REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-1459/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek, predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Pajalića člana vijeća, Jadranke Anić-Matić članice vijeća i Josipa Turkalja člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja BE, [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Irina Daskal, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Hrvatskih autocesta d.o.o., Zagreb, Širolina ulica 4, OIB 57500462912, kojeg zastupa punomoćnica ČE, dipl. pravnica, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću poslovni broj Gž R-151/2023-2 od 13. svibnja 2024., kojom je potvrđena presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-6769/2021-45 od 4. svibnja 2023., u sjednici održanoj 26. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e:

Preinačuju se presuda Županijskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Gospiću poslovni broj Gž R-151/2023-2 od 13. svibnja 2024. u točkama I. i II. izreke i presuda Općinskog radnog suda u Zagrebu poslovni broj Pr-6769/2021-45 od 4. svibnja 2023. u točkama I. i III. izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za isplatu 332,48 eura/ 2.505,10 kuna sa zateznim kamatama.

Obrazloženje

1. Drugostupanjskom presudom, u točki I. njene izreke, odbijena je tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđena je prvostupanjska presuda u pobijanome dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati 332,48 eura/ 2.505,10 kuna sa zateznim kamatama i nadoknadi mu parnične troškove (točke I. i III. izreke prvostupanjske presude) te je, u točki II. izreke, odbijen kao neosnovan tuženikov zahtjev za naknadu troška žalbenoga postupka.

2. Tuženik je protiv drugostupanjske presude podnio reviziju iz članka 382. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), dopuštenu mu rješenjem ovoga suda poslovni broj Revd 3570/2024-2 od 28. kolovoza 2024. zbog pravnoga pitanja: „Je li radnik koji radi u smjenskom radu stavljen u nejednak položaj prema radnicima koji rade samo u prvoj smjeni (radni dan je od ponedjeljka do petka), zbog toga što mu poslodavac nije isplatio naknadu plaće za blagdan koji je padao na dan kada po rasporedu nije trebao raditi, dok je radnicima koji rade u jednoj smjeni naknada za takav dan isplaćena, iako također nisu radili?“. Predložio je ovome sudu da preinači nižestupanjske presude tako da odbije tužbeni zahtjev.

3. U odgovoru na reviziju tužitelj je predložio ovome sudu da ju odbije i tuženika obveže da mu nadoknadi trošak sastava toga podneska.

4. Ovaj je sud na temelju članka 391. stavka 3. ZPP drugostupanjsku presudu ispitao u cijelosti, kako ju tuženik na temelju prethodnoga odobrenja ovoga suda i pobija, i samo zbog pravnoga pitanja zbog kojega je dopuštena.

5. Revizija je osnovana.

6. Predmet spora zahtjev je tužitelja za isplatu naknade plaće za razdoblje od 2016. do 2019., za dana blagdana i neradnih dana, u kojima tužitelj kao smjenski radnik zaposlen kod tuženika prema preraspodjeli radnog vremena nije radio, utemeljen pozivanjem na članak 73. stavak 1. Kolektivnog ugovora Hrvatske autoceste iz 2014. (Narodne novine br. 85/14, dalje: KU/14) i članak 74. Kolektivnog ugovora za Hrvatske autoceste održavanje i naplate cestarine d.o.o. (Narodne novine br. 22/18, dalje: KU/18) i na činjenicu da radnici koji rade u prvoj smjeni od ponedjeljka do petka primaju naknadu plaće kao da su radili na dane blagdana iako nisu radili, pa stoga tužitelj smatra da je tuženik stavio radnike u smjenskom radu u neravnopravan položaj u odnosu na radnike koji rade samo u prvoj smjeni.

7. Drugostupanjski sud zaključak o osnovanosti tužbenog zahtjeva obrazlaže navodima:

- da je člankom 73. KU/14, kao i sadržajno identičnim člankom 74. KU/18, propisano da radnik ima pravo na naknadu plaće kao da je radio isključivo u sljedećim slučajevima: plaćenog dopusta, blagdana i neradnih dana utvrđenih Zakonom, obnašanja člana Radničkog vijeća ili sindikalnog povjerenika, obrazovanja ili osposobljavanja prema potrebama poslodavca, vježbe oružanih snaga, vježbe civilne zaštite, ako odbije raditi a nisu provedene mjere zaštite na radu, uslijed čega mu prijeti opasnost za život i zdravlje, ako dođe na posao a prethodnog dana ili ranije nije obaviješten da se toga dana neće raditi, ako dođe do prekida rada, ali ne krivnjom radnika, obavljanja zadataka obavljanja zadataka povjerenika radnika zaštite na radu i sindikalne aktivnosti,

- da je nesporno da je tužitelj radnik tuženika na radnom mjestu blagajnik naplate cestarine i da mu je tuženik od 1. siječnja 2014. do 1. siječnja 2016. isplaćivao naknadu plaće za blagdane i neradne dane kao smjenskom radniku kada prema raspodjeli radnog vremena nije radio, a nakon čega je tu naknadu prestao isplaćivati smjenskim radnicima,

- da tuženik neosnovano smatra kao je prvostupanjski sud pogrešno primijenio članak 94. stavak 1. Zakona o radu (Narodne novine br. 93/14, 127/17, dalje: ZR) i članak 1. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima (Narodne novine br. 33/96, 96/01,13/02, 136/02, 112/05, 59/06, 55/08, 74/11 i 130/11, dalje: Zakon o blagdanima), jer da upravo iz odredbi navedenih propisa proizlazi da je pravo na naknadu plaće za dan blagdana vezano za postojanje obveze rada na dan blagdana a što da je u skladu s člankom 5. Zakona o blagdanima i člankom 95. stavak 1. ZR, koji reguliraju pitanje prava na naknadu plaće radnika te je izričito propisano da za razdoblje u kojima radnik ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisima, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu radnik ima pravo na naknadu plaće.

8. Odgovor na revizijsko pitanje je negativan, a proizlazi iz pravnoga shvaćanja iznesenoga u odluci ovoga suda poslovni broj Rev 1261/2024-2 od 8. listopada 2024. u kojoj je navedeno da odredbu čl. 5. Zakona o blagdanima, spomendanima i neradnim danima u Republici Hrvatskoj koja glasi: „Zaposlenici u dane iz članka 1. i 3. ovoga Zakona imaju pravo na naknadu plaće“ u primjeni treba tumačiti tako da je za isplatu naknade plaće za rad blagdanom preduvjet da je radnik po svom radnom rasporedu na taj dan bio dužan raditi (u kojem bi, u slučaju da je radio, ostvario plaću), jer prema unaprijed određenom mjesečnom rasporedu rada tužitelj na utužene blagdane nije imao obvezu rada, već je te dane koristio kao tjedni odmor, neovisno od toga što je u članku 95. Zakona o radu propisano: „Za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, radnik ima pravo na naknadu plaće“, jer se ne radi o situaciji iz citirane zakonske odredbe.“.

9. Izneseno pravno shvaćanje, doneseno u navedenoj parnici u kojoj se odlučivalo o tužbenome zahtjevu zasnovanom na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, obrazloženo je time:

- da je člankom 95. stavkom 1. ZR propisano da za razdoblja u kojima ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom, pravilnikom o radu ili ugovorom o radu, radnik ima pravo na naknadu plaće,

- da su člancima 1. i 3. Zakona o blagdanima taksativno propisani blagdani i neradne dani u Republici Hrvatskoj, a člankom 5. toga Zakona da je propisano da zaposlenici u te dane imaju pravo na naknadu plaće,

- da je člankom 73. stavkom 1. KU/14 propisano da radnik ima pravo na naknadu plaće u vrijeme blagdana i neradnih dana utvrđenih zakonom, a isto da je propisano člankom 74. stavkom 1. KU/18,

- da je tužitelj zaposlen na radnome mjestu blagajnika koje podrazumijeva rad u tri smjene, budući da se radi o poslovima čije je obavljanje tuženik dužan organizirati 24 sata na dan, sedam dana u tjednu, te se njegov raspored rada određuje u skladu s citiranom odredbom kolektivnoga ugovora, kao i da prema utvrđenjima sudova, a prema nalazu vještaka financijske struke tužitelju nije isplaćena naknada plaće samo za utužene blagdane (koji su evidentirani kao slobodan iz smjene odnosno dani tjednog odmora), dok je za sve ostale dane odnosno blagdane na koje je radio tužitelj primio plaću, odnosno za blagdane koji su pali u dane godišnjeg odmora primio je naknadu plaće (jer godišnji odmor upravo predstavlja opravdani razlog iz članka 95. stavka 1. ZR koji mu daje pravo na naknadu plaće),

- da prema unaprijed određenome mjesečnom rasporedu rada tužitelj na blagdane na koje se u tužbi poziva nije imao obvezu rada, već je koristio tjedni odmor, te u primjeni članka 95. stavka 1. ZR i članka 5. Zakona o blagdanima, citiranih odredbi KU/14 i KU/18, tužitelj nema pravo na naknadu plaće jer na taj dan nije niti imao obvezu rada,

- da neosnovano tužitelj smatra da mu pripada pravo na utuženu naknadu plaće na temelju članka 73. KU/14, odnosno članka 74. KU/18, jer prema tim odredbama „Radnik ima pravo na naknadu plaće kao da je radio samo u slučajevima taksativno navedenim u toj odredbi (blagdan i neradni dan utvrđeni zakonom)", a ovaj sud smatra da riječi „kao da je radio“ podrazumijevaju da se zaista i radi o danima kada je radnik trebao raditi, ali nije radio jer je bio blagdan odnosno neradni dan, a na takav zaključak upućuju i svi drugi navedeni slučajevi u tom članku (plaćeni dopust, upućivanje na liječnički pregled, obrazovanje za potrebe poslodavca i dr.), jer se radi o situacijama kada se radniku isplaćuje naknada plaće u njegove inače radne dane na koje, zbog pojedinih propisanih opravdanih okolnosti, nije radio,

- da pozivanje tužitelja na KU iz 2011. godine kao i Dodatak tom Kolektivnom ugovoru iz 2012. godinu i tvrdnju da je sporna odredba Kolektivnog ugovora ranije bila drugačije formulirana nije osnovano jer prema tada važećoj odredbi „Radnik ima pravo na naknadu plaće kao da je radio isključivo u sljedećim slučajevima: plaćenog dopusta, blagdana i neradnih dana utvrđenih zakonom, ako je radnik u te dane po rasporedu rada bio dužan raditi.“, a to što su u predmetnim KU ispuštene riječi „ako je radnik u te dane po rasporedu rada bio dužan raditi“ ništa ne mijenja, jer je pravo na naknadu plaće za dane blagdana svih radnika tuženika, i smjenskih i nesmjenskih, vezano isključivo za obvezu rada prema rasporedu rada, jer nesmjenski radnik ne ostvaruje naknadu plaće za dane koji su prema njegovom rasporedu dani tjednog odmora, a jednako tako niti smjenski radnik ne ostvaruje naknadu plaće za dane tjednog odmora prema svom rasporedu rada koji je unaprijed određen i usklađen s relevantnim odredbama ZR i kolektivnim ugovorima,

- da je neosnovano pozivanje na fond sati jer se fond sati radnika koji radi od ponedjeljka do petka temelji se na 40-satnom radnom tjednu iz članka 61. ZR te kao takav predstavlja temelj za obračun plaće i naknade plaće svim radnicima, a u fond sati radnika ulaze svi odrađeni sati, ali i sati na koje bi radnik po rasporedu radio, ali iz opravdanih razloga nije radio (npr. zbog bolovanja, korištenja godišnjeg odmora, plaćenog dopusta), dok neradni dani, odnosno dani koje radnik koristi kao dnevni ili tjedni odmor, nisu dani na koje je radnik trebao raditi i zbog toga ne ulaze u fond sati niti jednog radnika,

- da je tuženikov organizacija rada vezana za naplatu cestarine i održavanje autoceste zahtijeva organizaciju rada u smjenama i preraspodjeli radnog vremena te je takva organizacija rada utemeljena na zakonu i odredbama kolektivnih ugovora. Rad smjenskih radnika tuženika može odvijati na način određen u članku 38. KU/14. i članku 40. KU/18. Smjenskim radom, u smislu navedenih KU, smatra se rad trajno organiziran u najmanje dvije smjene, a ako je rad organiziran u dvije smjene, rad u I. smjeni obavlja se od 7 sati do 19 sati, a rad u II. smjeni obavlja se od 19 sati do 7 sati idućeg dana. Rad u dvije smjene organiziran je na način da radnik jedan dan radi u I. smjeni, jedan dan u II. smjeni nakon čega je dva dana slobodan. Ako je rad organiziran u tri smjene, rad u I. smjeni obavlja se od 6 sati do 14 sati, u II. smjeni od 14 sati do 22 sata, a u III. smjeni od 22 sata do 6 sati idućeg dana. Rad u tri smjene organizira se na način da radnik radi: dva dana u I. smjeni, dva dana u II. smjeni, dva dana u III. smjeni, nakon čega je dva dana slobodan. „Iznimno zbog potrebe posla, rad na naplati cestarine može se organizirati i u među smjenama.“ Slijedom navedenog, do razlike u broju odrađenih sati, odnosno njihovog udjela u fondu sati baziranom na 40-satnom radnom tjednu, ne dolazi zbog neisplate naknade plaće za blagdane na koje je tužitelj koristio tjedni odmor, već zbog rasporeda rada u smjenskom režimu i preraspodjeli radnog vremena koji su kolektivnim ugovorima predviđeni za radno mjesto tužitelja. Stoga bilo kakvo obeštećenje u vidu naknade plaće za dane blagdana na koje je tužitelj koristio tjedni odmor, a zbog činjenice da je udio „odrađenih sati“ tužitelja u ukupnom fondu sati veći u odnosu na ne smjenskog radnika, nema nikakvu pravnu osnovu. Tužitelju je u fondu sati, baziranom na 40-satnom radnom tjednu kao i za sve druge radnike evidentirano više „odrađenih“ sati u odnosu na odrađene sate u fondu ne smjenskog radnika za onaj broj sati koje je tužitelj odradio na blagdane, a ne za broj sati blagdana na koje nije morao raditi (tjedne odmore), a za koje je u ovom postupku utužio potraživanje. Dakle, razlika u broju „odrađenih sati“ koji ulaze u fond sati tužitelja kao smjenskog radnika i ne smjenskog radnika nije u uzročnoj vezi s neodrađenim, ovdje utuženim blagdanima (danima tjednog odmora), već je u vezi sa satima koje je smjenski radnik odradio na blagdane. Temeljem te činjenice da radi na blagdan tužitelj je ostvario dodatna materijalna prava u vidu dodatak za rad na blagdanom i sl., u skladu sa ZR-om i kolektivnim ugovorima.

10. Kako su nižestupanjske presude zasnovane na shvaćanju koje je protivno odgovoru na revizijsko pitanje, na temelju članka 391. stavka 7. ZPP odlučeno je kao u izreci.

Zagreb, 26. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

Renata Šantek