Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Posl. broj Gž R 335/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković predsjednice vijeća, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća Svjetlane Pražić i članice vijeća Kristine Vukelić Aničić, u pravnoj stvari tužitelja DČ iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marku Gracinu odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika 1. Metalne konstrukcije d.d., Zagreb, Fallerovo šetalište br. 22., OIB: 05214448972, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Euroherc osiguranje d.d., Zagreb, Ulica Grada Vukovara br. 282., OIB: 22694857747, zastupanog po punomoćnicima iz OD Grgić&Partneri odvjetnicima iz Zagreba, radi naknade štete, odlučujući o žalbi umješača na strani tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn 1936/2022 od 3. listopada 2024., u sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba umješača na strani tuženika Euroherc osiguranje d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn 1936/2022 od 3. listopada 2024. u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 1.440,00 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, u točki II. izreke u cijelosti, kao i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke.

II.Djelomično se uvažava žalba umješača na strani tuženika, preinačuje se citirana prvostupanjska presuda u točki I. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos od 126,13 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te se odbija tužitelj UČ sa tim dijelom tužbenog zahtjeva kao neosnovanim.

III.Odbija se kao neosnovan zahtjev umješača na strani tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 1.566,13 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 125,42 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 3.208,50 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom IV. izreke odbijen je umješač sa zahtjevom za naknadu parničnog troška.

2.Protiv citirane presude, žali se umješač na strani tuženika iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991, 91/1992, 112/1999, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 84/2008, 123/2008, 57/2011,148/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/2022, 114/2022, 155/2023, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba umješača na strani tuženika je djelomično osnovana.

5.Ocjenjujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga umješača na strani tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a jer pobijane presuda nema nedostataka zbog kojih se nije mogla ispitati.

6.Djelomično su osnovani navodi umješača na strani tuženika kojima upire na postojanje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, kao ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluku sadržanu u točki I. izreke, iz razloga koji će se nastavno iznijeti, dok neosnovano pobija pravilnost odluke sadržane u točki II. izreke.

7.Naime, iz stanja u spisu razvidno je u bitnome:

-da je u Prijavi o ozljedi na radu navedeno da se tužitelj ozlijedio na način da je isti uz pomoć kolege KČ, koristeći mosnu dizalicu, prenosio okvir kotla, da su u jednom trenutku tužitelj i imenovani kolega trebali osloboditi prostor u hali kako bi spustili okvir, da im je pri tome smetala letva na riplati dimenzije 4 m x 30cm x 3 cm. Predmetnu letvu da su micali ručno zajedno, kojom prilikom je došlo do poremećaja u procesu rada, tako da je tužitelju navedena letva pala na nogu u području zaštitne kapice cipele,

-da iz Izjave tužitelja od 16. kolovoza 2017. vezano za način nastanka štetnog događaja, proizlazi da su predmetne prilike tužitelj uz pomoć mosne dizalice on i kolega prenosili okvir kotla, da je tužitelj rukovao mosnom dizalicom, da su trebali osloboditi prostor za spuštanje okvira, no da im je smetala letva na riplati dimenzija 4 m x 30 cm x 3 cm, koju su ručno micali tužitelj i KČ, pri čemu da je ta letva pala tužitelju na lijevu nogu u području zaštitne kapice cipele,

-da iz iskaza tužitelja i svjedoka KČ, u bitnome proizlazi da su njih dvojica predmetne prilike trebali preseliti teret (letve težine cca 2 tone) s "koze" na riplatu (radni prostor), da im je pri tome smetao radni teret koji se nalazio na nogarima visine cca 0,70 - 1 metar, da je tužitelj otišao po kransku dizalicu, za koje vrijeme je imenovani svjedok pokušavao ručno pomaknuti spomenuti teret, da dok je tužitelj upravljao kranskom dizalicom i gledao prema gore, da je svjedok KČ ručno pokušavao pomaknuti predmetni teret, pri čemu se jedna željezna letva prvo malo zarotirala, a onda skliznula tužitelju na nogu, što tužitelj nije mogao vidjeti jer je svjedoku bio okrenut leđima,

-da iz iskaza tužitelja, svjedoka KČ, ali i svjedoka TČ također proizlazi da je uobičajeno na ripletu bilo veći broj željeznih letvi koje bi bile iskrižane, da ih je prije slaganja novog tereta trebalo posložiti, a nekada preseliti jer inače nije bilo moguće dalje slagati novi teret, da su se zbog toga žalili nadređenima, ali bezuspješno, da je to bio njihov uobičajeni posao,

-da je provedenim vještačenjem po vještaku zaštite na radu, u bitnome utvrđeno da je predmetne prilike tužitelj rukovao sa mosnom dizalicom, da se to smatra poslom s posebnim uvjetima, da je za isti bio osposobljen, u vrijeme štetnog događaja da je na nogama imao zaštitne cipele s čeličnom kapicom, da nije razvidno da se u vrijeme štetnog događaja tužitelj nije pridržavao pravila zaštite na radu, da nije utvrđeno ni da se tuženik nije pridržavao pravila zaštite na radu, a da je uzrok ozlijeđivanja tužitelja postupak radnika KČ koji je krenuo ravnati metalne ploče, a prije toga nije provjerio da li se u blizini nalazi drugi radnik, da je prilikom ravnanja ploča skliznula na nogu tužitelja te ga povrijedila; da je prilikom dopunskog očitovanja, vještak pojasnio da je prednje naveden zaključak o načinu nastanka štetnog događaja donio temeljem ne samo iskaza tužitelja, već također suglasnih iskaza svjedoka KČ i TČ, te je dodao da je za urednost pogona odgovoran poslovođa, te da se poslovi obavljaju u skladu sa zaštitom na radu i da pogon treba biti čist i uredan.

8.1.Polazeći od ovakvih utvrđenja, sud prvog stupnja prihvaća nalaz vještaka zaštite na radu u dijelu u kojem je svoj nalaz i mišljenje utemeljio na opisu događaja datom od strane sudionika istog, te svjedoka TČ, kao stručan i objektivan, te utvrđuje da je štetni događaj, a time i ozlijeđivanje tužitelja, posljedica ručnog poravnavanja čelične letve od strane KČ, te pada spomenute letve na nogu tužitelja koji je u tom trenutku upravljao mosnom dizalicom.

Nastavno tome, sud uvažavajući čl. 25. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti na radu ("Narodne novine", broj: 71/2014. i dr., dalje u tekstu: ZZR-a), zaključuje da prethodno opisani događaj nije nastao zbog izvanrednih i nepredvidivih okolnosti odnosno više sile, već da predstavlja postupanje potrebno za izvršenje radnog zadatka. Nadalje, prvostupanjski sud uvažavajući sadržaj čl. 1067. st. 2. i 3. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj: 35/2005. i dr., dalje u tekstu: ZOO-a), smatra da je tuženik za oslobođenje odgovornosti, trebao dokazati da je primijenio sva pravila zaštite na radu, a da tužitelj nije, odnosno treba dokazati da tužitelj prilikom izvršavanja predmetnog radnog zadatka nije primijenio dužnu pažnju.

8.2.Odlučujući o postojanju odštetne odgovornosti tužitelja za nastanak predmetnog događaja, sud prvog stupnja cijeni čl. 41., 44. i 68. ZZR-a, iskaze tužitelja, te saslušanih svjedoka, te temeljem toga utvrđuje da tuženik svojim radnicima nije osigurao adekvatnu veličinu radnog prostora (uobičajena prebukiranost) i optimalnu brzinu obavljanja radnih zadataka (radnici su teret uvijek morali brzo micati), niti je osigurao prisutnost ovlaštene osobe koja bi u opisanim, za radnike nepovoljnim radnim uvjetima, adekvatnim koordiniranjem smanjila ili isključila opasnost od ozljeđivanja radnika.

Kako međutim, tuženik nije postupio sukladno čl. 41. st. 1. i čl. 44. st. 1. ZZR-a, prvostupanjski ga sud smatra odgovornim za ozljeđivanje tužitelja. Ujedno zauzima stav da tuženik tijekom postupka nije dokazao svoje tvrdnje kako se tužitelj ozlijedio jer je ručno prenosio teret težine veće od dopuštene, shodno čemu ne prihvaća prigovor tuženika da je tužitelj isključivo ili djelomično odgovoran za predmetnu ozljedu.

8.3.Nastavno tome, a primjenom čl. 19. st. 2. ZOO-a, i čl. 1046. ZOO-a, prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelju u predmetnom štetnom događaju povrijeđeno pravo osobnosti, na tjelesno i duševno zdravlje, te prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka stalnog sudskog vještaka dr. Joška Filipušića, uz primjenu čl. 1100. st. 1. ZOO-a, dosuđuje tužitelju naknadu imovinske i neimovinske štete u iznosima navedenim u točkama I. i II. izreke.

O pravu tužitelja na zakonske zatezne kamate na dosuđenu neimovinsku štetu odlučuje primjenom čl. 1103. u svezi čl. 29. st.1. ZOO-a, uvažavajući da je liječenje tužitelja sukladno provedenom medicinskom vještačenju završeno prije podnošenja odštetnog zahtjeva, a na zakonske zatezne kamate na dosuđenu imovinsku štetu, primjenom čl. 1095. st.1. i 1089. st.2. u svezi čl. 29. st.1. ZOO-a od donošenja presude. Odluku o parničnom trošku temelji na čl. 154. st.1. ZPP-a.

9.U kontekstu prethodno izloženog, nisu po ocjeni ovog suda pravno utemeljene žalbene tvrdnje umješača na strani tuženika, ponajprije u odnosu na pitanje odgovornosti na za nastanak štetnog događaja, upirući pri tome na sadržaj Prijave o ozljedi na radu, iz kojeg proizlazi između ostalog da je tuženik poduzeo sve mjere zaštite na radu odnosno da nema na njegovoj strani propusta ni protupravnosti.

9.2.Ponajprije treba reći da iz rezultata dokaznog postupka nije sporno da je tužitelj kao djelatnik tuženika bio osposobljen za rad na siguran način za radno mjesto zavarivača i za upravljanje mosnom dizalicom, te da se u vrijeme štetnog događaja pridržavao pravila na radu, kao i to da je u vrijeme štetnog događaja imao odgovarajuću obuću.

9.3.No, suprotno uvjerenju umješača na strani tuženika, ni prema prosudbi ovog suda, prednje navedeno ipak ne znači da na strani tuženika kao poslodavca nema propusta odnosno protupravnosti u njegovu postupanju, kao što je to pravilno zaključio i sud prvog stupnja.

Naime, ovaj je sud je u potpunosti prihvatio razloge kojima se rukovodio prvostupanjski sud kad je prvenstveno prihvatio iskaze tužitelja, ali isto tako i ranije imenovanih svjedoka, napose KČ i TČ, kao i rezultate provedenog vještačenja po vještaku zaštite na radu, u odnosu na uzrok nastanka štetnog događaja, budući tuženik, ali ni umješač na strani tuženika, tijekom prvostupanjskog postupka nisu ni na koji način doveli u dvojbu vjerodostojnost tih iskaza, kao ni rezultate provedenog vještačenja po vještaku zaštite na radu. Slijedom toga, pravno utemeljenim drži ovaj sud u cijelosti kao pravilan, ovaj sud prihvaća i zaključak suda prvog stupnja o razlozima zbog kojih isti smatra da je postupanje tuženika kao poslodavca tužitelja, bilo protupravno u smislu čl. 41. st.1. i čl. 44. st.1. ZZR-a, na koje je odredbe ispravno pozvao sud prvog stupnja.

10.1.Vezano za prednje, nije u pravu umješač na strani tuženika, ni kada zaključuje da kako se tužitelj ozlijedio prilikom prenošenja tereta, koju radnju i slične radnje kod tuženika obavlja već 9 godina, a ovaj put uz pomoć još jedne osobe, da je razvidno da je do ozlijeđivanja došlo zbog neopreznog postupanja tužitelja predmetne prilike.

Na ovu tvrdnju umješača na strani tuženika, koja se odnosi na dinamiku nastanka predmetnog štetnog događaja, valja odgovoriti da je ista protivna rezultatima dokaznog postupka, što je detaljno pojasnio prvostupanjski sud u obrazloženju pobijane presude, a prihvatio i ovaj sud, odnosno da način nastanka štetnog događaja kako tvrdi tužitelj nije ni prema uvjerenju ovog suda potkrijepljen pravno relevantnim dokazima. Shodno tome, ovaj sud drži da se gore navedena tvrdnja o načinu nastanka štetnog događaja, ne može smatrati dokazanom odnosno nedvojbeno utvrđenom, budući da takva dinamika predmetne nezgode ne proizlazi iz svih cjelokupnog dokaznog postupka.

10.2.Pri tome svakako treba napomenuti da okolnosti na koje ukazuje umješač na strani tuženika (dugogodišnje obavljanje istih poslova u istoj radnoj sredini) po ocjeni ovog suda ni na koji način nije od utjecaja na postojanje eventualne odštetne odgovornosti tužitelja.

Ovo iz razloga, jer iako iz provedenog dokaznog postupka proizlazi da su radni uvjeti uobičajeno takvi da je radni prostor u kojem su radili tužitelj i kolega KČ, pun raznih stvari, da i riplet-radni prostor na koji se odlažu željezne letve je uobičajeno pun istih koje treba dodatno posložiti odnosno maknuti s istog da bi se mogle slagati nove, stajalište je ovog suda, da to automatizmom ne može značiti da je svaki radni identična situacija u tom radnom prostoru, odnosno da se apsolutno svakog radnog dana desi da željezne letve skližu i padaju s ripleta po tužitelju, kako to umješač na strani tuženika pokušava prikazati.

11.Slijedom do sada iznesenog, bez pravnog uporišta je i stajalište umješača na strani tuženika da je nesporno da je u konkretnom slučaju tužitelj postupio protivno pravilima struke i čl. 68. ZZR-a, zbog čega da postoji odštetna odgovornost istog za nastalu neimovinsku i imovinsku štetu.

12.Djelomično je u pravu umješač na strani tuženika kada pobija odluku visinu dosuđene neimovinske štete, smatrajući ju previsokom.

13.1.Naime, neovisno što prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke nije naveo koliko je prema njegovom stavu visina pravične novčane naknade za pojedine kvalifikatorne okolnosti temeljem kojih se određuje visina neimovinske štete, uvjerenje je i ovog suda da je iznos od 1.566,13 eur dosuđen zbog povrede prava osobnosti na duševno i tjelesno zdravlje, previsok u konkretnim pravno relevantnim okolnostima. Protivno tome, prosudba je ovog suda, da uvažavajući okolnosti nastanka štetnog događaja, kao i sve druge odlučne okolnosti, uključujući i nalaz vještaka medicinske struke, stajalište je ovog suda da tužitelju po kriteriju pretrpljenih tjelesnih bolova pripada ukupni iznos od 680,00 eur, po kriteriju po kriteriju pretrpljenih duševnih bolova zbog smanjenja životnog aktiviteta iznos od 110,00 eur, po kriteriju duševnih bolova zbog pretrpljenog straha ukupni iznos od 650,00 eur, odnosno sveukupno 1.440,00 eur.

Nastavno prednjem, neosnovanim drži ovaj sud dio tužbenog zahtjeva tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 126,13 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, zbog čega je valjalo odbiti tužitelja sa tim dijelom zahtjeva.

13.2.Obzirom na prednje, ne mogu se prihvatiti kao pravilni navodi umješača na strani tuženika koji drži da bi tužitelju moglo pripadati najviše 1.194,51 eur, budući da iz svega prethodno rečenog i po uvjerenju ovog suda proizlazi da tužitelju pripada više na ime pretrpljene neimovinske štete.

Isto tako, nisu pravno utemeljene tvrdnje umješača na strani tuženika ni u dijelu u kojem smatra da kako se štetni događaj desio 2017., da u primjenu ne mogu doći novi Orijentacijski kriteriji Vrhovnog suda RH iz 2020.

Ovo stoga, što iz tog pravnog shvaćanja donesenog 5. ožujka i 15. lipnja 2020. pod brojem Su-IV-47/2020 na drugoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH, a iz kojeg između ostalog proizlazi da se novo pravno shvaćanje primjenjuje na sve postupke naknade neimovinske (ranije nematerijalne) štete, odnosno na sve obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/2005 i dr.).

Slijedom prednje rečenog, pravilnom drži ovaj sud stav prvostupanjskog suda u dijelu u dijelu u kojem je tužitelju na ime povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje dosuđena pravična novčana naknada u iznosu od 1.440,00 eur sa zakonskim zateznim kamatama počam od presuđenja, kako je to pravilno dosuđeno točkom II. izreke presude.

14.Cijeneći nalaz vještaka medicinske struke, pored ostalog i u dijelu u kojem je utvrđena potreba tužitelja za tuđom pomoći nakon ozlijeđivanja u predmetnom štetnom događaju, pravilno je i po stavu ovog suda, sud prvog stupnja utvrdio visinu naknade imovinske štete na ime tuđe pomoći i njege u iznosu od 125,42 eur.

15.Nisu pravno utemeljeni žalbeni navodi umješača na strani tuženika ni u dijelu u kojem pobija tijek zakonskih zateznih kamata dosuđenih na neimovinsku štetu, držeći da istu nije bilo moguće dosuditi na način kako je to učinio prvostupanjski sud, jer da se tada još nije znalo da li postoji obveza tuženika na naknadu štete. Suprotno takvom tumačenju, u konkretnoj pravnoj situaciji, kada nije dovedeno u pitanje da je liječenje tužitelja dovršeno prije podnošenja odštetnog zahtjeva, ispravnim se u smislu čl. 1103. ZOO-a, ukazuje utvrđenje suda prvog stupnja da tužitelju na dosuđenu glavnicu neimovinske štete, pripadaju zatezne kamate počam od dana podnošenja zahtjeva za naknadu štete – 10. prosinca 2018.

U odnosu na navode umješača na strani tuženika u dijelu u kojem ukazuje na to da sukladno čl. 1086. ZOO-a, tužitelju na dosuđenu imovinsku štetu-naknadu za tuđu pomoć i njegu, pripada od presuđenja, a ne od podnošenja tužbe, ukazuje se da je iz točke II. izreke presude, nedvojbeno razvidno da su zatezne kamate na tu štetu dosuđene upravo od donošenja presude.

16.1.Pogrešnim nadalje drži ovaj sud, stajalište umješača na strani tuženika u dijelu u kojem pobija odluku o parničnom trošku sadržanu u točki III. izreke i to zbog vrijednosti boda, prava na nagradu za sastav odštetnog zahtjeva, te prava na nagradu za pristup na ročište za objavu presude.

16.2.U odnosu na pitanje vrijednosti boda prilikom izračuna parničnih troškova, ne mogu se prihvatiti kao utemeljeni navodi da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio Tbr. 48. i 50. Tarife, kada je prihvatio troškovnik tužitelja koji je kao vrijednost boda uzeo iznos od 2,00 eur.

Naime, presuda u ovoj parnici donijeta je 3. listopada 2024., dok je čl.1. Izmjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 126/2022), koja je stupila na snagu 28. listopada 2022., izmijenjen čl. Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/2012, 103/2014, 118/2014, 107/2015, 37/2022, dalje: Tarifa/12), što znači da se u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, već primjenjivala Izmjena Tarife, kojom je bila utvrđena vrijednost boda od 1,99 eur.

Pored toga, skreće se pažnja tuženiku, na Tbr. 48. st.3. propisano da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja protivne strane primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka

16.3.Isto tako, protivno tumačenju umješača na strani tuženika, osnovano je tužitelju dosuđena nagrada za sastav odštetnog zahtjeva.

Naime, sukladno čl. 151. st. 2. ZPP, parnične troškove čine izdaci učinjeni u tijeku ili u povodu postupka, pa kako je tužitelj podnio tuženiku u mirnom postupku odštetni zahtjeva radi ostvarenja prava na naknadu štete, to je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je tužitelju dosudio taj trošak.

16.4.Konačno neutemeljenim smatra ovaj sud stav umješača na strani tuženika, da tužitelju ne pripada pravo na nagradu za pristup na ročište za objavu presude, jer da se ne radi o trošku koji je nužan za vođene parnice.

Ovo pravo tužitelja proizlazi iz Tbr. 9. t. 3. u svezi Tbr. 7.t.1. Tarife/12. Protivno stavu suda prvog stupnja, prosudba je ovog suda da se u konkretnom slučaju radi o trošku koji je nužan za vođenje parnice, iz razloga jer se uz pristupanje stranke na ročište za objavu presude vezuju određene pravne posljedice, pa se tako stranci na tom ročištu uručuje ovjereni prijepis presude (čl. 335. st. 8. ZPP-a). Ukoliko stranka koja je uredno pozvana za to ročište ne pristupi, smatra se da joj je dostava presude obavljena tog dana (st.9.), što znači da joj od presumiranog uručenja teče rok za izjavljivanje pravnog lijeka.

17.Kako umješač na strani tuženika nije doveo u dvojbu pravilnost odluke o trošku sadržane u točki III. izreke, to je istu u cijelosti valjalo potvrditi.

18.U odnosu na zahtjev umješača na strani tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, valja reći da iako je dosadašnjeg dijela obrazloženja razvidno da je povodom žalbe tuženika, preinačena djelomično prvostupanjska presuda u točki I. izreke, da se u konkretnom slučaju radi o preinaci neznatnog dijela zahtjeva, uslijed čega tuženiku nisu nastali posebni troškovi, pa je stoga primjenom čl. 154. st.5. ZPP- a, valjalo odbiti zahtjev istog za naknadu troškova žalbenog postupka.

19.Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu umješača na strani tuženika, potvrditi presudu suda prvog stupnja u točki I. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 1.440,00 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, u točki II. izreke u cijelosti, kao i u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke, primjenom čl. 368. st.1. ZPP-a. Djelomičnim uvažavanjem žalbe umješača na strani tuženika, valjalo je preinačiti pobijanu presudu u točki I. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos od 126,13 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, primjenom čl. 373. t.3. ZPP-a, na način pobliže naveden u točki II. izreke ove presude.

20.Presuda suda prvog stupnja u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki

IV. izreke kao nepobijana ostaje neizmjenjena.

U Rijeci, 26. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković