Zakon.hr

Republika Hrvatska

Županijski sud u Karlovcu

Karlovac

Gž-773/2023-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Karlovcu, sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od suca Josipa Štrucelja predsjednika vijeća, sutkinje Vinke Vrančić izvjestiteljice i članice vijeća, te sutkinje Alenke Laptalo članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja AB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Zrinki Bojanić, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB 92963223473, zastupanog po punomoćniku Sanji Porobija, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Porobija & Porobija u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2400/2020-35 od 9. svibnja 2023., u sjednici vijeća održanoj dana 26. veljače 2025.

p r e s u d i o j e

I Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-2400/2020-35 od 9. svibnja 2023.

II Odbija se zahtjev tuženika za naknadu žalbenog troška u iznosu od 1.651,88 EUR, kao neosnovan.

III Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu sastava odgovora na žalbu i pristojbe u iznosu 1.346,18 EUR, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja P-2400/2020-35 od 9. svibnja 2023. suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku Zagrebačka Banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da u roku 15 dana, tužitelju AB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 36.115,05 EUR / 272.108,84 kn1 zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se za razdoblje do 31. srpnja 2015. određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje teku kako slijedi:

- na iznos od 39,51 EUR/297,71 kn počevši od 30.1.2009. do isplate

- na iznos od 57,02 EUR/429,60 kn počevši od 2.2.2009. do isplate

- na iznos od 33,16 EUR/249,82 kn počevši od 23.3.2009. do isplate

- na iznos od 23,74 EUR/178,85 kn počevši od 20.4.2009. do isplate

- na iznos od 32,93 EUR/248,11 kn počevši od 21.5.2009. do isplate

- na iznos od 23,29 EUR/175,46 kn počevši od 8.6.2009. do isplate

- na iznos od 19,16 EUR/144,38 kn počevši od 22.7.2009. do isplate

- na iznos od 9,02 EUR/67,94 kn počevši od 3.8.2009. do isplate

- na iznos od 24,65 EUR/185,73 kn počevši od 4.9.2009. do isplate

- na iznos od 5,02 EUR/37,82 kn počevši od 22.10.2009. do isplate

- na iznos od 33,48 EUR/252,24 kn počevši od 22.12.2009. do isplate

- na iznos od 50,84 EUR/383,02 kn počevši od 18.1.2010. do isplate

- na iznos od 67,62 EUR/509,47 kn počevši od 12.2.2010. do isplate

- na iznos od 69,53 EUR/523,87 kn počevši od 17.3.2010. do isplate

- na iznos od 90,65 EUR/682,97 kn počevši od 12.4.2010. do isplate

- na iznos od 123,43 EUR/929,96 kn počevši od 17.5.2010. do isplate

- na iznos od 131,59 EUR/991,44 kn počevši od 15.6.2010. do isplate

- na iznos od 234,24 EUR/1.764,89 kn počevši od 24.8.2010. do isplate

- na iznos od 234,24 EUR/ 1.764,89 kn počevši od 24.8.2010. do isplate

- na iznos od 172,01 EUR/1.295,98 kn počevši od 4.11.2010. do isplate

- na iznos od 262,11 EUR/1.974,84 kn počevši od 6.12.2010. do isplate

- na iznos od 306,22 EUR/2.307,19 kn počevši od 4.3.2011. do isplate

- na iznos od 408,17 EUR/3.075,39 kn počevši od 31.5.2011. do isplate

- na iznos od 447,35 EUR/3.370,57 kn počevši od 12.7.2011. do isplate

- na iznos od 685,23 EUR/5.162,88 kn počevši od 10.8.2011. do isplate

- na iznos od 473,14 EUR/3.564,90 kn počevši od 30.8.2011. do isplate

- na iznos od 412,53 EUR/3.108,23 kn počevši od 2.11.2011. do isplate

- na iznos od 444,15 EUR/3.346,46 kn počevši od 24.1.2012. do isplate

- na iznos od 436,35 EUR/3.287,65 kn počevši od 15.3.2012. do isplate

- na iznos od 436,47 EUR/3.288,56 kn počevši od 28.3.2013. do isplate

- na iznos od 436,47 EUR/3.288,56 kn počevši od 28.3.2013. do isplate - na iznos od 436,47 EUR/3.288,56 kn počevši od 28.3.2013. do isplate

- na iznos od 436,47 EUR/3.288,56 kn počevši od 28.3.2013. do isplate

- na iznos od 22.005,11 EUR/165.797,50 kn počevši od 28.3.2013. do isplate.

II. Nalaže se tuženiku Zagrebačka Banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da u roku 15 dana, tužitelju AB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi parnični trošak u iznosu od 12.003,51 eura / 90.440,45 kuna1 zajedno sa zateznim kamatama po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a koje teku od 9. svibnja 2023. do isplate."

2. Protiv te presude žalbu je pravovremeno podnio tuženik zbog bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku (Narodne Novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - dalje ZPP), pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev u cijelosti uz obvezu tužitelju da naknadi troškove postupka tuženiku, podredno da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na daljnje postupanje s odgovarajućim uputama, te traži trošak sastava žalbe u iznosu 995,42 EUR uvećano za PDV 25% u iznosu od 248,86 EUR te sudske pristojbe u iznosu 407,60 EUR što ukupno iznosi 1.651,88 EUR.

2.1. Tužitelj je u odgovoru na žalbu porekao navode žalbe, te predložio odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu, te traži trošak sastava odgovora na žalbu sa PDV-om u iznosu 1.244,28 EUR uvećano za sudsku pristojbu u iznosu 101,90 EUR što ukupno iznosi 1.346,18 EUR.

3. Žalba je neosnovana.

4. Predmet spora je restitucijski zahtjev tužitelja za isplatu iznosa 36.115,05 EUR/272.108,84 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini mjesečni iznos od dospijeća pa do isplate,po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj švicarskog franka (u daljnjem tekstu – CHF).

5. Ispitujući pobijanu presudu u granicama razloga navedenih u žalbi, te po službenoj dužnosti temeljem odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a ovaj sud drugog stupnja je utvrdio da nije počinjena niti jedne od bitnih povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje pazi po službenoj dužnosti.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika, pobijana presuda nema nedostataka i može se ispitati, sadrži jasne i neproturječne razloge o odlučnim činjenicama zbog čega nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a.

7. Nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi odredbe članka 190. i 191. ZPP-a jer je tužitelj nakon provedenog financijskog vještačenja povisio tužbeni zahtjev, te je pravilno sud prvog stupnja prema odredbi članka 190. stavak 2. i 3. ZPP-a dozvolio tu preinaku, uzimajući pri tom u obzir zapisnik Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 26. studenog 2021. sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u kojem je zauzeto pravno shvaćanje kako je dopuštena preinaka tužbe u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

8. Između parničnih stranaka zaključen je Ugovor o kreditu broj 3205829699/05 koji je potvrđen po javnom bilježniku Jasminki Ankon u Zagrebu pod brojem OU- 517/2005 od 8. prosinca 2005. kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita, kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 232.500,00 CHF, za kupnju stana, s rokom otplate od 12 godina, a koji ugovor sadrži odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF.

9. Sud prvog stupnja je na osnovi svih provedenih dokaza i njihovom analizom u smislu odredbe članka 8. ZPP-a pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje izloživši ga u obrazloženju pobijane presude, a koje tuženik žalbenim navodima nije uspio dovesti u sumnju, te pravilno primijenio materijalno pravo kada je pobijanom presudom usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.

10. Pravilno je sud prvog stupnja po pitanju ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF u pobijanoj presudi odlučivao kao o prethodnom pitanju u smislu odredbe članka 12. ZPP-a i pozivom na odredbu članka 502.c ZPP-a, temeljem presude donijete u postupku povodom kolektivne tužbe u slučaju "Potrošač" pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/12 u kojem presuda od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14, Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., a u kojem postupku je sudjelovao tuženik kao banka.

10.1. Suprotno žalbenim navodima tuženika, iz spisa predmeta proizlazi da se tužitelj već u tužbi i tijekom postupka pozvao na navedenu pravomoćnu presudu od 4. srpnja 2013. donijetu u postupku povodom kolektivne tužbe kod Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12.

10.2. U odredbi članka 502.c ZPP-a riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda po kojima se pojedine fizičke i pravne osobe mogu pozvati u svojim parnicama u prvom redu na utvrđenja da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, dakle na odluke kojima će biti prihvaćen zahtjev za utvrđenje povrede ili ugrožavanja.

10.3. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. i presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019., pravomoćno je utvrđeno je da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja ugovora, kao trgovac, nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima, bitnim za donošenje valjane odluke, utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time postupio suprotno člancima 81., 82. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine broj 96/03 - dalje ZZP/03), a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne Novine broj 79/07., 125/07, 79/09 – dalje ZZP/07), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

11. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZZP/03 koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, prema stavku 2. smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te prema stavku 4. ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

11.1. Prema odredbi članka 85. ZZP/03 ako na temelju zakona ili sporazuma stranaka ugovor mora biti u pisanom obliku, njegove odredbe moraju biti napisane jasno i lako razumljivo te moraju biti lako čitljive.

11.2. Odredba članka 3. stavak 1. točka 1. ZZP/03 sadrži definiciju osobe potrošača koja glasi: Potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja.

12. Sud prvog stupnja je sukladno članku 3. stavku 3. ZZP/03 pravilno utvrdio potrošačko svojstvo tužitelja i u tom pogledu naveo sasvim određene razloge u točci 7. i 8. obrazloženja pobijane presude koje prihvaća i ovaj sud drugog stupnja kao pravilne, dok tuženik neosnovano u žalbi osporava potrošačko svojstvo tužitelja i suprotno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 18/2018-2 od 26. svibnja 2020., pogrešno smatra da nije dužan dokazivati da tužitelj nije potrošač.

13. Sporna ugovorna odredba kojom se glavnica veže za valutu švicarskog franka lako je uočljiva, međutim iz sadržaja ugovora, kao niti iz sadržaja sporne odredbe nisu razvidni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih je tužitelj mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz tih odredbi, te suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i stoga su ništave sukladno odredbi članka 87. stavak 1. ZZP/03..

14. Presude donesene u kolektivnom sporu temelje se na primjeni testa poštenosti odredaba potrošačkih ugovora (članci 85. i 87. ZZP/03 , članci 99. i 102. ZZP/07) koji je, s obzirom na to da se ovo pitanje prvi put pojavilo u domaćoj sudskoj praksi, proveden tumačenjem domaćeg prava u duhu prava Europske unije (Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, "Službeni list" L 95, 21. travnja 1993.; u daljnjem tekstu: Direktiva 93/13/EEZ) kao dopunskog interpretativnog izvora o testu poštenosti odredaba potrošačkih ugovora.

14.1. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača između ostalog regulirano je Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 78/12.) i Zakonom o zaštiti potrošača, (Narodne novine broj 19/22 i 59/23.) koji je na snazi u vrijeme podnošenja tužbe u ovom predmetu, time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i praksu suda Europske unije na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005.

14.2. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C-308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašenja nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba koja tek kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

15. Slijedom iznijetoga žalbeni navodi o tome da nije riječ o ništetnim ugovornim odredbama, ne mogu se prihvatiti kao osnovani. Suprotno žalbenim navodima tuženika, na tuženiku je prema odredbi članka 81.stavak4. ZZP/03 teret dokaza da se o spornim odredbama pojedinačno pregovaralo, a što tuženik u konkretnom slučaju nije dokazao i od saslušanja osobnog bankara odustao je u podnesku od 27. siječnja 2023.

16. Žalitelju valja navesti da je kod ocjene nepoštenosti spornih ugovornih odredbi, nužno je uz sve navedeno imati u vidu da su i ove ugovorne odredbe sastavni dio standardnog Ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od strane tuženika, a da tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja na njihov sadržaj, pa je tim odredbama tužitelju nametnuta obveza suprotna načelu savjesnosti i poštenja i ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima iz članka 4. ZOO-a kao temeljnom načelu obveznog prava.

17. Imajući u vidu navedena utvrđenja iz kolektivnog spora o netransparentnosti i ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF za koje je sud vezan u pojedinačnim sporovima, ne mogu se prihvatiti tvrdnje tuženika u žalbi o tome da je riječ o transparentnoj, kongentnoj i dispozitivnoj odredbi koja je isključena iz testa poštenosti u smislu Direktive vijeća 93/133 EEZ od 5. travnja 1993. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nije odraz ni dispozitivne, ni kogentne zakonske odredbe. Nije riječ o dispozitivnoj zakonskoj odredbi jer su dispozitivne odredbe zakona (samo) one koje se primjenjuju na ugovorni odnos stranaka uvijek, osim ako stranke nisu isključile njegovu primjenu. Naprotiv, da bi obvezivale stranke, valutna klauzula se mora ugovoriti, te time što je ista dopuštena prema odredbi članka 22. ZOO-a ne znači da ne može biti utvrđena nepoštenom i ništetnom kao što je to slučaj u ovom predmetu.

18. U situaciji utvrđene ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kojom je glavnica vezana za tečaj CHF, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tuženik prema odredbi članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 25/11, 78/15 – dalje ZOO) dužan vratiti tužitelju sve što je primio na temelju odredbe kojom je utvrđena ništetnost zajedno sa kamatom u smislu odredbe članka 1115. ZOO-a kojom je propisano da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove ,moraju se vratiti plodovi i platiti kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja. Dakle, citirana odredba članka 1115. ZOO-a ne ostavlja nikakve dvojbe o početku tijeka zateznih kamata.

19. Zahtjev tužitelja za isplatu je restitucijski zahtjev kao posljedica utvrđenja da je odredba ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF na temelju jednostrane odluke tuženika, ništetna. Tužitelju je plaćanjem anuiteta obračunatog prema ugovorenoj valutnoj klauzuli nastala šteta, a tuženik je stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi, te je tuženik suprotno žalbenim navodima nesavjesni stjecatelj jer je do stjecanja došlo na temelju ugovornih odredba koje su po njemu sastavljene.

19.1. Prema odredbi članka 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, te se prema odredbi članka 327. stavak 1. ZOO-a na ništetnost može pozvati svaka zainteresirana osoba, a kako je restitucijski zahtjev tužitelja za povrat isplaćenog temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, to tužitelj nedvojbeno ima pravni interes tražiti isplatu.

20. Visinu tužbenog zahtjeva po osnovi preplaćenih anuiteta s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedini mjesečni iznos od dospijeća pa do isplate, pravilno je utvrđena iz pisanog nalaza i mišljenja vještaka financijske struke, te nisu odlučne paušalne tvrdnje tuženika u žalbi o tome da tražbine iz točke I izrijeke zbrajanjem daju drugačiji iznos od dosuđenog. U odnosu na žalbene tvrdnje o tome da postoje uplate koje se ne mogu povezati s tužiteljem - uplate u poslovnici, valja navesti da se prema odredbi članka 177. stavak 1. ZOO-a smatra da je dug podmiren kada banci stigne novčana doznaka u korist vjerovnika.

20.1. Vještak financijske struke se o prigovorima tuženika na njegov nalaz i mišljenje očitovao u dopuni nalaza od 7. veljače 2022. i iste otklonio, pa nije bilo potrebe da se vještak i usmenim putem očituje, zbog čega nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP-a u vezi odredbe članka 260. ZPP-a na koju se tuženik poziva u žalbi.

21. Iznosi koje je tuženik dužan vratiti tužitelju restitucijom, ne mogu se umanjivati onim što tužitelj od tuženika nije dobio niti primio, te tuženik koji je u tipski ugovor unio nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, ne može tražiti isplatu korištenjem institucije stjecanja bez osnove iz članka 1111. ZOO-a. Prema stajalištu Suda Europske unije u predmetu C-140/222 (SM, KM protiv M BANK, presuda od 7. prosinca 2023.) Direktivi 93/13 se protivi da se naknada koju potrošač traži temeljem povrata iznosa koje je platio u okviru izvršenja predmetnog ugovora umanji za protuvrijednost kuna na glavnicu koju bi kreditna institucija primila da je taj ugovor na snazi. Tuženik se u žalbi poziva na stav Vrhovnog suda RH u rješenju broj Revd- 4393/2021 od kojeg je međutim odstupljeno u odluci broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023.

22. Neosnovano tuženik u žalbi osporava pravilnost primjene materijalnog prava u odnosu na prigovor zastare. Prilikom odlučivanja o prigovoru zastare tražbine, pravilno je sud prvog stupnja pozivom na odredbe članka 215. stavak 1. ZOO-a, članka 241. ZOO-a i članka 245. stavak 1. ZOO-a utvrdio da je došlo do prekida zastare podnošenjem kolektivne tužbe dana 4. travnja 2012. u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/2012 u kojem je presuda od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. od kada je zastara počela iznova teći, a kako je tužba u ovom predmetu podnijeta 13.svibnja 2020. unutar petogodišnjeg roka zastare iz članka 225. ZOO-a, proizlazi da nisu zastarjele tražbine u utuženom razdoblju.

22.1. Odluka o odbijanju prigovora zastare utemeljena je na pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u zapisniku broj Su-33/2022 od 30. siječnja 2022., te po Sudu Europske unije u predmetima C-609/19; spojen predmetu C-776/19 i C- 782/19.Sudska praksa na koju se tuženik poziva u žalbi nije činjenično identična i stoga nije primjenjiva u ovom predmetu. Prema stajalištu Vrhovnog suda RH pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a i individualnih restitucijskih zahtjeva, a u individualnim parnicama radi isplate pokrenutim povodom pravomoćne presude po kolektivnoj tužbi primjenjuje se opći petogodišnji rok zastare.

23. Odluka o parničnom trošku pravilna je kako u pogledu osnove (članak 154. stavak 1. ZPP-a u vezi članka 155. ZPP-a), tako i u pogledu visine primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne Novine 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/22 – u daljnjem tekstu: Tafira).

23.1.Prema odredbi članka 155. stavak 1. ZPP-a sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice. O tome koji su troškovi bili potrebni te o visini troškova odlučuje sud ocjenjujući brižljivo sve okolnosti, osobito vodeći računa o pravilima ovog zakona koja za pripremanje glavne rasprave određuje upućivanje podneska, jedno pripremno ročište te jedno ročište za glavnu raspravu. Prema stavku 2. ako je propisana Tarifa za nagrade odvjetnika ili za druge troškove, odmjerit će se takvi troškovi prema toj Tarifi.

23.2. Suprotno žalbenim navodima,sud je prilikom odlučivanja o troškovima postupka sukladno odredbi članka 155. stavak 1. ZPP-a brižljivo ocijenio sve okolnosti konkretnog slučaja, a činjenica što je tužitelj na glavnoj raspravi predao troškovnik, a ne elektroničkim putem, ne znači da je sud neosnovano dosudio trošak tužitelju, obzirom se radi o trošku koji je nastao u tijeku postupka i bio potreban za vođenje parnice. Naknada za zastupanje na ročištima na kojima se raspravljalo o glavnoj stvari pravilno je priznata,dok nije odlučna činjenica što se na nekim od tih ročišta nisu izvodili dokazi.

24. Slijedom svega iznijetoga valjalo je odbiti žalbu tuženika kao neosnovanu i temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a potvrditi pobijanu prvostupanjsku presudu, te odlučiti kao u točci I izrijeke.

25. Budući da tuženik nije uspio sa žalbom, valjalo je temeljem odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a u vezi odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a odbiti njegov zahtjev za naknadu žalbenog troška u iznosu 1.651,88 EUR kao neosnovan i odlučti kao u stavku II izrijeke.

26. Trošak sastava odgovora na žalbu nije bio potreban za odlučivanje o žalbi tuženika, pa je temeljem odredbe članka 166. stavak 1. ZPP-a u vezi odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troška sastava odgovora na žalbu i pristojbe u iznosu 1.346,18 EUR kao neosnovan, te odlučeno kao u stavku III izrijeke.

U Karlovcu 26. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Josip Štrucelj

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte