REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1406/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca mr.sc. Dražena Jakovine predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Željka Pajalića člana vijeća, mr.sc. Igora Periše člana vijeća i Jadranke Anić-Matić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČK iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Željko Vrdoljak, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Ljubičić, Vrdoljak i partneri u Splitu, protiv tuženika Euroherc osiguranja d.d. Zagreb, Ulica Grada Vukovara 282, OIB 22694857747, kojeg zastupa punomoćnik Mislav Biočić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv rješenja Županijskog suda u Splitu broj Gž-1122/2023-5 od 22. studenog 2023. kojim je preinačeno rješenje Općinskog suda u Splitu broj Pn-149/2017 od 21. veljače 2023., u sjednici održanoj 26. veljače 2025.,

r i j e š i o  j e :

I. Prihvaća se revizija tuženika, ukida se rješenje Županijskog suda u Splitu broj Gž-1122/2023-5 od 22. studenog 2023. i predmet se vraća drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

II. O troškovima postupka u povodu revizije odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odbijen je tužbeni zahtjev za isplatu 481.238,20 kuna s osnova izgubljene zarade za razdoblje od ožujka 2000. do siječnja 2011. (točka I. izreke) i zahtjev za isplatu 169.793,20 kuna s osnova izgubljene zarade za razdoblje od veljače 2011. do lipnja 2014. (točka II. izreke), sve sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dospijeća svakog mjesečnog iznosa do isplate.

1.1. Rješenjem suda prvog stupnja naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku trošak postupka u iznosu od 20.784,39 EUR/156.600,00 kuna sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 21. veljače 2023. do isplate.

2. Presudom suda drugog stupnja je žalba tužitelja odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda pod točkom I. izreke kojom je tužbeni zahtjev odbijen u cijelosti.

2.1. Rješenjem suda drugog stupnja je žalba tužitelja prihvaćena i preinačena je odluka o troškovima postupka sadržana u točki II. izreke prvostupanjske odluke, te je odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

3. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-2885/2024-2 od 23. srpnja 2024., tuženiku je dopušteno podnošenje revizije protiv rješenja Županijskog suda u Splitu broj Gž-1122/2023-5 od 22. studenoga 2023. zbog pravnih pitanja:

"1. Je li sud drugog stupnja pogrešno primijenio materijalnopravnu odredbu čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku odbivši u cijelosti tuženikov prijedlog za naknadom parničnog troška iako je tužbeni zahtjev tužitelja odbijen u cijelosti, te je tuženik u potpunosti uspio u parnici?

2. Je li pozivanje suda na praksu Europskog suda za ljudska prava i to odluke Klauz protiv RH i Cindrić i Bešlić protiv RH kao argumentaciju za odbijanje tuženikovog zahtjeva za naknadom parničnog troška usprkos tuženikovom potpunom uspjehu u sporu, pogrešno i nezakonito s obzirom da u predmetnoj parnici tuženik nije bila Republika Hrvatska niti osoba javnog prava nego privatna tvrtka koja djeluje na tržištu, kao i s obzirom da u predmetnoj parnici tužitelj nije ostvario niti minimalan uspjeh u parnici?".

4. Tuženik je protiv drugostupanjskog rješenja kojim je preinačena prvostupanjska odluka o trošku postupka, podnio reviziju na temelju odredbe čl. 382. st. 1. ZPP, zbog pravnih pitanja zbog kojih je rješenjem ovog suda dopušteno podnošenje revizije. Predložio je Vrhovnom sudu Republike Hrvatske prihvatiti reviziju, preinačiti drugostupanjsko rješenje o troškovima postupaka i tuženiku dosuditi naknadu svih zatraženih troškova kao i troška revizijskog postupka.

5. Odgovor na reviziju nije podnesen.

6. Revizija je osnovana.

7. Prema odredbi čl. 391. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 114/22 - dalje: ZPP) u povodu revizije Vrhovni sud Republike Hrvatske ispituje pobijanu odluku samo u dijelu u kojem je revizija dopuštena i samo zbog pitanja iz čl. 385.a ZPP zbog kojeg je dopuštena.

8. Prvostupanjski sud je odlučio o trošku postupka pozivom na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP i čl. 155. ZPP, te odredbe Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 – dalje: Tarifa) i naložio je tužitelju, koji je u cijelosti odbijen s tužbenim zahtjevom, naknaditi tuženiku trošak postupka.

8.1. Drugostupanjski sud je prihvatio žalbu tužitelja izjavljenu protiv rješenja o trošku i preinačio odluku o trošku postupka, pozivom na odredbu čl. 154. st. 4. ZPP, na način da svaka stranka snosi svoj trošak, ocijenivši da odlukom o troškovima nije postignuta pravična ravnoteža odnosno da plaćanje troškova postupka za tužitelja predstavlja prekomjeran teret pa bi isto dovelo do povrede čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda. Navodi da je tužbeni zahtjev za isplatu naknade štete odbijen jer je prvostupanjski sud prigovor zastare ocijenio osnovanim, pa da potraživanje tužitelja prema tuženiku postoji, da nije prestalo jer vjerovnik i dalje ima tražbinu samo je zastarom ta tražbina prestala biti utuživa. Obrazlaže da je moralno ispuniti zastarjelu obvezu, te da postoje zemlje u kojima se pojedine kategorije građana (suci) uopće ne smiju pozivati na zastaru jer se to smatra nečasnim i nemoralnim. Zaključuje da je tuženik mogao dragovoljno ispuniti zastarjelu obvezu, te se poziva se na odluke Europskog suda za ljudska prava u predmetima Klauz protiv Hrvatske (zahtjev broj 28963/10), presuda od 18. srpnja 2013. i Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (zahtjev broj 72152/13), presuda od 6. rujna 2016.

9. Tuženik u reviziji podnesenoj po dopuštenju navodi da je pogrešan zaključak suda drugog stupnja da je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen zbog zastare jer iz obrazloženja prvostupanjske odluke proizlazi da bi tužitelju po osnovi izgubljene zarade od ukupno utuženog iznosa, da nije istaknut prigovor zastare, trebalo pripasti 19.963,86 kuna, odnosno da bi u tom slučaju uspio u sporu u omjeru od 3%. Ističe da tuženiku kao osiguratelju nije dopušteno izvan zakonskih okvira isplaćivati neosnovane zahtjeve, te da bi se neisticanjem osnovanog prigovora zastare izložio zahtjevu za naknadom štete prouzročene nesavjesnim radom. Pritom se pozvao na odredbe čl. 154. st. 1. ZPP i na odluke revizijskog suda broj Revd-2315/2020-3 od 1. prosinca 2020. i broj Revr- 1595/2014-2 od 17. svibnja 2016.

10. Prema odredbi čl. 154. st. 1. ZPP stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka. Prema st. 4. istog članka ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedine troškove primjenom čl. 156. st. 1. ZPP. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP sud će prilikom odlučivanja o troškovima postupka stranci odrediti naknadu samo onih troškova koji su bili potrebni za vođenje parnice.

10.1. Članak 1. Protokola br. 1 uz Europsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava, koji jamči pravo na imovinu, na koji se drugostupanjski sud pozvao prilikom preinačenja odluke o trošku postupka glasi:

"Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima međunarodnoga prava.

Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primijeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni.".

11. Iz spisa proizlazi da je prvostupanjski sud na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da bi tužitelju po osnovu izgubljene zarade, od utuženog iznosa, trebalo pripasti 19.963,86 kuna, pri čemu je imao u vidu utvrđeni omjer doprinosa tužitelja nastanku štetnog događaja i iznose primljenih naknada za koje zaključuje da treba umanjiti utvrđeni iznos naknade. Međutim, tužbeni zahtjev je u cijelosti odbijen jer je prvostupanjski sud prigovor zastare ocijenio osnovanim (točka 59. prvostupanjske odluke).

12. U revizijskom stadiju postupka je sporno je li drugostupanjski sud, preinačavajući odluku o trošku postupka, pogrešno primijenio odredbu čl. 154. st. 4. ZPP, kad je odlučio da svaka stranka snosi svoj trošak, u situaciji kad je tužbeni zahtjev u cijelosti odbijen odnosno je li odlukom prvostupanjskog suda da tužitelj, na temelju čl. 154. st. 1. ZPP, nakadi trošak postupka tuženiku, narušena pravična ravnoteže i tužitelju nametnut prekomjeran teret.

13. Glede prvog pravnog pitanja za koje je tužitelju dopušteno podnošenje revizije treba navesti da odgovor na isto sadrži odredba čl. 154. st. 1. ZPP koja daje jasan i nedvosmislen odgovor na to pitanje, dok njena primjena ovisi o okolnostima svakog pojedinog slučaja. U ovom predmetu primjenu odredbe čl. 154. st. 1. ZPP potrebno je razmotriti, u kontekstu odbijanja tužbenog zahtjeva u cijelosti zbog zastare tražbine, te u duhu konvencijskih i ustavnih prava građana i pravne prakse Europskog suda za ljudska prava (ESLJP) i Ustavnog suda Republike Hrvatske.

13.1. U svezi navedenog i u odnosu na pozivanje drugostupanjskog suda na odluke ESLJP u predmetima Klauz protiv Hrvatske (zahtjev broj 28963/10), presuda od 18. srpnja 2013. i predmetu Cindrić i Bešlić protiv Hrvatske (zahtjev broj 72152/13), presuda od 6. rujna 2016., treba navesti da je u tim predmetima riječ o sporu u kojem je jedna od stranaka Republika Hrvatska, dakle javnopravna osoba, dok je u konkretnom slučaju riječ o građanskopravnom sporu dviju privatnih stranaka. Osim toga, navedene odluke nisu donesene u istim činjeničnim i pravnim okolnostima kakve su u konkretnom predmetu. Stoga je neutemeljeno pozivanje drugostupanjskog suda na pravna shvaćanja ESLJP u tim odlukama, kao na argument za odbijanje tuženikovog zahtjeva za naknadu troška postupka premda je tuženik u cijelosti uspio u sporu. Navedeno je odgovor na drugo pravno pitanje za koje je tužitelju dopušteno podnošenje revizije.

14. Drugostupanjski sud je odluku o trošku postupka utemeljio na ocjeni da je plaćanje troška tuženiku, za tužitelja prekomjeran teret i da bi isto dovelo do povrede njegova prava vlasništva. Pritom je iznio shvaćanje da je moralno ispuniti zastarjelu obvezu, da predmetna tužba nije očigledno nerazumna niti se može smatrati da je očekivanje tužitelja da će ostvariti pravo na naknadu štete bilo potpuno neopravdano, kao i da je tuženik mogao dragovoljno ispuniti zastarjelu obvezu. Pozvao se na shvaćanja ESLJP iznesena u odlukama koje nisu primjenjive u ovom predmetnu iz razloga navedeni pod točkom 13.1. ovog obrazloženja.

15. U konkretnom slučaju nižestupanjski sudovi su, primjenom odredbi čl. 376. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 - dalje: ZOO/91), čl. 377. ZOO/91 i čl. 390. st. 2. ZOO/91, ocijenili da je tuženikov prigovor zastare osnovan. To stoga jer je subjektivni zastarni rok od tri godine istekao najkasnije 1. siječnja 2003., dok je objektivni rok za zastaru od pet godina istekao 15. travnja 2005. i zastara je nastupila 16. travnja 2005. S obzirom da je kazneno djelo počinjeno 5. ožujka 2000. te da je zastara kaznenog gonjenja za isto tri godine, sudovi su ocijenili da je zastara primjenom čl. 377. ZOO/91, nastupila 6. ožujka 2003. Tužba je u ovom predmetu podnesena 29. svibnja 2008., pa je stoga tuženikov prigovor zastare ocijenjen osnovanim i tužbeni zahtjev je pravomoćno odbijen.

15.1. Nedvojbeno je da je moralno ispuniti i zastarjelu obvezu, međutim treba imati u vidu i da se svrha zastare temelji na interesima pravne sigurnosti da se zaštiti postojeće stanje ako ono traje duže vrijeme odnosno da u određenom pravnom odnosu ne bude neizvjesnosti ako vjerovnik u određenom vremenu ne postavi zahtjev za ostvarenje svog prava. Legitimni cilj je pravna sigurnost i ograničenja koja nameće zastara slijedi svoj legitimni cilj. Stoga se pretpostavlja da parnične stranke očekuju primjenu tih pravila i na svoj slučaj.

16. U konkretnom slučaju drugostupanjski sud, za svoj zaključak da prvostupanjskom odlukom o trošku nije postignuta pravična ravnoteža, nije određeno i jasno naveo između koja dva sukobljena prava ili interesa je u okolnostima konkretnog slučaja, potrebno postići pravičnu ravnotežu. Nadalje drugostupanjski sud, izuzev pozivanja na moralnost ispunjenja zastarjele obveze, nije naveo kriterije na temelju kojih je ocjenjivao je li plaćanje troškova postupka za tužitelja prekomjeran teret niti iz kojih konkretno razloga bi to dovelo do povrede čl. 1. Protokola broj 1. uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda odnosno tužiteljevog prava vlasništva. Stoga odluka o trošku ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i time je počinjena bitna povreda odredaba postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. ZPP na koju tužitelj sadržajno ukazuje u podnesenoj reviziji.

17. Stoga je ovaj sud, na temelju odredbe čl. 391. st. 7. ZPP, u vezi s odredbom čl. 400. ZPP ukinuo revizijom pobijanu drugostupanjsku odluku u dijelu u kojem je odlučeno o troškovima postupka i predmet je vraćen sudu drugog stupnja na ponovno odlučivanje.

18. U ponovljenom postupku drugostupanjski sud će otkloniti nedostatke na koje mu je ukazano ovom odlukom i ponovno odlučiti o zahtjevu tuženika za naknadu troškova postupka.

19. Odluka o troškovima postupka u povodu revizije temelji se na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP.

Zagreb, 26. veljače 2025.

Predsjednik vijeća:

mr.sc. Dražen Jakovina