REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-5282/2021-66

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari I tužitelja TR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i II tužiteljice FR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], I i II tužitelji zastupani po punomoćniku PR, odvjetniku iz [adresa], protiv tuženika Porsche Leasing d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz odvjetničkog društva Stefanović, Krvavica, Bulić i Pletikosa odvjetničko društvo d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 04. rujna 2024. u prisutnosti zamjenika punomoćnika I i II tužitelja LR, odvjetnika i zamjenika punomoćnika tuženika ŠR, odvjetničkog vježbenika, dana 26. veljače 2024. godine

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe točke II. Ugovora o kreditu br. 22637 od 08.12.2008. godine, sklopljenog između parničnih stranaka, a solemniziranog istog dana kod Javnog bilježnika mr. Jadranke Knego-Rogina iz Zagreba pod brojem OU- 1587/2006, u dijelu u kojem je obveza plaćanja iskazana u valuti švicarski franak (CHF), kao i da su ništave odredbe točke III. istog Ugovora u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak.

II Nalaže se tuženiku Porsche Leasing d.o.o., Zagreb, Velimira Škorpika 21, OIB: 90275854576 isplatiti I tužitelju TR iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.985,87 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 06.12.2012. do isplate, s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III Odbija se dio tužbenog zahtjeva I tužitelja:

a) kojim I tužitelj od tuženika zahtjeva isplatu iznosa od 3.650,27 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20.10.2008. do isplate, i b) kojim I tužitelj od tuženika zahtjeva isplatu zakonskih zateznih kamata na dosuđeni iznos od 2.985,87 EUR tekućih od 20.10.2008. do 05.12.2012.

IV Odbija se dio tužbenog zahtjeva II tužiteljice kojim II tužiteljica od tuženika zahtjeva isplatu iznosa od 6.636,14 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20.10.2008. do isplate.

V Svaka stranka snosi svoj parnični trošak ovog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelji u tužbi od 18.06.2021. navode da je između stranaka dana 08.12.2006. godine sklopljen Ugovor o kreditu broj 22637 na iznos glavnice od 27.898.08 CHF (švicarskih franaka),uvećano za pripadajuće ugovorne kamate, poreze i druga davanja, zatezne kamate kao i druge tražbine iz ugovora o kreditu s obvezom vraćanja u 84 mjesečnih obroka, svakoga u visini kunske protuvrijednosti od 332,12 CHF (švicarskih franaka) a ovo obračunato prema srednjem tečaju CHF za devize vrijedećem na dan plaćanja kod Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb u dospijećima mjesečnih anuiteta po točki 6.1. Ugovora o kreditu. Također su s stranke uvrstile i ugovornu klauzulu da na sva dospjela, a nepodmirena dugovanja vjerovnik ima pravo obračunati i naplatiti zakonsku zateznu kamatu, i to počevši od dana dospijeća tražbine do dana namirenja. Novčanu tražbinu iz ugovora o kreditu br. 22637 parnične su stranke osigurale Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini, konkretno vozilom marke VW, model: POLO TRENDLINE, tip: 1,4 TDI, broj šasije: [broj šasije], u svrhu nabavke kojeg vozila je i angažiran ovaj kreditni odnos s tuženikom. Stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu, tuženik je tužiteljima trebao ponuditi Dodatak osnovnom ugovoru o kreditu broj: 31980, a kojim je trebala biti izvršena konverzija kredita ugovorenog u valutnoj klauzuli CHF (švicarski franak), u kredit s valutnom klauzulom EUR-a. Po tako provedenom obračunu konverzije koja uključuje i dospijeće obveza, te izvršene uplate u prijelaznom razdoblju do provedbe konverzije, tuženik je trebao tužitelju uručiti novi otplatni plan, te prikaz stanja po konvertiranom kreditu, te isto prikazati u vidu neotplaćene glavnice, dospjele glavnice, dospjele redovne kamate, dospjele zatezne kamate te troškova i naknada. Tuženik je međutim odbio to učiniti, te umjesto da obračuna i vrati preplaćene iznose nastale konverzijom, tužitelju je obračunao ukupno potraživanje s osnove ugovora po planu otplate, s obzirom da je prvotužitelj prijevremeno zatvorio kredit.

2. Stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, tuženik je trebao dostaviti tužitelju novi izračun otplatnog plana. Vezano uz iznesena pravna shvaćanja u odlukama Vrhovnog suda RH , Visokog trgovačkog suda RH, a sve to potkrijepljeno još i odlukama C119/ 17 suda EU-a , kao i Suda EU po presudi T (ECJ C-26/13), svi korisnici kredita u švicarskim francima, bez obzira da li su svoju obvezu isplate kredita već izvršili u cijelosti ili je ista u tijeku, imaju pravni interes zahtijevati sudsko utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope, ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, kao deklaratorni zahtjev i zahtijevati isplatu na temelju razlike naplaćene i početne kamate te isplatu na temelju razlike naplaćenog i početnog tečaja. S obzirom na neizvjesnost garancije da će tuženik dostaviti svu relevantnu dokumentaciju vezanu uz predmet ovog prijepora, kao i s obzirom da tužitelj svoj zahtjev za isplatom može precizno postaviti jedino nakon provedenog financijskog vještačenja po sudskom vještaku imenovanom od strane suda, tužitelj ovu tužbu podnosi po čl. 186.b. Zakona o parničnom postupku (stupnjevana tužba). Tužitelji u tužbi predlažu donošenje rješenja: (Ad 1.) kojim se nalaže tuženiku da tužiteljima i sudu dostavi slijedeću dokumentaciju: knjigovodstvenu karticu ( promet po kreditu – rekonstrukcija kredita ), prvi i cjelokupni otplatni plan, pregled promjena kamatnih stopa i specifikaciju svih uplata po osnovu ugovora o kreditu i dodatka ugovoru i (Ad 2.) kojim se nalaže tužiteljima da svoj zahtjev za isplatu iznosa iz točke 2. tužbenog zahtjeva postave pisanim podneskom kojega se obvezuju dostaviti sudu i protivnoj stranci u roku od 15 dana nakon što sudski vještak financijske struke dostavi sudu svoj nalaz i mišljenje na okolnost visine iznosa kojeg im tuženik duguje po osnovi ugovora o kreditu, i u kojem roku su tužitelji obvezni naznačiti i vrijednost predmeta spora po takvom zahtjevu.

3. Stoga, tužitelji u tužbi predlažu donošenje presude:

-(Ad 1.) kojom se utvrđuju ništetnima ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope, kao i ugovorne odredbe po valutnoj klauzuli CHF (švicarskih franaka) u ugovoru o kreditu br. 22637, sklopljenog među parničnim strankama dana 08.12.2006. godine.

-(Ad 2.) kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljima ''iznos od ….'' zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatim od 20.10.2008.. godine do isplate, i

-(Ad 3.) kojom se nalaže tuženiku da tužiteljima nadoknadi prouzročeni parnični trošak.

4. Tuženik u odgovoru na tužbu od 14.09.2021. uvodno navodi da osporava aktivnu legitimaciju II. tužitelja. Naime, I. tužitelj i tuženik su sklopili Ugovor o kreditu broj 22637 (dalje: Ugovor), dok II. tužitelj u Ugovoru ima položaj jamca platca. Povrat stečenog bez osnove može tražiti samo onaj koji je vršio plaćanje, odnosno I. tužitelj. II. tužitelj nije ničim dokazao da bi imao pravni interes za podnošenje ove tužbe stoga se predlaže sudu donijeti rješenje o odbacivanju tužbe II. tužitelja sukladno članku 288. stavku 2. Zakona o parničnom postupku (dalje: ZPP). Tuženik ističe prigovor zastare na cjelokupno potraživanje tužitelja. Naime, na zahtjev tužitelja za isplatom primjenjuje se petogodišnji zastarni rok prema pravilima za povrat plaćenog (stečenog) bez osnove, a to znači da rok zastare za svaki pojedini obrok počinje teći od dana uplate istoga. Kako je posljednji obrok temeljem Ugovora isplaćen još u prosincu 2012.g., a tužba je podnesena u lipnju 2021.g., sasvim je jasno da je cjelokupno potraživanje tužitelja u zastari, jer tužba nije podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka. Također, tuženik naglašava da unutar petogodišnjeg zastarnog roka protiv tuženika nije pokrenut nikakav postupak pred sudom ili drugim nadležnim tijelom koji bi doveo do učinka prekida zastare. Tuženik u cijelosti osporava osnov tužbenog zahtjeva. Tužitelji se u tužbi pozivaju na Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZID ZPK) te tvrde da je temeljem istog tuženik bio dužan ponuditi tužiteljima Dodatak osnovnom ugovoru o kreditu te dostaviti novi izračun otplatnog plana. U vezi s time, tuženik ističe kako je zakonodavac u čl. 19. st. 3. ZID ZPK izrijekom isključio već otplaćene kredite. Naime, razlog isključenja već otplaćenih kredita se očituje u cilju zakonodavca kojim je nastojao otkloniti neravnotežu koja je nastala između ugovornih stranaka, a na štetu potrošača, tj. očigledno je kako je zakonodavac smatrao kako korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli nikakvu štetu, odnosno kako između potrošača i vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača, kao i u konkretnom slučaju između I. tužitelja i tuženika koji je svoj kredit isplatio u cijelosti prije donošenja ZID ZPK. Nadalje, kako je ugovorni odnos prestao 2012. godine, a ZID ZPK je stupio na snagu 30.09.2015., nejasno je kako tužitelji smatraju da je tuženik prema njima imao kakve obveze u vezi s Ugovorom. Iz navedenog jasno proizlazi neosnovanost tužbenog zahtjeva stoga tuženik predlaže sudu u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev. Tužitelji se u tužbi nadalje pozivaju na „iznesena pravna shvaćanja u odlukama Vrhovnog suda RH, Visokog trgovačkog suda RH“ međutim potpuno je nejasno na koje odluke i koja pravna shvaćanja se tužitelji točno pozivaju. U slučaju ako se tužitelj pozivaju na presude donesene povodom kolektivne tužbe udruge Potrošač, tuženik ukazuje sudu da on nije bio stranka u tom postupku, a koji postupak se vodio protiv osam točno određenih banaka. Pravna utvrđenja i odluke iz spomenutog postupka nemaju apsolutno nikakve veze sa ovdje tuženikom. Tuženik ne samo da nije bio tužen kolektivnom tužbom potrošača, već uopće nije banka. S tim u vezi, tuženik ukazuje na odredbu čl. 502.c ZPP-a kojom je propisano kako se fizičke i pravne osobe mogu, u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu, pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, obzirom tuženik nije bio stranka u postupku, niti je utvrđeno kako je svojim postupanjem ili propuštanjem tuženik povrijedio zaštićene interese, presude se ne mogu primijeniti na ovaj konkretan slučaj.

5. Tuženik, nadalje, navodi da sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama. Kako nema ništetnih odredbi ugovora, nema niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati tužiteljima. S tim u vezi, tuženik ukazuje na odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača (ZZP/03) te istovjetnu odredbu u članku 52. trenutno važećeg ZZP-a, koja ne dopušta ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. U konkretnom slučaju, tuženik smatra da su sve odredbe Ugovora jasne, lako razumljive i uočljive, pa da stoga nisu ispunjeni niti osnovni kriteriji za raspravljanje o nepoštenosti takvih odredbi. Opreza radi, premda u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti za raspravljanje o nepoštenosti ugovornih odredbi, tuženik ističe da su sve ugovorne odredbe u skladu sa zakonskim odredbama te suprotno tvrdnjama tužitelja ne predstavljaju odredbe kojima bi bila narušena ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. I. tužitelju su objašnjene sve prednosti i mane sklapanja Ugovora te je on svojevoljno odabrao sklapanje ugovora s valutnom klauzulom u švicarcima te je jedino iz tog razloga i sklopljen ugovor s valutnom klauzulom u „švicarcima“. Tvrdnje koje sada navodi I. tužitelj smjeraju isključivo k postizanju nepripadne materijalne koristi. Svoj izbor, I. tužitelj pokušava opravdati navodeći netočne informacije o načinu poslovanja tuženika neopravdano ga prikazujući kao nepoštenog pregovarača. Tuženik je održavao učestale edukacije svojih prodavača i prodajnih predstavnika te uvijek isticao kako prilikom sklapanja ugovora s valutnim klauzulama postoji rizik radi promjene tečaja, a na koji tuženik ne utječe, ali potrošači tog rizika moraju biti svjesni. Štoviše, tuženik je nevezano za bilo koju valutu nudio jednake uvjete za sklapanje ugovora o kreditu.

6. Tuženik, a u odnosu na tvrdnje o neinformiranosti tužitelja o značenju valutne klauzule u valuti CHF, tuženik ističe da se, u vrijeme kada je sklopljen Ugovor, radilo o javno dostupnoj i općepoznatoj informaciji koja je sustavno bila objavljivana godinama prije zaključenja predmetnog ugovora u nizu novinskih članaka, a na istu činjenicu je posebno upozorio tadašnji vice-guverner HNB-a JR prilikom podnošenja izvješća Hrvatskom saboru. I. tužitelj je i sam dužan upoznati se sa ugovornim obvezama koje preuzima, koje je njihovo značenje i rizik te ne može krivnju za preuzeti rizik svaliti isključivo na tuženog. Tuženik citira Večernji list od 09.03.2005.g.: „HNB ne utječe na tečaj franka, a osim toga, ne obvezuje niti banke na konverziju ovog kredita u drugi u euru ako ta valuta „podivlja“, Vjesnik od 29.04.2005.g.: „Treba, kaže, uzeti u obzir da se krediti u eurima općenito smatraju manje rizičnima s obzirom da je Hrvatska „visoko eurizirano tržište“ na kojem se vrijednost većine dobara iskazuje u eurima pa tako u slučaju potrebe i Hrvatska narodna banka svojim intervencijama može imati veći utjecaj na tečaj i stabilnost kune prema euru.“, Novi list od 20.07.2005.g.: „Činjenica je, a na to je upozorio i JR, da Hrvatska narodna banka, kao vrhovna monetarna vlast u Hrvatskoj, deviznim intervencijama i drugim instrumentima može utjecati na tečaj kuna/euro jer se vrijednost kune i formira prema euru. Dapače, tečaj se u zadnjih desetak godina kretao u rasponu plus minus 5 posto jer je temeljni cilj HNB-a držati cijene stabilnim, a budući da smo uvozno ovisna ekonomija, svaki poremećaj u tečaju kune prema euru rezultirao bi inflatornim kretanjima na strani ponude. Što se tiče švicarskog franka, a isto je i s američkim dolarom, japanskim jenom, engleskom funtom i bilo kojom drugom ne-euro valutom, domet naše središnje banke je vrlo ograničen jer se tečaj između kune i tih valuta formira posredno – preko eura.“ i Jutarnji list od 21.07.2005.g.: „Ja sam samo, odgovarajući na pitanje saborskih zastupnika, upozorio da kod kredita u CHF postoji veći tečajni rizik jer središnja banka kontrolira stabilnost eura u odnosu na kunu, ali ne i odnos drugih valuta i kune – ističe JR.". Dakle, proizlazi da je zadaća HNB-a da održi stabilnost tečaja kune prema EUR i time omogući stabilnost cijena, što je javno dostupna činjenica, isto kao što je javno dostupna činjenica da HNB ne štiti tečaj kune prema CHF-u, već da se isti podredno formira preko EUR.

7. Tuženik, nadalje, navodi da standard dužne pažnje i informiranosti „prosječnog potrošača“ kako ga postavlja Sud Europske unije zasigurno ne podrazumijeva potrošača koji se propustio i samostalno informirati o javno dostupnoj informaciji na koju ukazuje vice-guverner HNB-a i to u trenutku kada donosi jednu od važnijih financijskih odluka u svome životu – uzimanje kredita. Kako tuženik sve ugovore u okviru svog poslovanja sklapa u dobroj vjeri te u potpunosti informira drugu ugovornu stranu o svim bitnim ugovornim odredbama tako nema ništetnih odredbi ugovora, niti osnova za donošenje presude kojom se tuženiku nalaže da nešto isplati. Također od tuženika se ne može očekivati da klijenta informira o nečemu o čemu ni sam nema saznanja, odnosno o budućem smjeru kretanja tečaja, s tim u svezi tuženik ističe recentnu praksu Suda Europske Unije, gdje je u odluci F (C-186/2016) navedeno: „Članak 3. Stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se nepoštenost ugovorne odredbe treba ocijeniti s obzirom na vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, uzimajući u obzir sve okolnosti za koje je pružatelj usluga mogao znati u to vrijeme i koje su mogle utjecati na naknadno izvršenje spomenutog ugovora. Na sudu koji je uputio zahtjev je da procjeni, s obzirom na sve okolnosti glavnog postupka i uzimajući u obzir osobito stručnost i znanja pružatelja usluga, u vezi s mogućim promjenama tečaja i rizicima svojstvenima sklapanju ugovora o zajmu u stranoj valuti, postojanje eventualne neravnoteže u smislu spomenute odredbe.“ Međutim, iako niti sam tuženik nije mogao sa sigurnošću iznijeti tvrdnju u kojem će smjeru i do kojeg iznosa rasti tečaj valute, svoje spoznaje o postojanju takvih mogućnosti kretanja švicaraca je iznio ne tamo ovdje I. tužitelju, nego i svakom potrošaču koji se odlučio na korištenje usluga tuženika. Slijedom navedenog, tvrdnje tužitelja o nepoštenosti ugovornih odredbi u cijelosti su netočne i paušalne, također tuženik u bitnom ističe kako je valutna klauzula izrijekom dopuštena, legitimna ugovorna odredba. Nakon što je valjano ugovorena, ona ne može postati ništetnom zbog kretanja tečaja kune prema stranoj valuti tijekom trajanja ugovornog odnosa. Kretanje tečaja kune prema nekoj stranoj valuti ne može se smatrati protivnom Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva, pa ne može ni valjano ugovorenu valutnu klauzulu naknadno učiniti ništetnom. Nadalje, tužitelji tvrde kako je predmetni Ugovor sklopljen isključivo na njihovu štetu, ali prednosti koje su ostvarene u razdoblju do 2011.g. ne smatraju „problematičnima“ jer je I. tužitelj kao potrošač u tom razdoblju bio u boljoj poziciji od potrošača koji su u tom razdoblju zaključili ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u eurima ili kunski kredit. Slijedom navedenog, a sukladno i pravnoj stečevini EU, sud bi primjenom čl. 2. st. 1. Direktive 93/13/EEZ trebao utvrditi da je zakonodavac izrijekom isključio promjenu određenih zakonskih odredbi na određenu vrstu ugovora te odbiti tužbeni zahtjev s obrazloženjem da osporena ugovorna odredba ne može biti predmet kontrole. Tuženik ističe da na takvu problematiku upozorava i redovita profesorica na katedri za Građansko procesno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. ER u svom članku koji je objavljen 05.03.2021.g. na web stranicama Informatora: „Ideja da bi netko tko je slučajno odabrao kredit u CHF-u, sada, petnaestak godina nakon njegova zaključenja, pozivajući se na nepoštenost ugovornih odredbi, zatražio isplatu iznosa koji bi se zakonskim zateznim kamatama trebali multiplicirati i time stekao neočekivanu zaradu, ne čini se prihvatljiv model ponašanja slabije ugovorne strane, kao rezultat znatne neravnoteže koja je postojala na strani potrošača.“ Tvrdnje tužitelja o nepoštenosti ugovornih odredbi u cijelosti su netočne i paušalne, pa se predlaže odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

8. Tuženik navodi da slijedom navedenog, a posebice uzevši u obzir da se na tuženika ne primjenjuje presuda donesena povodom kolektivne tužbe udruge Potrošač, ističe se da je sud dužan provesti dokazni postupak, saslušati stranke ugovornog odnosa i utvrditi da li su stranke pregovarale o odredbama Ugovora te da li je tuženik informirao I. tužitelja o rizicima povezanim sa sklapanjem ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u CHF. Također, tuženik u cijelosti osporava manifestacijski zahtjev tužitelja. Naime, članak 186.b. ZPP-a na koji se tužitelj poziva propisuje: U sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnoga odnosa dužan dati odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik dade potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati. Prije svega, tuženik osporava zahtjev tužitelja za dostavom bilo kakve dokumentacije vezane uz predmetni ugovorni odnos jer je tijekom trajanja ugovornog odnosa uredno i pravovremeno dostavljao sve dopise i obavijesti vezane uz Ugovor stoga je netočno tvrditi da tuženik ne želi dati ugovornu dokumentaciju. Sva potrebna dokumentacija je I. tužitelju već dostavljena. Nadalje, iz navedene odredbe proizlazi i obveza tužitelja da se prethodno obrate tuženom sa zahtjevom za dostavu dokumentacije (a koju dokumentaciju zatim tuženik odbije dati). Tuženik ističe kako mu se tužitelji nisu prethodno obratili i tražili dostavu dokumentacije stoga manifestacijski zahtjev tužitelja nije osnovan. Takvo stajalište potvrđuje i Županijski sud u Varaždinu rješenjem od 30.11.2020.g., posl.br. Gž-1334/2020: „Obzirom je tuženica osporila da joj se tužitelj ikada obratio sa zahtjevom za predaju dokumentacije vezane uz ugovorni odnos, a da tužitelj nije dostavio dokaz da je dokumentaciju od tuženice zatražio, te da u činjeničnim navodima tužbe niti ne navodi da je dokumentaciju od tuženice zatražio već samo da on dokumentaciju ne posjeduje, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da nisu ispunjeni uvjeti za osnovanost tzv. manifestacijskog zahtjeva…“ Tuženik se protivi i pridržaju prava tužitelja da naknadno specificiraju tužbeni zahtjev budući da su imali cjelokupnu dokumentaciju koja je potrebna za postavljanje tužbenog zahtjeva. Tužitelji su mogli napraviti izračun eventualne preplate temeljem Ugovora, plana otplate te potvrda o plaćanju koje je I. tužitelj mogao pribaviti od svoje banke te točno postaviti tužbeni zahtjev. Budući da to nisu učinili tuženik ističe kako nema mjesta primjeni odredbe čl. 186.b ZPP-a.

9. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže sudu u cijelosti odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan te naložiti tužiteljima da tuženiku naknade parnični trošak zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

10. Nakon što je sud raspravnim rješenjem od 16.02.2022. (list 65-66 spisa) usvojio manifestacijski zahtjev tužitelja, te nakon što je tuženik uz podnesak od 16.02.2022. dostavio traženu dokumentaciju, tužitelji u podnesku od 18.05.2022. (list 82-83 spisa), a koji su sudu dostavili prije zaključenja prethodnog postupka u ovom predmetu, navode da uređuju postavljeni tužbeni zahtjev u točki 2. , tako da istog naznačuju na iznos od 50.000,00 kn, odnosno sada 6.636,14 EUR (primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kn za 1 EUR). Stoga, tužitelj predlažu donošenje slijedeće presude:

''1. Utvrđuju se ništetnima ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope, kao i ugovorne odredbe po valutnoj klauzuli CHF (švicarskih franaka) u ugovoru o kreditu br. 22637, sklopljenog među parničnim strankama dana 08.12.2006. godine.

2. Nalaže se tuženiku da tužiteljima isplati iznos od 50.000,00 kn, odnosno sada 6.636,14 EUR (primjenom fiksnog tečaja konverzije od 7,53450 kn za 1 EUR) zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatim od 20.10.2008. godine do 31.07.2015. godine po prosječnoj kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od 01.08.2015. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

3. Nalaže se tuženiku da tužiteljima nadoknadi prouzročeni parnični trošak , sve to u roku od 15 dana.''

11. Tuženik je u podnesku od 21.07.2022., a očitujući se na konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja iz podneska od 18.05.2022., naveo da se u cijelosti protivi izmjeni tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 18.05.2022. Tuženik prvenstveno ukazuje sudu na povredu postupka budući da je protivno čl. 186.b Zakona o parničnom postupku naložio tuženiku dostavu dokumentacije koju tužitelj nije prethodno zatražio od tuženika, a što je bio dužan učiniti. Navedeno je tuženik unaprijed istaknuo odmah u točki IX/ odgovora na tužbu. Nadalje, tužitelj je bio u mogućnosti odmah prilikom podnošenja tužbe specificirati tužbeni zahtjev, a što je mogao učiniti na temelju potvrda o plaćanju, a što nije učinio. Štoviše, tuženik uopće nije objasnio zašto sada potražuje iznos od 50.000,00 kn, odnosno kako je do istoga došao i na čemu temelji takav izračun. Izmjene tužbenog zahtjeva je tužitelj učinio protivno odredbama članka 190. i 191. Zakona o parničnom postupku, jer se tuženik već upustio u raspravljanje o glavnoj stvari, a za izmjenu je potrebna njegova suglasnost. Dodatno, predmetna izmjena nema uporište u čl. 186.b Zakona o parničnom postupku budući da uopće niti nisu ispunjeni uvjeti za postupanje pa citiranom članku jer je tužitelj u startu dužan dokazati da mu je tuženik uskratio zajedničku dokumentaciju – što nije učinio. Tuženik ističe kako je u sadržajno identičnom postupku tužitelj odbijen sa svojim tužbenim zahtjevom prema kojem se odredbe ugovora u kojem je jedna od strana ovdje tuženik, ništetne. Naime, sud je u identičnom postupku utvrdio kako tuženik nije postupao nepošteno prilikom sklapanja ugovora te shodno tome niti jedna odredba ugovora nije ništetna, te se tuženik poziva na presudu ovog suda posl. br. P-5245/2019 od dana 08.06.2022. Tuženik dodatno ukazuje i na odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske, Revd- 2379/2021 od 01.06.2021. U odnosu na pravno pitanje primjene odluka iz kolektivnog spora u kojem je utvrđena ništetnost odredbi ugovor o kreditu u CHF, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u odluci Revd-2379/2021 od 01.06.2021. zauzeo pravno shvaćanje da se na trgovačko društvo koje nije bilo stranka kolektivnog spora ne mogu primjenjivati odluke iz tog spora, bez obzira je li suprotna stranka (tužitelj) trgovac ili potrošač.

12. Tužitelji u podnesku od 06.10.2022. (list 98-100 spisa), a koji su sudu dostavili prije zaključenja prethodnog postupka, navode da vezano uz navode tuženika iz podneska od 21.07.2022., kao i priložene presude kao dokaz o postojanju sudske prakse glede ove vrte sporova, tužitelj ukazuje kako se u tom predmetu radi o obvezno- pravnom odnosu s osnove ugovora o operativnom leasingu, dok je ovdje riječ o ugovoru o kreditu koji je upravo uređen Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju. Pored razloga koje tužitelji ističu kao razloge ništetnosti ovog ugovora temeljem citiranih zakonskih normi, tužitelji ističu kako je ovdje riječ o takvom ugovoru o kreditu kojim su povrijeđena prava tužitelja kao potrošača, iz razloga što je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica, švicarski franak, te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, a u sveukupnosti ponašanja tuženika u ovoj i sličnim situacijama s drugim potrošačima, takva vrsta sklapanja ugovora predstavlja zavaravajuću poslovnu praksu. Za podsjetiti je tuženika da je po pitanju nedopuštenosti i nepoštenosti odredbe o ugovorenoj valuti u CHF svoje odluke u korist potrošača donio i Europski sud za ljudska prava u predmetima C-26/13 od 30.04.2014. godine, C-51/17 od 20.09.2018. godine i C-118/17 od 14.03.2019. godine. Osnovno na čemu tužitelji zasnivaju svoje tvrdnje o nepoštenom postupanju tuženika jeste činjenica kako je tuženik propustio upozoriti tužitelje prilikom ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima u predmetnom ugovoru, o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke o potpunoj obavijesti tijekom pregovora i u svezi zaključenja ugovora o kreditu, a to predstavlja neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka. S obzirom da je tijekom trajanja otplatnog plana u ovom ugovoru došlo do aprecijacije švicarskog franka koji je znatno porastao u odnosu na EURO, to se u bitnome odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, a o čemu je tuženik kao kreditor raspolagao informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj u švicarskim francima. Sumirajući prethodno iznesene navode, tužitelji se dakle pored povrede odredbi iz čl. 83. i 87. Zakona o zaštiti potrošača, ovdje pozivaju i na povrede općih načela obveznog prava iz Zakona o obveznim odnosima, a to su: načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. I najzad je za istaknuti kako je i u ovom slučaju riječ o sklapanju ugovora po unaprijed formuliranom standardnom obrascu, a to podrazumijeva činjenicu da tužitelji kao „ravnopravna ugovorna strana“ nisu mogli ni u čemu doprinijeti drugačijem sadržaju takvog ugovora. Glede navoda iz odgovora na tužbu kao i dosadašnjeg izlaganja tijekom postupka, tužitelji ukazuju na pogrešno ukazivanje o tome da li se Zakon o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju odnosi i na njega, što bi predstavljalo prigovor promašene pasivne legitimacije, tužitelji se pozivaju na odredbu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, ali podjednako tako i na definiciju pojma potrošača u Direktivi EZ broj 93/13.

13. Također, tužitelji specificiraju točku 1. svog zahtjeva gdje preciznije navode ugovorne odredbe koje smatraju ništetnima po ovom pravnom poslu, dok će točku 2. zahtjeva za isplatu urediti nakon nalaza i mišljenja sudskog vještaka financijske struke. Slijedom navedenog, tužitelji predlažu donošenje slijedeće presude:

''1. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe točke II. Ugovora o kreditu br. 22637 od 08.12.2008. godine , sklopljenog između parničnih stranaka , a solemniziranog istog dana kod Javnog bilježnika mr. Jadranke Knego-Rogina iz Zagreba pod brojem OU- 1587/2006, u dijelu u kojem je obveza plaćanja iskazana u valuti švicarski franak (CHF), kao i da su ništave odredbe točke III. istog Ugovora u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak.''

14. Tuženik u podnesku od 04.11.2022., a očitujući se na podnesak tužitelja od 06.10.2022., prvenstveno ističe da se protivi i preinaci tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 06.10.2022. Tuženik se podneskom od dana 21.07.2022. godine usprotivio preinaci tužbenog zahtjeva kako ga je tužitelj postavio dana 18.05.2022. godine, a kojim tužbenim zahtjevom u t. I. petita tužitelj zahtijeva utvrđenje ništetnima ugovornih odredaba o promjeni kamatne stope, kao i ugovorne odredbe po valutnoj klauzuli CHF u ugovoru o kreditu br. 22637 sklopljenim među parničnim strankama dana 08.12.2006. godine. Tužitelj podneskom od dana 06.10.2022. godine navodi da specificira tužbeni zahtjev u t. I. petita, međutim isti ipak u cijelosti izmjenjuje, na način da sad zahtijeva utvrđenje ništetnima odredbe točke II. i točke III. ugovora o kreditu, a koje odredbe se odnosne na valutnu klauzulu, što predstavlja preinaku istog za koji je potreban pristanak tuženika, sve sukladno čl. 190. i 191. Zakona o parničnom postupku. U odnosu na ostale navode tužitelja, tuženi ističe da tužitelj navodi da se u dostavljenoj praksi radi o obvezno-pravnom poslu s osnove ugovora o operativnom leasingu, dok je ovdje riječ o ugovoru o kreditu, međutim poslovna praksa tuženika nije se razlikovala u odnosu na pojedinu vrstu financiranja. Tužitelj, nadalje, navodi da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to one koje se odnose na ugovorenu valutu te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu. Naime, tužitelj paušalno navodi kako je korisnik kredita slabija stranka pa sukladno navedenom nije u stanju utjecati na uvjete ugovornog odnosa. Međutim, tužitelj kao korisnik predmetnog kredita nije niti pokušao pregovarati oko način i uvjeta financiranja, iako je mogao, kako o visini kamatne stope tako i o valuti. Tuženik je u odgovoru na tužbu konkretno naveo kako predmetne odredbe ugovora nisu i ne mogu biti ništetne zato što je prilikom sklapanja ugovora tuženik tužitelju naveo i objasnio sve parametre koji su bitni prilikom donošenja odluke. Ponudio mu je kredit u valuti EUR i u valuti CHF, pojašnjavajući kako je riječ o valutnim klauzulama te kako naplata pojedine rate ovisi o kretanju tečaja pojedine valute. Tužitelju je bio objašnjen i rizik odabira valute CHF, s time da tuženik ukazuje na činjenicu kako predmetni ugovor nije sklopljen 2003. godine nego 2006. godine, kada se na rizik CHF valute već jasno ukazivalo te je takva informacija bila javno dostupna i općepoznata, a kako je već tuženik istaknuo u odgovoru na tužbu. Štoviše, tuženik je tek na inzistiranje tržišta počeo nuditi CHF valutu u svojim ugovorima. Kao dokaz da je tuženik nudio financiranje s valutnom klauzulom u EUR-u, tuženik je predložio saslušanje svjedoka, te dostavlja ugovore s klauzulom u EUR. Tužitelj samo paušalno ističe kako se oko valutne klauzule nije pregovaralo te kako je tuženik zatajio informacije tužitelju, bez da mu je ponuđena mogućnost pregovaranja. Štoviše, iz tužiteljevih tvrdnji bi se praktički moglo zaključiti da ga je tuženik prisilio na potpisivanje predmetnog ugovora i da nije imao drugog izbora. Tuženik je tužitelju objasnio mogućnost i rizik rasta tečaja valute CHF u odnosu na valutu EUR. Štoviše, a kako je već u odgovoru na tužbu istaknuo tuženik, u predmetnom razdoblju se naveliko upozoravalo na opasnost rasta CHF valute, korisnici kredita su bili upozoravani na tu opasnost, ali su lakomisleno smatrali kako do rasta neće doći izgledno vrijeme, a budući da se u konkretnom predmetu radi o kratkoročnom kreditu, pristali su na takav rizik.

15. Nadalje, tuženik ističe da je tuženik učestalo održavao konzultacije sa svim svojim predstavnicima, koji su svim zainteresiranim klijentima nudili i valutu u EUR-u i valutu u CHF-u, s time da niti odabir pojedine valute, a koji je u cijelosti ovisio o volji i želji tužitelja, nije ovisio ni o kakvim posebnim pogodnostima, već su u svim valutama pogodnosti bile jednake. Nadalje, prilikom davanja ponude, prodajni predstavnici tuženika su obavezno napravili paralelnu kalkulaciju kredita u EUR i kredita u CHF te je dali tužitelju kako bi isti mogao odlučiti koju opciju smatra povoljnijom za sebe. Štoviše, prodajni predstavnici su sve zainteresirane stranke, pa tako i ovdje tužitelja, obavijestili kako u slučaju bilo kakvih nejasnoća i/ili mogućih upita mogu uvijek kontaktirati i organizirati sastanak s posebno određenom osobom od strane tuženika koja bi im dodatno pojasnila i razjasnila moguće nedoumice. Tuženik pritom ustraje na predloženom saslušanju svjedoka zato što isti imaju neposrednih saznanja oko načina na koji je tuženik postupao u pregovorima oko sklapanja ugovora, odnosno informiranja klijenata. U odnosu na kamatnu stopu, tuženik ističe da se ista kreira u ovisnosti prema cijeni novca na tržištu, odnosno EUR prema EURIBOR-u, a CHF prema LIBOR-u. O kretanju istih ne odlučuje tuženik, već najveće svjetske odnosno europske banke.

16. Tuženik ističe da se kamatna stopa u tijeku otplate kredita nije mijenjala jednostranom odlukom tuženika. Naime, kamatna stopa sastoji se od dva dijela - fiksnog i varijabilnog, koji ovisi o kretanju referentne tržišne kamatne stope za određenu valutu, u ovom slučaju LIBOR te porezu i drugim davanjima, a koje uopće ne ovise o jednostranoj volji tuženika. Tuženik je kao društvo s ograničenom odgovornošću bio obveznik plaćanja PDV-a na kamatu sve dok ista nije ukinuta promjenama zakona 2010. godine. Kamatna stopa mogla se mijenjati isključivo u skladu s izmjenama poreznog zakonodavstva, te izmjenama tromjesečnog LIBOR-a, na koje tuženik nije imao nikakav utjecaj. Budući da o stopi poreza na dodanu vrijednost ne odlučuje tuženik, jasno je kako će se iznosi mijenjati ovisno o odlukama zakonodavca o promjeni stope PDV-a. Tuženik pritom ističe kako PDV nije prihod tuženika nego prihod državnog proračuna Republike Hrvatske tako da bilo kakav rast kamate nije bio prihod tuženika, stoga ga tužitelj ne može potraživati od tuženika. Ukoliko tužitelj smatra da je nešto preplatio na osnovu promjene kamatne stope, utoliko bi trebao tužiti Republiku Hrvatsku. Navedeno je tužitelju osobno objašnjeno vrlo detaljno prilikom sklapanja predmetnog ugovora. Iz navedenog je sasvim jasno kako je način poslovanja tuženika u odnosu na tužene banke u kolektivnom sporu eklatantno drugačiji, budući da su banke mijenjale kamatnu stopu na štetu potrošača, dok tuženik to nije činio, budući da se kamatna stopa tijelom cijelog perioda otplate kredita nije mijenjala. Štoviše, pravno-logičkim zaključivanjem se može opravdano zaključiti da je tuženik postupao s pažnjom dobrog i savjesnog gospodarstvenika te budući da nije jednostrano mijenjao kamatnu stopu na štetu tužitelja, jasno je i kako je, prilikom pregovora oko odabira valute kredita, postupao drugačije nego utužene banke te objasnio tužitelju rizik promjene valute. Nadalje, tuženik ističe da je prema čl. 272. Zakona o obveznim odnosima činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. U Uvjetima ugovora o kreditu, koji je sastavni dio ugovora o kreditu, u čl. 9.1. navedeno je: „Visina mjesečnih obroka kredita podliježe prilagodbi zbog promjene ili uvođenja novih poreza, davanja i pristojbi, kao i promjene uvjeta refinanciranja, koji su temelj kalkulaciji, kao i u slučaju promjene propisa, nadalje u slučaju donošenja odluka ili mjera nadležnih tijela, koja neposredno ili posredno imaju slični učinak. Pod navedenim uvjetima može biti promijenjena godišnja kamatna stopa na kredit, kao i efektivna godišnja kamatna stopa na kredit. Visina obroka je promjenjiva i ako se cijena vozila promijeni prije isplate kredita Trgovcu.“ Slijedom iznesenog, predmetni ugovor sadrži sve bitne, zakonom propisane elemente te su odredbe istog ugovora jasne, razumljive, odredive te u cijelosti u skladu sa zakonskim odredbama, stoga nije došlo do neravnoteže u pravima i obvezama između stranaka. Tuženik dodatno ističe da je odredbom čl. 9.1. Uvjeta o kreditu određeno: „Korisnik kredita ovlašten je zahtijevati raskid Ugovora zbog promijenjenih uvjeta, ako se zbog gore navedenih razloga ukupni troškovi Ugovora povise za više od 20%.“ Stoga je nejasno zašto tužitelj, obzirom na gore spomenute tvrdnje, nije iskoristio pravo koje mu pripada i zahtijevao raskid Ugovora o kreditu zbog promijenjenih uvjeta, nego sad, deset godina nakon što je isplatio Ugovor u cijelosti, neosnovano potražuje iznose navodno preplaćenih anuiteta.

17. Također, tuženik ističe da se Zakon o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju ne primjenjuje se na predmetni ugovor. Kako je tuženik prethodno istaknuo, ugovorni odnos između tužitelja i tuženika prestao je 2012. godine, a ZID ZPK je stupio na snagu 30.09.2015. godine, slijedom čega za tuženika nisu nastale obveze prema tužitelju kako to isti navodi. Tuženik ističe kako je zakonodavac Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (dalje u tekstu: ZID ZPK) u čl. 19. st. 3. izrijekom isključio već otplaćene kredite. Naime, razlog isključenja već otplaćenih kredita se očituje u cilju zakonodavca kojim je nastojao otkloniti neravnotežu koja je nastala između ugovornih stranaka, a na štetu korisnika kredita, tj. očigledno je kako je zakonodavac smatrao kako korisnici CHF kredita koji su svoje kredite već isplatili nisu pretrpjeli nikakvu štetu, odnosno kako između potrošača i vjerovnika nije postojala znatna neravnoteža na strani potrošača, kao i u konkretnom slučaju između tužitelja i tuženika koji je svoj kredit isplatio u cijelosti prije donošenja ZID ZPK. Na takvu problematiku upozorava i redovita profesorica na katedri za Građansko procesno pravo Pravnog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, prof. dr. sc. ER u svom članku koji je objavljen 05.03.2021.g. na web stranicama Informatora: „Ideja da bi netko tko je slučajno odabrao kredit u CHF-u, sada, petnaestak godina nakon njegova zaključenja, pozivajući se na nepoštenost ugovornih odredbi, zatražio isplatu iznosa koji bi se zakonskim zateznim kamatama trebali multiplicirati i time stekao neočekivanu zaradu, ne čini se prihvatljiv model ponašanja slabije ugovorne strane, kao rezultat znatne neravnoteže koja je postojala na strani potrošača.“ Slijedom svega navedenoga, predlaže se sudu odbiti u cijelosti tužbeni zahtjev uz nalog tužitelju da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka, sa zakonskim zateznim kamatama.

18. Na pripremnom ročištu od 06.02.2023. tužitelji su naveli da ostaju kod tužbenog zahtjeva postavljenog u podnescima od 18.05.2022. i od 06.10.2022., dok je tuženik na istom ročištu naveo povlači prijedlog za saslušanje svjedoka UR iz [adresa], jer je isti spriječen iz poslovnih razloga, da se protivi zadatku financijskog vještačenja kako su ga predložili tužitelji, a ako ga sud usvoji, predlaže da vještak svakako utvrdi i tzv. negativne razlike, odnosno razdoblja kada je tečaj bio niži od početnog, te da tuženik osporava aktivnu legitimaciju I tužitelju i II tužitelju iz razloga što isti nisu dokazali svoj status potrošača, niti je jasno tko je vršio uplate na ime predmetnog ugovora, pa da je netko od tužitelja snosio štetu.

19. Neosnovano se tuženik u podnescima od 21.07.2022. i 04.11.2022. protivio preinakama tužbenog zahtjeva kao u podnescima tužitelja od 18.05.2022. i 06.10.2022., a sve stoga jer temeljem odredbe čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP) tužitelji do zaključenja prethodnog postupka mogu preinačiti tužbu. Dakle, za preinaku tužbe u razdoblju do zaključenja prethodnog postupka pristanak tuženika i/ili suda nije potreban. Stoga, a kako su tužitelji u podnescima od 18.05.2022. i 06.10.2022. svoju tužbu preinačili do zaključenja prethodnog postupka, to je sud primjenom citirane odredbe čl. 190. st. 1. ZPP-a ove preinake uvažio.

20. Tužitelji u podnesku od 15.05.2024., a nakon provođenja financijskog vještačenja u ovom predmetu na koje vještačenje tužitelji nisu imali primjedbi, navode da sukladno nalazu i mišljenju vještaka za financije tužitelji usklađuju svoj tužbeni zahtjev iz točke II. za isplatu na način da predlažu donošenje presude kojom se nalaže tuženiku da tužiteljima isplati iznos od 2.857,73 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na taj iznos od 05.06.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, kao i naknaditi tužitelju parnični trošak, sve u roku od 15 dana, dok točka I. zahtjeva od 06.10.2022. godine ostaje neizmijenjena.

21. Tužitelji su na ročištu od 16.05.2024. i na ročištu od 04.09.2024. (na kojemu je zaključena glavna rasprava) naveli da ostaju kod tužbe i tužbenog zahtjeva kao u podnesku od 15.05.2024., dok je tuženik na ročištima od 16.05.2024. i 04.09.2024. naveo da se tuženik protivi djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva iz podneska tužitelja od 15.05.2024., te je predložio da sud odluči o tužbenom zahtjevu kako je bio postavljen na pripremnom ročištu od 06.02.2023. Tužitelji su na ročištu od 04.09.2024., a u odnosu na konačno postavljeni tužbeni zahtjev iz podneska od 15.05.2024., naveli da tužitelji ne raspolažu potrebnim stručnim znanjima iz područja financija, pa su tužbeni zahtjev iz podneska od 15.05.2024. uskladili s provedenim financijskim vještačenjem, a što nisu mogli učiniti u vrijeme održavanja pripremnog ročišta.

22. Kako se tuženik usprotivio djelomičnom povlačenju tužbenog zahtjeva (kao što je postavljen u podnesku tužitelja od 15.05.2024.), te kako je sud utvrdio da je tužbeni zahtjev I tužitelja TR na isplatu na teret tuženika osnovan do iznosa od 2.985,87 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 06.12.2012. do isplate, dok je tužbeni zahtjev II tužiteljice FR na isplatu na teret tuženika neosnovan u cijelosti (kako će u nastavku biti obrazloženo), to je sud primjenom odredbe čl. 193. st. 2. ZPP-a, u izreci ove presude odlučio o tužbenom zahtjevu I i II tužitelja na isplatu na teret tuženika postavljenom u podnesku od 18.05.2022. (list 82-83 spisa), a kojim I i II tužitelji od tuženika zahtijevaju isplatu iznosa od 6.636,14 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 20.10.2008. do isplate.

23. Tijekom postupka sud je izvršio uvid u zahtjev I tužitelja za zaključenje ugovora o kreditu upućen tuženiku 04.12.2006. (list 6 spisa), obavijesti tuženika o odobrenju kredita upućen I i II tužiteljima dana 08.12.2006. (list 7 – 8 spisa), Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini zaključen između I i II tužitelja i tuženika dana 08.12.2006. s potvrdom o solemnizaciji javne bilježnice Jadranke Knego-Rogina iz Zagreba pod brojem ovjere OU-1587/2006 od 08.12.2006. (list 9 – 12 spisa), Ugovor o kreditu br. 22637 od 08.12.2006. (list 13 – 17 spisa), početni otplatni plan (list 18 – 22 i list 78 - 79 spisa), dopis tuženika upućen I tužitelju dana 31.08.2009. (list 23 spisa), informativni obračun tuženika upućen I tužitelju dana 13.05.2009. (list 24 spisa), poziv tuženika za plaćanje broj 24292275 upućen I tužitelju 07.12.2012. (list 25 spisa), konačni obračun za prijevremenu otplatu kredita od 07.12.2012. (list 26 spisa), informativni obračun tuženika upućen I tužitelju dana 06.12.2012. (list 43 spisa), provedeni nalog za plaćanje I tužitelja od 06.12.2012. (list 44 spisa), novinske članke koje je dostavio tuženik uz odgovor na tužbu (list 53 – 56 spisa), specifikaciju uplata sa stanjem na dan 09.09.2021. (list 69 – 76 spisa), prikaz promjena kamatne stope za ugovor br. 22637 (list 77 spisa) i u primjerke ugovora o financijskom leasingu i ugovora o kreditu koje je tuženik zaključivao u valuti EUR (list 113-126 spisa). Sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., Zagreb od 05.06.2023. (list 138 – 145 spisa). Sud je saslušao I i II tužitelje (list 161-162 spisa).

24. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. ZPP-a, te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je osnovan dio tužbenog zahtjeva I i II tužitelja na utvrđenje (postavljen u podnesku od 06.10.2022., list 98-100 spisa), dok je dio tužbenog zahtjeva I i II tužitelja na isplatu (postavljen u podnesku od 18.05.2022., list 82-83 spisa) djelomično osnovan u odnosu na I tužitelja, a neosnovan u cijelosti u odnosu na II tužiteljicu.

25. Sud je na ročištu od 16.05.2024. (list 160 spisa) odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka RR, a jer je tuženik, koji je njegovo saslušanje predložio i koji dokazni prijedlog tuženika je sud usvojio na pripremnom ročištu od 06.02.2023., od istog odustao podneskom od 15.05.2024., a sve temeljem ovlaštenja suda iz čl. 220. st. 2. u vezi s čl. 219. st. 1. ZPP-a i čl. 292. st. 6. ZPP-a.

26. Na ročištu od 16.05.2024. (list 161 spisa) sud je odbio dokazni prijedlog tuženika da se kao dokaz u ovom postupku koristi pisana izjava svjedoka RR koju je tuženik dostavio uz podnesak od 15.05.2024. (list 157-159 spisa), a jer su se tužitelji na istom ročištu usprotivili korištenju ove izjave kao dokaza, a sve temeljem odredbe čl. 4. ZPP-a.

27. Prije svega, osnovano tvrdi tuženik da se na ovaj spor ne mogu primijeniti utvrđenja iz kolektivnog spora koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/12 (a na koja utvrđenja se pozivaju tužitelji), a sve stoga jer tuženik nije bio stranka u tom sporu (ovo je notorno), pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 502. c ZPP-a na teret tuženika. Stoga, u ovom konkretnom slučaju valja ispitati jesu li pobijane odredbe predmetnog ugovora o kreditu kojima je ugovoreno vezivanje otplate mjesečnih anuiteta uz valutu švicarski franak nepoštene, a slijedom toga i ništetne, te ako jest, imaju li tužitelji pravo na povrat onoga što je tuženik stekao temeljem tih ništetnih odredbi, da li je zahtjev tužitelja u zastari, te da li II tužiteljica ima aktivnu legitimaciju za vođenje ovog spora.

28. Uvidom u primjerke ugovora o financijskom leasingu i ugovora o kreditu koje je tuženik zaključivao u valuti EUR (list 113-126 spisa) sud je utvrdio da je tuženik u svojoj ponudi u vrijeme zaključenja ovdje spornog Ugovora u kreditu imao, uz kredite u CHF i kredite sa valutnom klauzulom vezanom uz EUR. No, ovo nije ujedno i dokaz (kako to tvrdi tuženik) da bi tuženik tužiteljima zaista i odobrio kredit sa valutnom klauzulom vezanom uz EUR da su tužitelji takav kredit zatražili, a jer je notorno da se u kreditnim institucijama kreditna sposobnost svakog klijenta procjenjuje individualno, kao i da banke imaju različite uvjete kreditiranja (tj. nude različite valute kredita i različite stope ugovorene kamate) za pojedine kategorije klijenata ili pojedine klijente.

29. Uvidom u zahtjev I tužitelja za zaključenje ugovora o kreditu upućen tuženiku 04.12.2006. (list 6 spisa), obavijesti tuženika o odobrenju kredita upućen I i II tužiteljima dana 08.12.2006. (list 7 – 8 spisa), Sporazum radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini zaključen između I i II tužitelja i tuženika dana 08.12.2006. s potvrdom o solemnizaciji javne bilježnice Jadranke Knego-Rogina iz Zagreba pod brojem ovjere OU-1587/2006 od 08.12.2006. (list 9 – 12 spisa), Ugovor o kreditu br. 22637 od 08.12.2006. (list 13 – 17 spisa) i u početni otplatni plan (list 18 – 22 i list 78 - 79 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su dana 08.12.2006. tuženik, kao kreditor, te I tužitelj TR, kao korisnik kredita i II tužiteljica FR, kao jamac platac, zaključili Ugovor o kreditu br. 22637 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) sa Sporazumom radi osiguranja novčane tražbine prijenosom vlasništva na pokretnini, sve potvrđeno (solemnizirano) kod javne bilježnice Jadranke Knego-Rogina iz Zagreba pod brojem ovjere OU-1587/2006 od 08.12.2006., a s ugovorenim iznosom kredita od 27.898,08 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb važećem na dan plaćanja, s obvezom vraćanja u 84 mjesečna obroka u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 332,12 CHF prema prodajnom tečaju za devize Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb važećem na dan plaćanja i redovnom kamatnom stopom od 6,00 % godišnje, koja je promjenjiva sukladno točci 9.1. Ugovora o kreditu, a namjena kredita je bila kupnja vozila VW Polo od trgovca Autokuća Dojkić d.o.o., Zagreb. Citirani Ugovor o kreditu sadrži odredbe o vezivanju mjesečnih anuiteta kredita uz valutu švicarski franak, i to odredbe iz točke II., točke III. i točke 5. Ugovora o kreditu. Dakle, Ugovor o kreditu sadrži i odredbe iz točke II. i točke III. o vezivanju mjesečnih anuiteta kredita uz valutu švicarski franak, a za koje odredbe tužitelji tvrde da su dištetne.

30. Uvidom u početni otplatni plan (list 18 – 22 i list 78 - 79 spisa), dopis tuženika upućen I tužitelju dana 31.08.2009. (list 23 spisa), informativni obračun tuženika upućen I tužitelju dana 13.05.2009. (list 24 spisa), poziv tuženika za plaćanje broj 24292275 upućen I tužitelju 07.12.2012. (list 25 spisa), konačni obračun za prijevremenu otplatu kredita od 07.12.2012. (list 26 spisa), informativni obračun tuženika upućen I tužitelju dana 06.12.2012. (list 43 spisa), provedeni nalog za plaćanje I tužitelja od 06.12.2012. (list 44 spisa), specifikaciju uplata sa stanjem na dan 09.09.2021. (list 69 – 76 spisa) i prikaz promjena kamatne stope za ugovor br. 22637 (list 77 spisa), a s tim da niti ove činjenice među strankama nisu sporne, sud je utvrdio da je kredit isplaćen 11.12.2006., da je kredit otplaćivao I tužitelj uglavnom u ugovorenim rokovima dospijeća svakog obroka, a I tužitelj je uplatom od 06.12.2012. (uplatnica na list 44 spisa) kredit prijevremeno otplatio u cijelosti, s tim da je tuženik primijenio slijedeće kamatne stope tijekom otplate kredita po kojima je I tužitelj vršio uplate: 6,00% godišnje do 30.06.2007., 7,07% godišnje do 31.07.2009. godine, 7,15% godišnje do 31.12.2009. godine i 5,86% godišnje do konačne otplate kredita. Nadalje, sud je iz ove dokumentacije utvrdio da je jedino I tužitelj otplaćivao predmetni kredit, dok se iz ove dokumentacije nigdje ne navodi ime II tužiteljice kao osobe koja je vršila isplate. Tuženik niti tvrdi, a niti je isto utvrđeno tijekom ovog postupka da je tuženik o promjeni kamatne stope pregovarao s tužiteljima prije početka primjene svake nove kamatne stope. Nije sporno da je u tijeku otplate kredita došlo do aprecijacije CHF-a u odnosu na početno ugovoreni tečaj.

31. Sud je uvidom u novinske članke koje je dostavio tuženik uz odgovor na tužbu (list 53 – 56 spisa) utvrdio da je pitanje stabilnosti valute švicarski franak bila tema o kojoj se pisalo u dnevnim novinama u Republici Hrvatskoj. No, iz ovih članaka sud nije mogao utvrditi niti jednu odlučnu činjenicu za odnose stranaka u ovom predmetu, jer tuženik nije naveo ili dokazao kada su svi ovi članci nastali i objavljeni, tj. da li prije ili nakon nastanka ovdje spornog odnosa između parničnih stranaka (dana 08.12.2006.), jer to iz istih članaka nije vidljivo, kao niti da li je tuženik tužitelje upoznao sa sadržajem istih prije ili prilikom zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu.

32. Sud je saslušao I i II tužitelje (list 161-162 spisa), te je njihove iskaze analizirao i usporedio sa sadržajem pregledane dokumentacije. Sud nalazi da su tužitelji iskazivali jasno, logično, te u potpunosti suglasno sadržaju pregledane dokumentacije, te je stoga sud njihovim iskazima u cijelosti poklonio vjeru. Sud je iz iskaza I i II tužitelja utvrdio da tuženik s tužiteljima uopće nije pojedinačno pregovarao o ovdje spornim odredbama o vezivanju anuiteta kredita uz švicarski franak (valutna klauzula), a niti je tuženik tužitelje informirao o posljedicama i rizicima ugovaranja ovakvih odredbi, a sve stoga jer tužitelji prije zaključenja ovdje predmetnog Ugovora o kreditu uopće nisu bili u poslovnim prostorijama tuženika, a niti su razgovarali sa djelatnicima tuženika, već je predmetni kredit I tužitelju prezentiran i ponuđen u auto kući, dok II tužiteljica nije bila niti u auto kući. Nadalje, sud je iz iskaza I i II tužitelja utvrdio da javni bilježnik koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu nije tužitelja upozorio na rizike i posljedice ugovaranja kredita u valuti CHF. Također, sud je iz iskaza I i II tužitelja utvrdio da je I tužitelj u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bio zaposlen u poduzeću Končar d.o.o., na radnom mjestu CNC operatera, a automobil kupljen predmetnim kreditom koristio je za privatne potrebe, dok je II tužiteljica spremačica u mirovini, kao i da je upravo I tužitelj otplaćivao predmetni kredit. 33. Odredbom čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u sadržaj Ugovora o sud je utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da su tužitelji bili kreditirani kao trgovci, a jer u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužitelja i nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužitelji bili kreditirani, a što bi bilo sasvim očekivano da su tužitelji kreditirani kao trgovci. Osim toga, iz iskaza I i II tužitelja proizlazi da je I tužitelj, kao korisnik kredita u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bio zaposlen u poduzeću Končar d.o.o., na radnom mjestu CNC operatera, a automobil kupljen predmetnim kreditom koristio je za privatne potrebe, dok je II tužiteljica spremačica u mirovini, iz čega sud zaključuje da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tužitelji nisu samostalno obavljali poduzetničku djelatnost za koju bi im bio potreban osobni automobil kupljen iz sredstava odobrenog kredita. Stoga, sud je procjenjujući svojstvo tužitelja sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP- a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, utvrdio da su tužitelji prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bili potrošači opisani u citiranoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP- a i da su ovaj Ugovor o kreditu zaključili izvan njihovih zanimanja i poslovne djelatnosti. Slijedom iznesenog, neosnovano tvrdi tuženik da tužitelji nisu dokazali svojstvo potrošača.

34. Dovodeći u vezu sadržaj Ugovora o kreditu i iskaz I i II tužitelja sud je utvrdio: -da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor koje je pripremio i sastavio tuženik (ovo tuženik i ne osporava),

-da stranke (I i II tužitelji i djelatnici tuženika) nisu pregovarali o pojedinim odredbama ovog Ugovora o kreditu, a jer nisu niti bili u kontaktu u fazi pregovaranja i zaključivanja Ugovora o kreditu (jer su u toj fazi s I tužiteljem, kao korisnikom kredita svu komunikaciju obavili prodavači iz auto kuće u kojoj je I tužitelj kupio automobil, dok II tužiteljica nije bila niti u auto kući),

-da tužiteljima niti djelatnici tuženika, niti prodavači iz auto kuće u kojoj je I tužitelj kupio automobil, niti javni bilježnik koji je solemnizirao Ugovor o kreditu nisu objasnili rizike ugovaranja kredita u valuti CHF prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu.

35. Nadalje, dovodeći u vezu dopis tuženika upućen I tužitelju dana 31.08.2009. (list 23 spisa), informativni obračun tuženika upućen I tužitelju dana 13.05.2009. (list 24 spisa), poziv tuženika za plaćanje broj 24292275 upućen I tužitelju 07.12.2012. (list 25 spisa), konačni obračun za prijevremenu otplatu kredita od 07.12.2012. (list 26 spisa), informativni obračun tuženika upućen I tužitelju dana 06.12.2012. (list 43 spisa), provedeni nalog za plaćanje I tužitelja od 06.12.2012. (list 44 spisa), specifikaciju uplata sa stanjem na dan 09.09.2021. (list 69 – 76 spisa) i iskaz I i II tužitelja sud je utvrdio da je upravo I tužitelj otplaćivao predmetni kredit, dok II tužiteljica nije vršila otplatu kredita.

36. Sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., Zagreb od 05.06.2023. (list 138

– 145 spisa), a sa zadatkom vještaku da temeljem dokumentacije u spisu utvrdi pozitivne razlike između iznosa koji su tužitelji tuženiku uplatili na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužitelji tuženiku uplatili da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita, izraženo u kunama i u eurima po mjesecima i ukupno (s tim da su ovaj zadatak vještaku predložili tužitelji), kao i sa zadatkom da se vještak očituje i o tzv. negativnim razlikama, tj. razdobljima kada je tečaj bio niži od početnog (s tim da je ovaj zadatak vještaku predložio tuženik). U svom pisanom nalazu i mišljenju od 05.06.2023. vještak za financije u bitnom navodi da je na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije vještak slijedećeg mišljenja: Pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF nije mogao mijenjati tečaj:

-ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita iznosi 22.496,95 kn (s tim da je vještak u Tabeli 1, stupac '14' svog nalaza prikazao pojedinačne mjesečne pretplate po iznosu i datumu uplate) što preračunom po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 2.985,87 EUR;

- ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 965,41 kn (s tim da je vještak u Tabeli 1, stupac '15' svog nalaza prikazao pojedinačne mjesečne razlike po iznosu i datumu uplate), što preračunom po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 128,14 EUR;

-slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 21.531,54 kn, a što preračunom po fiksnom tečaju konverzije kune u euro iznosi 2.857,73 EUR, s (s tim da je vještak u Tabeli 1, stupac '13' svog nalaza prikazao pojedinačne mjesečne razlike po iznosu i datumu uplate.

37. Tužitelji nisu imali primjedbi na provedeno financijsko vještačenje, dok se tuženik na nalaz i mišljenje vještaka i nije očitovao. Sud je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o., Zagreb u cijelosti prihvatio, jer je stalni sudski vještak Petra Blašković svoj nalaz i mišljenje izradila savjesno, stručno, objektivno i na temelju brižljive analize sve raspoložive dokumentacije koja prileži spisu.

38. Odredbom čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22,156/22 i 155/23 – dalje: ZOO) određeno je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a određeno je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nadalje, u vrijeme zaključenja ovdje predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio ZZP, kao lex specialis, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, odredbom čl. 81. st. 2. ZZP-a određeno je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Odredbom čl. 81. st. 3. ZZP-a određeno je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Odredbom čl. 81. st. 4. ZZP-a određeno je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. ZZP-a određeno je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Odredbom čl. 87. st. 1. ZZP-a određeno je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

39. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor koje je pripremio i sastavio tuženik (sve kako je gore obrazloženo), imajući u vidu ranije obrazloženo utvrđenje suda da djelatnici tuženika nisu pregovarali sa tužiteljima prilikom ugovaranja pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, a niti su bilo djelatnici tuženika, bilo prodavači iz auto kuće u kojoj je I tužitelj kupio automobil, bilo javni bilježnik objasnili tužiteljima rizike ugovaranja kredita u valuti CHF prije zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu, te analizirajući sadržaj predmetnog Ugovora o kreditu i dovodeći ga u vezu sa sadržajem početnog otplatnog plana (list 18 – 22 i list 78 - 79 spisa) i sadržajem specifikacije uplata sa stanjem na dan 09.09.2021. (list 69 – 76 spisa), sud je utvrdio da iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a osobito iz gore citirane dokumentacije jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužitelji su naime kreditirani u kunama i sam kredit je isplaćen u kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao I tužitelju (kune) povukao iz sredstava koja je primio od ostalih građana na ime otplate kredita, a kojima je raspolagao (ovo je notorno). Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao I tužitelju. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao I tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane I i II tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužitelje nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluju u visoko složenom financijskom poslu. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor o kreditu tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi u čl. 81. st. 1. – 4. i čl. 87. st. 2. ZZP-a, a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužiteljima nametnuo odredbe koje ih dovode u neravnopravan položaj te im u konačnici nanose štetu. Slijedom iznesenog, a kako su ovdje sporne odredbe iz točke II i III Ugovora o kreditu o vezivanju visine anuiteta kredita uz valutu švicarski franak upotrijebljene suprotno njihovoj svrsi, pri čemu je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, to su iste odredbe sukladno čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbi čl. 87. st. 2. ZZP-a ništetne. Stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a sud je odlučio kao u izreci ove presude u točci I, a kada je utvrdio da su ugovorne odredbe iz točke II i III Ugovora o kreditu o vezivanju visine anuiteta kredita uz valutu švicarski franak ništetne.

40. Kako su ugovorne odredbe iz točke II i III Ugovora o kreditu o vezivanju visine anuiteta kredita uz valutu švicarski franak ništetne (sve kako je gore obrazloženo), a upravo temeljem istih odredbi je I tužitelj vršio isplate tuženiku, s tim da je sud provođenjem financijskog vještačenja u ovom predmetu utvrdio iznos svakog pojedinačnog mjesečnog iznosa pretplate i dan učinjene pretplate, odnosno kako je I tužitelj tuženiku ukupno tijekom otplate kredita isplatio iznos od 2.985,87 EUR, temeljem ništetnih odredbi o vezivanju visine anuiteta kredita za valutu švicarski franak, to je sud primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. i čl. ZOO-a, te temeljem odredbe čl. 2. st. 1. ZPP-a odlučio kao u izreci ove presude u točci II kada je naložio tuženiku isplatiti I tužitelju preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule u iznosu od 2.985,87 EUR i to sa zakonskom zateznom kamatom od dana posljednje uplate I tužitelja dana 06.12.2012. do isplate. Sud je odluku o kamatama donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 1. ZOO-a, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj (jer mu je od zaključenja Ugovora o kreditu bilo poznato da ugrađujući upravo ništetne odredbe o vezivanju visine anuiteta kredita uz valutu švicarski franak postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja, sve kako je gore obrazloženo), dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima. Iz istih razloga, sud je kao previsoko postavljen odbio dio zahtjeva I tužitelja kojim I tužitelj od tuženika zahtjeva isplatu iznosa od 3.650,27 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 20.10.2008. do isplate, a što predstavlja razliku između konačno postavljenog tužbenog zahtjeva na isplatu iznosa od 6.636,14 EUR (kao u podnesku tužitelja od 18.05.2022., list 82-83 spisa) i iznosa dosuđenog I tužitelju od 2.985,87 EUR, odlučivši kao u izreci ove presude u točci III a), kao i dio zahtjeva I tužitelja kojim I tužitelj od tuženika zahtjeva isplatu zateznih kamata na dosuđeni iznos od 2.985,87 EUR tekućih od 20.10.2008. do 05.12.2012., odlučivši kao u izreci ove presude u točci III b).

41. Neosnovano tvrdi tuženik da bi u izračun pretplate trebale uzeti i tzv. negativne razlike, tj. razlike između početnog tečaja i iznosa koje je I tužitelj plaćao po tečaju manjem od početnog, a sve stoga jer I tužitelj plaćajući anuitete po manjem tečaju CHF u odnosu na početni nije ništa stekao, jer ništa od tuženika nije primio, pa stoga ne postoji niti njegova obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi vraćanja onoga što je primljeno temeljem ništetnih ugovornih odredbi, a niti po osnovi vraćanja temeljem stečenog bez osnova. Stoga, nema mjesta primjeni odredbe čl. 195. ZOO-a u korist tuženika, a na teret I tužitelja. Osim toga, upravo je tuženik u Ugovor o kreditu ugradio odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF koja je ništetna (sve kako je gore obrazloženo), a što je tuženiku bilo poznato od zaključenja Ugovora o kreditu, pa bi stoga ostvarivanje bilo kakvih prava tuženika na isplatu na teret I tužitelja temeljem ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu bilo suprotno odredbi čl. 6. ZOO-a, sve i da postoji kakva tražbina tuženika (a sud ponavlja da ne postoji).

42. Kako je sud utvrdio da II tužiteljica uopće nije vršila otplatu kredita (a kako je gore obrazloženo), to u odnosu na zahtjev II tužiteljice za isplatu na teret tuženika nema mjesta primjeni odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. i čl. ZOO-a, pa je stoga sud odbio zahtjev II tužiteljice za isplatu iznosa od 6.636,14 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 20.10.2008. do isplate, odlučivši kao u izreci ove presude u točci IV. 43. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Temeljem odredbe čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi. Osim toga, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.". Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 185.06.2021., te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost odredbi Ugovora o kreditu o vezivanju visine anuiteta kredita uz valutu švicarski franak, to je vidljivo da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a.

44. Kako je sud usvojio dio tužbenog zahtjeva I i II tužitelja na utvrđenje (točka 1. tužbenog zahtjeva), te kako je sud djelomično usvojio tužbeni zahtjev I tužitelja na isplatu, a odbio tužbeni zahtjev II tužiteljice na isplatu (točka 2. tužbenog zahtjeva), dok je tuženik osporavao tužbeni zahtjev I i II tužitelja u cijelosti, to je sud utvrdio da su stranke uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, pa je stog sud primjenom odredbe čl. 154. st. 4. ZPP-a odlučio kao u izreci ove presude u točci V, a kada je odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

U Zagrebu, dana 26. veljače 2025. godine

Sutkinja

Ivana Galić

Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 5 primjeraka.

DNA:

1. Pun. I i II tužiteljice - uz rješenje – nalog I i II tužiteljima SOLIDARNO za plaćanje SP na ovu presudu u iznosu od 112,81 Eura

2. Pun. tuženika