REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Savska cesta 62, Zagreb

Poslovni broj: Pž-4769/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Nevenka Marković, u pravnoj stvari tužitelja TRIGLAV OSIGURANJE d.d., OIB 29743547503, Zagreb, Antuna Heinza 4, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Vukina i partneri d.o.o. u Zagrebu, protiv tuženika EUROHERC osiguranje d.d., OIB 22694857747, Zagreb, Ulica grada Vukovara 282, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić i partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1895/2022-27 od 15. studenog 2024., 26. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1895/2022-27 od 15. studenog 2024.

II. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 EUR (dvjestopedeset eura) i sudske pristojbe na odgovor na žalbu u iznosu od 18,86 EUR (osamnaest eura i osamdesetšest centi).

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1895/2022-27 od 15. studenog 2024. naloženo je tuženiku platiti tužitelju iznos od 2.899,20 EUR sa zateznim kamatama od 10. ožujka 2022. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose i naknaditi mu troškove parničnog postupka u iznosu od 1.948,83 EUR sa zateznim kamatama od 16. studenog 2024. do isplate po istoj stopi.

2. Protiv presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ovome sudu preinačiti presudu i odbiti tužbeni zahtjev uz naknadu troškova parničnog postupka, podredno ukinuti presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva naknadu troškova žalbenog postupka u ukupnom iznosu od 386,82 EUR.

3. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu. Predlaže ovome sudu odbiti žalbu kao neosnovanu i potvrditi presudu. Zahtijeva naknadu troškova sastava odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 EUR i sudske pristojbe na odgovor na žalbu u iznosu od 18,86 EUR.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe članka 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), u granicama razloga navedenih u žalbi i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, imajući u vidu odredbu članka 467. stavka 1. ZPP-a.

6. Kako je ovaj spor u smislu odredbe članka 502. stavka 1. ZPP-a spor male vrijednosti, presuda ili rješenje kojima se on završava može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. ZPP-a (osim zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 3. ZPP-a) i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. U smislu odredbe članka 467. stavka 1. ZPP-a žalba se ne može izjaviti zbog relativno bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. ZPP-a te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja pa tuženikovi žalbeni navodi izneseni u tom pravcu nisu uzeti u razmatranje, kao ni takvi navodi izneseni u okviru dopuštenih žalbenih razloga.

7. Iz podataka u spisu i obrazloženja presude proizlazi da je predmet spora isplata iznosa od 2.899,20 EUR koji iznos je tužitelj isplatio s osnove štete na vozilu svog osiguranika Tisak Plus d.o.o. nastale u prometnoj nezgodi 5. siječnja 2022. zbog naleta tog vozila na divljač.

8. Prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim prigovor nedostatka aktivne legitimacije. Utvrdio je da je iz priložene police automobilskog osiguranja broj 020408470517 od 16. prosinca 2021. proizlazi da je kasko osiguranje za vozilo registarske oznake [registarska oznaka], teretni automobil Renault Trafic, s tužiteljem kao osigurateljem ugovorio Tisak Plus d.o.o. kao ugovaratelj i osiguranik; da se ugovara automobilsko kasko po Općim uvjetima PG-aka/20-01-hr, uz djelomično osiguranje po kombinaciji Komb K bez franšize, da se prema uvjetima članica Fortenova grupe ugovara vinkulacija za slučaj krađe, utaje i totalne štete u korist BKS Leasing d.o.o., korisnik leasinga VB Automobili d.o.o., da se osiguranje ugovara u skladu s odredbom članka 937. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) te da premija vrijedi od 9. prosinca 2021. do 9. prosinca 2022. koja se plaća prema otplatnom planu.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio da Tisak Plus d.o.o. nije ni vlasnik niti korisnik osiguranog vozila, koja činjenica proizlazi iz prometne dozvole za to vozilo, ali da je tužitelj u skladu s ugovorom o osiguranju bio dužan tom društvu kao osiguraniku isplatiti naknadu iz osiguranja u konkretnom slučaju. Budući da se u konkretnom slučaju ne radi o osiguranim rizicima krađe, utaje i totalne štete, prvostupanjski sud je zaključio da u skladu s odredbom članka 12. stavka 1. Općih uvjeta za osiguranje automobilskog kaska PG-aka 20-01-hr (dalje: Opći uvjeti), kao sastavnog dijela ugovora o osiguranju, prava iz osiguranja pripadaju ugovaratelju osiguranja kao osiguraniku, dakle društvu Tisak Plus d.d., kojem je tužitelju i isplatio štetu, čija naknada je predmet ovog postupka.

10. Budući da je na polici naznačeno kako se osiguranje ugovara u skladu s odredbom članka 937. stavka 2. ZOO-a, kojom je propisano da ako je ugovoreno da se premija plaća nakon sklapanja ugovora, obveza osiguratelja isplatiti osigurninu određenu ugovorom počinje od dana određenog u ugovoru kao dan početka osiguranja, prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor da tužitelj nije dostavio dokaz o uplati premije budući da okolnost plaćanja premije nije od utjecaja na početak osiguranja.

11. Budući da je na temelju uvida u predmetnu policu osiguranja i Opće uvjete utvrdio da je ugovoreno osnovno automobilsko kasko osiguranje uz djelomično kombinacija, kojim osiguranjem je obuhvaćen rizik prometne nezgode - udar te da nalet na divljač nije isključen (članci 4. i 10. Općih uvjeta), ocijenio je neosnovanim tuženikov prigovor da se ne bi radilo o riziku osiguranim predmetnim kasko osiguranjem.

12. Kako su sukladno odredbi članka 963. stavka 1. ZOO-a isplatom naknade iz osiguranja na tužitelja kao osiguratelja po samom zakonu prešla sva prava osiguranika prema osobi koja je po bilo kojoj osnovi odgovorna za štetu, ocijenio je prigovor nedostatka aktivne legitimacije neosnovanim.

13. Prvostupanjski sud je ocijenio neosnovanim i prigovor promašene pasivne legitimacije utvrdivši da se tužitelj u odštetnom zahtjevu upućenom tuženiku 30. ožujka 2022. pozvao na njegovu odgovornost kao osiguratelja Hrvatskog lovačkog saveza - Lovačkog društva Gradina Novi Vinodolski temeljem police 804271894, dok tuženik ni u dopisu kojim je potvrdio primitak odštetnog zahtjeva niti u tijeku postupka nije iznio činjenice ni predložio dokaze na okolnost da to lovačko društvo nije obuhvaćeno navedenom policom osiguranja.

14. Prvostupanjski sud je na temelju provedenog dokaznog postupka utvrdio da je predmetni štetni događaj nastao udarom osiguranog vozila u srnu koja je na prometnicu iskočila neposredno ispred tog vozila. Na temelju nalaza i mišljenja ŠK utvrdio je da je radi naknade štete nastale na vozilu u predmetnom štetnom događaju tužitelj u skladu s računom za izvršeni popravak i Općim uvjetima osiguranja osnovano isplatio osiguraniku naknadu iz osiguranja u iznosu od 2.899,20 EUR 9. ožujka 2022.

15. Slijedom svega navedenog, uzimajući u obzir nespornu činjenicu da šteta naletom vozila na divljač nije nastala kao posljedica provođenja lova, prvostupanjski sud je primjenom odredbe članka 76. stavka 2. i članka 80. stavka 6. Zakona o Lovstvu („Narodne novine“ broj: 99/18, 32/19 i 32/20; dalje: ZL) te odredbe članka 1045. stavka 3., članka 1063., članka 1064., članka 1066. stavka 1. i članka 1067. stavaka 1. i 2. ZOO-a, zaključio da za štetu nastalu u vezi s naletom vozila na divljač (srnu) koja iznenada skoči na cestu, a koja se smatra opasnom stvari, odgovara ovlaštenik prava lova na području s kojeg je srna skočila na prometnicu jer gospodari lovištem i divljači na njemu, a koje odgovornosti se može osloboditi ako dokaže postojanje zakonom predviđenih razloga za oslobođenje od odgovornosti, a da u konkretnom slučaju tuženik nije ni tvrdio da bi takvi razlozi postojali.

16. Tuženik u žalbi u bitnome navodi da se prometna nezgoda dogodila u naseljenom mjestu, a da životinja nije pronađena zbog čega nema dokaza da se radilo o divljači. Nadalje navodi da tužitelju nije uopće dostavio policu osiguranja na okolnost postojanja pasivne legitimacije tuženika. Smatra i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo zaključivši da tuženik odgovara po objektivnom kriteriju jer divljač predstavlja opasnu stvar te da je odgovornost tuženika objektivna prema Zakonu o lovrstvu i Zakonu u obveznim odnosima. Ističe da tuženik ukoliko i postoji njegova odgovornost odgovara po načelu krivnje jer u trenutku štetnog događaja nije provođen lov na lovištu tuženikovog osiguranika zbog čega je tužitelj dužan dokazati sve pretpostavke odgovornosti za štetu, pa tako i tuženikovu protupravnost, što nije dokazao. Navodi da je do predmetnog štetnog događaja došlo na javnoj cesti, odnosno izvan područja lovišta zbog čega se ne radi o šteti za koju odgovaraju lovoovlaštenici i davatelji prava na lov sukladno Zakonu o lovrstvu. Ističe i da zbog toga što šteta nije nastala zbog provođenja skupnog lova, da tuženik kao osiguravatelj lovoovlaštenika nije odgovoran za nastalu štetu, sve prema odredbi članka 80. ZL-a. Ističe i da tužitelj ima pravo na zatezne kamate od podnošenja odštetnog zahtjeva, a ne i prije toga.

17. Tužitelj u odgovoru na žalbu u bitnome navodi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da se radilo o naletu vozila na divljač - srnu koja je na prometnicu iskočila iz lovišta kojim gospodari lovačko društvo Gradina Novi Vinodolski, tuženikov osiguranik. Ističe da je te činjenice prvostupanjski sud utvrdio na temelju potvrde policije od 21. ožujka 2022., odštetnog zahtjeva upućenog tuženiku i iskaza svjedoka UK, vozača vozila osiguranog kod tužitelja. Nadalje navodi da tuženik u mirnom postupku kao ni tijekom prvostupanjskog postupka nije naveo ni predložio dokaze na okolnost da on nije osiguravatelj tog lovačkog društva, niti da ta navedena polica osiguranja ne postoji. Nadalje navodi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo zaključivši da u konkretnom slučaju kada se nije provodio lov, lovoovlaštenik odgovara po načelu objektivne odgovornosti sukladno odredbi članka 76. stavka 2. ZL-a i članka 1045. stavka 3. ZOO-a te da tuženik nije iznio činjenice ni predložio dokaze kojim bi eventualno otklonio svoju objektivnu odgovornost. Navodi da je prvostupanjski sud pravilno tužitelju dosudio zatezne kamate od dana isplate štete svom osiguraniku sukladno odredbi članka 1086. ZOO-a.

18. Donošenjem pobijane presude nisu učinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a na koju tuženik posebno ukazuje u žalbi. Presuda nema nedostataka zbog kojih se ne bi mogla ispitati jer sadrži jasne i valjane razloge o odlučnim činjenicama na kojima je zasnovana, ti razlozi nisu međusobno proturječni niti postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

19. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima prvostupanjski sud je pravilno ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije.

20. Naime, iako je tuženik osporavao da se radi o naletu na divljač jer divljač nije pronađena na mjestu štetnog događaja, prvostupanjski sud je pravilno na temelju isprava u spisu - potvrde koju je povodom predmetnog štetnog događaja izdala policija (list 49.-50. spisa) te iskaza svjedoka - vozača UK (list 84.-85. spisa), a kojem iskazu tuženik nije prigovorio ni posebno osporavao, zaključio da se prometna nezgoda dogodila naletom vozila na divljač i to srnu, koja je na prometnicu iskočila neposredno ispred vozila tužiteljevog osiguranika iz lovišta kojim gospodari lovačko društvo Gradina Novi Vinodolski, a taj zaključak prihvaća i ovaj sud.

21. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud na temelju odštetnog zahtjeva upućenom tuženiku kao osiguratelju Hrvatskog lovačkog saveza - Lovačkog društva Gradina Novi Vinodolski, zaključio da je tuženik pasivno legitimiran kao osiguravatelj tog lovačkog društva, dok tuženik nije iznio činjenice da to lovačko društvo nije obuhvaćeno tom navedenom policom osiguranje broj [broj police osiguranja], na koju upravo tužitelj ukazuje u tom odštetnom zahtjevu. Stoga je prvostupanjski sud pravilno ocijenio neosnovanim tuženikov prigovor promašene pasivne legitimacije.

22. Također, pravilno je prvostupanjski sud u odnosu na spornu odgovornost za štetu nastalu naletom vozila na divljač primijenio materijalno pravo.

23. Odredbom članka 80. stavka 6. ZL-a propisano je da se za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovara se na sljedeći način:

- vozač ako se utvrdi da je upravljao vozilom protivno odredbama propisa kojima je uređeno područje o sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi,

- lovoovlaštenik na čijem je lovištu nastala šteta ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova.

24. U konkretnom slučaju tuženik nije iznio činjenicu da je za štetu nastalu naletom vozila na divljač odgovoran vozač tog vozila, odnosno osiguranik tužitelja, dok je između stranaka nesporno da šteta nije nastala zbog provođenja lova.

25. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da se u konkretnom slučaju radi o šteti koju je nanijela divljač u pokretu i koja se smatra opasnom stvari u smislu odredbe članka 1045. stavka 3. ZOO-a. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio i da se odgovornost lovoovlaštenika za nastalu štetu, pa tako i tuženika kao njegovog osiguratelja, ocjenjuje s osnove odredbe članka 76. stavka 2. ZL-a i odredaba Zakona o obveznim odnosima koji propisuju objektivnu odgovornosti (dakle odgovornost bez obzira na krivnju) za imatelja opasne stvari budući da je odredbom članka 80. stavka 6. ZL-a propisano samo da lovoovlaštenik odgovara za štetu nastalu naletom vozila na divljač ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova, no ne uređuje situacije, kakva je i predmetna, ako šteta nije nastala zbog provođenja lova.

26. Dakle, kako odredbama Zakona o lovstvu kao lex specialis nije propisano tko odgovara za štetu nastalu na vozilu u slučaju naleta divljači na vozilo kada se nije provodio lov (jer propisuje samo jedan slučaj objektivne odgovornosti lovoovlaštenika za štetu - ako je šteta nastala zbog provođenja lova), tada valja primijeniti odredbe Zakona o obveznim odnosima, kao lex generalis kojima se uređuje odgovornost za štetu od opasne stvari jer i u drugim slučajevima kada se divljač kreće cestom (ali pri tome se ne obavlja lov divljači) ta divljač i dalje predstavlja opasnu stvar. Tako i prema praksi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u predmetima poslovni broj Pž-146/2023, Pž-2418/2023 i Pž-244/2024.

27. Pri tome, ovaj sud napominje da je i Ustavni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke poslovni broj U-I-4249/2018 od 18. lipnja 2019., između ostalog, naveo slijedeće: „14.1. Predlagatelj smatra da nije uređen slučaj u kojem dođe do naleta vozila na divljač, ako se ne provodi lov i ako vozač postupa po propisima koji uređuju područje sigurnosti prometa na cestama. Ustavni sud napominje da iako Zakon o lovstvu ne uređuje u cijelosti tu situaciju, ne može se zahtijevati od zakonodavca da zakonom uredi sve situacije do kojih može doći u svakodnevnom životu, već je na sudskoj praksi da iznađe takva rješenja u sudskim sporovima (do kojih može doći) koja će dati odgovor na tu dilemu predlagatelja na način kojim neće prevaliti svu odgovornost na građane već će odštetnu odgovornost za štete od divljači tumačiti sukladno općim načelima odštetne odgovornosti, odnosno na način kojim će pridonijeti razvoju i očuvanju prirodnog bogatstva i raspodjeli tereta odgovornosti za štetu između države, lovoovlaštenika i vozača. Polazeći do ovlaštenja zakonodavca da mijenja modele pojedinih zakonskih instituta, posebice na području gospodarskih odnosa, Ustavni sud ne nalazi da je postojeće zakonsko rješenje iz članka 80. stavka 6. ZL-a nesuglasno s člankom 3. Ustava odnosno nije nesuglasno načelu izvjesnosti pravne norme jer je osporena norma dostatno određena, precizna i dostupna kako bi subjekti na koje se primjenjuje mogli prilagoditi svoje postupanje. Dakle, odštetna odgovornost nije isključivo na vozaču ili lovoovlašteniku jer je za određivanje odštete potrebno ispitati ponašanje lovoovlaštenika, vozača i oštećenika u svakom konkretnom slučaju.”

28. Slijedom navedenog, premda je odredbom članka 80. stavka 6. ZL-a propisano da je lovoovlaštenik odgovoran za štetu nastalu naletom vozila na divljač ako se utvrdi da je šteta nastala zbog provođenja lova, u slučaju kada je do naleta vozila na divljač došlo u vremenu kada se nije provodio lov (i ako je vozač upravljao vozilom sukladno propisima kojima je uređeno područje sigurnosti prometa na cestama i postojećim prometnim znakovima izričitih naredbi, a što je u ovom predmetu nesporno), činjenica što se u vrijeme nastanka prometne nezgode (i štete) nije provodio lov ne znači da lovoovlaštenik (tuženik) ne može odgovarati za štetu. Naprotiv, upravo zbog toga što je divljač koja se kreće na javnoj cesti opasna stvar (da je divljač koja se kreće cestom opasna stvar proizlazi i iz odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2101/86 od 29. siječnja 1987., Rev-2070/92 od 16. prosinca 1992., Gzz-4/04 od 30. lipnja 2004. i Rev-1312/07 od 9. srpnja 2008.), to u slučaju kada je do štete nastale u lovištu naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov lovoovlaštenik i nadalje odgovara po načelu objektivne odgovornosti u smislu odredbe članka 1063. ZOO-a u vez i s odredbom članka 76. stavka 2. ZL-a, a što pravilno smatra i prvostupanjski sud. Slijedom navedenog, da bi se lovoovlaštenik mogao osloboditi od obveze naknade štete nastale naletom vozila na divljač kada se nije provodio lov, on je u smislu odredbe članka 1067. ZOO-a morao dokazati da šteta na vozilu potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti odnosno ako dokaže da je šteta nastala radnjom oštećenika ili treće osobe, koju on nije mogao predvidjeti i čije posljedice nije mogao ni izbjeći, ni otkloniti. Međutim, tuženik to u ovom sporu nije ni tvrdio, kako je to pravilno zaključio i prvostupanjski sud.

29. Prema tome, budući da je tuženikov osiguranik kao lovoovlaštenik lovišta u konkretnom predmetu odgovoran za nastanak štete nastale na motornom vozilu osiguranom kod tužitelja neovisno od toga što šteta nastala tužiteljevu osiguraniku nije nastala zbog provođenja lova, a ne postoje razlozi za isključenje odgovornosti tuženika za štetu iz članka 1067. ZOO-a, prvostupanjski je sud pravilno prihvatio tužbeni zahtjev tužitelja kojim je potraživao naknadu štete u iznosu od 2.899,20 EUR s pripadajućim zateznim kamatama prema stopi propisanoj za potraživanja koja nisu proizašla iz trgovačkog ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava.

30. Suprotno tuženikovim žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio kako nije od utjecaja okolnost na koju upire tuženik da je odgovornost lovoovlaštenika isključena jer šteta nije nastala u lovištu, već na prometnici na kojoj sukladno odredbi članka 11. stavka 2. ZL-a ustanovljavanje lovišta nije dozvoljeno. Pravilno prvostupanjski sud smatra da iz odredaba mjerodavnih propisa, kako Zakona o lovrstvu, tako i Zakona o obveznim odnosima, ne proizlazi da bi odgovornost lovoovlaštenika bila ograničena samo na štete naleta od divljači isključivo na području lovišta, te da u prilog tome upućuju i odredbe Zakona o lovstvu prema kojima gospodarenje lovištem i divljači obuhvaća uzgoj, zaštitu, lov i korištenje divljači i njezinih dijelova (članak 1. stavak 2. ZL-a), kao i mjere koje je, radi sprečavanja nastanka štete od divljači, dužan provoditi lovoovlaštenik (članak 77. stavak 1. ZL-a).

31. Neosnovano tuženik žalbom osporava i tijek zateznih kamata. Prema odredbi članka 29. stavka 1. ZOO-a, dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate. Odredbom članka 1086. ZOO-a propisano je da se obveza naknade štete smatra dospjelom od trenutka nastanka štete. S obzirom na to da je tužitelj nesporno isplatio iznos naknade štete 9. ožujka 2022., tužitelj ima pravo na zatezne kamate od prvog slijedećeg dana nakon obavljene uplate, kao što je to tužitelj tražio u tužbenom zahtjevu.

32. Odluka o troškovima parničnog postupka, na koju tuženik ne ističe posebne žalbene razloge, je pravilna i zakonita, kako po osnovi (članak 154. stavak 1. ZPP-a), tako i po visini (članak 155. ZPP-a).

33. Slijedom navedenog, valjalo je primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a odbiti tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrditi pobijanu presudu (točka I. izreke ove presude).

34. Tužitelj nema pravo na naknadu troška sastava odgovora na žalbu u iznosu od 250,00 EUR i sudske pristojbe na odgovor na žalbu u iznosu od 18,86 EUR jer sastav odgovora na žalbu nije bila radnja potrebna za vođenje žalbenog postupka u smislu odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.

Zagreb, 26. veljače 2025.

Sutkinja

Nevenka Marković