Poslovni broj: Usž-332/2025-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Radmile Bolanča Vuković, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić, članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja BĐ, Savezna Republika Njemačka, [adresa]. 10, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Policijske uprave zagrebačke, Policijske postaje Zaprešić, Zaprešić, Drage Švajcara 4, OIB: 36162371878, radi napuštanja Europskog gospodarskog prostora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3171/2024-10 od 3. prosinca 2024., na sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-3171/2024-10 od 3. prosinca 2024.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-216-04/24-01/1938, URBROJ: 511-19-37- 24-1 od 4. svibnja 2024. kojim se tužitelj protjeruje iz Republike Hrvatske, prestaje mu zakoniti boravak u Republici Hrvatskoj i dužan je dragovoljno napustiti Republiku Hrvatsku u roku od pet dana, računajući od prvog dana od dana dostave rješenja, određuje mu se zabrana ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj u trajanju od dvije godine, računajući od isteka roka za napuštanje Republike Hrvatske, ako ne napusti Republiku Hrvatsku prisilno će se udaljiti u državu članicu Europskog gospodarskog prostora (EGP) te je dužan prijaviti se na graničnom prijelazu prilikom napuštanja Republike Hrvatske ili diplomatskoj misiji odnosno konzularnom uredu Republike Hrvatske nakon napuštanja Republike Hrvatske.
2. Tužitelj podnosi žalbu protiv prvostupanjske presude u kojoj u bitnom ističe da je prvostupanjski sud površno pregledao dokumentaciju i dokaze te donio pogrešnu odluku. Neistinitom smatra tvrdnju tuženika da iz sudske odluke proizlazi da on predstavlja opasnost za javni poredak Republike Hrvatske. Navodi da je već kazneno i administrativno kažnjen novčanom kaznom od 5.000,00 eura te da je ponovljeni prekršaj isključen jer je na raspravi 13. veljače 2024. izjavio „da je ovo kazneno djelo počinio iz gluposti, ne poznajući zakon“. Poziva se na članak 50. Povelje o temeljnim pravima Europske unije. Iz sadržaja žalbe može se zaključiti da predlaže da ovaj Sud poništi osporenu presudu.
3. Tuženik u odgovoru na žalbu u bitnom ističe da žalbeni navodi nisu osnovani te da su u konkretnom slučaju pravilno utvrđene sve odlučne činjenice i okolnosti.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 134. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine,“ 36/24.; u daljnjem tekstu: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija žalbom, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
6. Prvostupanjski je sud utvrdio da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj: 19 K-81/2024-6 od 13. veljače 2024. tužitelj proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv javnog reda, protuzakonito ulaženje, kretanje i boravak u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma, iz članka 326. stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine", 125/11., 144/12., 56/15., 61/15., 101/17., 118/18., 126/19., 84/21., 114/22., 114/23. i 36/24.) i osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine i 6 mjeseci uz primjenu uvjetne osude na način da se od kazne zatvora na koju je osuđen izvršava 6 mjeseci, a dio kazne u trajanju 1 godine neće se izvršiti ako optuženik u vremenu provjeravanja u trajanju 4 godine po pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo te sporednu novčanu kaznu od 5.000,00 eura koju je dužan platiti u roku od 30 dana po pravomoćnosti presude, s troškovima postupka od 103,00 eura, koje novčane naknade su u potpunosti podmirene. Nadalje je utvrđeno da je tužitelj 4. svibnja 2024. otpušten iz Zatvora u Zagrebu s izdržavanja kazne zatvora te da je 5. studenoga 2023. na području Republike Hrvatske zatečen pri prijevozu 10 državljana Republike Turske koji su se ilegalno nalazili na teritoriju Republike Hrvatske, s namjerom prijevoza preko državne granice s Republikom Slovenijom.
7. Prvostupanjski sud je ocijenio da su prilikom donošenja rješenja o protjerivanju tužitelja uzete u obzir okolnosti iz članka 45. stavka 2. Zakona o državljanima država članica Europskog gospodarskog prostora i članovima njihovih obitelji, („Narodne novine,“ 66/19., 53/20., 144/20. i 114/22.; u daljnjem tekstu: Zakon): duljina boravka, životna dob, zdravstveno stanje, obiteljske i gospodarske prilike, stupanj njegove socijalne i kulturalne integracije u Republici Hrvatskoj, njegove veze s državom podrijetla te njegovo osobno ponašanje.
8. Sud je utvrdio da je tuženik osporenu odluku utemeljio na pravomoćnoj presudi suda donesenoj u kaznenom postupku. Međutim, u obrazloženju osporene presude između ostalog je navedeno da se postojanje samo prijašnje osuđujuće presude zbog počinjenog kaznenog djela ne smatra razlogom za ograničenje iz članka 44. stavka 1. Zakona te da se odluka donosi na temelju individualne procjene u skladu s načelom razmjernosti. U tom smislu sud je zaključio da je tuženik u konkretnom slučaju dodatno uzeo u obzir vrstu počinjenog kaznenog djela (protuzakonito ulaženje, kretanje i boravak u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma), kazneno djelo protiv javnog reda, zbog čega prema mišljenju tuženika tužitelj u doba povećanih ilegalnih migracija na području Republike Hrvatske predstavlja opasnost za javni poredak.
9. Ocjena je prvostupanjskog suda da je osporena odluka tuženika donesena radi ostvarenja legitimnog cilja – zaštite javnog poretka Republike Hrvatske, da je izrečena mjera utemeljena na zakonu te prikladna za ostvarenje cilja koji se njome želio postići jer za vrijeme trajanja mjere tužitelj neće biti u mogućnosti ponovno počiniti istovrsno kazneno djelo na teritoriju Republike Hrvatske. Sud je proveo test razmjernosti na temelju kojega je zaključio da izrečena mjera u trajanju od dvije godine nije nerazmjerna naravi potrebe za ograničenjem u konkretnom slučaju, uzimajući u obzir i prirodu počinjenog kaznenog djela. Pritom se pozvao na Direktivu 2004/38/EZ Europskog Parlamenta i Vijeća od 29. travnja 2004. o pravu građana Unije i članova njihovih obitelji na slobodno kretanje i boravište na području države članice, kojom se izmjenjuje Uredba (EEZ) br. 1612/68 i stavljaju izvan snage direktive 64/221/EEZ, 68/360/EEZ, 72/194/EEZ, 73/148/EEZ, 75/34/EEZ, 75/35/EEZ, 90/364/EEZ, 90/365/EEZ i 93/96/EEZ prema kojoj, što je veći stupanj integracije građana Unije i članova njihove obitelji u državu članicu domaćina, to treba biti veći stupanj zaštite od protjerivanja. Prema ocjeni suda, izrečena mjera je sukladna zahtjevima iz članka 27. navedene Direktive.
10. Ocjenjujući osnovanost žalbe ovaj Sud polazi od činjeničnog stanja utvrđenog u upravnom postupku i prvostupanjskom upravnom sporu koje tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju. Sud prihvaća ocjenu prvostupanjskog suda da su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke iz članaka 44. i 45. Zakona za ograničenje prava ulaska i boravka u Republici Hrvatskoj (što uključuje i protjerivanje) državljanina države članice EGP-a. Protjerivanje tužitelja nije utemeljeno isključivo na pravomoćnoj presudi donesenoj u kaznenom postupku kojom je tužitelj osuđen za kazneno djelo, već su u predmetnom postupku, sukladno Zakonu, uzete u obzir sve osobne okolnosti tužitelja u smislu članka 45. stavka 2. Zakona te je nakon provedenog testa razmjernosti pravilno ocijenjeno da ponašanje tužitelja predstavlja stvarnu, trenutačnu i ozbiljnu opasnost za temeljni interes društva.
11. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima se osporava postojanje sudske odluke o tužiteljevoj kaznenoj odgovornosti s obzirom na činjenicu razvidnu iz spisa predmeta da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Novom Zagrebu, poslovni broj: 19 K-81/2024-6 od 13. veljače 2024. tužitelj osuđen zbog počinjenog kaznenog djela u Republici Hrvatskoj (protuzakonito ulaženje, kretanje i boravak u Republici Hrvatskoj, drugoj državi članici Europske unije ili potpisnici Šengenskog sporazuma).
12. U odnosu na žalbene navode o povredi članka 50. Povelje Europske unije, valja reći da je prvostupanjski sud iscrpno i valjano odgovorio na istovjetni prigovor koji je tužitelj isticao i u prvostupanjskom sporu, a koje obrazloženje u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.
13. Utvrdivši, slijedom iznesenog, da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju članka 135. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u izreci.
U Zagrebu 26. veljače 2025.
Predsjednica vijeća
Radmila Bolanča Vuković
