REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-164/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca dr. sc. Ante Perkušića predsjednika vijeća, Goranke Barać – Ručević članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Đura Sesse člana vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i mr. sc. Neri Radas članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja LT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Hrvoje Katušić, odvjetnik u Dubrovniku protiv tuženika: 1. ZT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 2. ABC iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], 3. GT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], svi zastupani po punomoćniku Nikolici Brbora, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kačić & Brbora j.t.d., Zagreb, 4. OT iz [adresa], 5. AT i 6. RT, 5. i 6. tuženici nepoznatog boravišta, koje zastupa privremena zastupnica Nataša Đurović, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Jakšić, Mujo, Lujak j.t.d., Dubrovnik, 7. OT i 8. BT, radi utvrđenja prava vlasništva, odlučujući o tužiteljevoj reviziji protiv presude Županijskog suda u Dubrovniku, poslovni broj Gž- 1442/2013 od 3. prosinca 2014., kojom je djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-1446/2010-31 od 13. studenoga 2012., na sjednici održanoj 26. veljače 2025.,

r i j e š i o  j e :

I. Revizija tužitelja se odbacuje.

II. Zahtjev 1. – 3. tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju se odbija.

Obrazloženje

1. Presudom i rješenjem Općinskog suda u Dubrovniku, poslovni broj P-1446/2010- 31 od 13. studenoga 2012., odlučeno je:

„I. Utvrđuje se da je tužitelj LT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] vlasnik čest. zem. [katastarska čestica] z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pa je tuženik NT dužan trpjeti da tužitelj na temelju ove presude provede uknjižbu prava vlasništva čest. zem. [katastarska čestica] z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] na svoje ime uz istodobno brisanje prava vlasništva s imena tuženika.

II. Utvrđuje se da je tužitelj LT iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] vlasnik čest. zem. [katastarska čestica] z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], pa su tuženici NT pok. L, DT, FT i ŽT dužni trpjeti da tužitelj na temelju ove presude provede uknjižbu prava vlasništva čest. zem. [katastarska čestica] z. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], na svoje ime uz istodobno brisanje prava vlasništva s imena tuženika.

III. Odbacuje se tužba u odnosu na tuženike UT pok. OT i BT pok. BC.

IV. Dužan je tuženik NT, naknaditi parnični trošak tužitelju u iznosu od 11.013,52 kn u roku od 15 dana i pod prijetnljom ovrhe."

2. U povodu žalbe prvotuženika NT drugostupanjski je sud preinačio prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu (točke I., II. i IV izreke) te odbio tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženika (pravnog prednika 1. – 3. tuženika) i naložio tužitelju da mu nadoknadi prouzročene parnične troškove u iznosu od 9.237,50 kn.

3. Protiv te drugostupanjske presude reviziju podnosi tužitelj u smislu odredbe čl. 382. st. 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 – dalje: ZPP), s prijedlogom da se ista preinači u skladu s navodima revizije.

4. Prvotuženik (sada njegovi pravni sljednici 1. – 3. tuženici) u odgovoru na reviziju predlaže istu odbiti te naložiti tužitelju da prvotuženiku nadoknadi troškove odgovora na reviziju.

5. Revizija nije dopuštena.

6.1. Prema odredbama čl. 382. st. 2. ZPP, u slučajevima u kojima je ne mogu podnijeti prema čl. 382. st. 1. ZPP, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekog materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

6.2. U takvoj reviziji stranka, u smislu čl. 382. st. 3. ZPP, treba, ne samo određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose, već je dužna izložiti i razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja na utvrđenje da je on u cijelosti vlasnik nekretnina, u naravi čest. zem. [katastarska čestica], upisanih u z. k. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina]. Na navedenim je nekretninama tužitelj uknjižen kao suvlasnik 1/3 dijela, a raniji prvotuženik u 2/3 dijela. Nadalje, tužitelj zahtjeva i utvrđenje da je samovlasnik nekretnine čest. zem. [katastarska čestica], upisane u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina], na kojima je tužitelj uknjižen kao suvlasnik u 45/288 dijela, a prvotuženik za 64/288 dijela. Ujedno je zahtjev tužitelja da se na temelju donesene presude u zemljišnim knjigama provede brisanja dosadašnjeg suvlasništva prvotuženika i provede uknjižba prava vlasništva tužitelja.

8.1. U reviziji tužitelj postavlja slijedeća pitanja:

„1. Je li darovanjem suvlasničkog dijela prava vlasništva nekretnine, koji u trenutku sklapanja darovnog ugovora glasi na darovatelja, isključeno stjecanje dosjelošću u odnosu na preostali suvlasnički dio nekretnine?

odnosno

2. Je li obdarenik kojemu darovatelj daruje suvlasnički dio prava vlasništva nekretnine nasavjestan i nepošten posjednik nekretnine samim tim što u trenutku sklapanja darovnog ugovora u zemljišnim knjigama darovatelj nije upisan isključivim (samostalnim) vlasnikom nekretnine?“

8.2. Revident smatra da je stav drugostupanjskog suda u pogledu savjesnosti odnosno nesavjesnosti posjedovanja stvari protivan stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u odlukama broj Rev-3223/1994 od 12. prosinca 1996l, Rev- 2081/1991 od 23. siječnja 1992. i Rev-1519/09 od 23. ožujka 2011.

9. U konkretnom slučaju nisu ispunjene sve pretpostavke za dopuštenost revizije budući da revident nije naznačio niti jedno pitanje koje bi bilo važno za odluku u konkretnom pravnom odnosu i (ujedno, kumulativno potrebno) za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu. Postavljena pitanja vezana su isključivo na činjenični supstrat u ovom predmetu, a koji se apostrofira u samom pitanju, te revident iznosi opširne razloge zbog kojih smatra da je drugostupanjski sud pogrešno primijenio procesno pa posljedično i materijalno pravo donoseći pobijanu odluku. Međutim, na taj način nije određeno naznačeno pravno pitanje prema odredbi čl. 382. st. 3. ZPP već se eventualno može raditi o postojanju ili nepostojanju koje bitne povrede odredaba parničnog postupka u ovom konkretnom slučaju, dok pobijana presuda nije utemeljena na pravnom shvaćanju o tom pitanju različitom od pravnog shvaćanja izraženog od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske ili kojeg drugog drugostupanjskog suda.

10. Naime, točno je da iz prakse revizijskog suda proizlazi pravno shvaćanje da je posjed pošten (savjestan) ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed. I u upravo je u skladu s navedenim pravnim shvaćanjem drugostupanjski sud i ocijenio utvrđeno činjenično stanje te iz svih okolnosti slučaja (detaljno navedenih na str. 3. i 4. obrazloženja drugostupanjske presude), a koje u svojim pitanjima zanemaruje revident, zaključio da tužitelj nije bio pošten posjednik.

11. Dakle, pitanja koja su postavljena prema tek nekim specifičnim okolnostima utvrđenima u ovom sporu, uz pozivanje na različite odluke revizijskog suda, a koje nisu donesene u podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama (budući da se u svakom u reviziji navedenom konkretnom slučaju radi o činjeničnom sklopu različitih odlučnih okolnosti od kojih ovisi ocjena poštenja/nepoštenja posjeda), ne mogu biti važna pitanja i za ujednačavanje sudske prakse.

12. Pri tome se upućuje i na stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske izneseno u odluci broj: U-III-3859/2012 od 4. studenoga 2014., u kojoj je naglašeno „kako nije prihvatljivo da se izvanrednim pravnim lijekom stranke koriste pokušavajući pred najvišim sudom u zemlji dokazati da su nadležni sudovi u pojedinom konkretnom slučaju pogrešno protumačili ili primijenili pravo, ili povrijedili pravila postupka, ili učinili druge povrede zakona protiv kojih postoje i za koje su namijenjena druga pravna sredstva, ili jednostavno još jednom iskazati svoje nezadovoljstvo pravomoćnim ishodom sudskog postupka, sve pod plaštem brige za osiguranje jedinstvene primjene zakona i ravnopravnosti građana. Ponašanje stranaka u parničnim postupcima mora biti odgovorno, uz strogo poštovanje svrhe i smisla zakonom priznatih pravnih sredstava zaštite.“

13. Zbog iznesenih razloga, a budući da revizijski sud nije ovlašten sam nalaziti ili kreirati materijalnopravno ili postupovnopravno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kao što nije ovlašten ni ispitivati (tražiti) kriju li se određena pitanja ili razlozi njihove važnosti moguće u podacima u spisu ili u praksi sudova (obzirom da bi se takvim ekstenzivnim pristupom doveo u situaciju da određuje pitanje i razloge koji moguće i ne bi odgovarali shvaćanju ili težnji revidenta odnosno da time pogoduje jednoj stranci spora), valjalo je reviziju odbaciti na osnovi odredbe čl. 392.b st. 3. ZPP.

14. Kako odgovor na reviziju nije bila radnja potrebna za vođenje ovog spora, na temelju odredbe čl. 155. st. 1. ZPP, odlučeno je kao pod točkom II. izreke ovog rješenja.

Zagreb, 26. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

dr. sc. Ante Perkušić