REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-434/2020-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, mr. sc. Neri Radas članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse, Goranke Barać-Ručević i Mirjane Magud, članova vijeća, u pravnoj stvari tužitelja SC, iz [adresa], kojeg zastupaju punomoćnici Oria Altić Debeljuh i Damir Debeljuh odvjetnici u Zajedničkom odvjetničkom uredu u Puli, protiv tuženika Uljanik Brodogradilište d.d. u stečaju, [adresa], sa sjedištem u [adresa], zastupanog po stečajnom upravitelju Lorisu Raku, uz sudjelovanje umješača na strani tuženika Kvarner Vienna Insurance Group d.d. zastupanog po punomoćnicima, odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Vukić i dr. u Rijeci, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Puli-Pola, poslovni broj Gž-3378/11-2 od 20. veljače 2012., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Puli-Pola, poslovni broj P-306/11-129 od 29. rujna 2011., u sjednici održanoj 26. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tuženika u odnosu na glavnu stvar.

r i j e š i o  j e:

I. Odbacuje se revizija tuženika u odnosu na odluku o troškovima parničnog postupka.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadom troškova sastava odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Djelomično se prihvaća tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

Utvrđuje se da je tuženik Uljanik Brodogradilište d.d. Pula odgovoran za naknadu štete tužitelju iz štetnog događaja od 13. siječnja 2005. godine.

Nalaže se tuženiku da tužitelju naknadi štetu isplatom iznosa od 358.700,96 kuna, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na svaki pojedini iznos teče kako slijedi:

- na iznos od 2.467,80 kuna od 10.02.2005. godine do isplate,

- na iznos od 5.235,97 kuna od 10.03.2005. godine do isplate,

- na iznos od 2.822,05 kuna od 10.04.2005. godine do isplate,

- na iznos od 548,82 kune od 10.05.2005. godine do isplate,

- na iznos od 1.830,89 kuna od 10.06.2005. godine do isplate,

- na iznos od 5.207,74 kune od 10.07.2005. godine do isplate,

- na iznos od 2.996,58 kuna od 10.08.2005. godine do isplate,

- na iznos od 1.065,64 kune od 10.09.2005. godine do isplate,

- na iznos od 586,75 kuna od 10.10.2005. godine do isplate,

- na iznos od 2.618,35 kuna od 10.11.2005. godine do isplate,

- na iznos od 2.573,69 kuna od 10.12.2005. godine do isplate,

- na iznos od 771,80 kuna od 10.01.2006. godine do isplate,

- na iznos od 2.010,00 kuna od 10.02.2006. godine do isplate,

- na iznos od 3.373,72 kune od 10.03.2006. godine do isplate,

- na iznos od 2.985,10 kuna od 10.04.2006. godine do isplate,

- na iznos od 1.333,38 kuna od 10.05.2006. godine do isplate,

- na iznos od 916,61 kunu od 10.06.2006. godine do isplate,

- na iznos od 1.420,63 kune od 10.08.2006. godine do isplate,

- na iznos od 901,80 kuna od 10.09.2006. godine do isplate,

- na iznos od 2.230,90 kuna od 10.10.2006. godine do isplate,

- na iznos od 2.233,78 kuna od 10.11.2006. godine do isplate,

- na iznos od 3.272,99 kuna od 10.12.2006. godine do isplate,

- na iznos od 1.074,84 kune od 10.01.2007. godine do isplate,

- na iznos od 2.970,36 kuna od 10.02.2007. godine do isplate,

- na iznos od 2.548,81 kunu od 10.03.2007. godine do isplate,

- na iznos od 2.511,64 kune od 10.04.2007. godine do isplate,

- na iznos od 2.979,47 kuna od 10.05.2007. godine do isplate,

- na iznos od 1.670,85 kuna od 10.06.2007. godine do isplate,

- na iznos od 295.540,00 kuna od presuđenja do konačne isplate, a koja kamata iznosi 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine pa do isplate po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, sve u roku od 8 dana.

Tuženik je dužan tužitelju naknaditi parnični trošak u iznosu od 81.318,48 kuna zajedno sa kamatom po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, a koja teče od dana donošenja presude pa do konačne isplate, sve u roku od 8 dana.

II. Odbija se u preostalom dijelu u iznosu od 140.451,43 kuna tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan.

III. Odbija se u preostalom dijelu u iznosu od 81.298,28 kuna zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška kao neosnovan.“.

2. Drugostupanjskom presudom suđeno je:

„Odbijaju se kao neosnovane žalbe tužitelja i tuženika protiv odluke o glavnoj stvari i kamati te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Puli – Pola posl. br. P-306/11- 129 od 29. rujna 2011. godine (dio st. I. i st. II. izreke)

Prihvaćenjem žalbe tuženika preinačuje se odluka o parničnom trošku (sadržana u st. I. i III. izreke) te se tuženiku nalaže nadoknaditi parnični trošak tužitelju isplatom iznosa od 73.525,00 kuna, u roku od osam dana, dok se u preostalom dijelu zahtjev tužitelja odbija.“.

3. Protiv drugostupanjske presude, tuženik je podnio reviziju zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da se pobijana presuda preinači.

4. U odgovoru na reviziju, tužitelj osporava revizijske navode i predlaže da se revizija odbije. Tužitelj potražuje troškove sastava odgovora na reviziju.

5. Revizija djelomično nije osnovana - u odnosu na glavnu stvar, a djelomično nije dopuštena - u odnosu na odluku o troškovima postupka.

U odnosu na glavnu stvar.

6. Prema odredbi čl. 392.a st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08 - ispr., 57/11 i 148/11 - pročišćeni tekst - dalje: ZPP) ovaj je sud ispitao pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet spora je zahtjev za naknadom štete, materijalne i nematerijalne, koju je tužitelj pretrpio 13. siječnja 2005. kao posljedicu ozljede na radu u Uljanik brodogradilištu d.d., dok je obavljao redovne radne zadatke anitkoroziste, kada je radeći na skeli ispod njega skliznula drvena mosnica - daska, koja nije bila osigurana donjim graničnicima. Skela je vlasništvo tuženika i postavljali su je njegovi djelatnici.

8. Sporno je u revizijskom stupnju postupka, je li tuženik odgovoran za štetu nastalu tužitelju po pravilima odgovornosti za štetu od opasne stvari, a sporna je visina i dosuđene novčane naknade nematerijalne i materijalne štete. S tim u vezi sporna je pravilna primjena odredaba čl. 174. čl. 176. i 177., te čl. 200. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO) koji se u ovom slučaju primjenjuje na temelju odredbe čl. 1163. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05).

9. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno: da je tužitelj kao radnik tvrtke T.P.R. International d.o.o. iz Rijeke 13. siječnja 2005. doživio ozljedu na radu; da je T.P.R. International d.o.o. Rijeka, temeljem Ugovora broj 164/146054 od 22. listopada 2004. kao kooperant tuženika, obavljao poslove AKZ (antikorozivne zaštite) na gradnji 450; da je do povrede tužitelja došlo prilikom ručnog bojanja tanka balasta, kada se tužitelj premještao sa skele na skelu i kada se izmakao tavalon (mosnica) ispod nogu tužitelja te je tužitelj zajedno sa tavalonom pao; da je tužitelju po predmetnom štetnom događaju isplaćen od strane Croatia osiguranje d.d., s osnova naknade od invalidnosti, iznos od 104.400,00 kn, a s osnova odgovornosti 116.000,00 kn; da je mjesto rada tužitelja u trenutku nesreće bilo u ABC gr. 450 tank balasta 1. desno, dvobok 1. kamp od pramca. Predmetna je skela, fiksna skela (nije se radilo o pomoćnoj ili pomičnoj skeli za koju ne bi bio potreban nacrt ili projekt, kako to tvrdi tuženik) koja nije bila izrađena po propisu. Skela je bila viša od dva metra, nije sačinjena sukladno projektu unutarnjeg oskelenja, drveni podest na kojem se nalazio tužitelj sačinjen je od tri paralelne mosnice-tavalona širine 22 cm, koji nisu bili međusobno povezani niti osigurani donjim graničnicima.

10. Utvrđeno je nadalje: da je tužitelj u predmetnom štetnom događaju zadobio više iverni kostolom desne nadlaktice, više iverni kostolom glave, koljenične potkoljenice kosti desne noge četvrti stupanj, razdor vanjskog meniska desnog koljena, razdor postraničnog unutarnjeg uzdužnog ligamenta i djelomično oštećenje prednjeg ligamenta desnog koljena, otkinuće prednje kvrge koljenične potkoljene kosti desne noge, da je uslijed navedenog štetnog događaja doživio psihotraumu koja je ostavila trajne posljedice u vidu posttraumatskog stresnog poremećaja (PTSP). Tužitelj je hospitaliziran nakon štetnog događaja, više puta izvršena je operacija i provođena rehabilitacija, te je kod tužitelja došlo do infekcije nakon ugradnje umjetnog zgloba desnog koljena (stafilokokna infekcija). Tužitelj je pretrpio fizičke bolove i to bolove jakog intenziteta u trajanju od dva dana, srednje jakog intenziteta dva tjedna, lakog intenziteta dva mjeseca. Pretrpio je strah i to intenzivan strah od par minuta tzv. primarni strah, sekundarni strah jakog intenziteta trpio je prvog dana za vrijeme trajanja intenzivnog liječenja, srednjeg do jačeg intenziteta narednih deset dana, a slabijeg do srednjeg intenziteta naredna dva mjeseca, nakon toga slabijeg intenziteta koji strah još uvijek traje. Tužitelj je pretrpio duševne bolove zbog umanjenja životnih aktivnosti s time da je aktivnost tužitelja gotovo prepolovljena u odnosu na ranije, te postoji gotovo potpuna „neupotrebljivost“ donjeg uda svim fiziološkim funkcijama, skraćenje istog za kojeg je upitno da li će se moći ispraviti specijalnom obućom, da je smanjena pokretljivost desne dominantne ruke te da hoda uz pomoć štaka, da je umanjenje životne aktivnosti 60%, da je u vrijeme ozljeđivanja tužitelj bio osoba mlađe životne dobi (rođen 1964.), da je kod tužitelja zaostao veliki postoperacijski ožiljak na koljenu, znatno skraćenje desne noge manja alteracija nekih kretnji desnom rukom u ramenu, odnosno da se radi o naruženju jakog stupnja.

11. Nižestupanjski sudovi su na temelju navedenih utvrđenja ocijenili, da je tužitelj dokazao odgovornost tuženika za nastalu štetu po principu objektivne odgovornosti, odnosno po odredbi čl. 174. ZOO-a, pri čemu tuženik nije dokazao neku od osnova za isključenje njegove odgovornosti iz čl. 177. ZOO-a, pa niti da bi došlo do primjene odredbe čl. 176. ZOO-a.

12. Imajući na umu težinu tužiteljeve tjelesne ozljede i trajne posljedice ozljede na njegovo zdravlje te sve okolnosti konkretnog slučaja koji su od utjecaja na visinu naknade nematerijalne štete, djelomično je prihvaćen tužbeni zahtjev za naknadu štete.

13. Tuženik u reviziji osporava pravilnu primjenu odredba ZOO-a, u odnosu na ocjenu nižestupanjskih sudova o tome da bi postojala njegova odgovornost kao vlasnika opasne stvari za nastalu štetu tužitelju, tvrdeći da štetni događaj nije nastao na način da bi tužitelj pao sa fiksne skele, a koju je postavio tuženik sukladno pravilima koja vrijede pri izradi fiksnih skela, već da je tužitelj pao sa tzv. „pomoćne skele“ ili „pomične skele“ koja je predstavljala privremeni pomoćni radni podest, sastavljen od drvenih mosnica tj. dasaka. Takve improvizirane skele po prirodi stvari se ne bi smjele upotrebljavati za penjanje i spuštanje radnika, već eventualno ako ih se već postavlja za odlaganje alata. Tim navodima tuženik osporava činjenična utvrđenja nižestupanjskih sudova, a što nije razlog za podnošenje revizije u smislu odredbe čl. 385. ZPP-a (tijekom postupka je, suprotno tvrdnjama tuženika, utvrđeno da je tužitelj pao sa fiksne skele koju je postavio tuženik i koja nije bila izvedena po propisima).

14. Ovaj revizijski sud u cijelosti prihvaća razloge iz pobijane presude u odnosu na primjenu odredaba ZOO-a, o odgovornosti tuženika za štetu te u odnosu na visinu odmjerene novčane naknade nematerijalne štete.

15. Odredbom čl. 174. st. 1. ZOO-a propisano je:

„Za štetu od opasne stvari odgovara njen imatelj, a za štetu od opasne djelatnosti osoba koja se njome bavi.“.

16. U odnosu na oslobođenje od odgovornosti imatelja opasne stvari i nositelja opasne djelatnosti, mjerodavna je odredba čl. 177. ZOO-a, prema kojoj se imalac oslobađa odgovornosti ako dokaže da šteta potječe od nekog uzroka koji se nalazio izvan svari, a čije se djelovanje nije moglo predvidjeti niti izbjeći ili otkloniti. Imalac stvari oslobađa se odgovornosti ako dokaže da je šteta nastala isključivo radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao izbjeći ili otkloniti. Imalac opasne stvari se oslobađa odgovornosti djelomično, ako je oštećenik djelomično pridonio nastanku štete, a ako je nastanku štete djelomično pridonijela treća osoba ona odgovara oštećeniku solidarno s imaocem stvari, a dužna je snositi naknadu razmjerno težini svoje krivnje. Sukladno odredbi čl. 176. ZOO-a, umjesto imaoca stvari isto kao i on, odgovara osoba kojoj je imalac povjerio stvar da se njome služi ili osoba koja je inače dužna da je nadgleda, a nije kod njega na radu (st. 1.), ali će pored nje odgovarati imalac stvari, ako je šteta proizašla iz neke skrivene mane ili skrivenoga svojstva stvari na kojoj joj nije skrenuo pažnju (st. 2.) u tom slučaju odgovorna osoba koja je isplatila naknadu oštećeniku ima pravo zahtijevati cijelu njezinu svotu od imaoca (st. 3.) i imalac opasne stvari koju je povjerio osobi koja nije osposobljena ili nije ovlaštena njome rukovati odgovara za štetu koja potekne od te stvari (st. 4.).

16.1. Prema shvaćanju ovoga suda, u ovom slučaju šteta je nastala od opasne stvari pa je za štetu odgovoran tuženik po kriteriju objektivne odgovornosti za štetu bez obzira na krivnju, stoga revizijski navodi u odnosu na odsustvo krivnje tuženika nisu odlučni za rješenje spora. Tuženik tijekom postupka nije dokazao da bi bilo mjesta primjeni odredbe čl. 177. ali ni odredbe čl. 176. st. 1. ZOO-a.

17. U odnosu na novčanu naknadu nematerijalne štete mjerodavna je odredba čl. 200. ZOO-a, prema kojoj za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog smanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti i slobode ili prava ličnosti, smrt bliske osobe te za strah, sud će ako nađe da okolnosti slučaja, a osobito jačina bolova i straha i njihova trajanja to opravdavaju, dosuditi pravičnu novčanu naknadu nezavisno od naknade materijalne štete, a i kada nje nema (st. 1.). Pri odlučivanju o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete te o visini njezine naknade, sud će voditi računa o značenju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, a i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njezinom prirodom i društvenom svrhom (st. 2.). Navedena je odredba pravilno primijenjena, a sudovi su pri odmjeravanju naknade vodili računa o svih okolnostima konkretnog slučaja te su primjenjivali i pravni standard pravičnosti, pa su sukladno tome u okolnostima konkretnog slučaja dosudili naknadu u iznosima za koji su dani valjani razlozi i koji su vrlo iscrpno obrazloženi u pobijanoj presudi. Stoga je, pravilno tužitelju dosuđena naknada za pretrpljene fizičke bolove u iznosu od 120.000,00 kn, za pretrpljeni strah u iznosu od 20.000,00 kn, za duševne bolove zbog umanjena životnih aktivnosti 200.000,00 kn, za duševne bolove zbog naruženja 40.000,00 kn.

18. Slijedom iznesenoga, na temelju odredbe čl. 393. ZPP-a, revizija tuženika je odbijena kao neosnovana i odlučeno je kao u izreci presude.

U odnosu na troškove postupka.

19. Prema odredbi čl. 164. st. 4. ZPP-a, o zahtjevu za naknadu parničnih troškova sud odlučuje u presudi ili rješenju kojom se dovršava parnični postupak s time da se odluka o troškovima parnice koja je sadržana u presudi smatra rješenjem (čl. 129. st. 4. ZPP- a). Stoga je u pogledu dopuštenosti revizije protiv pravomoćne odluke o troškovima parničnog postupka mjerodavna odredba čl. 400. st. 1. ZPP-a, prema kojoj stranke mogu izjaviti reviziju i protiv rješenja drugostupanjskog suda kojim je postupak pravomoćno završen, u sporovima u kojima bi revizija bila dopuštena protiv drugostupanjske presude (čl. 382. ZPP-a). Rješenje drugostupanjskog suda o troškovima parničnog postupka nije rješenje iz čl. 400. st. 1. ZPP-a, protiv kojega je dopuštena revizija jer u pogledu parničnih troškova spor ni počinje niti se dovršava. Slijedom izloženoga, u ovom slučaju nije ispunjen temeljni kriterij dopuštenosti revizije po odredbi čl. 400. st. 1. ZPP-a, jer rješenje o troškovima postupka ne ulazi u kategoriju rješenja iz te odredbe, pa protiv toga rješenja revizija nije dopuštena (pravno shvaćanje zauzeto na četvrtoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Su-IV-19/15-15 od 16. studenoga 2015.).

20. Stoga je, temeljem odredbe čl. 400. st. 1. ZPP-a reviziju tuženika u dijelu koji se odnosi na rješenje o troškovima parničnog postupka sadržanog u presudi, valjalo odbaciti kao nedopuštenu i riješiti kao u izreci rješenja.

Zagreb, 26. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić