Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: Gž-1244/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Dijane Hofer predsjednice vijeća, te Snježane Šaško sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Tanje Novak-Premec članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, A. Mihanovića 3, Zagreb, zastupanog po punomoćnici KĐ, dipl. iur. (zaposlenici), protiv tuženika CROATIA osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Ulica Vatroslava Jagića 33, Zagreb, zastupanog po punomoćniku KĐC, mag. iur. (zaposleniku), radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4891/2022-21 od 27. svibnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2025.,

r i j e š i o  j e

Prihvaća se žalba tužitelja, te se ukida presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-4891/2022-21 od 27. svibnja 2024. i predmet vraća prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud je donio presudu čija izreka glasi:

„I/ Odbija se u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

„Nalaže se tuženiku CROATIA osiguranje d.d., OIB: 26187994862, Zagreb, Jagićeva 33, da isplati tužitelju Hrvatskom zavodu za mirovinsko osiguranje, OIB: 84397956623, Zagreb, Mihanovićeva 3, na ime naknade štete svotu od 107.195,04 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 07.02.2020. do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 (tri) postotnih poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka, kao i naknaditi parnični trošak u roku 15 dana.“ II/ Nalaže se tužitelju isplatiti tuženiku trošak parničnog postupka u iznosu od 331,81 EUR, a u roku od 15 dana.“

2. Navedenu presudu pravovremeno izjavljenom žalbom pobija tužitelj zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu i preinači pobijanu presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev, a podredno da pobijanu presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba je osnovana.

5. Polazeći od predmeta spora koji se odnosi na zahtjev za naknadu štete u iznosu od 107.195,04 kn - sada 14.227,23 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 7. veljače 2020. do isplate, nastale tužitelju iz razloga što je u razdoblju od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2021. osiguraniku SĐ kod kojeg je nastao gubitak sposobnosti za rad zbog nesreće na poslu (na putu do posla), isplaćivao invalidsku mirovinu, koju nesreću je skrivio osiguranik tuženika, te utvrđenih činjenica:

- da je osiguranik tužitelja SĐ teško stradao u prometnoj nesreći 6. srpnja 1982. krivnjom osiguranika tuženika koji je nesreću skrivio vozilom reg. oznake [registarska oznaka]

- da je odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja utvrđena u postupku Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: Pn-6609/94

- da je pravomoćnim rješenjem tužitelja broj: IN-582878 od **.**.1984. SĐ priznato pravo na invalidsku mirovinu, jer je kod istog nastupio gubitak sposobnosti za rad zbog nesreće na poslu

- da je tužitelj isplatio svom osiguraniku SĐ u razdoblju od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2021. invalidsku mirovinu u ukupnom iznosu od 107.195,04 kn, te spornog pravnog pitanja o primjeni mjerodavnog prava obzirom da tužitelj zahtjev temelji na odredbama čl. 161. i 164. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN 157/13, 151/14, 33/15, 93/15, 120/16, 18/18, 62/18, 115/18, 102/19, dalje: ZMO-a), dok tuženik smatra da se njegova odgovornost za naknadu štete procjenjuje primjenom odredbe čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu (NN 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14, dalje: ZOOP-a), prvostupanjski sud nakon što je konstatirao da među strankama nije sporna aktivna i pasivna legitimacija, nastanak štetnog događaja i odgovornost tuženika, izrazio je pravno shvaćanje da se u sporovima u kojima tužitelj zahtijeva protiv društva za osiguranje naknadu štete nastale isplatom invalidske mirovine koju je isplatio svom osiguraniku primjenjuje ZOOP koji je važio u vrijeme isplate mirovine, što da je u skladu s odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-x 388/18 od 25. kolovoza 2020., Rev- 5292/19 od 16. lipnja 2020. i Rev-2320/15 od 21. svibnja 2019., kao i odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-10507/13 od 13. siječnja 2016., time da ukazuje i na odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-I/988/1998 od 17. ožujka 2010., u kojoj je utvrđeno da je ZMO opći zakon kojim se uređuju odnosi u sustavu mirovinskog osiguranja utemeljenog na generacijskoj solidarnosti, pa je posebnim zakonom dopušteno odstupiti od njegovih općih načela, dakle ZOOP u odnosu na opće odredbe ZMO-a da predstavlja lex specialis, pa vrijedi načelo lex specialis derogat legi generali.

5.1. Pozivajući se na odredbu čl. 27. ZOOP-a prema kojoj bi tuženik bio u obvezi nadoknaditi tužitelju stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (stavak 1.), pri čemu se stvarnom štetom smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi prema propisima o zdravstvenom osiguranju, kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe (stavak 2.), dok se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje i invalidske mirovine koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (stavak 3.), slijedom čega kada su izdaci učinjeni na ime invalidske mirovine, obveza tuženika postoji ako postoji razlika između iznosa invalidske mirovine koja je utvrđena i isplaćena te invalidske mirovine utvrđene po osnovi ozljede na radu, na koju okolnost je u konkretnom slučaju izveden dokaz financijskim vještačenjem, te iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka Darka Prpića, dipl. oec., kojeg sud u cijelosti prihvaća, proizlazi da je SIZ MIORH rješenjem broj: IN-582878 od 9. studenog 1984. utvrdio invalidsku mirovinu osiguraniku SĐ u cijelosti po osnovi ozljede na radu, te tužitelj isplaćuje invalidske mirovine sukladno tom rješenju i po toj osnovi, slijedom čega razlika između invalidske mirovine koju je tužitelj isplatio svom osiguraniku i invalidske mirovine po osnovi ozljede na radu iznosi 0,00 kn, odnosno 0,00 EUR; prvostupanjski sud utvrđuje da tužitelju sukladno odredbi čl. 27. ZOOP-a nije nastala stvarna šteta za koju bi tuženik odgovarao, pa je tužbeni zahtjev odbio kao neosnovan. Pri tome je istaknuo i da je ispravan stav tuženika da bi osiguranik tužitelja obzirom da je rođen **.**.1933., po redovnom tijeku stvari da nije bilo štetnog događaja ostvario pravo na starosnu mirovinu 7. veljače 1998., s navršenih 65 godina života, no tada da tužitelj ne bi imao obvezu isplate invalidske mirovine, ali bi imao obvezu isplate starosne mirovine, dakle ta obveza tužitelja da ne bi mogla izostati.

6. U žalbi tužitelj ističe da pobijana presuda nije na zakonu osnovana, budući da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo, obzirom da su u konkretnom slučaju relevantne odredbe ZMO-a, a ne ZOOP kojeg je prvostupanjski sud primijenio. Naime, odredbe ZMO-a da predstavljaju poseban/specijalan propis kojim je uređena materija naknade štete koju trpi isplatom mirovine svojim osiguranicima, dok se odredbe ZOOP-a primjenjuju na štete nastale iz prometnih nezgoda. ZMO da se primjenjuje i prema načelu lex posterior derogat legi priori, a ističe i da njegov zahtjev nije subrogacijski nego originarni/izvorni prema specijalnom propisu te se trebaju primijeniti odredbe čl. 161. i čl. 164. ZMO-a, a ne odredba čl. 27. ZOOP-a koja je u suprotnosti sama sa sobom. Ističe i da u ovom postupku ostvaruje pravo na naknadu štete temeljem odredbi ZMO-a, zbog isplate davanja iz mirovinskog osiguranja, jer obveze Zavoda (odnosno umanjenja imovine Zavoda) ne bi bilo da nije bilo štetnog događaja.

7. Osnovano tužitelj prvostupanjsku presudu pobija zbog pogrešne primjene materijalnog prava, i to razloga koji slijede u nastavku ovog obrazloženja.

7.1. Prije svega valja navesti da prvostupanjski sud pravilno navodi da se na konkretni odnos tužitelja i tuženika kao osiguratelja u pogledu utvrđivanja visine i obima obveze tuženika kao osiguratelja primjenjuje materijalno pravo koje regulira konkretan ugovor o osiguranju i to mjerodavan ZOOP koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete tužitelju, tj. u trenutku kada su izvršene isplate mirovine osiguraniku tužitelja, i to konkretno odredba čl. 27. ZOOP-a koja uređuje „subrogacijske zahtjeve nositelja socijalnog osiguranja“. Takvo pravno shvaćanje izrazio je Vrhovni sud Republike Hrvatske u niz svojih odluka, primjerice Rev-552/22 od 17. svibnja 2022., Rev-66/22 od 1. veljače 2022., Rev-909/2021-3 od 8. rujna 2021. i Rev-203/2023 od 9. svibnja 2023.

7.2. Sukladno odredbi čl. 27. st. 1. ZOOP-a društvo za osiguranje (tuženik) je u obvezi zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog i invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, a to znači svaku stvarnu štetu koju ti zavodi trpe bez obzira o kojem se osiguranju radi (zdravstvenom, mirovinskom ili invalidskom), ako se radi o obvezi iz okvira djelatnosti tih zavoda za osiguranje i ako je obveza društva za osiguranje u granicama preuzetim u ugovoru o osiguranju između društva za osiguranje i njegovog osiguranika (stvarnog štetnika). Stoga svi izdaci koji su uzročno-posljedično vezani za isplate koje zavodi za socijalno osiguranje isplaćuju svojim osiguranicima na temelju propisa o osiguranju koji reguliraju takva prava, zbog posljedica štete koju je uzrokovao osiguranik društva za osiguranje predstavljaju stvarnu štetu koju je društvo za osiguranje dužno naknaditi zavodu za osiguranje jer je takvim isplatama umanjena imovina zavoda, pa time i predstavlja stvarnu štetu.

7.3. Vezano za opseg štete, prema odredbi čl. 161. ZMO-a Zavod ima pravo zahtijevati naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i iako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju (st. 1.). Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo zahtijevati u slučajevima iz toga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, između ostalog novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu (st. 2. toč. 1.).

7.4. Kada se govori o stvarnoj šteti tada se mora imati u vidu da su prihodi mirovinskog osiguranja između ostalog doprinosi za obvezno mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti čiji su obveznici osiguranici, poslodavci, Republika Hrvatska i drugi obveznici prema propisima koji uređuju doprinose (čl. 151. toč. 1. ZMO-a), dok su rashodi mirovinskog osiguranja, između ostalog, mirovine, novčane naknade i druga primanja iz mirovinskoga osiguranja na temelju stečenih prava (čl. 152. toč. 1. ZMO-a).

7.5. Imajući u vidu navedeno, po redovnom tijeku stvari, da u štetnom događaju za koji je odgovoran tuženik nije došlo do ozljeđivanja i potpune nesposobnosti za rad osiguranika tužitelja, osiguranik tužitelja bi nastavio raditi i ostvario bi pravo na starosnu mirovinu. Time bi kroz cijelo razdoblje radnog odnosa tužiteljevog osiguranika u korist tužitelja bili uplaćivani doprinosi za obvezno mirovinsko osiguranje čime bi sukladno odredbi čl. 151. st. 1. ZMO-a tužitelj ostvarivao prihod. U konkretnoj situaciji tužitelj je ostvario prihod uplatama doprinosa obveznog mirovinskog osiguranja samo do odlaska u invalidsku mirovinu svog osiguranika, dok su daljnje uplate, potrebne za ostvarenje uvjeta za starosnu mirovinu izostale, krivnjom osiguranika tuženika, dakle samog tuženika.

7.6. U takvoj situaciji stvarnu štetu, koju tužitelj trpi isplatama invalidske mirovine nakon odlaska njegovog osiguranika u invalidsku mirovinu, čini razlika između isplaćene invalidske mirovine i razmjernog dijela starosne mirovine koju bi po redovnom tijeku stvari ostvario osiguranik tužitelja, a koji razmjer ovisi o duljini staža osiguranja osiguranika tužitelja do ostvarenja prava na invalidsku mirovinu i duljini razdoblja u kojem je do pretpostavljenog stjecanja prava na starosnu mirovinu izostala uplata doprinosa (tako i VSRH broj Rev-1235/2021-2 od 22. veljače 2022. i Rev-203/2023-2 od 9. svibnja 2023.).

8. Budući da zbog pogrešnog pravnog pristupa nisu raspravljene činjenice odlučne za pravilnu primjenu materijalnog prava valjalo je primjenom čl. 370. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14- Odluka USRH, 70/19, 80/22 - ZPP-a) prihvatiti žalbu tužitelja, ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, koji će u ponovnom postupku sukladno dokaznim prijedlozima stranaka utvrditi odlučne činjenice na koje je ukazano u prethodnom dijelu obrazloženja, pri čemu će se u svrhu utvrđenja stvarne štete rukovoditi pravnim shvaćanjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženim u rješenjima broj: Rev-1235/2021-2 od 22. veljače 2022. i Rev-203/2023-2 od 9. svibnja 2023.

Varaždin, 26. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Dijana Hofer