Republika Hrvatska
Općinski sud u Rijeci
Stalna služba u Opatiji
Maršala Tita 4
51410 Opatija
Poslovni broj P-941/2023-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A Z B O G O G L U H E
Općinski sud u Rijeci, Stalna služba u Opatiji, po sutkinji Ani Župić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja RO, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Ana Sokal, odvjetnica u Rijeci, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, radi utvrđenja i isplate, 26. veljače 2024.
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena ugovorna odredba sadržana u čl. 7 Ugovora o kreditu broj 628-50-2952131 sklopljenog između tužitelja i tuženika dana 18.07.2005.g. kojom su glavnica i povrat obveza vezani uz valutu švicarski franak u dijelu koji glasi „NAČIN OTPLATE Kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća“.
II. Nalaže se tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužitelju iznos od 1.385,70 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom do 31. prosinca 2007.godine po stopi od 15% godišnje, a od 01.siječnja 2008.g. pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31. prosinca 2022. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te od 30. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope – kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke- za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i koja teče na pojedinačne iznose od dana dospijeća pa do dana isplate kako slijedi:
na iznos od 3,23 eura od 1.9.2005 do isplate,
na iznos od 3,60 eura od 1.10.2005 do isplate,
na iznos od 3,61 eura od 1.11.2005 do isplate,
na iznos od 3,94 eura od 1.12.2005 do isplate,
na iznos od 2,63 eura od 1.1.2006 do isplate,
na iznos od 2,27 eura od 1.2.2006 do isplate,
na iznos od 0,28 eura od 1.3.2006 do isplate,
na iznos od 6,26 eura od 1.11.2008 do isplate,
na iznos od 8,57 eura od 1.1.2009 do isplate,
na iznos od 10,24 eura od 1.2.2009 do isplate,
na iznos od 10,99 eura od 1.3.2009 do isplate,
na iznos od 9,07 eura od 1.4.2009 do isplate,
na iznos od 9,47 eura od 1.5.2009 do isplate,
na iznos od 6,24 eura od 1.6.2009 do isplate,
na iznos od 3,86 eura od 1.7.2009 do isplate,
na iznos od 4,50 eura od 1.8.2009 do isplate,
na iznos od 5,75 eura od 1.9.2009 do isplate,
na iznos od 5,64 eura od 1.10.2009 do isplate,
na iznos od 4,37 eura od 1.11.2009 do isplate,
na iznos od 6,75 eura od 1.12.2009 do isplate,
na iznos od 8,66 eura od 1.1.2010 do isplate,
na iznos od 11,37 eura od 1.2.2010 do isplate,
na iznos od 10,75 eura od 1.3.2010 do isplate,
na iznos od 14,43 eura od 1.4.2010 do isplate,
na iznos od 13,73 eura od 1.5.2010 do isplate,
na iznos od 15,09 eura od 1.6.2010 do isplate,
na iznos od 26,86 eura od 1.7.2010 do isplate,
na iznos od 24,44 eura od 1.8.2010 do isplate,
na iznos od 31,84 eura od 1.9.2010 do isplate,
na iznos od 29,29 eura od 1.10.2010 do isplate,
na iznos od 25,17 eura od 1.11.2010 do isplate,
na iznos od 33,85 eura od 1.12.2010 do isplate,
na iznos od 44,90 eura od 1.1.2011 do isplate,
na iznos od 37,08 eura od 1.2.2011 do isplate,
na iznos od 39,82 eura od 1.3.2011 do isplate,
na iznos od 36,33 eura od 1.4.2011 do isplate,
na iznos od 36,96 eura od 1.5.2011 do isplate,
na iznos od 51,77 eura od 1.6.2011 do isplate,
na iznos od 53,21 eura od 1.7.2011 do isplate,
na iznos od 65,58 eura od 1.8.2011 do isplate,
na iznos od 59,23 eura od 1.9.2011 do isplate,
na iznos od 52,27 eura od 1.10.2011 do isplate,
na iznos od 51,28 eura od 1.11.2011 do isplate,
na iznos od 50,75 eura od 1.12.2011 do isplate,
na iznos od 54,05 eura od 1.1.2012 do isplate,
na iznos od 56,93 eura od 1.2.2012 do isplate,
na iznos od 57,32 eura od 1.3.2012 do isplate,
na iznos od 55,33 eura od 1.4.2012 do isplate,
na iznos od 56,67 eura od 1.5.2012 do isplate,
na iznos od 57,59 eura od 1.6.2012 do isplate,
na iznos od 56,04 eura od 1.7.2012 do isplate,
na iznos od 55,84 eura od 28.7.2012 do isplate.
III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da su tužitelj i tuženik sklopili dana 18.07.2005. u Rijeci, Ugovor o kreditu broj 628-50-2952131 (dalje: Ugovor), kojim Ugovorom je tuženik, kao banka kreditor, tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 18.731,89 CHF, obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Riječ je o potrošačkom kreditu, s valutnom klauzulom u švicarskom franku, na rok otplate 84 mjeseca podignutom u svrhu kupnje osobnog vozila (čl. 6. Namjena kredita). Također riječ je o standardiziranom i po tuženiku unaprijed sastavljenom ugovoru, o čijim pojedinačnim odredbama tužitelj nije mogao pregovarati niti na iste utjecati. Odredbom čl. 7 Ugovora utvrđena je primjena valutne klauzule CHF tako je što je utvrđeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća. Odredbom članka 2. utvrđeno je da je redovna kamatna stopa 3,50 % godišnje, te da je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Tužitelj i tuženik sklopili su dana 18.07.2005.g. u Rijeci, Ugovor o kreditu broj 628-50- 2952131 (dalje: Ugovor), kojim Ugovorom je tuženik, kao banka kreditor, tužitelju, kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kunsku protuvrijednost iznosa od 18.731,89 CHF, obračunato prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Riječ je o potrošačkom kreditu, s valutnom klauzulom u švicarskom franku, na rok otplate 84 mjeseca podignutom u svrhu kupnje osobnog vozila (čl. 6. Namjena kredita). Također riječ je o standardiziranom i po tuženiku unaprijed sastavljenom ugovoru, o čijim pojedinačnim odredbama tužitelj nije mogao pregovarati niti na iste utjecati. Odredbom čl. 7 Ugovora utvrđena je primjena valutne klauzule CHF tako je što je utvrđeno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća. Odredbom članka 2. utvrđeno je da je redovna kamatna stopa 3,50 % godišnje, te da je promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. HRK na vrijednost EUR i time ne dozvoljava velika odstupanja vrijednosti HRK u odnosu na EUR, no, istovremeno tečaj HRK u odnosu na druge valute, pa tako i CHF, formira se slobodno na svjetskom tržištu. Takva neizvjesnost tečaja CHF/HRK, čini kredite vezane uz valutnu klauzulu CHF, za građane RH, koji svoja primanja ne ostvaruju u CHF valuti, izrazito rizičnima, što je tužitelju kao prosječnom potrošaču, u to vrijeme bilo potpuno nepoznato. S druge strane, uz stabilnu domaću valutu, kao valutu plaćanja, primjena CHF valutne klauzule, na ugovorni način, nikada zapravo nije imala funkciju zaštitne klauzule i očuvanja stvarne vrijednosti tuženikove novčane tražbine, nego je dovela do ozbiljnog narušenja načela jednakosti ugovornih činidbi, načela ravnopravnosti ugovornih strana te je prouzročila neosnovano osiromašenje tužitelja i drastičan rast ukupnog zaduženja unatoč redovitoj i urednoj otplati kredita. Dakle, ne samo da tuženik nije tužitelju razložio ekonomske razloge ugovaranja CHF valutne klauzule, a koji bi opravdali njezinu primjenu u konkretnom ugovornom odnosu, nego je tuženik tužitelju prikazao isključivo prednosti kredita s valutnom klauzulom u CHF koja se očitovala u početno nižoj kamatnoj stopi, a da ga pri tome nije upozorio da nema nikakvog jamstva da će se eventualna početna prednost predmetnog kredita održati tijekom cijelog otplatnog razdoblja. Nadalje, odredbom članka 2. Ugovora utvrđeno je da je kamatna stopa promjenjiva, no pri tome među strankama nisu ugovoreni kriteriji i način promjene kamatne stope, već je utvrđeno da kamatu mijenja banka sukladno svojim odlukama. Dakle, u samom Ugovoru nisu navedeni egzaktni parametri za promjenu kamatne stope i metode izračuna tih parametara (npr. referentna kamatna stopa ili drugi tržišni parametar koji bi bio poznat tužitelju, uz koji bi se vezivala promjena redovite kamatne stope ili neki drugi fiksni i unaprijed utvrđeni način izračuna), niti su pak tužitelju na bilo koji drugi način, niti prije niti u trenutku sklapanja ugovora, (pa uostalom niti naknadno prilikom svake promjene visine kamatne stope), objašnjeni razlozi i mehanizmi promjene kamatne stope, a da bi tužitelj na temelju ugovorenih kriterija mogao procijeniti kretanje kamatne stope i kako bi ta promjena mogla utjecati na njegove buduće obveze. Prema tome, sama odredba o visini kamatne stope i njezinim promjenama sastavljena je nerazumljivo i netransparentno. Osim navedenoga, budući da je odredba o redovnoj kamatnoj stopi temeljna odredba ugovora o kreditu, bitni sastojak ugovora, (čl. 1021 ZOO 05 – kamata je cijena kredita, te su njome određeni visina i predmet tužiteljeve obveze), to ista sukladno čl. 269.st.2. i 272 ZOO 05, mora biti određena, odnosno barem odrediva. Odredbom čl. 272.st.1. ZOO 05, utvrđeno je da je predmet obveze odrediv ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi. Ako je činidba neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan (čl. 270.st.1. ZOO). S obzirom da ugovor ne sadrži elemente za određenje kamatne stope, niti su stranke ostavile trećoj osobi da odredi visinu kamatne stope, nego naprotiv, visina kamatne stope isključivo ovisi o volji druge ugovorne strane – tuženika, proizlazi da je predmet tužiteljičine obveze neodređen i neodrediv, odnosno da je odredba o kamatnoj stopi koja se mijenja jednostranom odlukom banke ništetna. Takva ugovorna odredba protivna je načelu savjesnosti i poštenja te uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano i bez utjecaja druge strane određuje obvezu dužnika, koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tijekom trajanja ugovornog odnosa, tuženik je u više navrata mijenjao visinu ugovorene kamate na temelju tužitelju nepoznatih kriterija, i svaki put na njegovu štetu, s obzirom da je svaka promjena kamatne stope značila povećanje obveze, odnosno visine mjesečnog anuiteta i ukupnog duga (30.11.2007. kamata je povećana na iznos od 4,50%, 31.05.2008. na 5,50 %, 31.3.2009. na 6,50%, 31.10.2011. na 5,45%). Odredbom čl. 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje ZZP) utvrđeno je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, pri čemu (čl. 81.st.2. ZZP) se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 84. ZZP-a je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. ZZP propisano je da su nepoštene ugovorne odredbe ništetne. Odredbom čl. 323. ZOO 05, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila po osnovi takvog ugovora. Pravomoćnom Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013.g. potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.g. i Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. odlučujući u postupku pokrenutom po kolektivnoj tužbi Udruge potrošač protiv 8 tuženih banaka, između ostalih i ovdje tužene Raiffeisenbank Austria d.d., utvrđeno je da je i ovdje tužena banka u razdoblju od 10. rujna 2003.g. do 31. prosinca 2008.g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a da se prije i u vrijeme zaključenja ugovora o istoj nije pojedinačno pregovaralo, i ugovorom utvrdilo egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni kamatne stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, utemeljeno na jednostranom povećavanju kamatnih stopa a sve na štetu potrošača. Nadalje, tuženima je, pa tako i ovdje tuženoj, naloženo prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom Banke, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, te joj se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće. Citiranom odlukom nadalje, pravomoćno je utvrđeno da je i ovdje tužena banka, u razdoblju od 01.11.2004.g do 31.12.2008.g, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, te joj je naloženo da prekine s gore opisanim postupanjem, te joj se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće. Predmetna presuda donesena je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te sukladno čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15, 14/19) (čl. 138a Zakona o zaštiti potrošača NN 79/07 i NN 79/09), te čl. 502c Zakona o parničnom postupku, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. S obzirom da je ništetna odredba čl. 7. Ugovora, u dijelu kojim je glavnica kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, tako što je utvrđeno da se glavnica kredita i kamata otplaćuju u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju tuženika za CHF na dan plaćanja, to je tuženik u obvezi vratiti tužitelju cjelokupnu tečajnu razliku, odnosno novčani iznos koji je tužitelj platio tuženiku primjenom srednjeg tečaja CHF na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, a preko visine anuiteta obračunatog primjenom srednjeg tečaja CHF koji je važio na dan isplate kredita, iz razloga što je upravo primjenom tog tečaja tužitelju obračunata i isplaćena kunska protuvrijednost glavnice kredita koji novčani iznos je tužitelj doista i primio od tuženika. Pravo na restituciju temeljem ništetnosti iz čl. 323. ZOO, kada je u pitanju pravo zaštite potrošača, treba tumačiti u duhu odredbe čl. 6. st. 1 Direktive Vijeća 93/13 EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, na način da ugovornu odredbu koja je proglašena nepoštenom valja smatrati kao da nikada nije postojala tako da ne može imati učinak na potrošača, s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala, a osobito uspostavom prava na povrat koristi koje je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu primjenom nepoštene odredbe. (U tom smislu tužiteljica se poziva na Presude Europskog suda: Gutierezz Naranjio i dr. C-154/15,C-307/15 i C-308/15, potom EO C-118/17). Premda je u konkretnom slučaju riječ o Ugovoru o kreditu koji osim ništetne ugovorne odredbe o CHF valutnoj klauzuli sadrži i ništetnu ugovornu odredbi o redovnoj kamatnoj stopi promjenjivoj jednostranom odlukom banke (odredba čl. 2.), tužitelj ovom tužbom, s obzirom na pravna shvaćanja VSRH, prema kojima proizlazi da je u momentu podnošenja ove tužbe, nastupila zastara novčane tražbine s osnove preplaćene kamate, opreza radi, postavlja tužbeni zahtjev samo za povrat one koristi koju je tuženik neosnovano stekao primjenom nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o CHF valutnoj klauzuli, i to u iznosu od 1.385,70 EUR (10.440,44 kn), sve to pozivom na odredbe čl. 323. te čl. 1111. i čl. 1115. ZOO/05, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja svakog pojedinog preplaćenog iznosa, pa do isplate. Stoga predlaže da sud donese presudu sadržaja kao u izreci.
2. Tuženiku je dostavljena tužba tužitelja s prilozima radi podnošenja pisanog odgovora na tužbu te mu je određen rok od 30 dana radi podnošenja odgovora na tužbu od dana dostave tužbe, a također isti je upozoren da ukoliko ne podnese odgovor na tužbu u određenom roku, sud će donijeti presudu kojom se prihvaća tužbeni zahtjev (presudu zbog ogluhe) ako bude udovoljeno uvjetima iz čl. 331.b Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07. - Odluka USRH, 84/08., 96/08.- Odluka USRH, 123/08.-ispravak, 57/11., 148/11.- pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. - Odluka USRH, 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP-a).
3. Tuženiku su tužba s prilozima i poziv na davanje odgovora na tužbu putem "e- komunikacije" dostavljeni 1. rujna 2023., kako to proizlazi iz potvrde o uručenju priložene listu 27 spisa. U ostavljenom roku od 30 dana za davanje odgovora na tužbu, tuženik nije podnio pisani odgovor na tužbu.
4. Po ocjeni ovog suda ispunjenje su pretpostavke iz članka 331. b ZPP-a pa je valjalo donijeti presudu zbog ogluhe. Naime, nedvojbeno je da su tužba i poziv za davanje odgovora na tužbu tuženiku uredno dostavljeni, a ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih bi proizlazilo da su tuženika spriječili opravdani razlozi da podnese odgovor na tužbu, niti se radi o zahtjevu kojim stranke ne mogu raspolagati. Što se tiče osnovanosti tužbenog zahtjeva, on proizlazi iz činjenica navedenih u tužbi, a činjenice na kojima se temelji tužbeni zahtjev nisu u protivnosti s dokazima koje je sam tužitelj podnio (Ugovorom o kreditu, otplatnim planovima i knjigovodstvenom karticom).
5. Iako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pa bi u tom smislu, pozivom na članak 154. stavak 1. ZPP-a, imao pravo na naknadu troška, njegov zahtjev nije osnovan. Naime, tužitelj je u tužbenom zahtjevu naveo kako potražuje naknadu parničnog troška ali u tužbi nije određeno naveo troškove za koje potražuje naknadu, pri čemu je takav određen zahtjev za naknadu troškova tužitelj bio dužan staviti najkasnije do završetka raspravljanja koje prethodi odlučivanju o troškovima, odnosno kako je u konkretnom slučaju riječ o donošenju odluke bez prethodnog raspravljanja, tužitelj je bio dužan zahtjev za naknadu troškova staviti u prijedlogu (ovdje tužbi) o kojem sud treba da odluči (članak 164. stavak 2. i 3. ZPP-a). Ističe se i to da se ovdje ne radi o situaciji predviđenoj člankom 164. stavak 8. ZPP-a, koja određuje kada se može postaviti zahtjev za naknadom parničnog troška nakon dostave obavijesti ili odluke, jer se prema navedenoj odredbi takav zahtjev može postaviti isključivo u slučaju iz članka 158. ZPP- a, kao i u slučaju presude na temelju priznanja i presude na temelju odricanja, ako povlačenje tužbe, odricanje ili odustanak od pravnog lijeka, priznanje ili odricanje nisu obavljeni na raspravi, dakle, ne i u slučaju presude na temelju ogluhe. Kako tužitelj nije postavio određen zahtjev za naknadom troška, valjalo je na temelju članka 164. stavak 2. i 3. ZPP-a odlučiti kao u točki III. izreke.
U Opatiji 26. veljače 2025.
Sutkinja:
Ana Župić
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi pisano u 4 primjerka putem ovog suda, odnosno sukladno odredbi čl. 106.a st. 5. ZPP-a. O žalbi odlučuje nadležni županijski sud. Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja ( čl. 353. st. 2 ZPP-a).
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćniku
2. Tuženiku
