Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Posl.br. Gž -1256/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Filke Pejković kao predsjednice vijeća, suca izvjestitelja Svjetlane Pražić i Kristine Vukelić Aničić, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice RU iz [adresa]., OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Zrinki Bojanić odvjetnici iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta br. 69., OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz OD Glamuzina & Grošeta odvjetnicima iz Zagreba, radi isplate, odlučujući po žalbi tuženika, izjavljenoj protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 9314/21 od 21. studenog 2023., u sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P 9314/21 od 21. studenog 2023., u točki I. izreke, u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 1.339,64 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke.

II.Djelomično se uvažava žalba tuženika, preinačava se citirana prvostupanjska presuda u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos od 186,67 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te se odbija tužiteljica sa tim dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška kao neosnovanim.

III.Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1.Presudom suda prvog stupnja, točkom I. izreke, naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 1.692,04 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom II. izreke naloženo je tuženiku da naknadi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 1.1526,31 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, točkom III. izreke odbijen je tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

2.Prvostupanjsku presudu pobija tuženik, iz svih žalbenih razloga sadržanih u čl. 353. st.1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11,148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, u daljnjem tekstu: ZPP-a).

3.Odgovor na žalbu nije podnesen.

4.Žalba tuženika je osnovana u manjem dijelu.

5.1.Ocjenjujući prvostupanjsku presudu u granicama žalbenih razloga tuženika, ovaj sud nije utvrdio da bi bila počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2.,4.,8.,9.,13. i 14. ZPP-a, a na koje bitne povrede odredaba parničnog postupka ovaj sud pazi po službenoj dužnosti u smislu čl. 365. st.2. ZPP-a, kao ni postupovna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st.2. t.11. ZPP-a, jer pobijana presuda nema nedostatak zbog kojih se nije mogla ispitati.

5.2.Nije u pravu tuženik kada u žalbi ukazuje na postojanje bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 338. st.4. ZPP-a. Naime, detaljno analizirajući sadržaj obrazloženja pobijane presude, prema prosudbi ovog suda, nedvojbeno proizlazi da je prvostupanjski sud prilikom donošenja svoje odluke, pravilno primijenio čl. 338. st.4. ZPP-a, budući da obrazloženje te odluke sadrži sve potrebne elemente.

6.Nisu osnovani navodi tuženika kojima upire na ostvarenje žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a time ni pogrešne primjene materijalnog prava u odnosu na odluke sadržane u točki I. izreke.

8.Naime, iz rezultata dokaznog postupka proizlazi u bitnome:

-da tužiteljica utuženi iznos potražuje na ime preplate zbog ugovorene valutne klauzule, a kao posljedice ništetnosti ugovornih odredaba kojima je ugovorena valutna klauzula,

-da su tužiteljica kao korisnik kredita te tuženik kao kreditor 19. studenog 2005. sklopili Ugovor o [broj kredita], kojim je tužiteljici odobren kredit u iznosu od 20.753,80 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da su čl.1. i 7. Ugovora ugovorene valutne klauzule u valuti CHF,

-da je iz iskaza tužiteljice u bitnome razvidno da se kod sklapanja spornog Ugovora, radilo o tipskom ugovoru, da se informirala i u drugim bankama koje su imale slične uvjete kao i tuženik, da nije mogla pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, da nije bila upućena u rizik povećanja anuiteta, da je kredit u valuti CHF njoj bio ponuđen kao najpovoljniji jer je imao najniže anuitete otplate.

8.1.Donoseći pobijanu presudu, prvostupanjski sud utvrđuje da su čl.1. i 7. Ugovora ugovorene valutne klauzule u valuti CHF, te uvažava stajališta iznesena u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P 1401/2012 od 4. srpnja 2013. (dalje: P 1401/12), Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž 6632/17 od 14. lipnja 2018. (dalje: Pž 6632/17), Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. (dalje: Rev 2221/18), kojima je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i ovdje tuženika u periodu od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., povrijedile kolektivne interese i prava potrošača, sklapanjem ugovora o kreditu, koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja ugovora i u vrijeme sklapanja tih ugovora, nisu kao trgovci, informirali u cijelosti potrošače o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora, što je sve imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih, te time da su banke postupile protivno čl. 81., 82. i 90. Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 96/2003, dalje: ZZP/03), čl. 96. i 97. Zakonu o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/2007 i dr., dalje: ZZP/07).

8.2.Sud prvog stupnja, uvažavajući prednja utvrđenja, poziva se na čl. 502c. ZPP-a, te sukladno tome smatra da je vezan za prednje navedena utvrđenja iz citiranih odluka donesenih u sporu za kolektivnu zaštitu, te se u prilog tome poziva na pravno shvaćanje izraženo u odluci Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., Vrhovnog suda RH poslovni broj Rev 2221/2018 od 3. rujna 2019. Nadalje, prvostupanjski sud utvrđuje da sporni Ugovor ne sadrži parametre pomoću kojih je tužitelj mogao shvatiti promjenu visine anuiteta uslijed promjene tečaja CHF, a niti mu je prilikom potpisivanja Ugovora dana dokumentacija iz koje bi jasno proizlazili parametri promjenjivosti. Također navodi i to da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Polazeći od toga da je u konkretnom slučaju ugovor o kreditu bio unaprijed formuliran od strane tuženika, zaključuje da se o prijepornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo.

8.3.Kako su sukladno svim činjeničnim utvrđenjima, prema uvjerenju suda prvog stupnja sporne ugovorne odredbe ništetne, to pozivom na čl. 1111. u svezi čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine” broj 35/2005 i dr., dalje ZOO-a), zaključuje da je tuženik u obvezi vratiti tužiteljici stečeno bez osnove. Budući je tuženik ugovaranjem srednjeg tečaja kreditora za CHF važećeg na dan isplate pojedine rate, tuženik propustio tužiteljicu upoznati s parametrima koje je primjenjivao, to je sud prvog stupnja takvo postupanje ocijenio nepoštenim, pa su zatezne kamate na dosuđenu glavnicu tužiteljici priznate sukladno čl. 1115. u svezi čl. 29. ZOO-a od dana tuženikovog stjecanja utuženih iznosa, shodno čemu odlučuje kao u točkama I. i II. izreke.

Ujedno prvostupanjski sud otklanja tuženikov prigovor zastare potraživanja tužiteljice kao neosnovan, obzirom na datum donošenja ranije spomenute presude poslovni broj Pž 6632/2017 (14. lipanj 2018.), te datum podnošenja predmetne tužbe (19. studenog 2021.), sukladno čemu zaključuje da je tužba tužiteljice podnesena unutar zakonskog zastarnog roka od 5 godina u smislu čl. 225. ZOO-a. Odluku o parničnom trošku sud temelji na čl. 154. st.1. ZPP-a.

9.Obzirom na prednje izloženo, neutemeljenim smatra ovaj sud žalbene tvrdnje tuženika u dijelu u kojem ukazuje na nepotpuno i pogrešno utvrđeno činjenično stanje, iz razloga jer da sud prvog stupnja nije utvrđivao:

- da li su sporne ugovorne odredbe nepoštene, a time i ništetne,

- da li su te odredbe jasne, uočljive i razumljive,

- da li se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo,

- da li se tužiteljicu može smatrati „prosječnim potrošačem“ kako ga definira praksa Suda EU.

10.1.Vezano za prednje, ponajprije valja naglasiti da predmetnom tužbom, tužiteljica nije postavila zahtjev na utvrđenje ništetnosti čl.1. i 7. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena valutna klauzula, već je samo tražila isplatu, kao posljedicu te ništetnosti, što znači da je u konkretnom slučaju sama ništetnost navedenih ugovornih odredaba predstavljala prethodno pitanje za osnovanost tužbenog zahtjeva tužiteljice. Slijedom toga, pravilno je postupio prvostupanjski sud kada se u konkretnoj pravnoj situaciji, glede sam ništetnosti spornih ugovornih odredaba, primjenom čl. 502.c. ZPP-a, pozvao na utvrđenja iz ranije citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu radi zaštite interesa i prava potrošača, a u okviru kojeg postupka je nedvojbeno utvrđeno da između ostalog ni ovdje tuženik, prilikom ugovaranja takvih odredaba nije postupio sukladno čl. 81., 82., 90. ZZP-a/03 odnosno čl. 96. i 97. ZZP-a/07, što je sve imalo za posljedicu ništetnost tih odredaba.

10.2.Zbog tih razloga, je i po uvjerenju ovog suda, valjalo voditi računa o čl. 502.c ZPP-a, o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).

10.3.Podredno se ukazuje tuženiku, da je sud prvog stupnja i neovisno o utvrđenjima iz kolektivnog spora u t. 12.-15. obrazloženja, dao razloge temeljem koji drži da sporne ugovorne odredbe nisu bile razumljive, da se o istima nije pojedinačno pregovaralo, dakle razloge za ništetnost istih.

11.Neovisno o prednje navedenom, skreće se pažnja da iz raspoložive dokumentacije proizlazi da u Ugovoru o kreditu, nisu objašnjeni razlozi niti su vidljivi kriteriji na temelju kojih bi tužiteljica kao prosječni korisnik kredita mogla predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju proizlaze iz te klauzule, a da je s druge strane tuženik sve to u trenutku sklapanja ugovora kao stručna osoba znao ili morao znati. Pri tome se ne smije ispustiti iz vida i to da iz utvrđenja ranije navedenih sudskih odluka, proizlazi i to da tuženici u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, uključujući i ovdje tuženika, nisu na transparentan način informirali potrošače da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franaka neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za Eur, da su kao stručne osobe znali, što tijekom predmetnih postupaka nije sporio ni jedan od tamo tuženih (pa tako ni ovdje tuženik), dok prosječni potrošač nije znao, te da su bili svjesni postojanja navedenog rizika.

12.Što se tiče pojma “prosječnog potrošača”, ukazuje se tuženiku na t. 18. Preambule Direktive 2005/29/EZ i praksu suda Europske unije, prema kojoj prosječan potrošač ne raspolaže stručnim znanjem ali je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, uzimajući pri tome socijalne, jezične, kulturne i druge faktore. Drugim riječima, potrošač kao slabija i ranjivija strana, na temelju određenih kriterija mora moći predvidjeti ekonomske posljedice koji iz ugovornih odredaba za njega proizlaze, sa time da je teret dokazivanja odgovarajućeg obavještavanja prosječnog potrošača na bankama, a teret pažnje i opreza da uzme u obzir dobivene informacije na konkretnom potrošaču.

Ovdje ujedno treba napomenuti i to da prosječni potrošač u Republici Hrvatskoj, u vrijeme kad su je sklapan ne samo konkretan Ugovor o kreditu, već i ostali takvi Ugovori, a koji svi sadrže pored ostalog odredbu kojom se glavnica veže uz valutu švicarski franak, ne samo da nije znao da je uz ovu valutnu klauzulu vezan rizik “valute utočišta”, koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, već isto tako da bi o tom podatku trebao biti obaviješten. To je prema uvjerenju ovog suda imalo za posljedicu da je ovakva ugovorna odredba za prosječnog potrošača bila nerazumljiva.

13.Osim toga, time što je tuženik u spornom Ugovoru o kreditu ugovorio nepoštenu odredbu kojom je glavnica vezana uz valutu švicarski franak, postupio je protivno načelu savjesnosti i poštenja sadržanom u čl. 4. ZOO-a.

Cijeneći neprijepornu činjenicu da u vrijeme sklapanja spornog Ugovora, nije postojala zakonska obveza niti jedne banke, pa tako ni tuženika, da tužiteljici kao potrošaču daje određene informacije prije sklapanja samog Ugovora o kreditu, ovaj sud drži da je neovisno tome, tuženik, kao savjesni gospodarstvenik, upravo rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, ipak trebao voditi računa i o interesima tužiteljice.

Ovo napose iz razloga što je po stavu ovog suda, priroda i specifičnost valute švicarski franak bila poznata tuženiku, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže potrebnim stručnim znanjima, a obzirom na to da tuženik kao profesionalac nije informirao tužitelja o navedenom, to tužiteljica prilikom sklapanja predmetnog Ugovora nije mogla biti svjesna rizika kojeg je preuzela sklapanjem spornog Ugovora.

14.U odnosu na pitanje pojedinačnog pregovaranja, pravilnim drži ovaj sud zaključak prvostupanjskog suda da iz rezultata postupka proizlazi da tužiteljica nije pojedinačno pregovarala o pojedinim ugovornim odredbama, pa tako ni o ovima kojima je ugovorena valutna klauzula, niti je u konačnici tuženik dokazao suprotno. Što više na tu okolnost je predložio saslušanje svjedoka AU, koji je dokaz povukao na ročištu od 5. svibnja 2023.

15.1.U kontekstu do sada rečenog, neutemeljenim drži ovaj sud žalbene tvrdnje tuženika koji smatra da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio odredbe ZZP-a, točnije čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 41/2014 i dr., dalje: ZZP-a/14), odnosno da ne postoji mogućnost primjene utvrđenja iz kolektivnog spora na konkretan parnični postupak.

U odnosu na ove žalbene navode ponajprije se skreće pažnja tuženiku na t.10.1. i 10.2. ovosudnog obrazloženja, u kojima su izneseni razlozi zbog kojih se prema prosudbi ovog suda, prvostupanjski u konkretnom slučaju pozvao na utvrđenja iz kolektivnog spora, primjenom čl. 502.c. ZPP-a. Nastavno tome, nije postojala obveza suda da u obrazloženju ove presude iznosi detaljne razloge zbog kojih drži sporne ugovorne odredbe ništetnima, kao preduvjet za usvajanje zahtjeva za isplatu, a kao posljedice te ništetnosti.

15.2.U svezi sa time, svakako valja ukazati tuženiku i na stajalište izraženo u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev 3142/2018 od 19. ožujka 2019., a koje je po uvjerenju ovog suda, primjenjivo i na konkretnu pravnu situaciju.

Naime, u toj je odluci izraženo shvaćanje da u pojedinačnim postupcima radi utvrđenja ništetnosti odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom koju su jednostrano mijenjali kreditori nije potrebno ponovno utvrđivati da li su sporne odredbe ugovora o kreditu ništetne, s obzirom da postoji temeljem čl. 502.c ZPP-a, a isto tako i čl. 118. ZZP-a/14 vezanost za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP-a/14, a slijedom toga i obveza primjene utvrđene ništetnosti u kolektivnom sporu. Ujedno se navodi i to da ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredaba potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor. Ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu (npr. da tužitelj nije potrošač nego trgovac), onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru.

15.3.Sukladno dosadašnjim utvrđenjima, pravilno je u konkretnom slučaju, prema prosudbi ovog suda, prvostupanjski sud pitanje pravne valjanosti spornih odredbi konkretnog Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu, kao prethodno pitanje, riješio na individualnoj razini ovog konkretnog parničnog spora uvažavajući ujedno i direktni i obvezujući učinak odluka donesenih u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača sukladno ranije spomenutom čl. 118. ZZP-a/14, te čl. 502.c ZPP-a.

16.1.Nisu pravno utemeljeni niti navodi tuženika u dijelu u kojem tvrdi da podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doći do prekida zastare za pojedinačne restitucijske zahtjeve.

Protivno tome, uvjerenje je ovog suda da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, tako da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Vezano za prednje, ovaj sud je vodio računa o postojanju znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO-a), kao i o tome da u ovom trenutku nedostaju posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, te da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora.

16.2.Rukovodeći se prethodno iznesenim razlozima, za zaključiti je da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla.

U prilog pravilnosti prethodno iznesenih stajališta, govori i Pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske, donesen na sjednici od 30. siječnja 2020. koji glasi:

"Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora."

Isto tako, skreće se pažnja i na objedinjeno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, zauzeto na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od

31. siječnja 2022., koje glasi:

„Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinomslučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.“

17.Pogrešnim drži ovaj sud stav tuženika u dijelu u kojem smatra da u konkretnom slučaju nije bilo moguće isticanje ništetnosti, jer da su ugovorne odredbe čija se ništetnost traži manjeg značaja, upirući na čl. 326. ZOO-a.

Pri tome se skreće pažnja tuženiku na čl. 327. i 328. ZOO-a iz čijeg sadržaja proizlazi pravo na isticanje ništetnosti. Osim toga, protivno tumačenju tuženika, odredbe Ugovora o kreditu čiju ništetnost tužitelj traži svojim tužbenim zahtjevom ni u kom se slučaju ne mogu smatrati odredbama manjeg značaja, što znači da u konkretnoj pravnoj situaciji nije ispunjen uvjet iz čl. 326. st.2. ZOO-a, neovisno o tome što je predmetni kredit isplaćen u cijelosti. Isto tako za dodati je da cjelokupan sadržaja navedene revizijske odluke, na koju se tuženik poziva, prema uvjerenju ovog suda ne govori u prilog pravilnosti zaključka tuženika, dakle da bi ugovorna odredba koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, bila odredba od manjeg značaja, pa da posljedično tome tužitelj nema zakonsko uporište za isticanje djelomične ništetnosti Ugovora o kreditu.

18.1.U kontekstu do sada iznesenih razloga prihvaća ovaj sud u potpunosti stajalište suda prvog stupnja da su u konkretnoj pravnoj situaciji bile ispunjene pretpostavke temeljem kojih je valjalo dosuditi tužitelji iznos od 1.692,04 eur, kao posljedicu ništetnosti čl.1. i 7. Ugovora o kreditu kojima je bila ugovorena valutna klauzula, kao i pripadajuće zakonske zatezne kamate na tu dosuđenu glavnicu. Pri tome je pravilno zatezne kamate dosudio primjenom čl. 1115. u svezi sa čl. 29. ZOO-a, držeći tuženika nesavjesnim stjecateljem.

18.2.Shodno tome, nisu ovome sudu prihvatljivi žalbeni navodi tuženika ni u dijelu u kojem pobija pravilnost primjene čl. 1115. ZOO-a, od strane prvostupanjskog suda, pozivajući se na zapisnik sa sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. ožujka 2004.

Suprotno tumačenju tuženika, kako iz cjelokupnog obrazloženja pobijane odluke suda prvog stupnja, ali isto tako i iz obrazloženja odluka, na koje se isti osnovano pozvao, nesumnjivo proizlazi da su odredbe spornog Ugovora kojima je ugovorena valutna klauzula u švicarskim francima prema odluci tuženika, nepoštene, to u kontekstu nedvojbene činjenice da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, nameće se logičnim zaključak da je isti nepošten stjecatelj, te da je sukladno čl.1115. ZOO-a u obvezi platiti i zateznu kamatu od dana stjecanja, odnosno od dana kada je tužiteljici nastala šteta sukladno čl. 1086. ZOO-a.

19.Budući da je sud prvog stupnja prema stajalištu ovog suda, utvrdio bitne činjenice o kojima ovisi ocjena osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice, to suprotno ocjeni provedenih dokaza, interpretaciji istih izvršenih po tuženiku u žalbi nema uporišta u činjeničnim utvrđenjima koja proizlaze iz tih dokaza, pa se nastavno tome ni interpretacija istih te osobni zaključci tuženika u odnosu na postojanje određenih pravno relevantnih činjenica, ne mogu prihvatiti kao utemeljena, iz razloga što se očigledno radi o subjektivnom iznošenju mišljenja koje objektivno nema uporišta u sadržaju prvostupanjskog postupka odnosno u načinu ocjene provedenih dokaza od strane prvostupanjskog suda, te na osnovi toga utvrđenih relevantnih činjenica Slijedom svega izloženog, ističe se da se pravna stajališta navedena u pobijanoj presudi zasnivaju na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme, u okviru kojeg postupka je od strane suda prvostupanjskog suda uslijedila odgovarajuća pravna argumentacija koja upućuje na to da pobijana odluka nije posljedica proizvoljnog tumačenja niti pogrešne primjene mjerodavnog prava.

20.1.Nisu osnovani navodi tuženika kojima pobija odluku o parničnom trošku sadržanu u točki II. izreke, napose u odnosu na nagrade za sastav podnesaka od 9. veljače, za koji smatra da tužiteljici nije trebalo priznati nagradu.

Ovo iz razloga jer neovisno o tome, da je sadržaj tog podneska, djelomično isti podnesku tužiteljice od 9. veljače 2022., kada se usporedi sadržaj ta dva podneska, ipak se po ocjeni ovog suda ne može reći da je u podnesku od 9. veljače 2023. ponovila u potpunosti navode iz podneska od 9. veljače 2022. Naime, kada se detaljnije analiziraju sadržaju navedenih podnesaka, ipak se nameće zaključak da se ne radi o identičnim podnescima, posljedično čemu i ovaj sud drži da je trebalo tužiteljici za sastav istog priznati nagradu od 100 bodova.

20.2.Što se tiče podneska tužiteljice od 8. svibnja 2023., valja reći da se radi o podnesku kojim je preciziran tužbeni zahtjev, što znači da protivno stavu tuženika, tužiteljici ipak pripada nagrada za sastav istog, ali ne u iznosu od 100 bodova, kako je to dosuđeno pobijanom presudom. Drugim riječima, prema uvjerenju ovog suda, tužiteljici za sastav istog pripada nagrada od 25 bodova sukladno Tbr. 8. t.3. Tarife o nagradama i naknadi troškova postupka („Narodne novine“ broj 142/2012. i dr., dalje: Tarife) odnosno 49,75 eur što uvećano za PDV iznosi 62,18 eur, a ne 248,85 eur koliko je priznato odlukom o parničnom trošku.

Kako se protivno ocjeni tuženika, odluka o parničnom trošku u preostalom dijelu ukazuje pravilnom, to je ukupno dosuđeni trošak od 1.526,31 eur, valjalo umanjiti za iznos od 186,67 eur, te potvrditi odluku o parničnom trošku za ukupni iznos od 1.339,64 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te odbiti tužiteljicu sa dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 186,67 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

Ujedno obzirom na ishod ovog postupka, neutemeljeno tuženik pobija i odluku o parničnom trošku sadržanu u točki III. izreke.

21.U odnosu na zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, valja reći da kako je iz svega do sada iznijetog, da je tuženik s žalbom uspio samo u neznatnom dijelu i to u odnosu na sporednu tražbinu-trošak postupka, to istome prema stajalištu ovog suda, ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka, primjenom čl. 154. st.5. ZPP-a.

22.Zbog svih iznesenih razloga, valjalo je odbiti žalbu tuženika, potvrditi pobijanu presudu u točki I. izreke, u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke u dosuđujućem dijelu za iznos od 1.339,64 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, te u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki III. izreke, sve primjenom čl. 368. st.1., te čl. 380. t.2. ZPP-a, a djelomičnim uvažavanjem žalbe tuženika, valjalo je preinačiti pobijanu presudu u odluci o parničnom trošku sadržanoj u točki II. izreke u preostalom dosuđujućem dijelu za iznos od 186,67 eur sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, primjenom čl. 380. t.3. ZPP-a, na način pobliže naveden u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci, 26. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković