Poslovni broj: Usž-4003/2024-2

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić, članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice MRB, državljanke Republike Kube, smještene u Prihvatnom centru za strance, Ježevo, Obedišće Ježevsko, Slavka Kolara 82, koju zastupa opunomoćenik Milan Banić, odvjetnik u Zagrebu, Ilica 60/1, OIB: 73519191916, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335, OIB: 36162371878, radi međunarodne zaštite, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2986/2024-7 od 25. rujna 2024., na sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-2986/2024-7 od 25. rujna 2024.

II. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Osporavanom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-216-03/23-06/678, URBROJ: 511-01-212- 24-11 od 16. svibnja 2024., tužiteljici je odobrena besplatna pravna pomoć u tom upravnom sporu te je naloženo tuženiku da Milanu Baniću odvjetniku u Zagrebu, isplati iznos od 1.250,00 eura u roku od 15 dana od dana dostave računa za pruženu pravnu pomoć.

2. Rješenjem tuženika od 16. svibnja 2024. odbijen je zahtjev tužiteljice za međunarodnu zaštitu u Republici Hrvatskoj te joj je naloženo da u roku od 30 dana od dana izvršnosti toga rješenja napusti Europski gospodarski prostor (EGP), uz upozorenje na mogućnost prisilnog izvršenja u slučaju propuštanja postupanja po nalogu.

3. Tužiteljica podnosi žalbu protiv prvostupanjske presude zbog svih žalbenih razloga. U žalbi u bitnom ističe da je tek rodila dijete zbog čega ne može napustiti EGP. Navodi da bi joj se provedbom odluke tuženika onemogućilo ustavno pravo na majčinstvo, osobni i obiteljski život i spajanje obitelji. Smatra da pobijana presuda nije omogućila sudsku zaštitu protiv nezakonite odluke tuženika. Ističe da je državljanka Republike Kube te nema drugih državljanstava, da traži međunarodnu zaštitu zbog mučenja i neosnovanog pritvaranja nakon sudjelovanja na prosvjedu u na Kubi 11. srpnja 2021. koji se vodio protiv politike vlade i nestašice osnovnih životnih potrepština na Kubi. Ističe da je nezadovoljna političkom situacijom u zemlji, da se ne poštuju ljudska prava te ne postoji sloboda izražavanja. Pored toga ističe da je njena kći mentalno zaostala radi liječničke pogreške nastale prilikom poroda. Nezadovoljna situacijom i potrebom za promjenom, tužiteljica je sudjelovala u masovnom prosvjedu na Kubi, zbog čega je bila pritvorena, a tijekom pritvora doživjela je pobačaj. Sudjelovanjem u prosvjedu stavljena je na listu osoba nepodobnih režimu, zbog čega ne može raditi. Izražava bojazan da bi povratkom u zemlju podrijetla bila zatvorena. Smatra da je ocjena tuženika u pogledu postojanja osnovanog straha u ovoj pravnoj stvari protivna načelu „sur place“ iz članka 24. Zakona o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, 70/15., 127/17. i 33/23.; u daljnjem tekstu: ZoMPZ), prema kojoj se odredbi (stavak 1.) osnovani strah od proganjanja ili stvarni rizik od trpljenja ozbiljne nepravde može temeljiti na događajima koji su se dogodili nakon što je tražitelj napustio zemlju podrijetla, aktivnostima tražitelja nakon što je napustio zemlju podrijetla, osobito kada se utvrdi da predstavljaju izražavanje i nastavak uvjerenja i/ili orijentacije koje je imao u zemlji podrijetla. Mišljenja je da je tuženik propustilo utvrditi sve odlučne činjenice. Upućuje na dužnost tuženika da utvrdi dinamiku stanja sigurnosti u zemlji podrijetla tražitelja međunarodne zaštite, odnosno dinamiku općeg političkog stanja zemlje u širem smislu. Nadalje ističe da zaštita iz stavka 1. članka 26 ZoMZP-a podrazumijeva postojanje učinkovitog pravnog sustava za otkrivanje, progon i kažnjavanje djela koja predstavljaju proganjanje ili ozbiljnu nepravdu, kao i mogućnost ostvarivanja takve zaštite radi potpunog otklanjanja razloga na kojima tražitelj temelji svoj strah od proganjanja ili trpljenja ozbiljne nepravde. U svrhu utvrđivanja sposobnosti zaštite od proganjanja i trpljenja ozbiljne nepravde u zemlji podrijetla u smislu članaka 20. i 21. ZoMZP-a, članak 26. stavak 2. ZoMZP-a propisuje da prilikom procjene kontroliraju li stranke, nacionalne ili međunarodne organizacije značajan dio državnog područja osobito će se uzeti u obzir podaci službenih smjernica Europske unije, a što je tuženik propustio učiniti. Naposljetku prigovara da sud nije vodio računa o načelu iz članka 6 ZoMPZ-a “non refoulement“. S obzirom na to da bi tužiteljica vraćanjem bila izložena mogućnosti proganjanja, mučenja, zatvaranja, zaključci tuženika iz pobijanog rješenja ne mogu se prihvatiti.

3.1. Predlaže usvojiti tužbeni zahtjev, podredno vratiti predmet na ponovni postupak. Traži naknadu troškova postupka, uključujući i troškove sastava žalbe.

4. U odgovoru na žalbu tuženik u cijelosti ostaje kod osporavanog rješenja i svih navoda iznesenih tijekom prvostupanjskog upravnog spora. Predlaže odbijanje žalbe.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 134. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine,“ 36/24.; u daljnjem tekstu: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija žalbom, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.

7. Prvostupanjski je sud, na temelju činjenica utvrđenih u upravnom postupku te nakon saslušanja tužiteljice, utvrdio da je pravilan zaključak tuženika da tužiteljica ne ispunjavanja uvjete za azil, ali ni za supsidijarnu zaštitu prema ZoMPZ-u jer nije dokazano da strahuje od proganjana u zemlji podrijetla odnosno da bi se povratkom u zemlju podrijetla suočila sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde. U obrazloženju osporene presude sud je naveo sve činjenice koje proizlaze iz izvedenih dokaza u upravnom i sudskom postupku te je s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i mjerodavne odredbe članaka 20. i 21. ZoMPZ-a, ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim.

8. Uspoređujući iskaz tužiteljice s ročišta održanog pred sudom i njen iskaz dan na zapisnik pred tuženikom, prvostupanjski sud je zaključio da su ti iskazi u znatnoj mjeri kontradiktorni jedni drugom, ali i suprotni sami sebi. Naime, tužiteljica je prvotno iskazala kako je bila zatvorena tri dana, nakon čega je svoj iskaz promijenila ističući da je bila zatvorena sedam dana. Nadalje je navela da je rodila kćer u bolnici u kojoj je imala probleme i da je to razlog njenog početka prosvjeda, da bi nastavno navela kako je u bolnici izgubila svoje dijete zbog postupanja snaga sigurnosti prilikom njenog uhićenja. Nevjerodostojnim je ocijenjen i iskaz tužiteljice vezan uz medicinsku dokumentaciju o njenom zdravstvenom stanju jer je u iskazu prvotno izjavila da posjeduje medicinsku dokumentaciju, da bi potom promijenila iskaz na način da ne posjeduje medicinsku dokumentaciju jer bolnice na Kubi u takvim slučajevima ne izdaju medicinsku dokumentaciju. Konačno, sud je ocijenio nevjerodostojnim i dio iskaza tužiteljice u kojem navodi kako joj vlasti nisu dopustile da kupi avionsku kartu za odlazak sa Kube, ali su joj dopustile da Kubu legalno napusti.

9. Polazeći od navedenog, sud je prihvatio zaključak tuženika da se tužiteljica na Kubi nije bavila aktivizmom te da u konkretnom slučaju nije utvrđeno postojanje ozbiljne i individualne prijetnje njenom životu, dok je sam sigurnosni rizik za civilno stanovništvo neznatan.

10. Prije donošenja presude, prvostupanjski je sud, u skladu s člankom 6. ZUS-a, dao tužiteljici mogućnost izjasniti se o navodima tuženika kao i o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora te je proveo dokaz saslušanjem tužiteljice na raspravi održanoj 18. rujna 2024. u nazočnosti tužiteljičina opunomoćenika i tumača za španjolski jezik.

11. S obzirom na navedeno, ovaj Sud nalazi da žalbeni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja glede ispunjavanja propisanih pretpostavki za odobrenje azila, odnosno supsidijarne zaštite u Republici Hrvatskoj tužiteljici jer u postupku nije dokazano da tužiteljica osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja niti je dokazano postojanje opravdanih razloga koji ukazuju da bi se povratkom u zemlju podrijetla suočila sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde.

12. Slijedom iznesenog, Sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju tuženik postupio zakonito i pravilno odbivši tužiteljičin zahtjev za odobrenje međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj. Obrazloženje prvostupanjske presude sadrži razumne i dostatne razloge koji opravdavaju njezino donošenje i koji otklanjaju sumnju da bi ta presuda bila rezultat arbitrarnog postupanja odnosno da bi tom presudom tužiteljici bila povrijeđena ustavna prava na koja se poziva u žalbi.

13. U takvoj situaciji žalbeni navodi ne mogu dovesti do drugačijeg ishoda ovoga spora.

14. Utvrdivši, slijedom iznesenog, da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u kao u točki I. izreke.

15. Budući da tužiteljica nije uspjela u žalbenom postupku, to u smislu članka 147. stavka 1. ZUS-a nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke.

U Zagrebu 26. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Radmila Bolanča Vuković