REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4758/2023-21

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Vanesi Brizić Bahun, kao sucu pojedincu, na prijedlog višeg sudskog savjetnika-specijalista Maria Samardžića, u pravnoj stvari tužitelja TI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćniku Bruni Petrovčiću, odvjetniku u Koprivnici, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupan po punomoćnici Sofia Petković, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina i Grošeta u Zagrebu, radi isplate, nakon održane javne, glavne rasprave, zaključene 16. siječnja 2025. u nazočnosti tužitelja, tužiteljevog punomoćnika i tuženikovog punomoćnika, dana 26. veljače 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 716,14 eura sa zateznim kamatama tekućima od 01. rujna 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, za razdoblje od 01. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi zatezne kamate određenoj za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblja dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a za razdoblje od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a za razdoblje od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju parnični trošak u iznosu od 750,00 eura sa zateznim kamatama tekućima od 26. veljače 2025. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška u iznosu od 234,37 eura, kao neosnovan.

O b r a z l o ž e n j e

1. Tužitelj je podnio tužbu u kojoj navodi da je kao korisnik kredita sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj: 218-50-3237944 dana 24.1.2006. javnobilježnički solemniziran od strane JB Ivana Kvakana iz Čakovca, pod brojem OU-78/06-1 dana 27.1.2006. Predmetnim ugovorom odobren mu je i isplaćen kredit u iznosu od 16.872,76 CHF protuvrijednost u kunama, obračunato po srednjem tečaju Banke na dan korištenja kredita, s time da je ugovorena obročna otplata kroz 84 mjeseca i u jednakim mjesečnim anuitetima, no vezano uz valutnu klauzulu CHF s plaćanjem svakog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća, a kredit je vraćen u cijelosti. Tužitelj smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik u ugovoru koristio nedopuštene i nepoštene, a time i ništetne ugovorne odredbe, u prvom redu odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu, kojom je vraćanje kreditnih anuiteta po dospijeću, time i kredita u cjelini, vezao uz stranu valutu CHF (švicarski franak), zbog čega smatra da je ponašanje tuženika u ovom ugovornom odnosu predstavljalo nepoštenu poslovnu praksu.

Takav stav temelji prije svega na utvrđenjima postojanja istih povreda ovakvog ugovornog odnosa na štetu potrošača od strane i banke tuženika, u pravomoćnim sudskim presudama s obvezujućim pravnim učinkom donesenim u sporu povodom kolektivne tužbe koji je radi zaštite prava potrošača pokrenula Udruga Potrošač, protiv ukupno osam banaka koje posluju u RH. Predmetnim Ugovorom o kreditu, ugovorena je tzv. valutna klauzula vezana uz valutu CHF.

Ove, unaprijed pripremljene ugovorne odredbe, predstavljaju nepoštene, a time i ništetne odredbe, u prvom redu zbog postupanja tuženika u vezi iste suprotno načelu savjesnosti i poštenja, stoga što prije, a ni u vrijeme zaključenja kreditnog ugovornog odnosa, nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača, suprotno sadržaju bitnih ugovornih odredbi vezanih uz valutnu klauzulu, u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je izazvalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ugovaranje valutne klauzule inače je dopušteno člankom 22. ZOO-a, u dijelu zakona koji razrađuje načelo monetarnog nominalizma izraženo u članku 21. ZOO-a, a koje određuje da je dužnik dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koji obveza glasi. Korištenje valutne klauzule, kao i indeksne klauzule te klizne skale za utvrđenje vrijednosti ugovorne obveze, dopušteno je u RH na način da predmetne odredbe predstavljaju zaštitne vrijednosne klauzule, kojima je svrha očuvati kupovnu moć novca u kojem je izražena obveza, a u slučajevima dugotrajnijih poslovnih odnosa, te kako bi se vjerovnik osigurao da će vrijednost primljenog iznosa kod ispunjenja obveze odgovarati vrijednosti koja je bila ugovorena. Dakle, valutna klauzula je isključivo zaštitna klauzula koja služi zaštiti vjerovnika od gubitka vrijednosti novca te se ugovara da bi vjerovnik u trenutku povrata pozajmljenog iznosa dobio, pored ugovorenih kamata, i jednaku vrijednost glavnice koju je inicijalno dao dužniku. Svrha iste je u tome da djeluje u situaciji kada se promijeni vrijednost novca - u konkretnom slučaju kune - naznačene na novčanicama (nominalna vrijednost) u odnosu na stvarnu kupovnu moć novca - kune - kao mjerila njegove vrijednosti, što se u ovom ugovornom odnosu nije dogodilo, već je unatoč nepromijenjenoj vrijednosti novca (zbog vezanosti tadašnje hrvatske valute uz EUR koji odnos čitavo vrijeme karakterizira sigurnost i stabilnost domaće valute, a time i vrijednosti tog novca), a uslijed poremećaja odnosa vrijednosti CHF prema EUR, došlo u jedno vrijeme otplate kredita do znatnog povećanja tečaja CHF prema kuni, što je pak neopravdano dovelo do značajnog porasta kreditnih anuiteta koje je tužitelj plaćao, a time i do stjecanja na strani tuženika nepripadne imovinske koristi. Zbog navedenog je učinak predmetne valutne klauzule bio protivan i svrsi previđenoj odredbom iz čl. 22. ZOO-a. Pored navedenog, i ovdje su povrijeđene relevantne odredbe tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača. Konkretno, radi se o odredbama koje određuju pojmove nepoštenih odredbi u potrošačkim ugovorima. Odredbom iz članka 98. ZZP-a određeno je da se prilikom ocjene je li neka odredba poštena uzima u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora te ostale ugovorne odredbe. Člankom 102. istog zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Sporna odredba o valutnoj klauzuli je nepoštena jer je prilikom ugovaranja iste u švicarskim francima u pravnom poslu između tužitelja i tuženika, tuženik propustio tužitelja u cijelosti informirati o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i zbog činjenice da je tuženik valutnu klauzulu ugovorio i koristio protivno njenoj zakonom predviđenoj svrsi. HNB je monetarnom politikom u RH niz godina štitio tečaj kune o odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro nije pretrpjela nikakav značajniji pad. Inflacija je zbog toga bila neznatna te je vrijednost novca sačuvana, ali je zbog aprecijacije švicarskog franka u odnosu na euro na vanjskom tržištu došlo do znatnog povećanja tečaja kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac, a i s obzirom na poslovanje iste ili povezanih bankarskih društva na stranom tržištu, u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, no tužitelj kao potrošač nije imao tih mogućnosti, a ni kapaciteta uvidjeti sve moguće rizike i posljedice koje bi iz istog proistekle. Dapače, prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je ovaj svoj "kreditni proizvod" s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao vrlo povoljan te je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao ni moguće alternativne izračune kod primjerice eurskih kredita pa tužitelj nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji, a na koji je način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, unatoč početnim dobrim pokazateljima i suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao daleko rizičnija. Ponavlja se da je tuženik svoj proizvod ponudio kao gotov i unaprijed pripremljen te nije ostavio mogućnost bilo kakvih pregovora ni o ovoj pojedinačnoj ugovornoj odredbi. Na opisani način, tuženik je propustio svoju obvezu da u skladu sa zakonskim odredbama o potrošačkom kreditiranju sadržanim u Zakonu o zaštiti potrošača, ovdje tužitelju kao potrošaču da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, tj. sve podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također je propustio obvezu da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi mu omogućila procijeniti je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama i njegovoj financijskoj situaciji i pojasniti mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Ova njegova obveza proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama, a danas je regulirana odredbama Zakona o potrošačkom kreditiranju koji je zamijenio odredbe ZZP koje su donošenjem ZPK stavljene izvan snage. Na takvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i načelima obveznog prava, a to su već spomenuto načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo zabrane zloupotrebe prava te načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Zbog propusta tuženika postupiti u skladu sa svojim zakonskim obvezama, tužitelj nije raspolagao svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio informiranu odluku. Osim presude VTS RH broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine kojom je utvrđena ništetnost valutne klauzule vezane uz CHF (potvrđeno odlukom VSRH broj Rev 2221/18 povodom revizije), postoje i obvezujuće presude suda Europske unije koje također utvrđuju da je ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštena i ništetna i to za sve sudove država članica EU, shodno čemu iste obvezuju i sudove u RH, kao što o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima postoji i direktiva EU-93/13 od 5. travnja 1993. godine. Ugovaranjem nepoštenih, a time i ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, tuženik je predmetnim kreditnim odnosom, osim prouzročenja neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, temeljem povećanja tečaja CHF tijekom otplate kredita u odnosu na domaću valutu, stekao bez osnove nepripadni novčani iznos od ukupno 716,14 eura/5.395,76 kuna, koji tužitelj ovom tužbom stoga potražuje. Tužitelj predlaže usvojiti tužbeni zahtjev za isplatu sa zateznim kamatama i naknadu parničnih troškova.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava tužbeni zahtjev u cijelosti. Tužitelj svoj tužbeni zahtjev zasniva na presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske (dalje: VTSRH) posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018. donesenoj u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Iz historijata tužbe dade se zaključiti kako je tužitelj stava da je ovaj postupak samo formalne naravi te da povreda interesa pojedinačnog potrošača direktno proizlazi iz utvrđene povrede kolektivnih interesa u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača. Takav stav tužitelja je neosnovan. Naime, u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pruža se na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U navedenom postupku kolektivne zaštite sudovi su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača. U istom sporu sudovi nisu izvodili nikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe tužiteljevog ugovora o kreditu nepoštene. U tom smislu tuženik ukazuje na stavove VTSRH izražene u presudi posl.br. Pž- 6632/17. Pored navedenog, tužitelj je predmetni ugovor o kreditu zaključio radi kupnje vozila, dok se navedene odluke čak ni posredno ne mogu primijeniti na autokredite, kako to proizlazi iz sljedećih navoda VTSRH sadržanog u presudi posl.br. Pž-6632/17: „...ugovori o kreditu koji sadrže odredbe čijim korištenjem se vrijeđaju kolektivni interesi i prava potrošača sklopljeni radi rješavanja stambenih potreba, što je osnovna potreba svakog čovjeka, i to većinom u trenutku kada su radi potrage adekvatnog stana po prihvatljivoj cijeni bili iscrpljeni i nestrpljivi, nastojeći posljednji korak-traženje kredita, obaviti što prije“, „Svrha ugovora o stambenom kreditu je da potrošač dobije određeni iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem. Cilj samog ugovora je da potrošač putem pravnog posla pod određenim uvjetima stekne pravo dobiti iznos novca kojim može riješiti svoj stambeni problem, čime se ostvaruje svrha ugovora.“ Kako je tužitelj predmetni ugovor uzeo radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja, utvrđenja iz odluka na koje se tužitelj poziva ni na koji se način ne mogu koristiti u ovom postupku. Unatoč činjenici da se odluke donesene u sporu radi zaštite kolektivnih interesa ne odnose na tužiteljev ugovor o kreditu, ukoliko sud zauzme suprotan stav, tužitelj mora dokazati nepoštenost, odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Sukladno odredbama čl. 96. st. 1. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača iz 2007. (dalje: ZZP) tužitelj prvotno mora dokazati da mu sporne odredbe nisu bile jasne, lako razumljive ili uočljive. Ako isto ne bi dokazao, nije uopće dopušteno ocjenjivati njihovu poštenost. Ako

pak nemaju bilo koje od navedena tri obilježja, tada se provodi test poštenosti. U tom slučaju potrebno je prvenstveno utvrditi je li se o spornoj odredbi pojedinačno pregovaralo pa ukoliko nije bilo pojedinačnog pregovaranja tužitelj mora dokazati da sporna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja. Identične odredbe sadržane su u čl. 81. st. 1. i čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. Tuženik ističe da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odlučujući u postupku kolektivne zaštite, žalbeni sud je zaključio da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna i lako uočljiva, ali da nije bila razumljiva prosječnom potrošaču. Kao što je tuženik već ukazao, VTSRH zaključak o nerazumljivosti odredbe kojom je glavnica vezana za valutu CHF temelji isključivo na informacijama koje su banke potrošačima dale u tzv. predugovornoj fazi, odnosno kroz oglase i reklame, a prije zasnivanja konkretnog odnosa između potrošača i banke, obzirom na pravnu prirodu kolektivne zaštite kojom se štite apstraktni interesi svih potrošača. Tuženik ističe kako je predmetna odredba tužitelju bila jasna, lako uočljiva i razumljiva i to kako na gramatičkoj razini, tako i u vidu shvaćanja ukupnosti njegove obveze u budućnosti u okviru realne mogućnosti prognoze budućeg neizvjesnog događaja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, a na koje je tužitelj pristao te podnio zahtjev za kredit u CHF. Odredba kojom je ugovorena valutna klauzula sadržana je u čl. 1. Ugovora o kreditu, a prilikom zaključenja kredita tužitelju je uručen okvirni otplatni plan u kojem je iznos anuiteta izražen u CHF. Institut valutne klauzule u RH je uveden kao posljedica dugogodišnjih negativnih iskustava vezanih uz financijsku inflaciju i deprecijaciju nekadašnje nacionalne valute, zbog čega je taj institut vrlo brzo postao općeprihvaćen kako od strane banaka tako i potrošača. Sukladno stavu VSRH za ocjenu o jasnoći i razumljivosti valutne klauzule u CHF odlučno je jesu li na svjetskom ili domaćem tržištu postojale naznake koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, odnosno je li tuženik za takve okolnosti znao ili morao znati i je li ih uskratio tužitelju prilikom sklapanja ugovora. U postupku kolektivne zaštite utvrđeno je da takve okolnosti nisu postojale, da nije bilo nikakvih posebnih rizika ili naznaka na globalnom ili domaćem tržištu te da je tuženik korisnicima, time i tužitelju, dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Razumljivost sporne odredbe procjenjuje se u trenutku zaključenja kredita i podrazumijeva shvaćanje posljedica koje iz nje proizlaze, odnosno utjecaja koji bi na otplatu kredita prouzročio porast vrijednosti CHF ili smanjenje vrijednosti domaće valute i to u okviru informacija koje su bile poznate tuženiku i koje tužitelju nisu namjerno uskraćene. Nije sporno da bi „svakoj punoljetnoj, odrasloj i prosječno opreznoj osobi trebalo biti jasno da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će prilike u društvu, posebno one ekonomske ostati neizmijenjene, a koje uz ostala društvena kretanja kako u našem okruženju tako i u svijetu, neminovno utječu na vrijednost a time i tečaj valuta, kako nacionalne – kune, tako i drugih svjetskih valuta kao što su EUR, švicarski franak, japanski Jen, US dolar i dr. Također, osim što je tuženik tužitelju prije zaključenja ugovora, odnosno prije tužiteljeve odluke i odabira da zaključi predmetni ugovor o kreditu, dao sve informacije temeljem koji je tužitelj mogao donijeti informiranu odluku, predmetni ugovor o kreditu je i solemniziran od strane javnog bilježnika. Odredbom čl. 57. Zakona o javnom bilježništvu propisano je da će bilježnik strankama objasniti smisao i sadržaj posla, što u praksi uključuje čitanje ugovora pred strankama i raspravljanje o tome je li strankama ugovor razumljiv te odgovara li isti njihovoj pravoj i ozbiljnoj volji. Solemnizacijom ugovora javni je bilježnik potvrdio da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv te da odražava njihovu pravu volju. Na kraju, radi pravilnog rješenja ove pravne stvari potrebno je utvrditi i savjesnost postupanja tužitelja, a kako bi se utvrdilo da li isti ima pravo zahtijevati pravnu zaštitu propisanu za potrošače kao slabije stranke u ugovornom odnosu, na što upućuje i VSRH u svojoj odluci posl.br. Revt-575/16. Pojam „prosječnog potrošača“ nastao je kroz praksu Suda Europske unije, koja ga definira kao osobu koja je „razumno dobro informirana, razumno pažljiva i oprezna“, a ista je definicija sadržana i u preambuli Direktive 2005/29/EZ. Stoga je u ovome postupku potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja i to prilikom zaključenja ugovora o kreditu i tijekom njegove otplate, odnosno ispitati udovoljava li njegovo postupanje zahtjevima koje za zaštitu potrošača postavlja Sud Europske unije. Obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kako o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja. Zbog svega navedenog tuženik smatra da je tužitelju, ako ga se promatra kao razumno dobro informiranu, pažljivu i opreznu osobu, predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva. Tužitelju je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i mogao je shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja. S time da, kao što je već navedeno, u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni, a tuženik je tužitelju dao sve potrebne informacije kojima je i sam raspolagao. Tuženik pri tome napominje kako se ne može očekivati da korisnik u vrijeme zaključenja ugovora može predvidjeti ukupan iznos zaduženja za sve vrijeme trajanja kredita, osim eventualno u slučaju zaključenja kunskog ugovora o kreditu uz fiksnu kamatu što ovdje nije bio slučaj. To ne mogu znati ni korisnik ni banka jer nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, kao niti kretanje parametara o kojima ovisi visina kamatne stope, a ugovorne strane na njihove

kretanje ne mogu utjecati. Obzirom da je sporna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena. Međutim, ako bi sud smatrao da odredba o valutnoj klauzuli tužitelju nije bila razumljiva, tuženik ističe da se o njoj pojedinačno pregovaralo koja činjenica također onemogućuje daljnje vođenje postupka kojim se traži utvrđenje da bi takva odredba bila nepoštena odnosno ništetna. Temeljem članka 96. ZZP iz 2007., o određenoj se ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako potrošač nije imao utjecaja na sadržaj te odredbe. Drugim riječima, o nepostojanju pregovora govori se u onim situacijama u kojima potrošač nema drugog izbora nego prihvatiti ugovornu odredbu kakva mu se nudi, u ovom slučaju odredbu valutnoj klauzuli uz koju će vezati traženi iznos kredita, ili odustati u potpunosti od sklapanja posla. U konkretnom slučaju, tužitelj i tuženik pojedinačno su pregovarali o valutnoj klauzuli za koju će se vezati tužiteljev ugovor o kreditu. Tužitelj je tako mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR. Tužiteljev ugovor nije bio tzv. „uzmi ili ostavi“, već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. U tom smislu tuženik ukazuje i na stav Vrhovnog suda istaknutog u odluci Revt-249/14. Obzirom da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo, ista se ne može smatrati nepoštenom odnosno ništetnom u smislu zahtjeva ZZP-a, sve i da je bila nerazumljiva tužitelju (a nije kako je gore obrazloženo), tako da sud tužbeni zahtjev treba odbiti bez provođenja tzv. test poštenosti sporne odredbe. Ako bi Naslovni sud, unatoč navedenom, smatrao da je moguće ispitivati poštenost sporne odredbe, tuženik se dalje očituje kako slijedi. Prije svega, u predmetnu slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja. Valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, dakle kao klauzula koja bi štitila tuženika u slučaju aprecijacije švicarskog franka, ali ne bi djelovala u korist tužitelja u slučaju devalvacije švicarskog franka, već je ugovorena kao dvostrana klauzula, koja prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera. Tuženik ne ostvaraje nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF imajući u vidu da je i sam zadužen u istoj valuti što je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Nadalje, uvažavajući zahtjev iz odredbe čl. 98. ZZP-a (2007), prilikom ugovaranja valutne klauzule, interesi obiju ugovornih strana uzimani u obzir u podjednakoj mjeri, a imajući u vidu i da je ugovaranjem švicarskog franka tužitelj: imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu; dobio nižu kamatnu stopu nego da je ugovorio neku drugu valutu. Ono što je objektivno tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljni položaj, ne prema tuženiku, nego općenito jest izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti švicarskog franka u relativno kratkom vremenskom periodu. No, s jedne strane, ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. S druge strane, kao što je u postupku kolektivne zaštite već utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom švicarskog franka u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. VSRH u odluci posl.br. Revt-249/14 jasno navodi kako „ništa ne upućuje na to da su tužene banke u vrijeme sklapanja spornih kredita imale saznanja, odnosno mogle predvidjeti buduća kretanja na planu svjetske ekonomije, a koja su kasnije bitno utjecala na porast vrijednosti švicarskog franka“. Prema tome, tuženik je tužitelja informirao o svim okolnostima vezanim uz kretanje CHF o kojima je imao saznanja, ugovaranjem dvostrano zaštitne klauzule nije prouzročena šteta u pravima i obvezama na štetu potrošača jer se radi o elementu izuzetom od utjecaja bilo koje ugovorne strane koja na jednak način djeluje prema objema. Uostalom, tužitelj u tužbi uopće ne navodi u čemu bi se sastojalo navodno nesavjesno postupanje tuženika, a kamoli da bi za to predložio ili dostavio bilo kakav dokaz (kao uostalom i za postojanje bilo koje druge pretpostavke nepoštenosti ugovorene odredbe). Tuženik posebno ukazuje i na odredbe ZIDZPK kojima je propisana konverzija kredita vezanih uz valutnu klauzulu u CHF u kredite s valutnom klauzulom u EUR. Cilj navedenog zakonodavnog rješenja bio je dvojak: otklanjanje neravnoteže koja je postojala između potrošača korisnika CHF i banaka kao vjerovnika; te rasterećenja hrvatskog pravosuđa zakonskim uređenjem koje bi trebalo prevenirati sudske sporove. Odredbom čl. 19.st.3. ZIDZPK iz primjene zakona izričito su isključeni svi ugovori koji su već bili otplaćeni do stupanja na snagu istog zakona. Uzimajući u obzir ciljeve ZIDZPK, očigledno je i sam zakonodavac smatrao da između potrošača koji su svoje kredite već otplatili (tužitelja) i banaka kao vjerovnika (tuženika) nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača. Prethodne navode potvrđuje i stav pravne znanosti naveden u članku prof.dr.sc. UI pod nazivom „Slučajan odabir CHF kredita kao sredstva za stjecanje neočekivane zarade“ u kojem se ukazuje na: nedosljednost sudova u odnosu na intenciju zakonodavca

koji je prilikom donošenja ZIDZPK NN 102/15 (tzv. Zakon o konverziji) izrijekom isključio već otplaćene kredite smatrajući da kod istih ne postoji neravnoteža na štetu potrošača, a koja je pretpostavka za ocjenu nepoštenosti; na pogrešno tumačenje odredaba Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima i praksu Suda EU te diskriminaciju potrošača s ugovorima o kreditima u drugim valutama. Tuženik prigovara visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik ističe i da je predmetni ugovor o kreditu otplaćen u cijelosti, a da povrede na koje tužitelj ukazuje predstavljaju eventualno zabrane manjeg značaja zbog čega se, sukladno čl. 326. ZOO, ništetnost ne može isticati. Neosnovan je i zahtjev tužitelja za isplatu zateznih kamata. Sve i da je predmetni ugovor djelomično ništetan, što tuženik osporava, tuženik se ne može smatrati nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO. Tuženik je, naime, tijekom otplate kredita u cijelosti postupao sukladno propisima koje reguliraju njegovo poslovanje i u skladu s regulativom Hrvatske narodne banke.

Tuženik smatra da se svi njegovi navodi izneseni u ovom odgovoru na tužbu, osobito u pogledu nerazumljivosti, neravnoteže i savjesnosti tuženika, potvrđuju i Izdvojenim mišljenjem suca Ustavnog suda RH II od 5.2.2021. u odnosu na odluku istog suda broj U-III-4150/2019 i dr. od 3.2.2021.

Tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate.

3. U tijeku postupka izvršen je uvid u Ugovor o kreditu (list 8-12 spisa), otplatni plan (list 14-17 spisa), promet po kreditu tužitelja (list 18-21spisa), Promotivne uvjete za odobravanje kredita građanima za kupnju novih i rabljenih automobila (list 39-41 spisa), zahtjev za kredit (list 38 spisa) te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja.

4. Ostale po strankama predložene dokaze sud nije provodio ili one već provedene nije cijenio, jer je i bez istih činjenično stanje utvrđeno u cijelosti.

5. Odbijen je dokazni prijedlog saslušanjem javnog bilježnika, jer se njegovim saslušanjem ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora, jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti.

6. Tijekom postupka tuženik je učinio nespornim visinu tužbenog zahtjeva, pa je tužitelj odustao od dokaznog prijedloga financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem.

7. Na temelju ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno te na temelju rezultata cjelokupnog postupka u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje:ZPP) sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

8. Predmet spora je tužbeni zahtjev korisnika kredita za isplatu više plaćenog iznosa po osnovi ništetnih odredbi Ugovora o kreditu broj 218-50-3237944 od 24. siječnja 2006. na iznos 16.872,76 CHF (dalje: Ugovor o kreditu) o valutnoj klauzuli u CHF.

9. Nije sporno da su stranke i to tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor, sklopili Ugovor o kreditu te da je kredit otplaćen što se i vidi po prometu po kreditu.

10. Sporno je da li je tuženik, kao trgovac, u cijelosti informirao tužitelja, kao potrošača, o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti u vezi ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene te ugovorne odredbe.

11. Iz odredbe čl. 1. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoren iznos kredita kunska protuvrijednost 16.872,76 CHF po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita.

12. Iz odredbe čl. 7. Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, a u otplatnom planu su navedeni anuiteti.

13. Presudom Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev-2221/18-11 od 3. rujna 2019. te presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući Ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih Ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana čime je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

14. Navedena pravomoćna presuda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, ima izravan učinak i na ovaj postupak radi individualne zaštite tužitelja kao potrošača, te u smislu odredbe čl. 138.a ZZP/07, čl. 118. u vezi čl. 120. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/14., 110/15., 14/19., dalje: ZZP/14) i čl. 502.c ZPP-a obvezuje i sud u ovom postupku.

15. Naime, odredbom čl. 502.c ZPP-a koja je na snazi od 1. srpnja 2013. propisana je obvezatnost pravnih utvrđenja iz kolektivnog spora za zaštitu prava i interesa potrošača i na postupke radi individualne zaštite potrošača, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 donesena je 4. srpnja 2013., dakle, u vrijeme kada je već na snazi bila odredba čl. 502.c ZPP-a.

16. Obzirom na njezin izravni učinak na ovaj postupak, upravo je na tuženiku bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, to jest da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu istovjetne onima koje su bile predmet ocjene u kolektivnom sporu te da su odredbe predmetnog ugovora o kreditu bile razumljive tužitelju kao potrošaču i da se o spornim ugovornim odredbama pregovaralo prilikom sklapanja tog ugovora, zbog čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenima, a posljedično tomu ni ništetnima.

17. Međutim, tuženik u ovom postupku nije niti tvrdio da su tužitelju protumačeni i objašnjeni značaj i posljedice tih ugovornih odredbi, to jest da mu je te odredbe učinio razumljivima, i to ne samo formalno i u gramatičkom smislu, već suštinski, kako pojam razumljivosti tumači i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, a prema kojem razumljivost podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice takvih odredbi za njegove financijske obveze i donijeti razboritu i informiranu odluku.

18. Tuženik je tijekom postupka u odnosu na ugovornu odredbu o valutnoj klauzuli tvrdio da je jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Dalje je naveo da su tužitelju obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF te da mu je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF, odnosno da je mogao shvatiti da će visina anuiteta ovisiti o kretanju tog tečaja, da nisu postojale naznake koje bi ukazivale na način promjene tečaja CHF te da je tužitelju dao sve informacije kojima je sam raspolagao, kao i da je potpisom Ugovora o kreditu, koji je i solemniziran od strane javnog bilježnika, tužitelj izrazio svoju volju da je upoznat sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjena tečaja CHF. Na ove okolnosti tuženik je predložio izvršiti uvid u Ugovor o kreditu, zahtjev za kredit te saslušati tužitelja i javnog bilježnika (koji dokazni prijedlog je odbijen iz razloga kao pod točkom 5. obrazloženja).

19. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je negdje oko 2010. godine u dogovoru s obitelji odlučio kupiti novi automobil te je otišao u Hondin salon na Jankomiru gdje ga uputili da ode u RBA banku jer oni surađuju s tom bankom, budući da nije imao dovoljno novčanih sredstava za kupnju vozila. U banci mu je službenica rekla da imaju najbolji proizvod za njega te mu ponudila Ugovor koji je ovlaš pogledao jer mu se žurilo. Nije ga upozorila na nikakve rizike. Naknadno je na upit svoga punomoćnika iskazao da je kada je prethodno iskazivao zamijenio kupnju Honde za kupnju Passata. Nije postojala mogućnost utjecaja na Ugovor, ponuđen mu je Ugovor i rečeno mu to je to, po sistemu uzmi ili ostavi. Vozilo je koristio za osobne potrebe i nije imao obrt ili OPG. Nije mu ponuđen koji drugi kredit osim u CHF. Nije bio svjestan da je ugovor vezan uz valutu CHF, a službenica ga nije niti upozorila za rizik valutne klauzule. Nije stručnjak za pojam valutne klauzule, ali je čuo. Službenica mu nije ništa pokušala objasniti i rekla mu je da je to najbolji proizvod. Sam je plaćao rate kredita.

20. Iskaz tužitelja sud je u cijelosti prihvatio kao istinit, jer je on iskazivao jasno i uvjerljivo, osim u dijelu gdje je zamijenio kupnju Honde za kupnju Passata, što je životno logično obzirom na protek vremena, a istinitost njegovog iskaza nije dovedena u pitanje drugim dokazima izvedenima tijekom postupka, pa tako ni Promotivnim uvjetima važećim u vrijeme zaključenja ugovora, kao ni Zahtjevom za kredit. Tuženik nije predlagao saslušanje svjedoka (kao na primjer osobnog bankara) čiji iskaz bi eventualno mogao dovesti u pitanje istinitost iskaza tužitelja.

21. Dakle, sud utvrđuje da tužitelj kao potrošač koji ne raspolaže stručnim znanjem nije bio upoznat s prirodom i specifičnosti valute švicarski franak kao "valute utočišta", koja je poznata bankama.

22. Nadalje, tužitelj nije čitao cijeli Ugovor, čime nije postupio s dužnom pažnjom te se ne smatra da je postupio kao prosječni potrošač, ali sukladno presudi Europskog suda od 10. lipnja 2021. u predmetu C-198/20, zaštita predviđena Direktivom vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, predviđena je u korist svih potrošača, a ne samo onih koji se mogu smatrati "prosječnim potrošačem", koji je uobičajeno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću.

23. Upravo je propuštanje davanja bitne informacije o specifičnosti valute CHF i posebnog rizika valute CHF, kraj činjenice da taj rizik preuzima potrošač već samim ugovornim odredbama, koje je sastavio tuženik, unaprijed, bez pojedinačnog pregovaranja dovelo do značajne neravnoteže.

24. Pri tome, iz sadržaja spisa proizlazi da tužitelj, nije mogao razumjeti ekonomske posljedice spornih ugovornih odredbi za njegove financijske obveze.

25. Dakle sud utvrđuje da tužitelju pri sklapanju Ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli nisu učinjene suštinski razumljivima, jer mu nije pružena cjelovita informacija u pogledu rizika ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima na temelju koje je mogao procijeniti potencijalne ekonomske posljedice koje bi takve ugovorne odredbe mogle imati za njegove financijske obveze.

26. Dodatno, prema shvaćanju ovog suda, tužitelj je dostavljanjem Ugovora o kreditu dokazao svojstvo potrošača, time da je i u svom iskazu, kojeg je sud prihvatio kao istinit, naveo da je osobno vozilo koje je kupio koristio za osobne potrebe. Osim toga, iz sadržaja spisa nema nikakve naznake da je tužitelj kredit zatražio i ostvario u svrhu namijenjenu poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja tužitelja, odnosno da se tužitelj uopće bavio takvim djelatnostima, a tuženik je taj koji je bio dužan dokazati da je predmetni pravni posao sklopljen u poslovne ili poduzetničke svrhe (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. i dr.).

27. Dodaje se da prema shvaćanju ovog suda nije odlučno to što je predmetni Ugovor o kreditu zaključen radi kupnje vozila, a ne radi rješenja stambenog pitanja. Naime, prema odredbi čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03 i 47/07), a koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

28. Prema tome, kako u skladu s prethodno navedenim razlozima sud utvrđuje da sporne ugovorne odredbe nisu bile suštinski razumljive tužitelju kao potrošaču, kao i da su te odredbe istovjetne onima koje su već bile predmet ocjene u kolektivnom sporu, a imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u periodu obuhvaćenom presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citirane presude, a suprotno tuženik nije dokazao mišljenjima profesora pravne znanosti niti izdvojenim mišljenjem suca Ustavnog suda RH.

29. Imajući na umu presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., presudu Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. te odredbu čl. 81. ZZP-a, posljedica nepoštenih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak je ništetnost takvih odredaba (čl. 322. st. 1. Zakona o obveznim odnosima; "Narodne novine" broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 155/23., dalje: ZOO).

30. Dodaje se da to što je predmetni ugovor o kreditu otplaćen, prema shvaćanju ovog suda, nije zapreka za postavljanje kondemnatornog zahtjeva za isplatu. Ovo osobito imajući na umu karakter odluka Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH kao odluka donesenih u kolektivnom sporu te činjenicu da potraživanje tužitelja nije podmireno.

31. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu preplaćenih iznosa anuiteta i to kao razliku između iznosa plaćenog na temelju obračuna promjene valute po srednjem tečaju tuženika na dan dospijeća i iznosa obračunatog prema početnom srednjem tečaju CHF tuženika na dan korištenja kredita.

32. Tužitelj je i postavio svoj tužbeni zahtjev u visini, u odnosu na koju visinu tuženik nije imao prigovora i primjedbi.

33. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

34. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnima, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem srednjeg tečaja tuženika za CHF važećeg na dan isplate pojedinog anuiteta, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati sa ekonomskim posljedicama takvih odredaba, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim, a zatezna kamata tužitelju je priznata kako je i zatraženo tužebnim zahtjevom tj. od 01. rujna 2010., iako je tuženik imao pravo potraživati zateznu kamatu od prvog dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa.

35. Odluka o visini stope zakonske zatezne kamate temelji se na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a.

36. Zaključno se ističe da je neosnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, potraživanje tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 255. ZOO.

37. Obzirom da se u ovom postupku u smislu odredbe čl. 502.c ZPP-a primjenjuje pravno utvrđenje iz pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu, među inim, i spram tuženika, to i zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita po osnovi ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli teče od pravomoćnosti sudske presude donesene u kolektivnom sporu, to jest od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. To stoga što je tek s danom pravomoćnosti te presude tužitelj kao potrošač stekao saznanje da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nepoštene, pa posljedično tomu i ništetne, a time i stekao mogućnost da zahtijeva povrat novčanih iznosa plaćenih po osnovi takvih ništetnih ugovornih odredbi. Takvo je pravno shvaćanje izraženo u odluci Suda Europske unije od 10. lipnja 2021. u spojenim predmetima pod oznakom C-776/19 i C-782/19.

38. To znači da zastara zahtjeva za isplatu preplaćenih anuiteta kredita uslijed tečajnih razlika teče od 14. lipnja 2018. kada je ta presuda postala pravomoćna glede ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF.

39. Kako je tužba u ovom postupku podnesena 01. lipnja 2023. to zastara utuženog potraživanja nije nastupila (tako i Vrhovni sud u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. i dr.).

40. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, a isti troškovi odmjereni su sukladno vrijednosti predmeta spora, postavljenom zahtjevu za nadoknadu troškova postupka i Tbr. 52. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje:OT) te da na sve obavljene radnje odvjetnik ima pravo obračunati pripadajući porez na dodanu vrijednost.

41. Slijedom navedenog, tužitelju je valjalo priznati troškove postupka, kao potrebne za vođenje parnice, koji se sastoje od troška sastava tužbe (Tbr. 7./1. OT), sastava obrazloženog podneska od 24. siječnja 2024. (Tbr. 8./1.), zastupanja na ročištima 10. srpnja 2024. i 16. siječnja 2025. (Tbr. 9./1. OT), za svaku radnju po 75 bodova. Dakle, ukupno 300 bodova, pa s obzirom na vrijednost boda od 2 eura, uvećanog za pripadajući PDV 25%, ukupno iznosi 750,00 eura.

42. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 06. kolovoza 2024. jer istim obavještava sud o uplati predujma, što sud može i sam provjeriti u računovodstvu i e spisu, pa isto nije bilo potrebno za postupak. Također, tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 15. siječnja 2025., jer je istim uredio tužbeni zahtjev u eurima i promijenio stopu zatezne kamate, što nije bilo potrebno budući da je Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u RH određen fiksni tečaj konverzije 7,53450, koji je sud dužan primjenjivati, kao i zatezna kamata čija je stopa određena ZOO-om, pa je podnesak bio nepotreban za postupak.

43. Tužitelju nije priznat trošak zastupanja na ročištu za objavu odluke, budući da trošak ročišta za objavu presude nije potreban u smislu čl. 155. ZPP-a jer se presuda neposredno nakon ročišta za objavu objavljuje i na e-oglasnoj ploči te je cjelovit sadržaj odluke dostupan strankama odmah nakon ročišta za objavu, pa isti nije bio potreban za postupak, a na ročištu za objavu nije potrebna prisutnost stranaka niti može utjecati na postupak.

44. Na taj je način tužitelju ukupno dosuđena naknada troška od 750,00 eura, zajedno sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja odluke do isplate, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a, dok je u preostalom dijelu zahtjev za naknadu troškova odbijen (zahtijevan ukupan trošak od 984,37 eura).

45. Slijedom navedenog je odlučeno kao u izreci presude.

U Zagrebu 26. veljače 2025.

Sutkinja

Vanesa Brizić Bahun

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana objave presude odnosno od dana dostave prijepisa ove presude u slučaju neuredne obavijesti o ročištu na kojem se presuda objavljuje (Čl. 335. Zakona o parničnom postupku). Žalba se podnosi pisano u dovoljnom broju primjeraka za sud i stranke putem ovog suda,a o istoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA:

1. Oglasna ploča suda 8 dana