Poslovni broj: Usž-466/2025-4

REPUBLIKA HRVATSKA

VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Frankopanska 16

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja toga suda, dr. sc. Sanje Otočan, predsjednice vijeća, Mire Kovačić i Radmile Bolanča Vuković, članica vijeća te višeg sudskog savjetnika Filipa Mihaljevića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja ČJ, [adresa], kojeg zastupa opunomoćenik Ivan Adžić, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Vinko Adžić i Ivan Adžić, Zagreb, Držićeva 6/3, protiv tuženika Ministarstva hrvatskih branitelja Republike Hrvatske (ranije: Ministarstva branitelja), Zagreb, Trg Nevenke Topalušić 1, radi statusa ratnog vojnog invalida, odlučujući o žalbi tuženika podnesenoj protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4740/2023-6 od 20. svibnja 2024., na sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Poništavaju se točke I., II. i III. izreke presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: Us I-4740/2023-6 od 20. svibnja 2024.

II. Odbija se tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva branitelja, KLASA:UP/II-562-02/13-0015/1882, URBROJ:522-04/2-13-2 od 21. listopada 2013.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova ovog upravnog spora.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda poništeno je rješenje tuženika Ministarstva branitelja, KLASA:UP/II-562-02/13-0015/1882, URBROJ:522-04/2-13-2 od 21. listopada 2013. te se predmet vraća drugostupanjskom tijelu na ponovni postupak (točke I. i II. izreke presude). Točkom III. izreke presude nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju iznos od 10.625,00 eura za troškove ovog upravnog spora u roku od 15 dana od primitka presude. Točkom IV. izreke presude odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora u iznosu od 2.625,00 eura kao neosnovan.

2. Rješenjem tuženika od 21. listopada 2013. oglašeno je ništavim rješenje Ministarstva hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata, Odjela hrvatskih branitelja i članova njihovih obitelji Grada Zagreba i Županije zagrebačke, Područne jedinice Centar, KLASA: UP/I 562-02/99-01/1888, URBROJ:519-110-99-2 od 15. prosinca 1999. Rješenjem prvostupanjskog javnopravnog tijela od 15. prosinca 1999. tužitelju je priznat status ratnog vojnog invalida IX. grupe s 30% oštećenja organizma za stalno s osnove ranjavanja na „Južnom bojištu“ s pravom na osobnu invalidninu i posebni doplatak.

3. Tuženik je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude radi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Navodi u bitnome da je pobijana presuda donesena suprotno članku 139. Zakona o hrvatskim braniteljima iz Domovinskog rata i članovima njihovih obitelji („Narodne novine“ 121/17., 98/19. i 84/21. -ZOHBDR/17) i članku 42. stavku 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“ 140/12. -ZID ZOPHBDR/12) u vezi s člankom 216. stavkom 1. ZOHBDR-a/17. Nadalje navodi da je pogrešno tumačenje članka 139. ZOHBDR-a/17 kojeg citira te zaključuje da iz tog članaka proizlazi da kumulativno moraju biti ispunjena oba uvjeta: da osoba o kojoj je riječ ima rješenje o priznatom statusu ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu i da se na dan stupanja na snagu ZOHBDR-a/17 nalazi u redovnoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, a što da je vidljivo i iz konačnog prijedloga ZOHBDR-a/17 u vezi s člankom 139. u kojem je navedeno da je načelo zaštite stečenih prava stranaka jedno od osnovnih načela upravnog postupka. Tim načelom pruža se garancija građanima da se mogu pouzdati u pravomoćne odluke javnopravnih tijela. Navedeno načelo uz načelo zaštite legitimnih očekivanja priznato je od strane Ustavnog suda RH i od Suda Europske unije. U duhu navedenog načela tom odredbom se želi dodatno zaštiti stečena prava pripadnika HVO-a koji su ostvarili status RVI-a odnosno HRVI-a pod uvjetom da se u trenutku stupanja na snagu ZOHBDR-a/17 nalaze na redovnoj isplati osobne invalidnine. Ističe da iz spisa predmeta proizlazi da tužitelj nikada nije bio na redovnoj isplati osobne invalidnine po rješenju od 15. prosinca 1999. pa ni na dan stupanja na snagu ZOHBDR-a/17, odnosno članka 139. Nadalje navodi da ne samo da nije ispunjen ovaj drugi kumulativni uvjet, već nije ispunjen ni prvi uvjet iz razloga donošenja i postojanja osporavanog rješenja koje je doneseno sukladno članku 42. ZID ZOPHBDR-a/12, koji unatoč pokretanju postupka ocjene ustavnosti do danas nije ocijenjen da je u nesuglasju s Ustavom Republike Hrvatske. Tuženik pobija presudu i u vezi s dosuđenim troškom i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ 138/23.). Predlaže poništiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev.

4. Tužitelj nije dostavio odgovor na žalbu tuženika, iako je pozvan.

5. Žalba je osnovana.

6. Ispitujući presudu prvostupanjskog suda u granicama žalbenih razloga sukladno članku 73. stavku 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine" 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.-ZUS ), ovaj Sud žalbene razloge tuženika ocjenjuje osnovanim.

7. Presuda prvostupanjskog suda donesena je u izvršenju ovusudne presude, poslovni broj; Usž-1550/23-2 od 6. rujna 2023., (koja je tada donesena nakon niza odluka Ustavnog suda, npr: broj: U-III-2078/2022 od 13. srpnja 2023., donesenih u istoj upravnoj stvari). Navedenom ovosudnom presudom od 6. rujna 2023. poništena je presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj:25 UsI-2236/2022-5 od 24. siječnja 2023. i predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. U tom upravnom sporu presudom Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: 25 UsI-2236/2022-5 od 24. siječnja 2023. bio je odbijen tužbeni zahtjev za poništenje rješenja tuženika od 21. listopada 2013.

8. Imajući na umu činjenično stanje relevantno u tužiteljevu slučaju kao i sve specifične okolnosti konkretnog slučaja, ovaj Sud smatra da rješenjem tuženika od 21. listopada 2013. nisu povrijeđena tužiteljeva stečena prava odnosno njegova legitimna očekivanja.

9. Ustavni je sud u odluci broj: U-III-4831/2020 od 20. prosinca 2022. kao i kasnijim odlukama donesenima u istim činjeničnim i pravnim situacijama istaknuo da je Visoki upravni sud pri ocjeni zakonitosti rješenja tuženika uzeo u obzir samo činjenicu da je ono bilo doneseno u skladu (s tada važećim) člankom 42. ZID-a ZOPHBDR-a/12 u vezi s člankom 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ("Narodne novine", 174/04., 92/05., 2/07., 107/07., 65/09., 137/09., 146/10. i 55/11.-ZOPHBDR) i člankom 2. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“, 108/96.- ZOPHBDR/96.), to jest da tužitelj nije bio upisan kao hrvatski branitelj u evidencijama Ministarstva obrane (što nije bilo sporno). Ustavni sud naglašava da je ovaj Sud zanemario činjenicu da je u trenutku donošenja njegove odluke na snazi novi ZOHBDR/17. koji drukčije vrednuje (uređuje) sudjelovanje pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (u daljnjem tekstu: HVO) u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Pritom Ustavni sud upućuje na svoje ranije izraženo stajalište o obvezi upravnih sudova da pri donošenju odluka uzmu u obzir promjenjive okolnosti odnosno čimbenike koji mogu biti od utjecaja na njihove odluke.

10. Prema shvaćanju Ustavnog suda, u konkretnom je slučaju (kao i u svim usporedivim predmetima) ovaj Sud propustio imati na umu legitiman cilj članka 139. ZOHBDR-a/17. u skladu s kojim se, načelom zaštite stečenih prava i zaštite legitimnih očekivanja pojedinaca, nastojalo dodatno zaštiti stečena prava pripadnika HVO-a koji su već ostvarili status HRVI-a iz Domovinskog rata kao i pravo na osobnu invalidninu.

11. Odlučne okolnosti konkretnog predmeta mogu se sažeti kako slijedi:

Rješenjem prvostupanjskog javnopravnog tijela od 15. prosinca 1999. tužitelju je priznat status RVI-a za stalno s osnove ranjavanja na „Južnom bojištu“ s pravom na osobnu invalidninu i posebni doplatak. Osporeno rješenje tuženika od 21. listopada 2013., kojim je oglašeno ništavim prvostupanjsko rješenje od 15. prosinca 1999. doneseno je na temelju članka 128. stavka 1. točke 6. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, 47/09. -ZUP) te članka 42. stavka 1. ZID-a ZOPHBDR- a/12. U postupku koji je prethodio donošenju rješenja tuženika utvrđeno je da je tužitelj bio pripadnik postrojbi HVO-a, dok je status RVI-a stekao na temelju članka 72. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata („Narodne novine“, 33/92.), pri čemu prijava stradavanja od 10. prosinca 1997. nije izdana prema podacima iz službene evidencije Ministarstva obrane i nije potpisana od ovlaštene osobe.

12. Prema ZOPHBDR-u/96., koji je bio na snazi u vrijeme donošenja prvostupanjskog rješenja od 15. prosinca 1999., pripadnici HVO-a nisu mogli ostvarivati prava prema tom Zakonu. Sukladno članku 42. stavku 1. ZID-a ZOPHBDR- a/12., na temelju kojega je doneseno osporeno rješenje, tuženiku je dana ovlast preispitivanja pravilnosti činjenica utvrđenih u prijašnjem postupku, pa i činjenice je li osoba kojoj je priznat ili od koje se izvodi status i pripadajuća prava na temelju toga rješenja, sudjelovala u obrani suvereniteta Republike Hrvatske. Prema ovlastima iz članka 42. stavka 1. ZID-a ZOPHBDR-a/12., u konkretnom je slučaju tuženik utvrdio da tužitelj nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske u smislu članka 2. ZOPHBDR-a/96., a što je razlog da se rješenje o priznatom pravu oglasi ništavim.

13. U odnosu na primjenu članka 42. stavka 1. ZID-a ZOPHBDR-a/12. u konkretnom slučaju Sud smatra potrebnim istaknuti da je Ustavni sud tijekom 2013. i 2014. godine zaprimio više prijedloga za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 42. stavka 1. ZID-a ZOPHBDR-a/12. Dana 31. siječnja 2014. Ustavnom je sudu podnesen zahtjev Upravnog suda u Zagrebu za ocjenu suglasnosti s Ustavom navedene odredbe ZID-a ZOPHBDR-a/12.

14. Ne iskoristivši svoje ovlasti propisane člankom 125. alinejom 3. Ustava Republike Hrvatske ("Narodne novine", 56/90., 135/97., 113/00., 28/01., 76/10. i 5/14.) te člancima 56. i 57. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine", 99/99., 29/02. i 49/02. - pročišćeni tekst), Ustavni je sud rješenjem, broj: U-I-4703/2013 i dr. od 19. lipnja 2018. obustavio postupak u povodu zahtjeva te odbacio prijedloge za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom članka 42. ZID-a ZOPHBDR-a/12. zbog prestanka važenja osporene odredbe 14. prosinca 2017., stupanjem na snagu ZOHBDR-a/17.

15. Promatrajući okolnosti konkretnog predmeta u svjetlu ovlasti Ustavnog suda koje se odnose na meritorno okončanje postupka apstraktne kontrole ustavnosti zakona koji je nakon podnošenja zahtjeva odnosno prijedloga prestao važiti (pri čemu treba imati na umu činjenicu da je osporeni ZID ZOPHBDR-a/12. prestao važiti nakon više od tri godine od podnošenja zahtjeva odnosno prijedloga Ustavnom sudu), kao i opredjeljenja Ustavnog suda da ne donese meritornu odluku o ustavnosti osporenog normativnog rješenja, ovaj Sud zaključuje da u vrijeme donošenja osporenog rješenja tuženika nisu postojale ustavnopravne zapreke za primjenu članka 42. ZID-a ZOPHBDR-a/12. niti su nakon donošenja rješenja nastupile okolnosti koje bi opravdale stavljanje izvan snage toga rješenja.

16. S obzirom na ocjenu Ustavnog suda da je u predmetnoj upravnoj stvari ovaj Sud propustio imati na umu legitiman cilj članka 139. ZOHBDR-a/17. te postupajući u skladu s obvezom da pri donošenju odluke uzme u obzir promjenjive okolnosti odnosno čimbenike koji mogu biti od utjecaja na odlučivanje, Visoki upravni sud u konkretnom slučaju bitnim smatra sljedeće:

17. Polazeći od suverenog prava hrvatskog zakonodavca da vrednuje doprinos pripadnika HVO-a, državljana Republike Hrvatske, u obrani suvereniteta Republike Hrvatske priznavanjem određenih prava, ovaj Sud u cijelosti prihvaća stav da je konkretni predmet nužno razmotriti u svjetlu razvoja hrvatskog zakonodavstva kojim se uređuju prava pripadnika HVO-a, uključujući i izmjene koje su uslijedile nakon donošenja osporenog rješenja tuženika. Pritom valja naglasiti da pravo zakonodavca da prizna određena prava pripadnicima HVO-a uključuje i pravo određivanja uvjeta i načina ostvarivanja tih prava, uz ograničenja koja proizlaze iz Ustava Republike Hrvatske.

18. Prava pripadnika HVO-a i članova njihovih obitelji uređena su Glavom IX. ZOHBDR-a/17. (članci 139. do 148.).Pored članka 139. ZOHBDR-a/17., u konkretnom slučaju valja imati na umu i članak 14. stavak 1. ZOHBDR-a/17. koji propisuje da državljani Republike Hrvatske koji su bili pripadnici HVO-a i članovi njihovih obitelji ostvaruju prava prema Ugovoru između Republike Hrvatske i Bosne i Hercegovine o suradnji na području prava stradalnika rata u Bosni i Hercegovini koji su bili pripadnici HVO-a i članova njihovih obitelji (“Narodne novine - Međunarodni ugovori”, 2/06.) i njegovim izmjenama i dopunama te prema Glavi IX. toga Zakona.

19. Članak 139. ZOHBDR-a/17., koji, prema stajalištu Ustavnog suda, treba uzeti u obzir u konkretnom slučaju (kao i u svim ostalim, usporedivim slučajevima) propisuje da pripadnici HVO-a, državljani Republike Hrvatske, kojima je priznat status Ča odnosno Ca iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji se na dan stupanja na snagu ZOHBDR-a/17. nalaze na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, imaju pravo na nastavak isplate odnosno korištenje priznatog prava na osobnu invalidninu bez pravnih smetnji u svezi sa statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata.

20. Intencija zakonodavca u vezi sa zaštitom stečenih prava u članku 139. ZOHBDR-a/17. razvidna je iz obrazloženja Konačnog prijedloga ZOHBDR-a/17., P.Z. br. 174 od 23. studenoga 2017. u dijelu koji glasi:

“Člancima 139. i 140. štite se stečena prava pripadnika HVO-a na osobnu invalidninu i invalidsku mirovinu.

.…

Načelo zaštite stečenih prava stranaka jedno je od osnovnih načela upravnog postupka. Ovim načelom pruža se garancija građanima da se mogu pouzdati u pravomoćne odluke javnopravnih tijela. Ovo načelo, uz njemu srodno načelo zaštite legitimnih očekivanja, priznato je od strane Ustavnog suda Republike Hrvatske kao i od Europskog suda pravde. U duhu navedenog načela, ovom odredbom želi se dodatno zaštiti stečena prava pripadnika HVO-a koji su već ostvarili status RVI-a, odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu, iako u tom trenutku nisu imali status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata pod uvjetom da se u trenutku stupanja na snagu ovog Zakona nalaze na redovitoj isplati osobne invalidnine.”

21. Iz navedenoga jasno proizlazi da člankom 139. ZOHBDR-a/17. nisu obuhvaćeni svi pripadnici HVO-a, državljani Republike Hrvatske, već je zaštita ograničena na samo one pripadnike HVO-a koji su prije stupanja na snagu ZOHBDR-a/17. ostvarili određena prava, a koja se mogu smatrati stečenim pravima. Riječ je o pripadnicima HVO-a koji ostvarili status RVI-a, odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu, iako u tom trenutku nisu imali status hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata, ali pod uvjetom da se u trenutku stupanja na snagu ZOHBDR-a/17. nalaze na redovitoj isplati osobne invalidnine.

22. Dakle, za zadržavanje stečenih prava pripadnika HVO-a u smislu članka 139. ZOHBDR-a/17. (bez pravnih smetnji u svezi sa statusom hrvatskog branitelja iz Domovinskog rata) nužno je kumulativno ispunjavanje dvaju uvjeta:

1. da je riječ o pripadniku HVO-a, državljaninu Republike Hrvatske, kojemu je priznat status Ča odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i

2. da je osoba koja ispunjava naprijed navedeni uvjet na dan stupanja na snagu ZOHBDR-a/17. na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine.

23. Radi utvrđivanja činjenice primjenjuje li se članak 139. ZOHBDR-a/17. u praksi odnosno postoje li pripadnici HVO-a kojima je priznat status Ča odnosno Ca iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji se na dan stupanja na snagu ZOHBDR-a/17. nalaze na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, ovaj je Sud dopisom od 26. travnja 2024. zatražio od Ministarstva hrvatskih branitelja očitovanje o tome na koju se kategoriju osoba (u praksi) primjenjuje članak 139. ZOHBDR-a/17. Ako se navedena odredba primjenjuje na određene pripadnike HVO-a, Ministarstvo je pozvano objasniti razliku između tih osoba i onih pripadnika HVO-a koji su također ostvarili status RVI-a odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj, ali na dan stupanja na snagu ZOHBDR- a/17. nisu u isplati osobne invalidnine. Drugim riječima, postoji li neko objektivno opravdanje za različitu poziciju jedne skupine osoba (pripadnika HVO-a) vezano uz isplatu osobne invalidnine.

24. Dopisom od 29. svibnja 2024. Ministarstvo branitelja se očitovalo o zatraženim podacima, u bitnom navodeći da postoje slučajevi u kojima se primjenjuje članak 139. ZOHBDR-a/17. Naime, postoje pripadnici HVO-a kojima je priznat status RVI-a odnosno HRVI-a iz Domovinskog rata i pravo na osobnu invalidninu u upravnom postupku provedenom u Republici Hrvatskoj i koji su na dan stupanja na snagu ZOHBDR-a/17. bili na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine. Ta su rješenja donesena na temelju potvrda o statusu hrvatskog branitelja i okolnostima stradavanja koje nisu iz službenih evidencija. Međutim, rješenja su izvršna te su njihovi adresati u isplati, slijedom čega se smatra da je riječ o stečenim pravima. Pored toga se ističe da je intencija zakonodavca uvođenjem članka 139. u ZOHBDR/17. bila zaštita onih koji su na redovnoj isplati odnosno zaštita stečenih prava, bez obzira na pravne nedostatke u trenutku ostvarivanja prava. Ministarstvo je mišljenja da se članak 139. ZOHBDR- a/17. ne može primjenjivati u slučajevima u kojima prava nisu nikada stečena, pri čemu naglašava da pravo priznato rješenjem koje nije izvršno i koje nije na redovitoj isplati nije stečeno pravo. Ministarstvo naposljetku napominje da su stradali pripadnici HVO- a ostvarili status RVI-a u Bosni i Hercegovini, prema propisima te države, gdje i ostvaruju pripadajuća prava kao i isplatu po osnovi tih prava.

25. Navedeni dopis Ministarstva ovaj Sud je, na temelju članka 6. ZUS-a, dostavio opunomoćeniku tužitelja u ranijim ovosudnim predmetima u kojima je isti opunomoćenik zastupao stranke.

26. Razmatrajući konkretni slučaj u svjetlu naprijed navedenoga, a imajući na umu činjenicu koja proizlazi iz podataka iz spisa predmeta i koju tužitelj nije osporio u tijeku postupka da on ne ulazi u kategoriju osoba, pripadnika HVO-a, koji su na dan stupanja na snagu ZOHBDR-a/17. bili na redovitoj mjesečnoj isplati osobne invalidnine, Sud utvrđuje da se članak 139. ZOHBDR-a/17. ne odnosi na tužitelja odnosno da tužitelj ne ulazi u kategoriju osoba (pripadnika HVO-a) čija je stečena prava odnosno legitimna očekivanja zakonodavac zaštitio člankom 139. ZOHBDR-a/17. U takvoj situaciji, prema ocjeni ovoga Suda, ne samo da nije bilo pravne zapreke za donošenje rješenja tuženika od 21. listopada 2013., već je donošenje toga rješenja, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje, odražavalo volju zakonodavca izraženu člankom 42. ZID-a ZOPHBDR-a/12., čija nesuglasnost s Ustavom nije utvrđena u postupku pred Ustavnim sudom.

27. Stoga je, na temelju članka 74. stavka 2. ZUS-a valjalo poništiti prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu (točka I. izreke) i na temelju članka 57. stavka 1. ZUS-a odbiti tužbeni zahtjev (točka II. izreke) te odbiti u cijelosti tužiteljev zahtjev za naknadu troškova spora (točka III. izreke) , na temelju članka 74. stavka 1. i članka 79. stavka 4. ZUS-a.

28. Slijedom navedenog je, na temelju članka 74. stavka 2. u vezi s člankom 57. stavkom 1. i članka 74. stavka 1. te članka 79. stavaka 4. i 6. ZUS-a, odlučeno kao u izreci presude.

U Zagrebu 26. veljače 2025.

Predsjednica vijeća:

dr. sc. Sanja Otočan