Poslovni broj: Usž-2579/2024-2
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda Radmile Bolanča Vuković predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Mire Kovačić, članica vijeća, uz sudjelovanje višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja LGŠ, Republika Burundi, s adresom boravka u [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Matija Duk, odvjetnik u Zagrebu, Međimurska 21, protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Zagreb, Ilica 335, radi međunarodne zaštite, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-1370/2024-6 od 17. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I. Žalba se odbija i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-1370/2024-6 od 17. svibnja 2024.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Osporavanom presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika, KLASA: UP/I-216-03/22-06/6665, URBROJ: 511-01- 212-23-10 od 26. siječnja 2024., tužitelju je odobrena besplatna pravna pomoć u tom upravnom sporu te je naloženo tuženiku da pružatelju pravne pomoći, odvjetniku Matiji Duku, isplati iznos od 1.000,00 eura u roku od 15 dana od dostave računa za pruženu pravnu pomoć.
2. Rješenjem tuženika od 26. siječnja 2024. odbijen je zahtjev tužitelja za međunarodnu zaštitu te je određeno da je tužitelj dužan u roku od 15 dana od dana izvršnosti rješenja napustiti Europski gospodarski prostor (EGP) jer će u protivnom biti prisilno udaljen s područja EGP-a.
3. Tužitelj podnosi žalbu protiv prvostupanjske presude zbog svih žalbenih razloga. U žalbi u bitnom ističe da je prvostupanjski sud ocijenio njegov iskaz nevjerodostojnim jer nije znao je li jednom prilikom kada mu je vrlo opasna skupina Imbonerakure pristupila to učinila u prisutnosti njegova oca ili ne i je li mu ta skupina prvi put pristupila u ožujku 2022. ili u prosincu 2021. Sud nije uzeo u obzir životnost događaja, a ni činjenicu da je od tih događaja proteklo više od dvije godine. Smatra da sud osobitu važnost daje takvim, sporednim okolnostima, dok mnogo strašnije detalje njegova iskaza ne uzima u obzir. Nadalje ističe da je detaljno, životno i logično iskazivao te decidirano naveo kako je u zemlji podrijetla imao problema sa skupinom Imbonerakure (liga mladeži vladajuće stranke) koja je od njega tražila da se uključi u vladajuću stranku, ali je on to odbio. Nadalje ističe da je toj skupini njegov otac prethodno obećao da će se tužitelj učlaniti u vladajuću stranku kada završi fakultet. Budući da je navedena skupina nastavila inzistirati, tužitelj je napustio Burundi. Ponavlja navod koji je isticao u ranijem tijeku postupka da je navedena skupina 2016. ubila njegova ujaka te otela njegovu sestru, koju su vratili nakon plaćanja otkupnine. Tvrdi da su mu članovi skupine Imbonerakure osobno pristupili tri puta. Nakon incidenta s tom skupinom dobio je dva poziva na sud i nalog za uhićenje te se od tada skrivao kod rodbine, a potom napustio Burundi. O tome kakvu opasnost predstavlja skupina Imbonerakure na području gdje je živio govore izvješća Amnesty International. Navedenu skupinu vladajuća stranka koristi za zastrašivanje i maltretiranje, prije svega, političke oporbe, ali i svih ostalih neistomišljenika. Slijedom navedenoga, smatra da postoji bojazan da bi u slučaju povratka u Burundi bio izložen postupcima koji predstavljaju rizik od proganjanja ili ozbiljne nepravde, jer bi sasvim sigurno završio u zatvoru. Predlaže da ovaj Sud poništi prvostupanjsku presudu, otkloni nedostatke i riješi stvar te da mu prizna trošak sastava žalbe.
4. U odgovoru na žalbu tuženik u cijelosti ostaje kod osporavanog rješenja i svih navoda iznesenih tijekom prvostupanjskog upravnog spora. Predlaže odbijanje žalbe.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama propisanim člankom 73. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine,“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 29/17. i 110/21.; u daljnjem tekstu: ZUS), Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
7. Prvostupanjski je sud, na temelju činjenica utvrđenih u upravnom postupku te nakon saslušanja tužitelja, utvrdio da je pravilan zaključak tuženika da tužitelj ne ispunjavanja uvjete za azil, ali ni za supsidijarnu zaštitu prema Zakonu o međunarodnoj i privremenoj zaštiti („Narodne novine“, 70/15., 127/17. i 33/23.; u daljnjem tekstu: ZoMPZ) jer nije dokazano da strahuje od proganjana u zemlji podrijetla odnosno da bi se povratkom u zemlju podrijetla suočio sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde. U obrazloženju osporene presude sud je naveo sve činjenice koje proizlaze iz izvedenih dokaza u upravnom i sudskom postupku te je s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i mjerodavne odredbe članaka 20. i 21.
ZoMPZ-a, ocijenio tužbeni zahtjev neosnovanim.
8. Iz spisa predmeta proizlazi da su tuženik i sud proveli postupak procjene činjenica i okolnosti sukladno članku 28. ZoMPZ-a te je, s obzirom na dokaze koje je iznio tužitelj, prikupljena izvješća i opće informacije o zemlji podrijetla tužitelja, pravilno zaključeno da tužitelj nije dokazao postojanje osnovanog straha od proganjanja u zemlji podrijetla niti da postoje opravdani razlozi koji ukazuju na to da bi se povratkom u zemlju podrijetla suočio sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde i koji nije u mogućnosti ili zbog takvog rizika ne želi prihvatiti zaštitu te zemlje.
9. Tužiteljeve navode o okolnostima u kojima su mu pristupili pripadnici Imbonerakure prvostupanjski sud je ocijenio nevjerodostojnima jer nije iznio detalje koji bi dali pravi uvid u te događaje. Pored toga, sud nalazi kontradiktornosti između tužiteljeve izjave dane u upravnom postupku i iskaza pred sudom. Iskaz u vezi s pozivima policije i nalogom za uhićenje sud nije prihvatio valjanim, logičnim niti potkrijepljenim odgovarajućim dokazima, prihvativši stav tuženika da pozivi i nalog za uhićenje koji prileže spisu nisu vjerodostojni dokazi zbog evidentno ispravljanih podataka o godini izdavanja. Nadalje, tužiteljev iskaz u dijelu kojim objašnjava da je skupini Imbonerakure interesantan zbog činjenice da ima završen fakultet, sud je ocijenio neuvjerljivim i kontradiktornim s drugim dijelovima iskaza. Što se tiče navoda tužitelja da su članovi njegove obitelji bilo proganjani, prvostupanjski sud ističe da tužitelj nije naveo konkretne podatke iz kojih bi se moglo zaključiti da su navedeni događaji povezani s razlozima napuštanja zemlje podrijetla, odnosno da imaju veze s pokušajem Imbonerakure da vrbuje tužitelja u svoje redove.
10. Iz navedenoga proizlazi da prvostupanjski sud iskaz tužitelja nije prihvatio istinitim, vjerodostojnim niti uvjerljivim zbog nedostatka jasnoće, određenosti i sigurnosti, zbog nenavođenja konkretnih detalja događaja, za što je sud naveo valjane i dostatne razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj Sud.
11. Prije donošenja presude, prvostupanjski je sud, u skladu s člankom 6. ZUS-a, dao tužitelju mogućnost izjasniti se o navodima i utvrđenjima tuženika, kao i o svim činjenicama i pravnim pitanjima koja su predmet upravnog spora te je proveo dokaz saslušanjem tužitelja na raspravi održanoj 17. svibnja 2024. u nazočnosti tužiteljeva opunomoćenika i tumača za francuski jezik.
12. S obzirom na navedeno, ovaj Sud nalazi da žalbeni navodi nisu doveli u sumnju pravilnost provedenog postupka kao ni utvrđenog činjeničnog stanja glede ispunjavanja propisanih pretpostavki za odobrenje azila, odnosno supsidijarne zaštite u Republici Hrvatskoj tužitelju jer u postupku nije dokazano da tužitelj osnovano strahuje od proganjanja zbog svoje rase, vjere, nacionalnosti, pripadnosti određenoj društvenoj skupini ili političkog mišljenja niti je dokazano postojanje opravdanih razloga koji ukazuju da bi se povratkom u zemlju podrijetla suočio sa stvarnim rizikom trpljenja ozbiljne nepravde.
13. Slijedom iznesenog, Sud prihvaća zaključak prvostupanjskog suda da je u konkretnom slučaju tuženik postupio zakonito i pravilno odbivši tužiteljev zahtjev za odobrenje međunarodne zaštite u Republici Hrvatskoj. U takvoj situaciji žalbeni navodi ne mogu dovesti do drugačijeg ishoda ovoga spora.
14. Utvrdivši, slijedom iznesenog, da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda žalbom pobija niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a odlučiti kao u točki I. izreke.
15. Budući da tužitelj nije uspio u žalbenom postupku, to u smislu članka 79. stavka 4. ZUS-a nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka, slijedom čega je odlučeno kao u točki II. izreke.
U Zagrebu 26. veljače 2025.
Predsjednica vijeća
Radmila Bolanča Vuković
