Poslovni broj Gž-1148/2023-3
Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Brankice Malnar, predsjednice vijeća, Alena Perhata člana vijeća i suca izvjestitelja i Tajane Polić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice VM iz [adresa], V [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Damiru Vidrihu, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d. d. iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, radi isplate, odlučujući o žalbama tužiteljice i tuženika izjavljenima protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 137 P-6799/21-165 od 28. rujna 2023. godine, u sjednici vijeća održanoj dana 26. veljače 2025. godine,
p r e s u d i o j e
I Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 137 P-6799/21-165 od 28. rujna 2023. godine u dijelu točke III. izreke u kojem je odbijen njezin zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 570,00 eura/4.294,67 kuna[1] .
II Djelomičnim uvaženjem žalbe tužiteljice preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 137 P-6799/21-165 od 28. rujna 2023. godine u dijelu točke III. izreke u kojem je odbijen njezin zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka u iznosu od 1.493,40 eura/11.252,02 kuna i sudi:
Nalaže se tuženiku da naknadi tužiteljici daljnje troškove parničnog postupka u iznosu od 1.493,40 eura, u roku od 15 dana.
III Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 137 P-6799/21-165 od 28. rujna 2023. godine u točki I. izreke, osim u dijelu te točke izreke u kojem je utvrđen ništetnim dio Ugovora o kreditu broj [broj kredita] zaključenog između tužiteljice i tuženika u odnosu na dio odredbe točke 7. otplata kredita, stavak 7.2. predmetnog Ugovora koja glasi: „kredit u iznosu od 19.777,19 CHF“.
IV Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 137 P-6799/21-165 od 28. rujna 2023. godine u dijelu točke II. izreke u kojem je naloženo tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 1.856,33 eura/13.986,58 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema članku 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, kako slijedi:
- na iznos od 2,60 €/19,57 kn, tekućom od dana 31.03.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 11,90 €/89,69 kn, tekućom od dana 31.10.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 6,12 €/46,10 kn, tekućom od dana 30.11.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 14,46 €/108,92 kn, tekućom od dana 31.12.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 20,87 €/157,24 kn, tekućom od dana 31.01.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 23,24 €/175,11 kn, tekućom od dana 28.02.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 19,35 €/145,78 kn, tekućom od dana 31.03.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 17,80 €/134,09 kn, tekućom od dana 30.04.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 15,26 €/115,01 kn, tekućom od dana 31.05.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 11,11 €/83,68 kn, tekućom od dana 30.06.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 12,74 €/95,97 kn, tekućom od dana 31.07.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 14,11 €/106,28 kn, tekućom od dana 31.08.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 13,12 €/98,83 kn, tekućom od dana 30.09.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 11,70 €/88,18 kn, tekućom od dana 31.10.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 14,54 €/109,55 kn, tekućom od dana 30.11.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 17,84 €/134,43 kn, tekućom od dana 31.12.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 20,67 €/155,73 kn, tekućom od dana 31.01.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 20,53 €/154,70 kn, tekućom od dana 28.02.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 26,91 €/202,78 kn, tekućom od dana 31.03.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 27,71 €/208,81 kn, tekućom od dana 30.04.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 29,50 €/222,27 kn, tekućom od dana 31.05.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 46,39 €/349,53 kn, tekućom od dana 30.06.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 38,89 €/293,02 kn, tekućom od dana 31.07.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 54,23 €/408,59 kn, tekućom od dana 31.08.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 48,26 €/ 63,63 kn, tekućom od dana 30.09.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 42,09 €/317,09 kn, tekućom od dana 31.10.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 55,86 €/420,88 kn, tekućom od dana 30.11.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 65,63 €/494,47 kn, tekućom od dana 31.12.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 55,67 €/419,47 kn, tekućom od dana 31.01.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 61,83 €/465,86 kn, tekućom od dana 28.02.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 58,03 €/437,19 kn, tekućom od dana 31.03.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 58,03 €/437,19 kn, tekućom od dana 30.04.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 63,96 €/481,91 kn, tekućom od dana 31.05.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 81,48 €/613,90 kn, tekućom od dana 30.06.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 81,44 €/613,61 kn, tekućom od dana 31.07.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 95,95 €/722,97 kn, tekućom od dana 31.08.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 95,49 €/719,44 kn, tekućom od dana 30.09.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 77,00 €/580,16 kn, tekućom od dana 31.10.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 76,15 €/573,77 kn, tekućom od dana 30.11.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 82,20 €/ 619,36 kn, tekućom od dana 31.12.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 88,34 €/665,61 kn, tekućom od dana 31.01.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 88,65 €/667,93 kn, tekućom od dana 29.02.2012. godine pa do isplate, te
- na iznos od 88,70 €/ 668,28 kn, tekućom od dana 31.03.2012. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
V Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 137 P-6799/21-165 od 28. rujna 2023. godine u dijelu točke III. izreke u kojem je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana isplati tužiteljici na ime parničnog troška iznos od 584,77 eura/4.405,94 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, te u dijelu iste točke izreke u kojem je odbijen njegov zahtjev za naknadu parničnih troškova.
VI Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 137 P-6799/21-165 od 28. rujna 2023. godine u dijelu točke I. izreke u kojem je utvrđen ništetnim dio Ugovora o kreditu broj [broj kredita] zaključenog između tužiteljice i tuženika u odnosu na dio odredbe točke 7. otplata kredita, stavak 7.2 predmetnog ugovora koja glasi: „kredit u iznosu od
19.777,19 CHF“, te se sudi:
Odbija se zahtjev tužiteljice radi utvrđenja ništetnim dijela Ugovora o kreditu broj [broj kredita] zaključenog između tužiteljice i tuženika u odnosu na dio odredbe točke 7. otplata kredita, stavak 7.2 predmetnog ugovora koja glasi: „kredit u iznosu od 19.777,19 CHF“.
VII Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 137 P-6799/21-165 od 28. rujna 2023. godine u preostalom dijelu točke II. izreke i sudi:
Odbija se zahtjev tužiteljice radi isplate iznosa od 2,14 eura/16,09 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 29. veljače 2008. godine do isplate, i to do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema članku 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima.
VIII Djelomičnim uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj 137 P-6799/21-165 od 28. rujna 2023. godine u dijelu točke III. izreke u odnosu na preostalu dosuđenu zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni parnični trošak u iznosu od 584,77 eura/4.405,94 kuna, te se u tom dijelu odbija zahtjev tužiteljice za isplatu zakonske zatezne kamate.
IX Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda (točka I. izreke) utvrđeno je da je ništetan dio odredbe točke 1. iznos kredita Ugovora o kreditu broj [broj kredita], zaključenog između tužiteljice i tuženika, koja glasi; „…koji odgovara protuvrijednosti od 19.777,19 CHF po srednjem tečaju za CHF...“, kao i dio odredbe točke 7. otplata kredita, stavak 7.2. predmetnog Ugovora koja glasi: „kredit u iznosu od 19.777,19 CHF, te dio točke 4. kamata na kredit navedenog Ugovora, koja glasi: „...koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana,…“ i „kamata se obračunava u CHF …“.
2. U točki II. izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici iznos od 1.858,47 eura/14.002,67 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnji dan polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema članku 29. stavak 2. i 8. Zakona o obveznim odnosima, kako slijedi:
- na iznos od 2,14 €/16,09 kn, tekućom od dana 29.02.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 2,60 €/19,57 kn, tekućom od dana 31.03.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 11,90 €/89,69 kn, tekućom od dana 31.10.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 6,12 €/46,10 kn, tekućom od dana 30.11.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 14,46 €/108,92 kn, tekućom od dana 31.12.2008. godine pa do isplate,
- na iznos od 20,87 €/157,24 kn, tekućom od dana 31.01.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 23,24 €/175,11 kn, tekućom od dana 28.02.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 19,35 €/145,78 kn, tekućom od dana 31.03.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 17,80 €/134,09 kn, tekućom od dana 30.04.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 15,26 €/115,01 kn, tekućom od dana 31.05.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 11,11 €/83,68 kn, tekućom od dana 30.06.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 12,74 €/95,97 kn, tekućom od dana 31.07.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 14,11 €/106,28 kn, tekućom od dana 31.08.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 13,12 €/98,83 kn, tekućom od dana 30.09.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 11,70 €/88,18 kn, tekućom od dana 31.10.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 14,54 €/109,55 kn, tekućom od dana 30.11.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 17,84 €/134,43 kn, tekućom od dana 31.12.2009. godine pa do isplate,
- na iznos od 20,67 €/155,73 kn, tekućom od dana 31.01.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 20,53 €/154,70 kn, tekućom od dana 28.02.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 26,91 €/202,78 kn, tekućom od dana 31.03.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 27,71 €/208,81 kn, tekućom od dana 30.04.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 29,50 €/222,27 kn, tekućom od dana 31.05.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 46,39 €/349,53 kn, tekućom od dana 30.06.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 38,89 €/293,02 kn, tekućom od dana 31.07.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 54,23 €/408,59 kn, tekućom od dana 31.08.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 48,26 €/ 63,63 kn, tekućom od dana 30.09.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 42,09 €/317,09 kn, tekućom od dana 31.10.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 55,86 €/420,88 kn, tekućom od dana 30.11.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 65,63 €/494,47 kn, tekućom od dana 31.12.2010. godine pa do isplate,
- na iznos od 55,67 €/419,47 kn, tekućom od dana 31.01.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 61,83 €/465,86 kn, tekućom od dana 28.02.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 58,03 €/437,19 kn, tekućom od dana 31.03.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 58,03 €/437,19 kn, tekućom od dana 30.04.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 63,96 €/481,91 kn, tekućom od dana 31.05.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 81,48 €/613,90 kn, tekućom od dana 30.06.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 81,44 €/613,61 kn, tekućom od dana 31.07.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 95,95 €/722,97 kn, tekućom od dana 31.08.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 95,49 €/719,44 kn, tekućom od dana 30.09.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 77,00 €/580,16 kn, tekućom od dana 31.10.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 76,15 €/573,77 kn, tekućom od dana 30.11.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 82,20 €/ 619,36 kn, tekućom od dana 31.12.2011. godine pa do isplate,
- na iznos od 88,34 €/665,61 kn, tekućom od dana 31.01.2012. godine pa do isplate,
- na iznos od 88,65 €/667,93 kn, tekućom od dana 29.02.2012. godine pa do isplate, te
- na iznos od 88,70 €/ 668,28 kn, tekućom od dana 31.03.2012. godine pa do isplate, sve u roku od 15 dana.
3. U točki III. izreke naloženo je tuženiku da tužiteljici na ime parničnog troška isplati iznos od 584,77 eura/4.405,94 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za pet postotnih poena, i to od presuđenja pa do isplate, a sve to u roku od 15 dana, pri čemu iz cjeline obrazloženja proizlazi da je u istoj točki izreke odbijen preostali dio zahtjeva tužiteljice za naknadu parničnih troškova, tj. za iznos od 2.063,40 eura, te u cijelosti zahtjev tuženika po toj osnovi.
4. Protiv te presude pravovremene žalbe podnose tužiteljica i tuženik.
5. Tužiteljica sadržajem žalbe pobija presudu u dijelu točke III. izreke u kojem je odbijen preostali dio njezinog zahtjeva za naknadu troškova parničnog postupka, pri čemu se izrijekom ne poziva na određene žalbene razloge propisane odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine» br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 28/13, 89/14 i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, u nastavku teksta: ZPP), a cjelinom žalbe predlaže da se pobijani dio naznačene presude preinači.
6. Tuženik pobija presudu u točkama I. i II. izreke, zatim u dosuđujućem dijelu odluke o troškovima postupka iz točke III. izreke, te u dijelu iste točke izreke u kojem je odbijen njegov zahtjev za naknadu troškova parničnog postupka, iz svih žalbenih razloga propisanih odredbom članka 353. stavak 1. ZPP-a, te predlaže da se presuda u tom dijelu preinači, ili da se pobijana odluka ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje, a podnosi i zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka.
7. Odgovori na žalbe nisu podneseni.
8. Žalbe navedenih stranaka su djelomično osnovane.
9. Sud prvog stupnja na temelju sadržaja priložene dokumentacije, iskaza tužiteljice, te nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i poreze Petre Blašković, u bitnome utvrđuje da je predmet ovog postupka zahtjev tužiteljice kao korisnice kredita u valuti švicarski franak (CHF) radi utvrđenja ništetnima odredaba Ugovora o kreditu broj [broj kredita] zaključenog između tužiteljice i tuženika koje se odnose na ugovorenu valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, kao i zahtjev za isplatu novčanog iznosa naznačenog u točki II. izreke pobijane presude kao posljedice ništetnosti.
10. U vezi toga utvrđuje da je između tužiteljice kao korisnice kredita i tuženika kao davatelja kredita zaključen dana 06. ožujka 2007. godine Ugovor o kreditu broj [broj kredita] (u nastavku teksta: Ugovor), kojim se tuženik obvezao da će tužiteljici isplatiti kredit u iznosu od 19.777,19 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita, pri čemu je ugovorena kamatna stopa od 5,50% godišnje, odnosno kamata koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana za kupnju motornog vozila, a da se za vrijeme trajanja otplate kredita po Ugovoru početno ugovorena kamatna stopa više puta povećavala, uslijed čega je došlo do povećanja mjesečnog anuiteta, te da je rastao i tečaj CHF.
11. Prvostupanjski sud utvrđuje da je predmetni Ugovor sastavljen prema unaprijed otisnutom sadržaju kojeg je pripremila jedna Ugovorna strana-tuženik, pri čemu tužiteljica nije mogla pregovarati o spornoj odredbi Ugovora koja se tiče promjenjivosti kamatne stope, koja je ovisila o odluci tuženika, a bez da su pri tome ugovoreni relevantni kriteriji za takvu odluku i da je tužiteljica o istima upoznata, pri čemu utvrđuje da je kamata cijena, te da je ona bitan element Ugovora, u smislu odredbe članka 26. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine» br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22 i 156/22, u nastavku teksta: ZOO), pa da ista u smislu odredbe članka 272. ZOO-a mora biti određena, odnosno odrediva, slijedom čega utvrđuje da su Ugovorne odredbe prema kojima se cijena određuje odnosno mijenja prema jednostranoj odluci banke (tuženika) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu protivne načelu savjesnosti i poštenja izraženom u odredbi članka 4. ZOO- a, te su kao takve ništetne.
12. Nastavno utvrđuje da se u konkretnom slučaju radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka, i to na štetu tužiteljice, jer da su predmet i cijena bitni sastojci ugovora, a da je tuženik putem sporne Ugovorne odredbe potpuno izbjegao utjecaj tužiteljice na cijenu, što da je suprotno odredbi članka 247. ZOO-a.
13. Pri tome utvrđuje da je odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i Trgovačkog suda u Zagrebu koje su donesene u kolektivnom sporu utvrđena ništetnost ugovornih odredaba o promjeni kamatne stope sukladno jednostranoj odluci banke, a koje su sadržane i u predmetnom Ugovoru, pa da takve sudske odluke obvezuju ostale sudove u postupku kojeg potrošač pokrene protiv banaka radi utvrđenja ništetnosti i isplate.
14. Iz navedenih razloga odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.
15. Na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka za financije, računovodstvo i poreze Petre Blašković, kojeg u cijelosti prihvaća kao stručnog, objektivnog i sačinjenog prema pravilima financijske struke, utvrđuje da tužiteljici na ime razlike između tečaja za valutu CHF primjenjenog kod otplate kredita na dan plaćanja anuiteta i tečaja za istu valutu na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg anuiteta pripada pravo na isplatu iznosa od 1.858,47 eura/14.002,67 kuna, pa pozivom na odredbu članka 323. ZOO-a dosuđuje tužiteljici u točki II. izreke pobijane presude potonji novčani iznos, a pozivom na odredbu članka 29. ZOO-a i pripadajuće zakonske zatezne kamate za razdoblje od dana izvršenog plaćanja svakog pojedinog iznosa anuiteta do isplate.
16. Prethodno tome, utvrđuje neosnovanim istaknuti prigovor zastare utužene tražbine, jer utvrđuje da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe, a da zastarni rok u slučaju kada je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojim se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.
16.1. S obzirom na navedeno, utvrđuje da je u konkretnom slučaju zastara ponovno počela teći od 13. lipnja 2014. godine, a da je predmetna tužba podnesena dana 07. lipnja 2019. godine, pa da nije protekao petogodišnji zastarni rok propisan odredbom članka 371. ZOO-a.
17. Odluku o parničnim troškovima temelji na odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a.
18. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 365. stavak 2. ZPP-a, utvrđeno je da u provedenom postupku i prilikom donošenja pobijane presude nije počinjena neka od tih povreda.
19. Isto tako, nije ostvarena niti bitna postupovna povreda iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, jer navedena odluka nema takvih postupovnih nedostataka zbog kojih se ne bi mogla valjano ispitati.
20. Neosnovano tuženik sadržajem žalbe ukazuje i na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP-a, u vezi čega na navode tog žalitelja da je prigovorio nalazu i mišljenju vještaka Petre Blašković valja odgovoriti da je njegov punomoćnik na ročištu od 12. lipnja 2023. godine na kojem je zaključena glavna rasprava (list 159-162 spisa) izrijekom naveo kako predlaže zaključenje glavne rasprave, čime je indirektno odustao od primjedbi na nalaz i mišljenje, koje su u pretežitom dijelu bile pravne prirode, pa time što nije saslušan navedeni vještak tuženiku nije na nezakoniti način onemogućeno raspravljanje pred sudom.
21. Nisu osnovane niti (indirektne) tvrdnje tuženika o počinjenoj bitnoj postupovnoj povredi iz članka 354. stavak 1. ZPP-a, u vezi s odredbom članka 8. tog Zakona, jer iz cjeline obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud prvog stupnja utvrdio kako dokumentacija na koju se tijekom postupka pozivao tuženik nije od značaja na opisana činjenična i pravna utvrđenja suda.
22. Pravilno je prvostupanjski sud postupio kada je u točki I. izreke pobijane presude utvrdio ništetnima naznačene Ugovorne odredbe, osim u odnosu na dio odredbe točke 7. otplata kredita, stavak 7.2 predmetnog ugovora koja glasi: „kredit u iznosu od 19.777,19 CHF“.
23. Naime, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine koja je donesena u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, a koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013 od 13. lipnja 2014. godine, povodom koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014 od 09. travnja 2015. godine, između ostalog je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 31. prosinca 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke (tuženika), a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. godine do 06. kolovoza 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
24. Nadalje, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 04. srpnja 2013. godine, koja je u konačnici potvrđena i u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine, u povodu koje je donesena presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2221/2018 od 03. rujna 2019. godine, između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženik u razdoblju od 01. studenoga 2004. godine do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 01. studenoga 2004. godine do 06. kolovoza 2007. godine, i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. godine do 31. prosinca 2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 12/05, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09), i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
25. Odredbom članka 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 41/14, u nastavku teksta: ZZP/14), koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe, bilo je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
25.1. Iz navedenog slijedi da navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.
26. Stoga prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, koja je donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule i Ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi. Pri tome valja navesti kako tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi postojao informirani pristanak tužiteljice na sklapanje predmetnog Ugovora na način da bi joj prilikom sklapanja tog Ugovora bile predočene odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih Ugovornih odredbi na određivanje njezine obveze, te da bi ista unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristala na sklapanje Ugovora.
27. Pogrešno je stajalište tuženika kako tužiteljica nema pravni interes za utvrđenje ništetnosti spornih Ugovornih odredaba, jer njezin pravni interes za podnošenje deklaratornog tužbenog zahtjeva proizlazi iz činjenice da je ista stranka predmetnog Ugovora, pa kao takva ima pravo zahtijevati da se u izreci presude utvrdi ništetnost spornih Ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, sve to neovisno o eventualnoj zastari kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu, pa je u tom kontekstu neosnovano pozivanje tuženika na odredbu članka 187. stavak 2. ZPP-a.
28. Na navode tuženika koji se odnose na valutnu klauzulu valja odgovoriti da se radi o zaštitnoj klauzuli kojoj je svrha osigurati jednaku vrijednost ispunjenja činidbe i protučinidbe u slučaju inflacije, ali da ista nije određeni iznos novčanih sredstava koje je banka isplatila potrošaču, jer je kao zaštitna klauzula koja se veže na novčani iznos koji je isplaćen neodvojivo povezana i direktno utječe na visinu mjesečnih anuiteta u kojima se kredit vraća, a kao takva sastavni je dio novčanog iznosa čija visina varira ovisno o tečaju CHF, čime se vrijednost potrošačeve ugovorne obveze izračunava temeljem ugovornog tečaja CHF naspram kune na dan plaćanja svakog pojedinačnog mjesečnog anuiteta, pa visina glavnog predmeta Ugovora, tj. novčanog iznosa kojeg je kreditor isplatio potrošaču izravno ovisi o promjeni tečaja.
29. Budući da prilikom sklapanja ugovora potrošaču moraju biti priopćeni svi elementi koji bi mogli imati utjecaj na opseg njegove obveze, a na temelju kojih on može ocijeniti osobito ukupnu cijenu svog zajma, to je tuženik trebao informirati tužiteljicu o tome da snosi rizik od pada valute u kojoj ostvaruje dohodak, a što može ugroziti mogućnost vraćanja zajma, s time da se pritom traži od pružatelja usluge da utvrdi moguće promjene tečaja i s tim povezane rizike zajma u stranoj valuti.
29.1. Pri tome nije dovoljno da su odredbe o valutnoj klauzuli samo gramatički razumljive, već njezine ekonomske posljedice moraju biti jasne prosječnom potrošaču, tj. on mora biti svjestan mogućnosti dizanja ili padanja vrijednosti strane valute, a taj rizik promjene tečaja mora biti jasan i potrošač mora biti jasno upoznat s time da snosi financijski teret tog rizika, i to bez ograničenja. To znači da je tuženik kao banka i pružatelj usluge trebao tužiteljici kao potrošaču predočiti moguće promjene deviznog tečaja, kao i rizike svojstvene uzimanju zajma u stranoj valuti, tako da tužiteljica ima stvarnu mogućnost upoznati se sa svim odredbama Ugovora, jer je za potrošača pravodobna informacija pružena prije sklapanja Ugovora o ugovornim odredbama i posljedicama navedenog sklapanja od temeljne važnosti kako bi donio odluku o tome hoće li se ugovorno vezati uz pružatelja usluge ili prodavatelja robe postupajući po odredbama koje je ovaj prethodno sastavio, pa je u tom kontekstu neosnovano pozivanje tuženika na praksu suda Europske unije u predmetu Jureša protiv Hrvatske i Brezovec protiv Hrvatske.
29.2. Budući se o predmetnim Ugovornim odredbama koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu nije pojedinačno pregovaralo, te su one bile unaprijed formulirane od strane tuženika, to se radi o nepoštenim Ugovornim odredbama, u smislu odredbe članka 81. stavak 1. i 2. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03).
30. Pri tome na navode tuženika da je tužiteljica imala mogućnost izbora između kredita vezanog uz valutu CHF ili uz valutu euro, te da su postojale mogućnosti odabira kredita vezanog za valutu CHF ili valutu euro, valja odgovoriti kako činjenica da je tužiteljica pristala na kredit u CHF uz valutnu klauzulu ne znači da pojedine odredbe predmetnog Ugovora ne mogu biti nepoštene, a posljedično tome i ništetne.
31. Na tvrdnje tuženika da je Ugovor u cijelosti ispunjen, a da je tužiteljica isticala samo djelomičnu ništavost manjeg značaja, pa da je pravilnom primjenom odredbe članka 326. stavak 2. ZOO-a tužbeni zahtjev trebalo odbiti, treba odgovoriti da tužiteljica može tražiti utvrđenje ništetnosti dijela predmetnog Ugovora iako je on ispunjen, budući je odredbom članka 328. ZOO-a propisano da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.
32. Pri tome okolnost da je Ugovor ispunjen nema karakter zabrane manjeg značaja koja bi tužiteljici odricala pravo na sudsku zaštitu bez isticanja zahtjeva na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF.
33. Stoga je pravilno sud prvog stupnja postupio kada je u točki I. izreke pobijane presude utvrdio ništetnim naznačene Ugovorne odredbe, osim u odnosu na dio odredbe točke 7. otplata kredita, stavak 7.2. predmetnog Ugovora koja glasi: „kredit u iznosu od 19.777,19 CHF“, jer takva Ugovorna odredba nije sama po sebi nepoštena niti ništetna, pa je u tom dijelu pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo odbiti tužbeni zahtjev.
34. Na tvrdnje tuženika o potrebi provođenja testa poštenosti u odnosu na tužiteljicu, valja odgovoriti kako su sudovi u navedenim presudama donesenima u sporovima radi kolektivne zaštite potrošača na koje se pozvao prvostupanjski sud proveli test neravnoteže (analizom činidbe i protučinidbe), kao i test nesavjesnosti, te su svoju ocjenu o nesavjesnosti banaka, pa tako i tuženika, utemeljili u bitnom na činjenicama da trgovac nije potrošaču dao dovoljno informacija u fazi pregovaranja i zaključivanja ugovora o kreditu, a koje su bile važne za donošenje informirane odluke, da potrošača nisu upoznali s rizicima koji za njega proizlaze iz ugovora o kreditu, da potrošača nisu informirali o uvjetima jednostrane promjene kamatne stope (prema odluci trgovca), da je bila riječ o ugovorima u kojima je obveza potrošača ovisila o promjenjivim elementima (valutna klauzula i promjenjiva kamatna stopa), da su sporne odredbe u standardni ugovor ušle na inicijativu trgovaca (banaka), da su banke u vrijeme sklapanja ugovora trebale voditi računa i o interesima druge strane i odrediti neku referentnu vrijednost, da je nepošteno koristiti se odredbama o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima su banke bile ovlaštene jednostrano promijeniti obvezu potrošača, da su potrošači bili u ovisnom položaju, jer nisu imali drugu mogućnost doći do novčanih sredstava izvan kredita, da potrošači nisu mogli imati utjecaj (reklamacijom) na izmjenu jednostrane odluke banke u pogledu promjene kamatne stope, a koji test nesavjesnosti su sudovi proveli s obzirom na okolnosti prije sklapanja ugovora o kreditu, odnosno prilikom pregovaranja o uvjetima kredita i trenutku sklapanja kredita.
34.1. S obzirom na navedeno, te imajući u vidu činjenicu da su sporne Ugovorne odredbe (osim u gore naznačenom dijelu odredbe točke 7. otplata kredita, stavak 7.2. predmetnog Ugovora) sadržajno izražene na identičan način kao i u gore navedenim odlukama u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, a da u ovom postupku ne postoje okolnosti koje bi ukazivale da je postupanje tuženika prilikom ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamate između stranaka bilo drugačije od utvrđenog u tom sudskom postupku, to u ovom parničnom postupku nije trebalo (ponovno) provoditi test poštenja.
35. Budući da ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), te da je odredbom članka 323. stavak 1. ZOO-a propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, dok je odredbom članka 1111. stavak 1. i 2. ZOO-a propisano kako je, kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda odnosno druge nadležne vlasti ili zakona, stjecatelj dužan vratiti ga odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, s time da se pod prijelazom imovine razumijeva i stjecanje koristi izvršenom radnjom, to je pravilno prvostupanjski sud usvojio zahtjev tužiteljice radi isplate novčanog iznosa od ukupno od 1.856,33 eura/13.986,58 kuna, koji se prema sadržaju nalaza i mišljenja vještaka Petre Blašković odnosi na preplatu temeljem ništetnih Ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli, i to zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose glavnice počev od dana kada je tužiteljica plaćala dospjele anuitete kredita tuženiku, odnosno od kada je isti primio novac, jer se u ovom slučaju smatra da je tuženik nepošteni stjecatelj, u smislu odredaba članaka 29. stavak 2. i 1115. ZOO-a.
36. Što se tiče istaknutog prigovora zastare utužene tražbine, kojeg tuženik ponavlja i u žalbi, treba navesti da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a ako je ništetnost ustanovljena već u postupku zaštite potrošača, kao što je slučaj u ovoj pravnoj stvari, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku zaštite potrošača neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF, odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Podnošenjem kolektivne tužbe u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 prekinuta je zastara predmetne novčane tražbine, pa rokovi zastare ponovno počinju teći od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u tom predmetu (u pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamati od 13. lipnja 2014. godine, odnosno ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli od 14. lipnja 2018. godine).
36.1. Budući je predmetna tužba podnesena dana 24. kolovoza 2021. godine, a ne 07. lipnja 2019. godine, kako pogrešno utvrđuje sud prvog stupnja, to je osnovan prigovor zastare u pogledu onog dijela utužene tražbine koji se prema sadržaju nalaza i mišljenja vještaka Petre Blašković (list 128-133 spisa) odnosi na iznos od 16,09 kuna/2,14 eura na ime preplate s naslova ugovorene promjenjive kamatne stope koji je dospio dana 29. veljače 2008. godine, jer je u tom dijelu tužba podnesena po proteku roka od pet godina propisanog odredbom članka 225. ZOO-a, računajući od 13. lipnja 2014. godine, pa je u tom dijelu trebalo odbiti zahtjev tužiteljice za isplatu, kao i njezin zahtjev za plaćanje zakonske zatezne kamate na taj iznos od naznačenog dana dospjelosti do isplate, dok je u preostalom dijelu prigovor zastare neosnovan, jer je tužba u odnosu na tražbinu s osnova ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u ukupnom iznosu od 1.856,33 eura/13.986,58 kuna podnesena u roku od pet godina, i to računajući od 14. lipnja 2018. godine.
37. S obzirom na navedeno, za odluku o žalbi nisu od značaja preostali žalbeni navodi tuženika.
38. Iako iz navedenog proizlazi da je tuženik djelomično uspio u sporu, pravilno je sud prvog stupnja obvezao istoga na naknadu cjelokupnih troškova postupka u korist tužiteljice, jer je tuženik uspio u odnosu na neznatan dio tužbenog zahtjeva, zbog čega nisu nastali posebni troškovi, pri čemu se protivno žalbenim navodima tuženika radi o troškovima koji su u smislu odredbe članka 155. stavak 1. ZPP-a bili potrebni za vođenje parnice, pa je isti u skladu s odredbom članka 154. stavak 5. ZPP-a dužan naknaditi sve troškove tužiteljice, ali ne u iznosu koji je istoj dosuđen u točki III. izreke pobijane presude.
38.1. Naime, osnovano tužiteljica u žalbi osporava visinu dosuđenih parničnih troškova kao prenisku, jer istoj za pravilno utvrđeni trošak u visini od ukupno 700 bodova za sastav tužbe, sastav podneska od 23. rujna 2021. godine, zastupanje na ročištu od 12. travnja 2022. godine, sastav podnesaka od 19. rujna 2022. godine i 24. ožujka 2023. godine, kao i za zastupanje na ročištima od 04. svibnja 2023. godine i 12. lipnja 2023. godine, u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ br. 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22), pripada pravo na naknadu prema vrijednosti boda u visini od 15,00 kuna/1,99 eura, što sveukupno iznosi 10.500,00 kuna/1.393,59 eura, a ne 1.500,00 kuna kako je pogrešno utvrdio sud prvog stupnja, pa je tužiteljici računajući i zatraženi trošak na ime poreza na dodanu vrijednost od 25% u iznosu od 2.625,00 kuna/348,40 eura, te pravilno utvrđeni trošak vještačenja u iznosu od 2.000,00 kuna/265,45 eura, kao i troškove sudskih pristojbi za tužbu i presudu u ukupnom iznosu od 532,94 kuna/70,73 eura, trebalo dosuditi trošak postupka u sveukupnom iznosu od 15.657,94 kuna/2.078,17 eura, dakle uz već dosuđeni trošak od 584,77 eura i daljnje troškove parničnog postupka u iznosu od 1.493,40 eura, dok je u preostalom dijelu pravilno odbijen njezin zahtjev za naknadu parničnih troškova, te u cijelosti zahtjev tuženika po toj osnovi.
39. Pravilno je tužiteljici na dosuđeni iznos troškova postupka dosuđena i pripadajuća zatezna kamata od presuđenja do isplate, u skladu s odredbom članka 151. stavak 3. ZPP-a, tj. zakonska zatezna kamata koja na taj iznos teče od presuđenja do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, ali ne i zatezna kamata koja prelazi tri postotna poena, jer je odredbom članka 1. Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 156/22) u Zakonu o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21 i 114/22) u članku 29. stavku 2. riječ: „pet“ zamijenjena sa riječju: „tri“, zbog čega je u tom dijelu trebalo odbiti zahtjev tužiteljice za isplatu pripadajućih zakonskih zateznih kamata.
40. Stoga je žalbe tužiteljice i tuženika valjalo odbiti kao neosnovane i potvrditi pobijanu odluku u dijelu opisanom u točkama I, III, IV i V izreke ove drugostupanjske presude, u skladu s odredbom članka 368. stavak 1. ZPP-a, potom djelomičnim uvaženjem žalbe tužiteljice i primjenom odredbe članka 373. točka 3. ZPP-a preinačiti pobijanu odluku u dijelu naznačenom u točki II izreke ove presude, a pozivom na odredbu članka 373.a stavak 1. ZPP-a djelomično uvažiti žalbu tuženika i presuditi kao u točkama VI, VII i VIII izreke predmetne drugostupanjske presude.
41. U skladu s odredbom članka 154. stavak 5. ZPP-a odbijen je zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, jer je isti u tom postupku uspio u neznatnom dijelu ožalbene presude, uslijed čega istome nisu nastali posebni troškovi.
U Rijeci, 26. veljače 2025. godine.
PREDSJEDNICA VIJEĆA:
Brankica Malnar
