Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Ulica plemića Borelli 9
Poslovni broj: Gž-516/2024-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od Sanje Prosenice, predsjednice vijeća, Sanje Dujmović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te, Eugena Škunce, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja 1) ZT, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2) MT, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], zastupani po punomoćniku Stjepku Medvedu, odvjetniku iz Valpova, Matije Gupca 48 b, protiv tuženika 1) AB, [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćniku Nevenu Kozoliću, odvjetniku iz Zagreba, Bijenička cesta 17 i 2) BC (u sudskom registru Trgovačkog suda u Zagrebu registriran kao BC), [osobni identifikacijski broj], iz [adresa] , (kao pravni slijednik NM, [adresa] – Podružnica [adresa]), zastupanog po zakonskom zastupniku, a ovaj po punomoćnik Zlatku Knezoviću, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Knezović & partneri j.t.d., Zagreb, Radnička cesta 54, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i stjecanja bez osnove, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika pod 2) protiv presude Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-187/2022-45 od 18. travnja 2024. i rješenja istog suda poslovni broj P-187/2022-47 od 19. travnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2025.,
p r e s u d i o i r i j e š i o j e
I Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja pod 1) ZT i 2) MT te djelomično žalba tuženika pod 2) BC i potvrđuje presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P- 187/2022-45 od 18. travnja 2024. pod toč. I., II. i III. izreke te pod toč. IV. izreke u dijelu kojim je naloženo tuženiku pod 2) isplatiti tužiteljima parnični trošak u iznosu od 1.567,49 eura sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom, kao i rješenje istog suda poslovni broj P-187/2022-47 od 19. travnja 2024.
II Preinačuje se djelomično presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, poslovni broj P-187/2022-45 od 18. travnja 2024. u dijelu pod toč. IV. izreke kojim se nalaže tuženiku pod 2) da plati tužiteljima parnični trošak za iznos preko 1.567,49 eura pa do iznosa od 7.781,29 eura, odnosno za iznos od 6.213,80 eura te se u tom dijelu zahtjev tužitelja za naknadu troška sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom na taj iznos, odbija kao neosnovan.
III Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika pod 2) za naknadom troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:
»I. Odbija se u cijelosti kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja, koji glasi:
"1. Utvrđuje se ništetnim Ugovor o kreditu broj 5140030250-60010462480/2006 od dana 04. srpnja 2006. god., sa sporazumom uz Ugovor o kreditu o osiguranju novčane tražbine zaključen dana 05. svibnja 2016. god. između I - tužitelja ZT, OIB: [osobni identifikacijski broj] i II – tužiteljice MT, OIB: [osobni identifikacijski broj] oboje iz [adresa] i pravog prednika II – tuženika, NM, [adresa], sada BC, [adresa], [osobni identifikacijski broj], a tražbine iz kojeg Ugovora su cesijom prenesene na I - tuženika AB, [adresa], [osobni identifikacijski broj], te se nalaže tuženicima isplatiti tužiteljima iznos od 31.751,47 eur zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na
- iznos od 310,73 eura od 02.09.2006. god. pa sve do isplate
- iznos od 310,45 eura od 02.10.2006. god. pa sve do isplate;
- iznos od 309,73 eura od 02.11.2006. god. pa sve do isplate;
- iznos od 308,55 eura od 02.12.2006. god. pa sve do isplate;
- iznos od 305,57 eura od 02.01.2007. god. pa sve do isplate;
- iznos od 303,51 eura od 02.02.2007. god. pa sve do isplate;
- iznos od 304,42 eura od 02.03.2007. god. pa sve do isplate;
- iznos od 303,72 eura od 02.04.2007. god. pa sve do isplate;
- iznos od 299,49 eura od 02.05.2007. god. pa sve do isplate;
- iznos od 296,43 eura od 02.06.2007. god. pa sve do isplate;
- iznos od 294,62 eura od 02.07.2007. god. pa sve do isplate;
- iznos od 295,74 eura od 02.08.2007. god. pa sve do isplate;
- iznos od 297,12 eura od 02.09.2007. god. pa sve do isplate;
- iznos od 307,30 eura od 02.10.2007. god. pa sve do isplate;
- iznos od 306,90 eura od 02.11.2007. god. pa sve do isplate;
- iznos od 309,75 eura od 02.12.2007. god. pa sve do isplate;
- iznos od 310,07 eura od 02.01.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 315,28 eura od 02.02.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 320,11 eura od 02.03.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 324,45 eura od 02.04.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 315,01 eura od 02.05.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 311,85 eura od 02.06.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 316,12 eura od 02.07.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 309,31 eura od 02.08.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 310,32 eura od 02.09.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 314,91 eura od 02.10.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 342,94 eura od 02.11.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 322,44 eura od 02.12.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 355,95 eura od 02.01.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 359,05 eura od 02.02.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 360,62 eura od 02.03.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 356,91 eura od 02.04.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 356,37 eura od 02.05.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 364,84 eura od 02.06.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 359,79 eura od 02.07.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 361,37 eura od 02.08.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 365,32 eura od 02.09.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 363,07 eura od 02.10.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 360,87 eura od 02.11.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 365,91 eura od 02.12.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 370,69 eura od 02.01.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 375,71 eura od 02.02.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 374,39 eura od 02.03.2010. god. pa sve do isplate
- iznos od 382,86 eura od 02.04.2010. god. pa sve do isplate
- iznos od 380,68 eura od 02.05.2010. god. pa sve do isplate
- iznos od 384,93 eura od 02.06.2010. god. pa sve do isplate
- iznos od 408,90 eura od 02.07.2010. god. pa sve do isplate
- iznos od 403,47 eura od 02.08.2010. god. pa sve do isplate
- iznos od 423,91 eura od 02.09.2010. god. pa sve do isplate
- iznos od 413,12 eura od 02.10.2010. god. pa sve do isplate
- iznos od 405,00 eura od 02.11.2010. god. pa sve do isplate
- iznos od 429,96 eura od 02.12.2010. god. pa sve do isplate
- iznos od 439,83 eura od 02.01.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 428,89 eura od 02.02.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 430,49 eura od 02.03.2011. god. pa sve do isplate
- iznos od 422,64 eura od 02.04.2011. god. pa sve do isplate
- iznos od 425,86 eura od 02.05.2011. god. pa sve do isplate
- iznos od 451,78 eura od 02.06.2011. god. pa sve do isplate
- iznos od 455,53 eura od 02.07.2011. god. pa sve do isplate
- iznos od 485,10 eura od 02.08.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 474,37 eura od 02.09.2011. god. pa sve do isplate
- iznos od 457,64 eura od 02.10.2011. god. pa sve do isplate
- iznos od 460,29 eura od 02.11.2011. god. pa sve do isplate
- iznos od 451,35 eura od 02.12.2011. god. pa sve do isplate
- iznos od 457,37 od 02.01.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 464,00 eura od 02.02.2012. god. pa sve do isplate
- iznos od 464,19 eura od 02.03.2012. god. pa sve do isplate
- iznos od 460,03 eura od 02.04.2012. god. pa sve do isplate
- iznos od 461,72 eura od 02.05.2012. god. pa sve do isplate
- iznos od 464,21 eura od 02.06.2012. god. pa sve do isplate
- iznos od 461,53 eura od 02.07.2012. god. pa sve do isplate
- iznos od 461,76 eura od 02.08.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 459,29 eura od 02.09.2012. god. pa sve do isplate
- iznos od 454,71 eura od 02.10.2012. god. pa sve do isplate
- iznos od 460,29 eura od 02.11.2012. god. pa sve do isplate
- iznos od 462,31 eura od 02.12.2012. god. pa sve do isplate
- iznos od 461,50 eura od 02.01.2013. god. pa sve do isplate;
- iznos od 453,36 eura od 02.02.2013. god. pa sve do isplate
- iznos od 459,01 eura od 02.03.2013. god. pa sve do isplate
- iznos od 460,30 eura od 02.04.2013. god. pa sve do isplate
- iznos od 457,76 eura od 02.05.2013. god. pa sve do isplate
- iznos od 450,26 eura od 02.06.2013. god. pa sve do isplate
- iznos od 445,60 eura od 02.07.2013. god. pa sve do isplate
- iznos od 449,50 eura od 02.08.2013. god. pa sve do isplate;
po stopi koja od dospijeća pojedinog obroka pa do 31.07.2008. god. iznosi 15%, za period od 01.08.2008. god. do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, za period od 01.08.2015. god. pa do 31.12.2022.po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za period od 01.01.2023. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.
2. Nalaže se tuženicima da u roku od 15 dana tužiteljima nadoknade prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena."
II. Prihvaća se alternativni tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 2. tuženika BC
BC, koji glasi:
"I. Utvrđuju se ništetnima odredbe sadržane u Ugovoru o kreditu broj 5140030250-60010462480/2006 od dana 04. srpnja 2006. god., sa sporazumom uz Ugovor o kreditu o osiguranje novčane tražbine zaključenog dana 05. svibnja 2016. god., a koji su sklopili I-tužitelj ZT, OIB: [osobni identifikacijski broj] i II – tužiteljica MT, OIB: [osobni identifikacijski broj] oboje iz [adresa] i pravni prednik II – tuženika, NM, [adresa], sada BC, [adresa], [osobni identifikacijski broj], koje odredbe vežu novčane iznose iz ovog Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, a tražbine iz kojeg Ugovora su cesijom prenesene na I - tuženika AB, [adresa], [osobni identifikacijski broj].
II. Nalaže se II – tuženiku, BC, [adresa], [osobni identifikacijski broj], da isplati tužiteljima novčani iznos od 4.436,09 eur, zajedno s pripadajućom zateznom kamatom koja teče na
- iznos od 2,05 eura od 02.09.2006. god. pa sve do isplate;
- iznos od 1,78 eura od 02.10.2006. god. pa sve do isplate;
- iznos od 1,05 eura od 02.11.2006. god. pa sve do isplate;
- iznos od 1,12 eura od 02.04.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 18,69 eura od 02.11.2008. god. pa sve do isplate;
- iznos od 21,59 eura od 02.01.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 24,69 eura od 02.02.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 26,26 eura od 02.03.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 22,55 eura od 02.04.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 22,01 eura od 02.05.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 16,85 eura od 02.06.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 11,81 eura od 02.07.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 13,38 eura od 02.08.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 17,33 eura od 02.09.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 15,08 eura od 02.10.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 12,89 eura od 02.11.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 17,93 eura od 02.12.2009. god. pa sve do isplate;
- iznos od 22,70 eura od 02.01.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 27,73 eura od 02.02.2010. god. pa sve do isplate;
- iznos od 26,41 eura od 02.03.2010. god. pa sve do isplate
- iznos od 34,87 eura od 02.04.2010. god. pa sve do isplate
- iznos od 32,69 eura od 02.05.2010. god. pa sve do isplate
- iznos od 36,95 eura od 02.06.2010. god. pa sve do isplate
- iznos od 60,92 eura od 02.07.2010. god. pa sve do isplate
- iznos od 55,46 eura od 02.08.2010. god. pa sve do isplate
- iznos od 75,93 eura od 02.09.2010. god. pa sve do isplate
- iznos od 65,13 eura od 02.10.2010. god. pa sve do isplate
- iznos od 57,02 eura od 02.11.2010. god. pa sve do isplate
- iznos od 81,71 eura od 02.12.2010. god. pa sve do isplate
- iznos od 95,85 eura od 02.01.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 84,91 eura od 02.02.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 86,52 eura od 02.03.2011. god. pa sve do isplate
- iznos od 78,66 eura od 02.04.2011. god. pa sve do isplate
- iznos od 81,09 eura od 02.05.2011. god. pa sve do isplate
- iznos od 107,80 eura od 02.06.2011. god. pa sve do isplate
- iznos od 111,55 eura od 02.07.2011. god. pa sve do isplate
- iznos od 141,12 eura od 02.08.2011. god. pa sve do isplate;
- iznos od 130,39 eura od 02.09.2011. god. pa sve do isplate
- iznos od 113,66 eura od 02.10.2011. god. pa sve do isplate
- iznos od 119,35 eura od 02.11.2011. god. pa sve do isplate
- iznos od 110,41 eura od 02.12.2011. god. pa sve do isplate
- iznos od 116,43 od 02.01.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 123,06 eura od 02.02.2012. god. pa sve do isplate
- iznos od 123,26 eura od 02.03.2012. god. pa sve do isplate
- iznos od 119,09 eura od 02.04.2012. god. pa sve do isplate
- iznos od 120,78 eura od 02.05.2012. god. pa sve do isplate
- iznos od 123,27 eura od 02.06.2012. god. pa sve do isplate
- iznos od 120,59 eura od 02.07.2012. god. pa sve do isplate
- iznos od 120,82 eura od 02.08.2012. god. pa sve do isplate;
- iznos od 118,35 eura od 02.09.2012. god. pa sve do isplate
- iznos od 113,78 eura od 02.10.2012. god. pa sve do isplate
- iznos od 119,35 eura od 02.11.2012. god. pa sve do isplate
- iznos od 121,38 eura od 02.12.2012. god. pa sve do isplate
- iznos od 120,57 eura od 02.01.2013. god. pa sve do isplate;
- iznos od 112,43 eura od 02.02.2013. god. pa sve do isplate
- iznos od 118,07 eura od 02.03.2013. god. pa sve do isplate
- iznos od 119,36 eura od 02.04.2013. god. pa sve do isplate
- iznos od 116,83 eura od 02.05.2013. god. pa sve do isplate
- iznos od 109,32 eura od 02.06.2013. god. pa sve do isplate
- iznos od 104,67 eura od 02.07.2013. god. pa sve do isplate
- iznos od 108,79 eura od 02.08.2013. god. pa sve do isplate;
po stopi koja od dospijeća pojedinog obroka pa do 31.07.2008. god. iznosi 15%, za period od 01.08.2008. god. do 31.07.2015. godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, za period od 01.08.2015. god. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za period od 01.01.2023. pa do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sve to u roku od 15 dana.
III. O d b i j a s e alternativni tužbeni zahtjev tužitelja naznačen u točci II. izreke presude u odnosu na 1. tuženika AB [adresa], kao neosnovan
IV. Nalaže se 2. tuženiku BC [adresa] da u roku od 15 dana tužiteljima nadoknade prouzročeni parnični trošak u iznosu od ukupno 7.781,29 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa sve do isplate, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena.“
1.1. Rješenjem suda prvog stupnja odlučeno je:
"Nalaže se tuženiku BC, [osobni identifikacijski broj], [adresa], da naknadi 1.tužitelju ZT, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2.tužiteljici MT, OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje iz [adresa], trošak postupka u iznosu od 125,00 €, u roku od 15 dana."
2. Protiv citirane presude u dijelu kojim je odbijen osnovni tužbeni zahtjev, kao i alternativni tužbeni zahtjev samo u odnosu na prvotuženika žalbu su izjavili tužitelji pod 1) i 2) (dalje tužitelji) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primijene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. Smatraju da je prvostupanjski sud pogrešno izveo zaključak kako predmetni ugovor nije ništetan u cijelosti. Ovdje se nesporno radi o ugovoru u kojem je tuženik pod 2) uglavio niz nepoštenih ugovornih odredbi i to prije svega kao bitne sastojke ugovora o kreditu, nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu kojim se ugovorna obveza povrata danog iznosa kredita vezuje uz valutu švicarski franak i to tako da je putem anuitetne otplate kredita obveza povezana sa drugom nepoštenom i ništetnom ugovornom odredbom i to onom u kojoj je tuženik pod 2) uglavio promjenu kamatne stope na način da ista ovisi jedino o odluci same banke bez navođenja jasnih i provjerljivih parametara na koji način će se kamata mijenjati. Ugovor ne može opstati kada ništetnost pogađa odredbe koje su bitne za samo postojanje ugovora. Tužitelji smatraju da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo pozivajući se na čl. 324. st. 2. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, ukazuje na toč. 16. obrazloženja pobijane presude navodeći kako je u izravnoj suprotnosti s činjenicom da su tužitelji zbog iznimno velikog rasta anuiteta konkretnog kredita uzrokovanog primjenom ništetnih odredbi istog kredita došli u situaciju nemogućnosti uredne otplate istog. Provedenim financijskim vještačenjem utvrđeno je da čak niti provedenom konverzijom djelovanje ništetnih odredbi nije ispravljeno. Pozivaju se na odluku Suda Europske unije C-118/17 od 14. ožujka 2019. Smatraju da je i tuženik pod 1) solidarno odgovoran s tuženikom pod 2) jer je preuzimanjem naplate predmetnog kredita preuzeo i rizik i odgovornost ukoliko se ugovor proglasi ništetnim. Predlaže uvažiti žalbu i pobijanu presudu preinačiti na način da prihvati osnovni tužbeni zahtjev prema oba tuženika ili podredno eventualno prema tuženiku pod 1) i tuženicima naloži da tužiteljima naknade parnični trošak uvećan za trošak sastava žalbe.
3. Protiv uvodno označene presude u dijelu pod toč. II. i IV. izreke žalbu je izjavio tuženik pod 2) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primijene materijalnog prava te odluke o troškovima postupka. Što se tiče konverzije navodi kako je sklapanjem aneksa 5. svibnja 2016. nastala nova pravna osnova i u ovom predmetu ne može biti govora o tome da je tuženik nešto stekao od tužitelja bez valjane pravne osnove. Odredbe prvotno sklopljenog ugovora su beznačajne jer je tužitelj doveden u pravni i ekonomski položaj kao da one nikada nisu postojale. Prema mišljenju tuženika pod 2) prvostupanjski sud je zanemario i samu odluku iz kolektivnog spora na kojoj je utemeljio presudu smatrajući da je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u kojoj je smatrao da postoji pravni interes za donošenjem revizijske odluke samo zato što nisu svi potrošači proveli konverziju na osnovi Zakona o konverziji odnosno pravni interes ne bi postojao da su svi potrošači sklopili aneks o konverziji koji su sklopili tužitelji. Nadalje, ističe da je presuda iz kolektivnog spora neprimjenjiva u ovom sporu zato što se čl. 502. c Zakona o parničnom postupku primjenjuje jedino u postupcima radi naknade štete, a ne u postupcima radi stjecanja bez osnove. Ukazuje na to da novela Zakona o parničnom postupu iz 2019. nije primjenjiva jer se postupci koji su pokrenuti prije stupanja na snagu te novele imaju dovršiti primjenom odredbe do tada važećeg Zakona o parničnom postupku. Prvostupanjski sud je počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama s obzirom da sud nije proveo tzv. transparentnost i test poštenosti iz Zakona o zaštiti potrošača. Odredbe o valutnoj klauzuli su jasne, lako razumljive i lako uočljive. U pogledu valutne klauzule navodi da Zakon o obveznim odnosima izričito dozvoljava ugovaranje valutne klauzule u čl. 22. st. 1. Također je pogrešno primijenjeno materijalno pravo u pogledu prigovora zastare navodeći kako tužitelji nisu bili stranke kolektivnog spora, a od sklapanja ugovora proteklo je više od pet godina. Ako je zastarni rok počeo teći tek danom pravomoćnog utvrđenja ništetnosti u kolektivnom sporu tj. 14. lipnja 2018. tada do tog dana ne postoji tuženikova obveza na plaćanje zakonskih zateznih kamata. Što se tiče odluke o trošku sukladno čl. 154. Zakona o parničnom postupku tužitelji su trebali tuženiku naknaditi troškove parničnog postupka a ne obrnuto naglašavajući zahtjev za isplatom glavnog i alternativnog zahtjeva. Također da je sud svaku odvjetničku radnju vrednovao s 250 bodova, a vrijednost predmeta spora s kojom je tužitelj uspio iznosi 4.436,09 EUR, pa mu je bilo moguće priznati 100 bodova za odvjetničku radnju. Predlaže se zbog pogrešne primijene materijalnog prava preinačiti odluku o trošku u navedenom smislu. Tužitelji su oslobođeni plaćanja sudske postrojbe za tužbu pa predlaže preinačiti odluku i u tom dijelu. Slijedom svega navedenog predlaže preinačiti presudu, odbiti tužbeni zahtjev i obvezati tužitelja na naknadu troškova postupka, a podredno ukinuti presudu u pobijanom dijelu i vratiti postupak na ponovno odlučivanje.
4. Na žalbe nije odgovoreno.
5. Žalba tužitelja nije osnovana, a žalba tuženika pod 2 je djelomično osnovana.
6. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst 25/13. i 70/19.; dalje ZPP) koji se ovdje primjenjuje na temelju čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 80/22.) na koju u žalbi ukazuju tužitelji i tuženik pod 2), budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.
7. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. istog Zakona.
8. Predmet spora u ovoj fazi postupka predstavlja glavni zahtjev tužitelja kojim traže da se utvrdi ništetnim Ugovor o kreditu broj 5140030250-60010462480/2006 od 4. srpnja 2006. (dalje Ugovor), sa sporazumom uz Ugovor o kreditu o osiguranju novčane tražbine zaključen 5. svibnja 2016. (dalje Sporazum) između tužitelja i pravog prednika tuženika pod 2) te traže isplatu iznosa od 31.751,47 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose kako su isti precizirani pod toč. I. izreke.
8.1.Također, predmet spora predstavlja i eventualno kumulirani zahtjev kojim tužitelji traže da se pojedine ugovorne odredbe Ugovora sa Sporazumom utvrde ništetnim koje odredbe vežu novčane iznose iz ugovora uz valutnu klauzulu u CHF odnosno isplata iznosa od 4.436,09 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose specificirane pod toč. II. izreke prvostupanjske presude.
9. Među strankama nije sporno da su tužitelji kao korisnici kredita i prednik tuženika pod 2) kao kreditor 4. srpnja 2006. sklopili Ugovor kojim je prednik tuženika pod 2) odobrio tužiteljima kredit u iznosu od 65.000,00 CHF u protuvrijednosti u hrvatskim kunama prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan korištenja kredita, na rok vraćanja od 15 godina, kao ni to da su tužitelji sa Hypo Alpe Adria Bank d.d. sklopili 5. svibnja 2016. Sporazum uz predmetni ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine (l.s. 79-81) odnosno da je provedena konverzija. Nadalje, nesporno je da su tuženici sklopili Ugovor o cesiji 27. prosinca 2019. te je tuženik pod 2) neopozivo i bezuvjetno ustupio i prenio tuženiku pod 1) svoju tražbinu prema tužiteljima temeljem Ugovora sa Sporazumom i Sporazuma uz taj Ugovor o kreditu sa Sporazumom od 5. svibnja 2016. tako da su sva sredstva osiguranja na temelju tog Ugovora sukladno čl. 81. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje ZOO) prešla na cesionara tj. tuženika pod 1) zajedno s tražbinom tako da je isti tuženik postao nositelj svih hipoteka, založnih prava i dr.
10. Međutim, i u ovoj fazi postupka ostalo je sporno pitanje da li su odredbe Ugovora sa Sporazumom u suprotnosti sa propisima kojima je uređena zaštita potrošača odnosno da li isto ima za posljedicu ništetnost cijelog Ugovora sa Sporazumom, podredno je sporno da li su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne, zatim da li je tuženik pod 2) pasivno legitimiran odnosno da li su tuženici temeljem ništetnih odredbi stekli nešto što im ne pripada, da li je provedenom konverzijom nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, te da li je nastupila zastara i visina zahtjeva.
11. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda pravilno je sud prvog stupnja utvrdio činjenično stanje i na isto primijenio materijalno pravo kada je odlučio kao u pobijanom dijelu pod toč. I. izreke.
11.1. Odredbom čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/03., 46/07. i 79/07.; dalje ZZP/03) reguliran je pojam nepoštene ugovorne odredbe dok je čl. 97. istog Zakona propisao koje su to pojedine ugovorne odredbe koje se mogu smatrati nepoštenim.
11.2. Prema tome, iz odredbi čl. 81. i čl. 82. ZZP/03 proizlazi da se u smislu tog Zakona može tražiti zaštita samo od pojedinih nepoštenih odredbi te da se slijedom toga ne može tražiti ništetnost cijelog Ugovora, a koje stajalište je izraženo u odluci Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III/1519/2021 od 15. srpnja 2021. te koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud.
11.3. Nadalje, čl. 2. st. 1. ZZP/03 propisano je da će se, ako tim Zakonom nije drukčije određeno, na obvezno-pravne odnose primijeniti odredbe Zakona o obvezno-pravnim odnosima.
11.4. Kraj činjenice da ZZP/03 nije propisao da se može tražiti ništetnost cijelog potrošačkog ugovora već samo ništetnost pojedinih ugovornih odredbi to u konkretnom slučaju ocjenu ništetnosti predmetnog Ugovora valja razmatrati po odredbi čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 145/23. i 155/23.; dalje ZOO).
11.5. Odredbom čl. 322. st. 1. ZOO određeno je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
11.6. Međutim, tužitelj se tijekom postupka kao razlog radi kojeg smatra da je u cijelosti ništetan Ugovor o kreditu pozivao na one razloge u pogledu kojih je odlučeno u presudama iz kolektivnog spora, te je tužitelju odgovoriti da u kolektivnom sporu nisu utvrđeni kao ništetni ugovori o kreditu u cijelosti kako to tužitelj, i po ocjeni ovog suda, neosnovano zahtjeva glavnim zahtjevom, već samo da su osporavane odredbe o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli djelomično ništetne.
11.7. Odredba kojom je ugovorena promjenjiva stopa ugovorne kamate može biti tek djelomično ništetna, odnosno ništetan je samo onaj dio te odredbe kojim je ugovoren način promjene stope u smislu da se ista mijenja jednostrano odlukom kreditora bez jasnih i razumljivih objektivnih kriterija. I valutna klauzula primjenjivala se na način koji nije bio rezultat objektivnih kriterija to znači da je u odnosu na ugovaranje valutne klauzule ništetan samo onaj dio ugovorne odredbe koji se odnosi na takav način promjene tečaja. Dakle, preostali dio tih ugovornih odredbi ostaje na snazi.
12. Ugovor o kreditu u konkretnom slučaju može opstati u slučaju djelomične ništetnosti pojedinih odredbi, a stav je ovog drugostupanjskog suda, da takav Ugovor ostaje na snazi jer ništetnost dijela ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli ne predstavlja ni uvjet ugovora ni odlučnu pobudu zbog koje je isti sklopljen, a takav stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci poslovni broj Rev-1172/2018-2 od 19. ožujka 2019., koji prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, da u smislu odredbe čl. 324. ZOO ništetnost ugovorne odredbe nekog ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
12.1. Dakle, po stavu ovog drugostupanjskog suda, tužitelj neosnovano traži ništetnost cijelog Ugovora o kreditu jer su u konkretnom slučaju, bez obzira na djelomičnu ništetnost ugovornih odredbi o promjenjivoj kamati i valuti, bitni sastojci ugovora u preostalom dijelu ostali na snazi (tako Vrhovni sud RH u odluci broj Rev- 259/2022 od 9. listopada 2024.).
13. U odnosu na eventualnu ništetnost sporednih ugovornih odredbi istaći je kako sve i da su iste eventualno i ništetne to nema za posljedicu ništetnost cijelog Ugovora o kreditu jer nisu bitni sastojci tog pravnog posla pa kako taj Ugovor može opstati u smislu odredbe čl. 105. st. 1. ZOO i u slučaju djelomične ništetnosti bitnih sastojaka iz čl. 1022. istog Zakona, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je glavni tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan.
14. U svezi s glavnim zahtjevom žalbeni navodi tužitelja kako je sud prvog stupnja utvrdio da je odredba o valutnoj klauzuli ništetna odgovoriti je da sud prvog stupnja nalazi da su ništetne odredbe Ugovora ali u dijelu u kojem se glavnica i anuiteti kredita vežu uz valutu švicarskog franka slijedom čega nisu dovedeni u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude u navedenom dijelu.
15. Neosnovanim se ocjenjuju i žalbeni navodi tužitelja u pogledu pobijane presude u dijelu kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na tuženika pod 1) upravo iz razloga jer taj tuženik nije bio stranka spornog Ugovora o kreditu niti je isti pregovarao s tužiteljima u postupku koji je prethodio sklapanju Ugovora niti u vrijeme sklapanja tog Ugovora, a niti je tuženik pod 1) bilo što stekao bez osnove od tužitelja već upravo tuženik pod 2). Osim toga navesti je da se tužitelji u svezi djelomične ništetnosti ugovornih odredbi pozivaju na kolektivni spor, a tuženik pod 1) niti je bio stranka u tom postupku, a niti tužitelji, kao korisnici kredita, po navedenom Ugovoru o kreditu kojeg osporavaju, stoje u odnosu na tuženika pod 1) kao potrošači u smislu ZZP/03.
16. Nadalje, po ocjeni ovog suda neosnovanim se ocjenjuju i žalbeni navodi tuženika pod 2) kojima dovodi u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude u dijelu pod toč. II. izreke.
16.1. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva pravilno se prvostupanjski sud u pogledu valutne klauzule pozvao na presudu i rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/2018-11 kojom je odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017- 10 od 14. lipnja 2018., u dijelu (točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno i da je, između ostalih, i tuženik u ovom postupku povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetnim i nepoštenim ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja takvih ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupio suprotno odredbama tada važećeg ZZP/03 te odredbama ZOO zbog čega je i naloženo tuženiku da prekine s navedenim postupanjem i ponudi potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita.
17. Jasno je da potrošač snosi rizik promjene tečaja kada je ugovorna odredba u ugovoru o kreditu u stranoj valuti, međutim, ona mora biti sastavljena jasno i razumljivo što podrazumijeva da je potrošač u potpunosti obaviješten o potencijalno znatnim ekonomskim posljedicama takve odredbe za njegove financijske obveze odnosno o rizicima fluktuacije tečaja što u konkretnom iz spisa predmeta ne slijedi, pa utoliko žalbeni navodi izneseni u svezi s time nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane presude.
17.1. Žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava na koji tuženik pod 2) upire ukazujući na odredbu čl. 22. ZOO ne dovodi u pitanje zakonitost pobijane odluke, a u svezi s čime je ukazati na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd 2749/2022-2 u kojoj je na pitanje: " Ima li se u svjetlu Direktive 93/13 kao i odluke Suda EU u predmetu broj C-81/19 i C-243/20 smatrati da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, na način kako je ista ugovorena odredbom članka 6. stavka 1. predmetnog Ugovora o kreditu, isključena od ispitivanja nepoštenosti, a sve budući da je ta ugovorna odredba odraz tj. sadržajno u cijelosti usklađena s odredbom članka 22. ZOO-a?" - odgovoreno: "….predlagatelj problematizira pitanje ispitivanja nepoštenosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, o čemu je već odlučeno presudama povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača koji imaju direktan učinak i na konkretan predmet (tako i ovaj sud u Revd 911/2022-2 od 16.ožujka 2022.)".
18. Stoga, kako odredbe čl. 502.c ZPP i 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 14/14., 110/15. i 14/19.) propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP, to žalbeni navodi tuženika pod 2) koji dovode u pitanje učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača na konkretni slučaj ne dovode u pitanje pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude. U tom smislu neosnovani su i žalbeni navodi tuženika pod 2) da se presude iz kolektivne pravne zaštite ne mogu primijeniti na izvanugovorni odnos stjecanja bez osnove jer se iste mogu odnositi i na slučajeve kada potrošač zbog ništetnosti pojedinih ugovora zahtijeva isplatu s osnove restitucije.
19. U odnosu na prigovor tuženika glede činjenice da su stranke u konkretnom slučaju provele konverziju kredita na koju su tužitelji pristali pa tuženik pod 2) nalazi da je takvim postupanjem nastao novi ugovorni odnos koji isključuje mogućnost provođenja kontrole nepoštenosti prvotnih ugovornih odredbi, ukazuje se da takvo stajalište tog tuženika nije pravilno te je suprotno standardima zaštite potrošača ustanovljenim u okviru sudske prakse Europskog suda. Naime, navedeni sud je u predmetu C-118/17 Z od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207, raspravljao ne istovjetnu, ali činjenično sličnu situaciju unutar mađarskog nacionalnog prava i pitanje njegove usklađenosti sa odredbama čl. 6. st. 1. Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, te je jasno i nedvosmisleno ukazao kako činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenim i ništavima te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati učinak na smanjenje zaštite zajamčene potrošačima (par. 43. predmetne odluke).
19.1. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.
19.2. Dakle, činjenica provođenja konverzije sama za sebe ne može isključiti provođenje kontrole nepoštenosti ugovornih odredbi kako je pojašnjeno u ranijem dijelu obrazloženja, već ista zahtijeva utvrđenje i odgovor na pitanje je li njome u cijelosti uspostavljena ravnoteža narušena nepoštenim ugovorim odredbama. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada.
19.3. Međutim, iz provedenog vještačenja jasno slijedi da konverzijom utvrđeni iznos pretplate ne predstavlja izravno obeštećenje tužitelja niti po jednoj utuženoj osnovi, već predstavlja obračunsku razliku koja je nastala prilikom preračunavanja kredita iz CHF u EUR. Iz toga razloga, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tužitelji i u slučaju provođenja konverzije imaju pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka, a što je u konkretnom postupku slučaj.
19.4. U odnosu na navedeno valja ukazati i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje glede ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji, na način da je utvrdio kako takav sporazum ima pravne učinke te je valjan i u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu i promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, pri čemu je isti sud u obrazloženju svoje odluke naveo da: "…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…". Stoga iz tog razloga istaknuti prigovor tuženika u odnosno na provođenje konverzije i njezin utjecaj na mogućnost kondemnatorne zaštite tužitelja kao potrošača, nije osnovan.
19.5. Konverzijom u konkretnom slučaju nije riješeno pitanje preplaćenih anuiteta na ime promjenjive ugovorne kamate jer je financijskim vještačenjem utvrđeno koliko je tužiteljica anuitetno preplatila tuženiku na ime ugovorne kamate i promjenjive kamatne stope. Dakle, Aneksom temeljnog ugovora o kreditu nije riješeno pitanje reparacije potrošača uslijed ništetnosti odredaba o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Intencija u čl. 19.b i čl. 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“ broj 102/15. dalje ZPK/15) bila je izjednačavanje potrošača iz CHF kredita s potrošačima iz EUR kredita, no sporazumom o konverziji se riješilo samo pitanje kamatnih stopa od dana ugovaranja Aneksa, ali se nije riješilo i pitanje preplaćenih ugovornih kamata i tečaja prije konverzije pa su konverzijom riješena isključivo pitanja ugovornih obveza, ali ne i obveze proizašle iz ništetnosti ugovornih odredaba u svezi s čime je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio shvaćanje, koje prihvaća i ovaj sud, u odluci broj Rev-1096/2022 od 8. studenoga 2022.
19.6. I prema pravnom shvaćanju Građanskog odjela ovog suda od 10. rujna 2021. broj: 6. Su: 7/2021-14 potrošač ima pravo na restituciju u slučaju konverzije ugovora o kreditu, s time da se u žalbi neutemeljeno ponavlja da bi sklapanjem sporazuma o konverziji prestala sva potraživanja tužiteljice i da je uspostavljena ravnoteža između stranaka.
19.7. Ukazati je i na odluku Europskog suda u predmetu broj C-19/20 iz koje proizlazi da sustav predviđen Direktivom 93/13 ne može spriječiti stranke ugovora da otklone nepoštenost odredbe koju on sadržava na način da je ugovorno izmjene, pod uvjetom da, s jedne strane, potrošačevo odricanje od pozivanja na nepoštenost proizlazi iz njegova slobodnog i informiranog pristanka i, s druge strane, nova odredba o izmjeni sama nije nepoštena, što je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri te da je u potpunosti udovoljeno ciljevima Direktive 93/13 kada se ponovno uspostavi pravna i činjenična situacija u kojoj bi se potrošač nalazio da nema nepoštene odredbe i ako su stranke sklapanjem dodatka uklonile nedostatak koji je utjecao na ugovor, pod uvjetom da je prilikom tog sklapanja taj potrošač bio svjestan neobvezujuće naravi te odredbe i posljedica koje iz nje proizlaze, dok je u konkretnom slučaju utvrđeno da je tužiteljica prihvatila konverziju kojom je ovdje izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranoga kredita s valutnom klauzulom EUR.
19.8. Dakle, kod tužitelja je utvrđena preplata, koja se u skladu s odredbom čl. 19.c st 1. toč. 5. alineja 1. navedenog ZPK/15 mogla koristiti za namirenje budućih obroka kredita sve dok se ta pretplata u cijelosti ne iskoristi, ali očigledno nije, zbog čega tuženik pod 2) neutemeljeno i u žalbi brani tezu da su sklapanjem dodatka ugovoru sporne odredbe osnovnog ugovora suglasnom voljom ugovornih stranaka stavljene izvan snage i da iste ne proizvode nikakve obveze, ni ugovorne, a ni izvanugovorne, s obzirom da je predmet ove parnice pravo tužiteljice na restituciju sukladno pravilima o posljedicama djelomične ništetnosti iz čl. 323. st. 1. ZOO.
20. I u ovoj fazi postupka sporno je i to da li je nastupila zastara potraživanja te je u odnosu na žalbene navode u svezi prigovora zastare navesti da prema pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog u odluci broj Rev - 2245/17 od 20. ožujka 2018., u smislu odredbe čl. 241. ZOO pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. odnosno Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. - potvrđene odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt 249/14 i Revt 2221/2018 pravomoćno utvrđeno da ugovor o kreditu ništetan glede kamatnog i tečajnog rizika). Dakle, kako je tužba u predmetnoj pravnoj stvari podnesena 7. ožujka 2022. nije protekao zastarni rok od pet godina iz čl. 225. ZOO, kako to neosnovano tvrdi tuženik pod 2).
21. Tuženiku pod 2) je odgovoriti i to da je u odnosu na prigovor zastare Vrhovni sud Republike Hrvatske u shvaćanju od 31. siječnja 2022. na pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“ odgovorio: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.“
22. Visina anuiteta utvrđena je sukladno nalazu i mišljenju knjigovodstveno- financijskog vještačenja, koje je izvršeno na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, obrazloženo po stavkama i argumentirano, pa kako stranke nisu osporile izračun vještakinje Lidije Balog to iste kao objektivne i dane u skladu s pravilima struke prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, s time što je tuženiku pod 2) odgovoriti da se imenovana vještakinja očitovala na prigovor tuženika pod 2) i isti otklonila, a pravilnost čega taj tuženik niti nije u daljnjem tijeku prvostupanjskog postupka doveo u pitanje, tako da je prvostupanjski sud pravilno zaključio da tužitelji ostvaruju pravo povrata preplaćenih anuiteta u utuženom iznosu jer žalbeni navodi izneseni u svezi s time ne dovode u pitanje pravilnost pobijane presude.
22.1. Tuženiku pod 2) ukazati je da prigovara u smislu kao da je predmet spora izračun preplate kamata što nije slučaj već samo izračun na ime tečajne razlike te da je u presudi donesenoj u sporu radi zaštite kolektivnih interesa i prava utvrđeno da su upravo uporabom parametara koje predlaže tuženik kamatne stope mijenjane na netransparentan i ništetan način i da tuženik pod 2) nije ishodio uspjeh s iznesenim prigovorom ni u postupku pred Ustavnim sudom Republike Hrvatske (odluka broj U- III/4442/2018 od 28. listopada 2020.).
23. Dakle, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika pod 2), sukladno čl. 1111. i čl. 29. ZOO, da isplati tužiteljima po osnovi stjecanja bez osnove dosuđeni iznos koji je platio tuženiku pod 2) više nego što bi platio s početnim tečajem CHF pa ga je dužan vratiti tužiteljima uz pripadajuću zakonsku zateznu kamatu shodno čl. 1115. ZOO koja teče od dana preplaćenog svakog specificiranog pojedinog anuiteta, a ne tek od pravomoćnosti utvrđenja ništetnosti u kolektivnom sporu kako to tvrdi tuženik pod 2), budući da je isti bio nepošten.
24. Međutim, osnovanim se nalaze žalbeni navodi tuženika pod 2) u pogledu odluke o troškovima postupka pri čemu je navesti da tužitelji imaju pravo na naknadu parničnih troškova temeljem odredbe čl. 154. st. 1. ZPP kada je sud jednom odlukom odlučio o oba postavljena zahtjeva, no samo u pogledu onih parničnih radnji koje se odnose na dio tužbenog zahtjeva s kojim je uspio u postupku (a to je eventualno kumulirani tužbeni zahtjev) i samo za radnje koje su bile potrebne za odluku u tom smislu tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-962/2024-2 od 27. kolovoza 2024.
24.1. Slijedom navedenog tužiteljima je priznat trošak zastupanja po punomoćnici iz redova odvjetnika u smislu Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23.; dalje Tarifa) i to za sastav tužbe 100,00 eura, sastavljanje podnesaka od 10. svibnja 2022. 200,00 eura, sastavljanje podnesaka od 29. veljače 2024. i 4. ožujka 2024., zastupanje na ročištima od 30. lipnja 2022., 16. studenog 2022., 7. veljače 2023., 14. travnja 2023. i 7. ožujka 2024. sve u iznosu od 100,00 eura po Tbr. 8. toč. 1. i 2. odnosno 9. toč. 1. Tarife, zatim za zastupanje dvije osobe po Tbr. 40. Tarife iznos od 100,00 eura što sveukupno iznosi 1.100,00 eura, a s pridodanim PDV od 275,00 eura iznosi 1.375,00 eura čemu je pridodan trošak sudske pristojbe na tužbu od 26,54 eura koji iznos je plaćen na ime te pristojbe kako slijedi i podataka e-spisa, kao i trošak vještačenja u iznosu od 165,95 eura odnosno ukupno 1.567,49 eura, dok je za više zatražen iznos zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška odbijen kao neosnovan.
24.2. U odnosu na žalbeni navod tuženika pod 2) reći je da u trenutku podnošenja tužbe tužitelji nisu bili oslobođeni plaćanja pristojbe po čl. 11. toč. 20. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 118/18. i 51/23.) koji je na snazi od 20. svibnja 2023. te su istu pristojbu i platili pa se neosnovanim ocjenjuje žalbeni navod iznesen u svezi s time.
24.3. Pravilnom primjenom materijalnog prava tužiteljima je priznat i trošak pristupa na ročište povodom objave presude budući da je na to ročište pristupio zamjenik punomoćnika tužitelja kojemu je pročitana izreka prvostupanjske presude te su ukratko obrazloženi razlozi donošenja takve presude koja je nazočnom uručena u ovjerenom prijepisu (čl. 335. st. 8. ZPP) kako to proizlazi iz zapisnika sačinjenog 18. travnja 2024., tako da tužiteljima taj trošak pripada sukladno odredbi Tbr. 9. toč. 3. Tarife kako je to sud prvog stupnja odlučio pobijanim rješenjem.
25. Slijedom svega iznesenog valjalo je, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP odnosno čl. 373. st. 3. ZPP i čl. 380. toč. 2. ZPP, odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske odluke pod toč. I i II.
26. Odluka o trošku žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP budući da je tuženik u žalbenom postupku uspio samo u razmjerno neznatnom dijelu svog zahtjeva odnosno samo u pogledu odluke o troškovima postupka, a zbog čega nisu nastali posebni troškovi, radi čega je odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske odluke pod toč. III izreke.
U Zadru, 26. veljače 2025.
Predsjednica vijeća
Sanja Prosenica
