Poslovni broj Gž-479/2023-4

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja ŽU, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Danijelu Trubiću, odvjetniku iz Varaždina, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude i rješenja Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj 13 P-107/2022-26 od 20. siječnja 2023., 26. veljače 2025.

p r e s u d i o  je

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj 13 P-107/2022-26 od 20. siječnja 2023.

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovane i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Varaždinu, poslovni broj 13 P-107/2022-26 od 20. siječnja 2023.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, utvrđeno je da su dijelovi odredbe čl. 7. Ugovora o [broj kredita], koji je sklopljen 28. kolovoza 2006. i solemniziran 29. kolovoza 2006. između stranaka postupka kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u švicarskim francima i iznos otplate vezan uz srednji tečaj kreditora za švicarski franak važeći na dan dospijeća anuiteta o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti su tužitelju dane potrebne obavijesti za donošenje valjane i informirane odluke, ništetni pa stoga ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane. Točkom II izreke naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 2.347,57 eur sa zateznim kamatama kao u tom dijelu izreke. Točkom III izreke odbijen je dio tužbenog zahtjeva za isplatom preko dosuđenog iznosa do iznosa od 3.104,02 eur. Točkom IV izreke naloženo je tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove postupka u iznosu od 910,21 eur sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke. Rješenjem suda, točkom I izreke odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti suda. Točkom II izreke utvrđuje se da je tužba djelomično povučena u dijelu utvrđenja ništetnom odredbe predmetnog ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi.

2. Protiv točke I, II i IV izreke presude i točke I izreke rješenja žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23:dalje - ZPP).

3.Tuženik u žalbi tvrdi da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje i procesnu jednakost jer da je sud u cijelosti zanemario njegove procesne prijedloge. Tvrdi i da je počinio bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. zbog povrede odredbe članka 338. stavak 4. ZPP-a jer da nije iznio činjenice i dokaze koje su stranke predlagale. Sud prvog stupnja da je počinio i bitnu povredu postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama jer sud zanemaruje navode i dokazne prijedloge tuženika da su sporne odredbe o valutnoj klauzuli jasne i da se o njima pojedinačno pregovaralo te da je tuženik postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja. Tužitelj da je imao mogućnost izbora između kredita vezanog za valutu EUR i CHF i da je na te okolnosti predložio isprave i saslušanje tužitelja. Tuženik da je prigovorio nalazu vještaka jer da je vještačenje provedeno kao da je ugovoreno vraćanje kunskog kredita te da nije jasno zašto je ocjenjen valjanim tečaj u CHF u vrijeme sklapanja ugovora. Tvrdi da je pogrešno primijenjena odredba Zakona o zaštiti potrošača koja se odnosi na nepoštene odredbe. Nastavno ističe da se prvostupanjski sud nije pozvao na zakonske odredbe na kojima temelji neosnovanost prigovara zastare. Tvrdi i da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen i da je zabrana manjeg značaja pa da se u smislu odredbe članka 326. stavak 2. ZOO-a ništetnost ne može isticati. Osporava i utvrđenje suda prvog stupnja da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj, u smislu odredbe članak 1115. ZOO-a. Osporava i točku I izreke rješenja tvrdnjom da je sud prvog stupnja pogrešno utvrdio da je mjesno nadležan za postupanje u ovom predmetu.

4. Predlaže uvaženje žalbe.

5.Odgovor na žalbu nije dostavljen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude i rješenja nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., , 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Kod odnošenja presude nije povrijedio ni odredbu članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer pobijan presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama i može se ispitati. Sud prvog stupnja određeno je naveo koje činjenice i dokaze je proveo i što je utvrdio te na kojim činjenicama je temeljio utvrđenje o osnovanosti tužbenog zahtjeva.

8. Odlučujući o žalbi protiv rješenja valja istaći da je sud prvog stupnja pravilno postupio kada je odbio prigovor mjesne nenadležnosti suda prvog stupnja podnesen u smislu odredbe članka 20. ZPP-a. Pravilan je sadržajni zaključak suda prvog stupnja da prorogacijska klauzula, u smislu odredbe čl. 70. ZPP-a jest klauzula o kojoj se nije posebno (pojedinačno) pregovaralo pa je kao takva nepoštena, a time i ništetna po osnovi odredbe člana 81. i 87. Zakona o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, broj 96/03., dalje: ZZP)jer, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, budući da je tužitelju otežano pravo na ostvarivanje njegovih prava iz predmetnog Ugovora pred sudom jer je udaljenost od prebivališta tužitelja kao potrošača i registriranog sjedišta tuženika više od 80 km pa je otežana mogućnost njegovih višekratnih dolaska na sud u Zagreb. Sukladno tome pravilno je primjenom odredbe članka 59. ZPP-a, utvrdio da je nadležan sud prvog stupnja kao sud mjesta sjedišta poslovne jedinice i svi žalbeni navodi tuženika kojima se pobija predmetno rješenje su neosnovani.

9. Odlučujući o žalbi protiv pobijanog dijela presude treba kazati da je sud prvog stupnja pravilno utvrdio sve bitne činjenice i primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev u tom dijelu.

10. Protivno žalbenim tvrdnjama, pravilno je utvrdio da presuda donesena u kolektivnom sporu, radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača, pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u konačnici potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018., povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., ima obvezujući učinak i na ovaj predmet jer je i predmetni ugovor sklopljen na isti način i u isto vrijeme na koje se odnosi i utvrđenje ništetnosti glede valutne klauzule iz tog predmeta.

11. Tom je presudom između ostaloga utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tuženica povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) te da da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne, ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženica, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača pa da je time uz ostale banke i ovdje tuženica postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03 – dalje: ZZP/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007.(razdoblju u kojem je sklopljen predmetni ugovor 05. travnja 2006.) i to člancima 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima zbog čega ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

12. Odredbom članka 118. Zakon o zaštiti potrošača (“Narodne novine”, br. 41/14., 110/15. i 14/19.:dalje-ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja predmetne tužbe propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz tog članka obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika dok je člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

14. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da tuženik u ovom predmetu nije predlagao relevantne dokaze ni dokazao da bi ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila razumljiva u smislu da bi tuženik dao tužitelju sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose, pa su žalbene tvrdnje kojima se iskazuje drugačije neosnovane.

15. Naime, od tuženik se ne očekuje da zna kretanje tečaja švicarskog franka kroz razdoblje trajanja Ugovora o kreditu već su za ocjenu primjerenosti sadržaja obavijesti o rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka bile ključne obavijesti da je švicarski franak volatilna valuta koja aprecira kada dolazi do poremećaja na tržištu te da Hrvatska narodna banka nije poduzimala mjere monetarne politike upravljanju tečajem kune odnosu na tečaj švicarski franak kao što je to učinila u odnosu na eur zbog čega se ti krediti po svojoj rizičnosti i bitno razlikuju od kredita na hrvatskom tržištu u eur i tuženik je o tome trebao obavijestiti tužitelja, a on tijekom postupka pa ni sada u žalbi ni činjenično ne tvrdi da bi o tome obavijestio tužitelja pa je neodlučna i žalbena tvrdnja kojom se poziva na sadržaj priložene dokumentacije.

16. Budući da je u konkretnom slučaju tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača zajamčene spomenutim zakonom o zaštiti potrošača, što je rezultiralo neravnotežom u pravima i obvezama ugovornih strana u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na štetu potrošača, ne može se smatrati da je uzrok ništetnosti spornih ugovornih odredbi bila zabrana manjeg značaja, pa nisu ispunjene pretpostavke iz članka 326. st. 2. ZOO. Prema tome, neovisno od okolnosti što je tužitelj u cijelosti otplatilo predmetni kredit, on nije izgubio pravo isticati ništetnost spornih ugovornih odredbi i tražiti isplatu preplaćenih iznosa.

17. Nisu istinite žalbene tvrdnje da se sud nije pozvao na važeći zakonski propis na kojemu temelji osnovanost prigovora zastare. Sud prvog stupnja pravilno je temeljio utvrđenje o zastari na odredbi članka 225. Zakona o obveznim odnosima, („Narodne novine“ broj 35/05, 41708, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO-a). Osim toga pravilno je utvrdio da zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P - 1401/12 od 4. travnja 2012., dana 14. lipnja 2018. i da taj rok od pet godina do podnošenja tužbe u ovom predmetu, 09. ožujka 2022. nije protekao.

18. Također, pravilan je stav prvostupanjskog suda da tužitelju, s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u visini razlike između iznosa koji je platio i koji bi platio da je plaćao anuitet po tečaju švicarski franak u odnosu na kunu važeći na dan korištenja kredita i tuženik na matematički izračun nije imao nikakve primjedbe dok primjedbe na dani zadatak vještaku kojima se u bitnome osporava pravo tužitelja na povrat isplaćenog nisu osnovane. Kako to pravo proizlazi iz odredbe članka 323. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (“Narodne novine”, br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18:dalje-ZOO) u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, prvostupanjski je sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je obvezao tuženika na isplatu dosuđenog iznosa.

19. Protivno žalbenim tvrdnjama, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

20. Iz navedenih razloga svi žalbeni navodi tuženika u dijelu glavne tražbene su neosnovani.

21. Pravilno je sud prvog stupnja dosudio tužitelju troškove postupka, primjenom odredbe članka 154. stavak 2. ZPP-a i pravilno je utvrdio koji su opravdani troškovi postupka (članka155. ZPP-a. Protivno žalbenim tvrdnjama, tužitelj u smislu odredbe tbr. 48. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (“Narodne novine” br. 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., i 126/22: dalje: Tarifa), koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka za sve radnje u postupku ostvaruje pravo na naknadu troška po treba obračunati vrijednost boda od 1,99 eur (15,00 kn). Pravilno je utvrdio opravdanim i trošak pristupa punomoćnika tužitelja ročištu za objavu presude. jer je i to opravdan trošak postupka u smislu odredbe čl. 155. st. 1. u vezi s čl. 335. ZPP-a koji je bio potreban za vođenje parnice i procesna je dispoziciji tužitelja da odluči hoće li njegov punomoćnik pristupi na to ročište ili neće. Pravilno mu je dosudio i trošak vještačenja u cjelokupnom iznosu jer je izrada nalaza u bitnome bila nužna radi utvrđenja osnovanosti dosuđenog dijela tužbenog zahtjeva. U odnosu na trošak izrade preliminarnog vještačenja treba reći da je pravilno ocijenjeno da je i to trošak koji je bio potreban za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio i iznos troška koji tužitelju pripada po osnovi sudske pristojbe i svi žalbeni navodi tuženika u tom dijelu troškova postupka su neosnovani.

22. Sukladno predmetnom utvrđenju, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. i članka 380. stavak 1. točka 2. ZPP-a odlučeno kao u izreci presude i rješenja.

23. Nepobijeni dio točke III izreke presude i točke II izreke rješenja, ostaje neizmijenjen.

U Rijeci 26. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Tajana Polić