REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-1857/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Dubravke Matas, predsjednice vijeća, Jagode Crnokrak, sutkinje izvjestiteljice i Gorane Aralica Martinović, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja VJESNIK d.d. u likvidaciji, OIB 83180487843, Zagreb, Slavonska avenija 4, kojeg zastupa punomoćnik Dražan Crnković, odvjetnik u Zajedničkom odvjetničkom uredu Dražan Crnković & Alen Pešušić u Zagrebu, protiv tuženika PLAVI RADIO d.o.o., OIB 00625856183, Zagreb, Slavonska avenija 2, kojeg zastupa punomoćnik Danijel Klobučar, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Lovrić & Klobučar j.t.d. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-49/2021 od 28. veljače 2023., u sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana tuženikova žalba i potvrđuju točka I. i III. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-49/2021 od 28. veljače 2023.

II. Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje točka IV. izreke presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-49/2021 od 28. veljače 2023. u dijelu kojim je tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu troška postupka u iznosu od 2.005,64 kn sa zateznim kamatama od presuđenja do isplate.

III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Povrv-49/2021 od 28. veljače 2023. u dijelu točke IV. izreke kojim je odbijen tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška parničnog postupka u iznosu od 376,07 EUR te se sudi:

Nalaže se tuženiku u roku od 15 dana tužitelju naknaditi trošak postupka u iznosu od 376,07 EUR sa zateznom kamatom od 28. veljače 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoj posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak žalbenog postupka u iznosu od 19,90 EUR u roku od 15 dana.

V. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka u iznosu od 726,36 EUR.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je točkom I. izreke sud održao na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika Branka Jakića iz Zagreba poslovni broj Ovrv-4400/2020 od 19. studenog 2020. za iznos od 13.579,45 EUR sa zakonskim zateznim kamatama po stopi koja se određuje na ostale odnose na pojedine mjesečne iznose za razdoblje od ožujka 2017. do ožujka 2018. godine, točkom III. izreke je tuženiku naložio tužitelju naknaditi trošak postupka u iznosu od 1.888,10 EUR dok je točkom IV. izreke tužitelj odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova postupka u iznosu od 2.381,71 EUR kao neosnovanim. Sud ocjenjuje djelomično osnovanim tužbeni zahtjev koji se odnosi na podmirivanje troškova za potrošnju električne energije i za zaštitarsku službu koje troškove tužitelj kao suvlasnik objekta Poslovnog kompleksa Vjesnik potražuje od tuženika kao suvlasnika i to prema udjelu tuženika u snašanju zajedničkih troškova koji su ugovoreni između parničnih stranaka međuvlasničkim ugovorima i njihovim dodacima, a koje je troškove nesporno tužitelj kao jedan od suvlasnika podmirio u cijelosti trećim osobama. Sud obrazlaže da je Međuvlasničkim ugovorom iz 2015. godine utvrđeno da se na tuženika kao suvlasnika imaju odnositi troškovi električne energije, vode i toplinske energije u omjeru od 0,767% što je tuženik učinio i nespornim na glavnoj raspravi, kao i činjenicu da je tužitelj te troškove podmirio dobavljaču električne energije. U odnosu na troškove zaštitarske službe sud je utvrdio da su suvlasnici dogovorili još prilikom sklapanja ranijeg Međuvlasničkog ugovora iz 2013. godine da na tuženika trošak zaštitarske službe otpada u omjeru od 0,95% na ime troška recepcije nebodera te za trošak porte na istoku u omjeru od 1,20%, u kojim omjerima je tužitelj sporne troškove prefakturirao na tuženika. Tuženikov prigovor da tužitelj za predmetna plaćanja nije mogao tuženiku izdati račune jer niti mu isporučuje električnu energiju niti obavlja zaštitarsku službu, sud je otklonio pozivom na odredbu članka 8. Zakona o računovodstvu (Narodne novine broj: 78/15, 134/15 i 120/16) kojom je propisano da je knjigovodstvena isprava svaki interni ili eksterni pisani dokument ili elektronički zapis o poslovnom događaju i da isti čini osnovu za upis podataka u poslovne knjige, a da je tuženik u svoje poslovne knjige uveo sve utužene račune i po njima koristio mogućnost odbijanja pretporeza te da je tužitelj imao pravo prefakturirati troškove električne energije i zaštitarske službe sukladno dogovoru između suvlasnika i stoga što je tužitelj pravna osoba na čije ime su stizali računi. Ocijenjen je neosnovanim prigovor zastare potraživanja, jer se ima primijeniti opći zastarni rok propisan odredbom članka 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) te je primjenom odredbe članka 1119. ZOO-a tužbeni zahtjev ocijenjen djelomično osnovanim s obrazloženjem da je tužitelj učinio izdatak za drugoga. Odluka o trošku donijeta je uz primjenu odredbe članka 154. stavka 2. i članka 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP) pri čemu je tužiteljev uspjeh u postupku sud ocijenio omjerom od 72,18%, tuženikov omjerom od 27,82% te tužitelju dosudio troškove koje je smatrao da su potrebni za vođenje parnice u omjeru od 44,36%.

2. Tuženik je podnio žalbu protiv točaka I. i III. izreke zbog svih žalbenih razloga. Ističe da tužitelj potražuje naknadu za ono što je podmirio u njegovo ime, a ne za isporučena dobra i obavljene usluge, da se radi o izvanugovornom odnosu stjecanja bez osnove pa je stoga tuženik tijekom postupka ukazivao na to da tužitelj za svoje potraživanje nije mogao izdati račun kao vjerodostojnu ispravu, već je eventualno mogao postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za isplatu. U tom smislu sud nije mogao primijeniti presumpciju iz članka 221.b ZPP-a u svezi s korištenjem prava na odbitak pretporeza, u čemu žalitelj nalazi bitne povrede postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a. Sud je pogrešno primijenio odredbe Zakona o parničnom postupku u vezi s postupkom u povodu prigovora protiv platnog naloga, jer tužitelj predmetno potraživanje nije mogao dokazivati vjerodostojnom ispravom pa je sud trebao platni nalog ukinuti u cijelosti, a ne održati ga na snazi. U obrazloženju sud ne daje razloge o navodno postojećem subjektivnom pravu tužitelja prefakturirati utrošak električne energije tuženiku, odnosno za to sud ne daje uporište u bilo kojoj normi materijalnog prava. Žalitelj ukazuje na odredbe Općih uvjeta za opskrbu električne energije („Narodne novine“ broj 14/06) koji su bili na snazi u vrijeme izdavanja većine spornih računa opskrbljivača HEP Opskrba d.o.o. i HEP Operator distribucijskog sustava d.o.o. kojima je bilo propisano da kupci koji se koriste zajedničkom potrošnjom u zgradama zaključuju ugovor o opskrbi i ugovor o korištenju mreže putem predstavnika suvlasnika na temelju odluke suvlasnika te da se iznos za utrošenu električnu energiju zajedničke potrošnje obračunava i iskazuje kao zasebna stavka na računu za električnu energiju obračunskog mjesta pojedinog kupca ili zasebnim računom za električnu energiju zajedničke potrošnje predstavniku suvlasnika. Sud se nije upuštao u ocjenu razloga zašto i po kojoj osnovi je opskrbljivač toplinske energije HEP Opskrba d.o.o. i HEP Operator distribucijskog sustava d.o.o. izdao račune ovdje tužitelju, a na tužitelju je teret dokaza za to je li postojala odluka suvlasnika o kojoj se govori o općim uvjetima. Nadalje, iz presude ne proizlazi da je tužitelj prestao biti upravitelj poslovnog kompleksa Vjesnik stupanjem na snagu Međuvlasničkog ugovora od 1. rujna 2015. Nadalje, naslovni sud ne smatra relevantnim utvrditi je li opravdano da se tuženiku jednostranim postupanjem tužitelja bez postojanja bilo kakve pravne osnove za to dokidaju podzakonskim propisima zajamčena prava prema opskrbljivaču toplinske energije koja se odnose na mogućnost osporavanja računa za pojedino obračunsko razdoblje. Sud je propustio primijeniti odredbu članka 1112. stavka 1. ZOO-a kojom je propisano da tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti nema pravo zahtijevati vraćanje, što sve rezultira povredom postupka jer presuda nema razloga o odlučnim činjenicama. Osporava i odluku o trošku pa predlaže preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti, odnosno ukinuti platni nalog, a tužitelju naložiti da tuženiku naknadi troškove postupka, podredno presudu ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

3. Tužitelj je odgovorio na tuženikovu žalbu ističući da je ista neosnovana i da između parničnih stranaka već postoje pravomoćne odluke s iste osnove, ali za drugo razdoblje pa predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu, a tuženika obvezati na naknadu troškova u iznosu od 621,88 EUR za sastavljanje odgovora na žalbu.

4. Tužitelj je podnio žalbu protiv točke IV. izreke presude kojom je odbijen sa zahtjevom za naknadu troška postupka zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Smatra da je sud pogrešno utvrdio omjer uspjeha stranaka u postupku jer je tužitelj podneskom od 4. listopada 2022. djelomično povukao tužbu, na što tuženik nije pristao slijedom čega je sud odbio tužbeni zahtjev preko iznosa od 13.579,45 EUR. Međutim, tužitelj može povući tužbu bez tuženikova pristanka prije nogo što se tuženik upusti u raspravljanje o glavnoj stvari, a tuženik se po primitku tužiteljeva podneska kojim djelomično povlači tužbu upustio u raspravljanje pa tek potom izrazio protivljenje povlačenju, slijedom čega se ima smatrati da je pristao na povlačenje. U tom smislu je tužitelj uspio u sporu za cijeli iznos. Nadalje, smatra da je sud trebao trošak vještačenja dosuditi u cijelosti, jer je time tužitelj dokazivao osnovanost svog zahtjeva, a neosnovano je sud odbio tužitelja s troškom za pojedine radnje i to za sastav podneska od 12. travnja 2022. u punom iznosu, za kojeg sud smatra da se ne radi o obrazloženom podnesku, dok žalitelj ističe da je u tom podnesku obrazlagao činjenice iz kojih proizlazi osnovanost zahtjeva u smislu odredbe članka 221.b ZPP-a. Nadalje, podneskom od 9. rujna 2022. tužitelj je dostavio sudu dokaz o plaćanju predujma za vještačenje pa sud pogrešno smatra da taj podnesak nije bio potreban za vođenje postupka. Također podneskom od 27. siječnja 2023. tužitelj je tužbeni zahtjev izrazio sukladno Zakonu o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj pa je i taj podnesak bio nužan za vođenje postupka, slijedom čega predlaže žalbu usvojiti i dosuditi tužitelju daljnje troškove kako je zatraženo troškovnikom pri zaključenju glavne rasprave, uz naknadu troška žalbenog postupka.

5. Tuženikova žalba nije osnovana, a tužiteljeva žalba je djelomično osnovana.

6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. stavka 1. i 2. ZPP-a. Presudu je valjalo potvrditi kao pravilnu i zakonitu.

7. U odnosu na tuženikovu žalbu

8. Nije ostvarena bitna povreda odredaba postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, jer presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koje je bilo potrebno utvrditi za donošenje zakonite odluke o tužbenom zahtjevu koji se odnosi na zahtjev jednog suvlasnika prema drugom s osnove izdataka koje je taj suvlasnik imao glede troškova koji terete cijelu nekretninu i koje od tuženika zahtijeva razmjerno tuženikovom suvlasničkom dijelu prema načinu raspodjele troška koji je dogovoren između suvlasnika.

9. Tu povredu postupka žalitelj u bitnome obrazlaže tvrdnjom da je sud pogrešno ocijenio kako je tužitelj mogao tuženiku izdati račune kojima je tuženiku prefakturirao navedene troškove prema utvrđenom ključu. S tim u vezi žalitelj ističe i povredu u primjeni odredbe članka 452. ZPP-a o odlukama koje sud može donijeti u postupku po prigovoru protiv platnog naloga.

10. Iako žalitelj pravilno ističe da se s navedene osnove ne mogu izdati računi u smislu odredbe članka 8. Zakona o računovodstva na koju se odredbu sud poziva, jer se ne radi ni o kakvom poslovnom događaju, već o odnosima između suvlasnika i troškovima koji se između suvlasnika raspoređuju po utvrđenim omjerima kako je to sud pravilno obrazložio i koji u bitnome nisu sporni između parničnih stranaka, time što je sud održao na snazi platni nalog za potraživanje koje je utvrdio osnovanim nije počinjena niti bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 1. u svezi s odredbom članka 452. stavka 1. ZOO-a. Naime, bez obzira na to što sud nije postupio u smislu odredbe članka 452. stavka 1. ZPP-a te nije prvenstveno ukinuo platni nalog s obzirom na to da se sporna tražbina ne može zaračunati računom kao vjerodostojnom ispravom, a nakon toga započeo raspravljanje o glavnoj stvari, kojem u ovom slučaju, po tužiteljevoj tražbini, ima mjesta, tim propustom primjene odredbe članka 452. stavka 1. ZPP-a nije ostvarena bitna povreda postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a koja postoji samo onda kada sud nije primijenio ili je nepravilno primijenio odredbu toga Zakona, a da je to bilo ili moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Naime, sud je u biti raspravljao o osnovanosti tužiteljeva kondemnatornog zahtjeva i po provedenom dokaznom postupku uvidom u sve isprave, naročito međuvlasničke ugovore stranaka i njihove dodatke kojima su stranke dogovorile način raspodjele spornih troškova te potom i provođenjem vještačenja kojim je sud provjerio osnovanost tuženikovih prigovora da je djelomično podmirio predmetne obveze, pravilno utvrdio sve odlučne činjenice i donio zakonitu presudu kada je tuženiku naložio tužitelju platiti dosuđene iznose.

11. Nisu osnovani niti žalbeni navodi o pogrešno ili nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju odnosno pogrešnoj primjeni materijalnog prava, jer žalbeni navodi o tome da je sud propustio utvrditi kako tužitelj u spornom razdoblju više nije bio upravitelj zgrade nisu odlučni za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva kojeg postavlja tužitelj ne kao upravitelj, već kao jedan od suvlasnika koji je u cijelosti podmirio troškove koji se imaju raspodijeliti na sve suvlasnike sukladno dogovorenom ključ raspodjele troškova, kako za utrošak električne energije tako i za uslugu zaštitarske službe.

12. Nisu osnovani niti žalbeni navodi kojima žalitelj sugerira da je sud propustio primijeniti podzakonske akte opskrbljivača električne energije, s obzirom na to da se u konkretnoj stvari ne radi o odnosu između pružatelja usluga električne energije i tuženika, već o odnosu između suvlasnika predmetnog kompleksa nekretnina pa je pravna osnova za tužiteljevo potraživanje prema tuženiku međuvlasnički ugovor, kako onaj od 1. rujna 2015., tako i onaj od 5. lipnja 2013. glede dogovorenog omjera raspodjele spornih troškova, koji omjer u bitnome tuženik i ne spori tijekom postupka, a ni u žalbi. Uostalom, tuženik je dio troškova iz spornog razdoblja i podmirio, što je utvrđeno provođenjem vještačenja, slijedom čega je tužitelj svojom dispozicijom dijelom smanjio tužbeni zahtjev, ali tuženik nije pristao na povlačenje tužbe pa je sud u tom dijelu tužbeni zahtjev ocijenio neosnovanim i isti odbio, kao što je presuđeno u točki II. izreke presude koja nije predmetom žalbe.

13. Kako je odredbama Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj 81/15 – pročišćeni tekst i 94/17) propisano da suvlasnici na čijim je suvlasničkim dijelovima uspostavljeno vlasništvo posebnog dijela snose troškove koje terete taj dio, ako nije što drugo određeno (članak 84.), dok troškove cijele nekretnine snose svi suvlasnici razmjerno svojim suvlasničkim dijelovima (članak 89.), to je sud pravilno primijenio odredbu članka 1119. ZOO-a kada je tuženika obvezao tužitelju platiti utužene iznose s osnove nesporno plaćenih troškova električne energije i zaštitarske službe koji terete cijelu nekretninu prema utvrđenim omjerima koji se odnose na tuženika kao suvlasnika predmetne zgrade, dakle je pravilno primijenjeno materijalno pravo te tuženikova žalba nije osnovana ni po jednom od istaknutih žalbenih razloga.

14. Zbog navedenog je tuženikovu žalbu valjalo ocijeniti neosnovanom, a presudu u pobijanim točkama I. i III. izreke potvrditi na temelju odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

15. U odnosu na tužiteljevu žalbu.

16. Tužitelj pogrešno smatra da je u cijelosti uspio u postupku, odnosno da je sud pogrešno primijenio odredbu članka 154. stavka 2. ZPP-a kada je utvrdio postotke uspjeha tužitelja i tuženika u ovoj parnici te potom tužitelju koji je u većoj mjeri uspio u odgovarajućem postotku dosudio troškove postupka. Naime tuženik nije pristao na tužiteljevo djelomično povlačenje tužbe koje je uslijedilo nakon što se u ovoj pravnoj stvari tuženik već upustio u raspravljanje, što je njegova dopuštena dispozicija u smislu odredbe članka 193. stavka 3. ZPP-a pa je sud osnovano meritorno odlučivao o tužbenom zahtjevu koji je ocijenio neosnovanim u iznosu od 5.233,06 EUR, slijedom čega je pravilno odlučio i o omjeru u kojem tuženik ima tužitelju naknaditi troškove postupka u smislu odredbe članka 155. stavka 2. ZPP-a.

17. Neosnovani su i tužiteljevi žalbeni navodi o tome da je sud pogrešno ocijenio sadržaj tužiteljeva podneska od 12. travnja 2022., jer se i prema ocjeni ovog suda ne radi o obrazloženom podnesku u kojem bi tužitelj iznosio neke nove činjenice ili pravna shvaćanja, pa je sud pravilno na taj podnesak na listu 552. spisa primijenio Tarifni br. 8. točke 23. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 31/22 i 126/22).

18. Pravilno, međutim, žalitelj ističe da je sud neosnovano tuženiku uskratio trošak sastavljanja podneska 9. rujna 2022. kojim je tužitelj dostavio dokaz o plaćanju predujma vještačenja na što je bio pozvan kao i trošak sastavljanja podneska od 27. siječnja 2023. kojim je tužbeni zahtjev izrazio u EUR, te je pravilnom primjenom odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a valjalo za te podneske tužitelju dosuditi trošak po Tarifnom br. 8. točke 3. za svaki u visini od 50 bodova. Također osnovano žalitelj ukazuje i na to da je trošak vještačenja tužitelju trebao biti dosuđen u punom iznosu, od 663,61 EUR, a ne u omjeru od 44,36% jer je taj trošak bio potreban za utvrđivanje osnovanosti tužbenog zahtjeva.

19. S osnove zastupanja tužitelju je ukupno trebalo dosuditi 2.886,50 EUR uvećano za porez na dodanu vrijednost od 721,63 EUR odnosno 3.608,13 EUR, uz primjenu omjera od 44,36% prema uspjehu u parnici, dakle ukupno 1.600,56 EUR te ukupni iznos vještačenja od 663,61 EUR što daje iznos od 2.264,17 EUR. Kako mu je dosuđeno u točki III. izreke iznos od 1.888,10 EUR, proizlazi da mu treba dosuditi daljnjih 376,07 EUR u kojem dijelu je točka IV. izreke presude preinačena, dok je potvrđena za iznos od 2.005,64 EUR, i to pravilnom primjenom materijalnopravnih odredaba Zakona o parničnom postupku o snašanju troškova postupka, slijedom čega je na temelju odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a presuđeno kao u točkama II. i III. izreke ove presude.

20. Tužitelj je sa svojom žalbom protiv odluke o trošku uspio u omjeru od 16% pa mu je u tom omjeru valjalo dosuditi trošak sastavljanja žalbe po Tarifnom broju 10. točke 4. Tarife u iznosu od 19,90 EUR.

21. U preostalom dijelu zahtjev za trošak sastavljanja žalbe u iznosu od 104,48 EUR kao i za trošak sastavljanja odgovora na žalbu u iznosu od 621,88 EUR tužiteljev zahtjev za naknadu troška žalbenog postupka je ocijenjen neosnovanim te je presuđeno kao u točki V. izreke.

Zagreb, 26. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Dubravka Matas