sudsku praksu (tako i u Revd-4383/2021, Revd-146/2022, Revd-2810/2022 i dr.).

6. U odnosu na prvo postavljeno pitanje valja odgovoriti još i to da tuženica tim pitanjem polazi od netočne tvrdnje da su u ovom pojedinačnom postupku utvrđene drugačije činjenice od onih koje su utvrđene u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Naime, u ovoj se parnici radi o istoj kategoriji pravnih odnosa o kojima se radilo i u sporu radi kolektivne zaštite potrošača, a sudovi su u ovoj parnici utvrđivali činjenice dokazivanjem te su na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja ocijenili ništetnim odredbu Ugovoru o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli zbog istih razloga zbog kojih su one ocijenjene ništetnima i u postupcima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

7. U vezi sa trećim i četvrtim postavljenim pravnim pitanjem valja reći da su u postupku koji je prethodio podnošenju prijedloga sudovi utvrdili da je tuženica nesavjesna stjecateljica zbog ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, pa su prihvatili zahtjev tužitelja za isplatu zakonske zatezne kamate na svaki mjesečni preplaćeni iznos, a pitanja savjesnosti ili nesavjesnosti stjecatelja stečenog bez osnove ili na temelju osnove koja je kasnije otpala je pitanje koje ovisi o specifičnim okolnostima svakog slučaja i konkretnih činjeničnih utvrđenja. Tu valja dodati, da se tuženicu upućuje na ustaljeno pravno shvaćanje ovog suda o tom pitanju i objedinjeno pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Su-IV-33/2022-2 od 31. siječnja 2022. te na odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4613/2021 od 30. lipnja 2022. i U-III-3540/2021 od 30. lipnja 2022. prema kojim odlukama, odnosno, shvaćanjem izraženim u tim odlukama da s obzirom na to da je u konkretnom slučaju utvrđena nišetnost (nepoštenost) ugovorne odredbe zbog povrede načela savjesnosti i poštenja koja se dogodila već u predugovornoj fazi (propustom banke da potrošaču da odgovarajuće obavijesti o spornoj ugovornoj odredbi prije sklapanja ugovora), Ustavni sud Republike Hrvatske ne nalazi ništa proizvoljno u tumačenju sudova da je banka nesavjesni stjecatelj koji im duguje zatezne kamate od dana stjecanja.

8. U odnosu na nezakonitost istaknutu kao razlog važnosti zbog tvrdnje o pogrešnoj primjeni materijalnog prava i bitnih povreda odredaba parničnog postupka, valja navesti da zakonitost i/ili nezakonitost revizijom pobijane odluke kao razlog važnosti pravnog pitanja, u pravilu, nije odlučna za ocjenu sadržava li revizija neko važno pitanje zbog kojeg bi ju trebalo dopustiti, zato što revizija po novom konceptu koji je prihvaćen i u domaćem parničnom postupku, u smislu odredbe čl. 385.a ZPP, ne služi kontroli zakonitosti, kao što je služila ranija redovna revizija kojoj je to bila primarna svrha.

9. Slijedom navedenog, u odnosu na postavljena pitanja prijedlog tuženice je valjalo odbiti na temelju odredbe čl. 389.b st. 1. ZPP i riješiti kao u toč. I. izreke ovog rješenja.

10. Nadalje, prema ocjeni revizijskog suda, tuženica navodima iznesenim u prijedlogu za dopuštenje revizije nije učinila vjerojatnim da joj je tijekom prvostupanjskog i drugostupanjskog postupka povrijeđeno temeljno ljudsko pravo u smislu odredbe čl. 385.a st. 2. ZPP.

11. Razlozi koje tuženica veže uz povredu temeljnih ljudskih prava tiču se povrede prava na pravično suđenje zajamčenog čl. 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine" - Međunarodni ugovori, broj 18/97, 6/99 - proč. tekst, 8/99 - ispr., 14/02, 1/06 i 13/17 - dalje: EKLJP) i čl. 29. st. 1. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj 56/90, 135/97, 8/98, 113/00, 124/00, 28/01, 41/01, 55/01, 76/10, 85/10, 5/14 - dalje: Ustav RH).

12. U vezi navedenog revizijski sud načelo ocjenjuje, da u primjeni st. 2. čl. 385.a ZPP, nije svaka nezakonitost ili nepravilnost u radu suda ujedno i povreda temeljnog ljudskog prava niti je ova zakonska odredba osnova za pretjerano širenje privatne funkcije revizije po dopuštenju jer i ta revizija ima javnu funkciju (kao što je imala i izvanredna) koja je funkcija primarno vezana uz donošenje presuda s precedentnim učinkom, a ne uz kontrolu zakonitosti. Kada se to primjenjuje na okolnosti konkretnog slučaja revizijski sud u prijedlogu za dopuštenje revizije tuženice ne nalazi elemente koji bi upućivali na vjerojatnost povrede temeljnog ljudskog prava na koje ukazuje podnositeljica prijedloga, a koje se tiču pogrešne primjene čl. 22. st. 1. u vezi sa čl. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

13. Nadalje valja reći, da odredba čl. 6. st. 1. EKLJP i čl. 29. st. 1. Ustava RH sadrže samo određena procesna jamstava stoga do povrede tog prava i ne može doći zbog pogrešne primjene materijalnog prava, osim ukoliko je pobijana presuda arbitrarna ili očito nerazumna o čemu nije riječ u konkretnom slučaju, jer su presude nižestupanjskih sudova detaljno obrazložene, odgovoreno je na sve odlučne navode i ne mogu se smatrati arbitrarnim ili očito nerazumnim.

14. Zbog navedenog, tuženica nije učinila vjerojatnim da joj je u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđeno pravo na pravično suđenje pa je njezin prijedlog u dijelu koji se odnosi na povredu temeljnog prava valjalo odbaciti na temelju odredbe čl. 389.a st. 1. i 4. i riješiti kao u toč. II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 26. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek