Republika Hrvatska

Županijski sud

u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

Poslovni broj: Gž-1090/2022-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sutkinja Filke Pejković kao predsjednice vijeća, Kristine Vukelić Aničić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Svjetlane Pražić članice vijeća, u građansko pravnoj stvari tužitelja ZE, [adresa], zastupanog po punomoćniku Vedranu Staniću, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Republike Hrvatske, OIB: 52634238587, zastupanoj po Općinskom državnom odvjetništvu u Splitu, Građansko – upravnom odjelu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Pn-133/2018-59 od 15. veljače 2022., u sjednici vijećao održanoj 26. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I.Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Pn-133/2018-59 od 15. veljače 2022.

II. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom u toč. I. izreke odbijen je kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu nematerijalne štete u iznosu od 7.342,23 eur/55.320,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate te je u točki II. izreke naloženo tužitelju nadoknaditi tuženoj trošak parničnog postupka u iznosu od 630,43 eur/4.750,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 15. veljače 2022. pa do isplate.

2. Protiv citirane presude žalbu podnosi tužitelj zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja žalbenog razloga iz odredbe čl. 353. stavka 1. točke 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., dalje ZPP).

3. Tužitelj predlaže uvaženje žalbe uz naknadu mu troškova postupka.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tužitelja nije osnovana.

6. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete u iznosu od 7.342,23 eur/55.320,00 kn naknadu koje tužitelj zahtjeva od tužene kao posljedicu ozljede zadobivene tijekom služenja redovnog vojnog roka u bivšoj ... a koji vojni rok je tužitelj služio u u razdoblju od 18. ožujka 1988. do 28. veljače 1989. u ....

7. U ovoj žalbenoj fazi postupka sporna je odgovornost tužene kao pravne slijednice bivše ... za naknadu štete tužitelju.

Prvostupanjski sud po provedenom postupku utvrđuje;

-da je tužitelj kao vojni obveznik odslužio obvezni vojni rok u bivšoj SFRJ u razdoblju od 18. ožujka 1988. pa do 28. veljače 1989. u ...,

- da je tijekom odsluženja vojnog roka na otoku ... zadobio ozljedu trećeg prsta lijeve šake,

- da je ozljeda tužitelja registrirana u medicinskoj dokumentaciji i to nalazu Niže vojnolekarske komisije pri garnizonskoj ambulanti u ..., od 29. rujna 1988. kojom se tužitelju kao vojniku ... ... odobrava 21 dan bolovanja kod svoje kuće u [adresa] te navodi dijagnoza: „Phlegmona manus sin. Post panaritidem dig. III. Incisio, excohleatio, imobilisatio“ a koja se temelji na dokmentaciji ..., Kabineta za kirurške bolesti br. ... od 20. rujna 1988. i uputnice za ... br ... od 26. rujna 1988. Stacionar ....

- da je tužitelj u svom iskazu naveo kako je bio na straži dok je služio vojni rok na ... te da je nakon što se je vratio u sobu osjetio na vrhu prsta nekakav trn. U vojarni da su vladali dosta prljavi uvjeti te da je bilo i dosta insekata. Kako je osjećao bol da se je obratio starješini koji mu je rekao da mora obavljati svoje dužnosti, a tek nakon desetak dana kada se to sve inficiralo ga je poslao [adresa] gdje se javio u vojno medicinski centar ( sada ..., ranije zvano vojna bolnica). Tada da mu je doktor otvorio vrh prsta, iscijedio gnoj te ga poslao u stacionar. Jednom tjedno da je dolazio na kontrolu međutim stanje da mu se nije popravljalo, a ova infekcija se širila. Zbog ovoga da je podvrgnut tri puta liječenju pod totalnom anestezijom, a četiri puta pod lokalnom anestezijom.

- da tužitelj nadalje navodi da iako je od događaja do davanja iskaza prošlo 30 godina da se sjeća da je zajedno u bolnici i stacionaru proveo 105 dana, da se je prvo liječio u stacionaru, zatim u bolnici u ... te konačno na ....

- da se tužitelj u vrijeme davanja iskaza nije mogao točno izjasniti na koji način mu se dogodilo ozljeđivanja već da samo navodi da mu se je isto dogodilo dok je služio vojni rok, da misli da je bila jesen na zimu, da su mu prvotne zahvate radili „na živo“ i to dva puta, ali kako ga je prevrše boljelo da je podvrgnut anestezijama iz kojih bi mu se bilo teško buditi. U [adresa] da ga je liječio plastični kirurg dr. Z. Prvotno da mu je bila određena kućna njega dok je bio u [adresa], ali da mu je potom liječnik rekao da se sve mora raditi na .... Kada je došao u [adresa] liječnik da mu je dao uputnicu te je otišao na liječenje u [adresa] gdje su mu u konačnici izvadili tetivu. Zbog ovoga dok je bio na vojnom roku da je odlazio na fizikalne terapije. Nakon odsluženja vojnog roka da se je zaposlio kao bravar međutim da nije mogao obavljati ove poslove niti je mogao napredovati zbog stanja ruke pa da je premješten na poslove u kotlovnici gdje navodi da također nije mogao napredovati.

- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka dr. med. specijalista opće kirurgije i traumatologije Luke Roguljića izrađenog za potrebe ovog postupka proizlazi da je tužitelju nakon ozljede ozljede i operacija te nakon provedene fizikalne terapije zaostalo trajno umanjenje životne aktivnosti od 4% zbog trajnog umanjenja kojeg tužitelj mora ulagati pojačane napore u obavljanju radnji i aktivnosti pri kojima je neophodna pomoć lijeve ruke kao što je vožnja automobila te obavljanje radnji svakodnevne osobne higijene ( kod umivanja, brijanja),

- da iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka nadalje proizlazi da je tužitelj kao posljedicu zadobivenih ozljeda trpio fizičke bolove jakog intenziteta u trajanju od 2 dana neposredno nakon operacije, srednjeg intenziteta u trajanju od 7 dana vezano uz previjanja te fizičke bolove blagog intenziteta u trajanju od 30 dana,

- da je kod tužitelja zaostalo naruženje lakog stupnja time da je tužitelj kao posljedicu zadobivenih ozljeda trpio strah jakog intenziteta u trajanju od 2 dana, srednjeg intenziteta u trajanju od 7 dana i slabog intenziteta 30 dana. Strah da je bio prisutan kod prve operacije incizije i druge operacije nakon vađenja tetive fleksora srednjaka lijeve šake time da je tužitelj bio zabrinut za konačan ishod liječenja i tijekom fizikalne terapije.

8. Temeljem iznijetih utvrđenja prvostupanjski sud zaključuje da je tužitelj priloženim ispravama i svojim iskazom dokazao da je obvezni vojni rok služio na otoku ... te da se tijekom služenja vojnog roka započeo liječiti u ... zbog ozlijede koju je svojim riječima opisao „kao nekakav trn“, „ujed ili ubod“, „crna točka“. Na ovo da ukazuje naročito isprave: Ocena i mišljenje Niže vojnolekarske komisije pri garnizonskoj ambulanti u ..., od 29. rujna 1988. koja se poziva na postavljenu dijagnozu utemeljenu na dokumentaciji ..., Kabineta za kirurške bolesti br. ... od 20. rujna 1988., te priloženi nalazi bolnice u [adresa] od 16. prosinca 1988. i 5. siječnja 1989. Ostala priložena medicinska dokumentacija ukazuje da je dio liječenja tužitelj proveo i u Republici Srbiji.

9. Odredbom čl. 1. st.1. Zakona o odgovornosti Republike Hrvatske za štetu nastalu u bivšoj SFRJ za koju je odgovarala bivša SFRJ ("Narodne novine" br. 117/03., dalje Zakon o odgovornosti) da a je propisano da Republika Hrvatska kao jedna od pravnih sljednica bivše SFRJ, odgovara za one štete nastale u bivšoj SFRJ, za koje je po tada važećim propisima, odgovarala bivša SFRJ, ako se razboritim i pravičnim prosuđivanjem svih okolnosti konkretnog slučaja, posebice državljanstva, prebivališta, trajnog boravišta, odnosno sjedišta oštećenika i štetnika, mjesta štetne radnje i nastalih štetnih posljedica, načina uzrokovanja štete i drugih okolnosti odmjerenih u njihovoj ukupnosti, može zaključiti da je Republika Hrvatska, od svih drugih država – pravnih sljednica bivše SFRJ, u najbližoj vezi s konkretnom štetom. Čl. 2. je propisano da državljani drugih država sljednica bivše SFRJ i pravne osobe sa sjedištem na području drugih država sljednica bivše SFRJ imaju pravo na naknadu štete pod pretpostavkama iz članka 1. stavka 1. ovoga Zakona i uz uvjet uzajamnosti.

10. Cijeneći sve okolnosti slučaja a posebice činjenicu što je tužitelj povredu zadobio za vrijeme služenja vojnog roka u Republici Hrvatskoj, da je dio liječenja obavljen u Republici Hrvatskoj, da je ovaj postupak pokrenut 1991., da je dokazni postupak proveden u cijelosti zaključuje da je Republika Hrvatska, od svih drugih država – pravnih sljednica bivše SFRJ, u najbližoj vezi s konkretnom štetom. Nadalje, sud također drži da je ispunjen uvjet iz čl. 2. Zakona o odgovornosti, a na postojanje faktične uzajamnosti između Republike Hrvatske i Republike Srbije na koju se poziva tužitelj da ukazuje i obrazloženje rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Rev-x 160/10-2, od 26. svibnja 2010. u dijelu koji glasi: „Naime, prema toj odredbi državljani drugih država sljednica bivše SFRJ imaju pravo na naknadu štete pod pretpostavkama iz čl. 1. st.1. Zakona i uz uvjet uzajamnosti, a prema dopisu Ministarstva pravosuđa Republike Hrvatske od 3. svibnja 2005. ( list 222a) postoje faktične uzajamnosti između Republike Hrvatske i Republike Srbije čiji je tužitelj državljanin za konkretan slučaj.“

11. Iako je Republika Hrvatska u konkretnom slučaju u najbližoj vezi s konkretnom štetom zaključuje da ona kao tuženik odgovara za one štete nastale u bivšoj SFRJ, za koje je po tada važećim propisima, odgovarala bivša SFRJ, a konkretno bi to značilo ukoliko je šteta nastala u vezi sa obavljanjem vojne službe jer je prema odredbi čl. 218. st. 2. Zakona o službi u oružanim snagama ( „Sl. list SFRJ“ br. 7/85) odgovornost tužene odnosno druge društveno – političke zajednice i organizacije udruženog rada propisana samo za štetu počinjenu u vezi s obavljanjem vojne službe. Prema odredbi čl. 173. Zakona o obveznim odnosima ( „Sl. list SFRJ“ br. 29/78 i 39/85) šteta nastala u vezi s opasnom stvari odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari odnosno djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete.

12. Prvostupanjski sud zaključuje da iz rezultata u ovom postupku provedenog dokaznog postupka ne bi proizlazilo da je šteta nastala u vezi sa obavljanjem vojne službe odnosno da bi potjecala od opasne djelatnosti. Sam tužitelj tijekom dokaznog postupka da nije se mogao izjasniti kako se ozljeda dogodila, u tužbi je naveo da je za vrijeme obavljanja raznih vojnih dužnosti kao i straže u krugu kasarne osjetio na trećem prstu lijeve ruke da postoji ujed ili ubod, crna točka i to više dana, dok je u iskazu naveo kako je nakon što se vratio u sobu osjetio na vrhu prsta nekakav trn i da su u vojarni vladali dosta prljavi uvjeti i da je bilo insekata dok da drugi dokazi na utvrđenje ove okolnosti nisu predloženi.

13. Kako se ni sam tužitelj ne može izjasniti kako i kada točno se pojavila ta crna točka na njegovom prstu, to da se odgovornost tuženika ne može temeljiti samo na okolnosti što je tužitelj ovo primijetio dok je služio vojni rok pa kao neosnovan odbija tužbeni zahtjev tužitelja za naknadu neimovinske štete te odlučuje kao u točki I. izreke pobijane presude.

14. S obzirom da je odbio tužbeni zahtjev tužitelja te da tužitelj nije uspio prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 154. st.1. ZPP-a obvezuje tužitelja na naknadu parničnog troška tuženiku te odlučuje kao u točki II. izreke pobijane presude.

15. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji joj je prethodio nije utvrđeno da su u donošenju iste počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8.,9.,13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (čl. 365 st. ZPP).

16. Protivno žalbenim navodima tužitelja nije ostvaren ni žalbeni razlog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja jer je prvostupanjski sud na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo.

17. Iako prvostupanjski sud kako to osnovano ukazuje tužitelj sadržajem žalbe pogrešno zaključuje da u konkretnom slučaju ne bi proizlazilo da je tužitelj ozlijeđen za vrijeme obavljanja vojne služe za istaći je da je unatoč takvom pogrešnom zaključku pravilno prvostupanjski sud u konkretnom slučaju sadržajno primijenio pravilo o teretu dokaza iz odredbe čl. 221.a ZPP-a te primjenom istog zaključio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja s obzirom da cijeneći sadržaj u postupku provedenih dokaza napose sadržaja iskaza tužitelja nije mogao sa sigurnošću utvrditi sve okolnosti ozljeđivanja tužitelja.

18. Pravilno prvostupanjski sud zaključuje da se odgovornost tuženika za naknadu štete tužitelju ne može temeljiti samo na okolnosti što je tužitelj ozljedu zadobio na odsluženju vojnog roka na otoku ....

19. Iako je tužitelj ozljedu zadobio za vrijeme odsluženja vojnog roka na otoku ... te iako se je tužitelj vezano uz istu liječio u bolnici u ... a potom i u ... kako to proizlazi iz medicinske dokumentacije koja prileži listu 98 do 125 spisa te iako je tužitelju zbog zadobivene ozljede tijekom služenja vojnog roka priznato pravo na temelju nalaza i mišljenja Niže vojnolekarske komisije od 29. rujna 1988. na bolovanje kod kuće u [adresa] pri čemu je tužitelju rješenjem Općinskog sekretarijata za zdravstvo i socijalnu zaštitu od 16. srpnja 1990. odbijen zahtjev za priznavanja svojstva vojnog invalida s obzirom na utvrđeni postotak vojnog invaliditeta ispod 20%, unatoč tome pravilno je prvostupanjski sud primjenom pravila o teretu dokaza kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

20. Protivno žalbenim navodima tužitelja odgovornost tužene za naknadu štete tužitelju ne može se temeljiti na odredbi čl. 173. Zakona o obveznim odnosima (1978) ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., dalje ZOO) jer služba u oružanim snagama te služenje vojnog roka samo po sebi ne predstavlja opasnu djelatnost.

21. Odgovornost tužene se za naknadu štete u konkretnom slučaju treba ocijeniti kroz primjenu odredbe čl. 218.st.2. u to doba važećeg Zakona o službi u oružanim snagama ( „Sl. list SFRJ“ br. 7/85) prema kojoj odredbi se odgovornost Republike Hrvatske za štetu cijeni prema općim propisima obveznog prava.

22. Stoga Republika Hrvatska za štetu kao što je konkretna odgovara prema općoj odredbi odgovornosti za štetu iz čl. 154. st.1. ZOO-a a ne po kauzalnom kriteriju.

23. Odredbom čl. 154.st.1. ZOO-a propisano je da tko drugom uzrokuje štetu dužan ju je naknaditi ako ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivnje.

24. Pritom valja imati na umu i osnove odštetne odgovornosti. Da bi postojala odgovornost tuženice za utuženu štetu morale bi postojati i opće pretpostavke te odgovornosti i to: štetna radnja, protupravnost štetne radnje, postojanje subjekata obveznog odnosa te uzročna veza između štetne radnje i štete.

25. Slijedom navedenog, unatoč tome što je tužitelj pretrpio ozljedu na koju se poziva tijekom služenja redovnog vojnog roka na otoku [adresa] tijekom koje je kod istog dijagnosticirana ozljeda prsta šake, tužitelj je trebao dokazati (sukladno odredbama čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. ZPP prema kojima je svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika) da je tuženica ili osoba za koju tuženica odgovara počinila protupravnu štetnu radnju ili da je propustila postupiti u skladu s obvezama – te da je zbog te radnje ili toga propusta ta šteta nastala.

26. Pravilno je shvaćanje prvostupanjskog suda da tužitelj ne može s uspjehom odgovornost tužene temeljiti samo na činjenici da je tužitelj ozljedu zadobio tijekom služenja vojnog roka. U okolnostima konkretnog slučaj kada je tijekom služenja redovnog vojnog roka tužitelja na otoku [adresa] kod istoga registrirana ozljeda prsta šake na tužitelju je bio teret dokaza te je morao dokazati da je do te ozljede došlo zbog nekog skrivljenog ponašanja ili propusta tuženice koje okolnosti tužitelj konkretno nije dokazao pa se ne može se iz tih razloga ne može govoriti o odgovornosti tuženice za štetu koju tužitelj trpi.

27. Kako tužitelj nije dokazao postojanje same štetne radnje tužene niti protupravnost iste pa samim time ni nužne te potrebne pretpostavke odgovornosti tužene za naknadu štete tužitelju to je pravilno prvostupanjski sud primjenom pravila o teretu dokazivanja tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan odbio.

28. Okolnost što je tužitelj ozljedu pretrpio bilo na prostoru izvan vojarne bilo u prostoru iste za vrijeme odsluženja vojnog roka, sama za sebe ne daje osnovu zaključku o postojanju prijeporne odgovornosti tuženice u situaciji kao što je konkretna kada nije dokazana štetna radnja te protupravnost štetne radnje niti je dokazano u čemu se sastoji propust tužene.

29. Slijedom iznijetog budući u konkretnom slučaju tužitelj nije dokazao nužne pretpostavke odgovornosti tužene za štetu pravilno je prvostupanjski sud tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovna odbio te odlučio kao u točki I. izreke pobijane presude.

30. Kako tužitelj nije uspio u parnici to ga je pravilno prvostupanjski sud primjenom odredbe čl. 154. st.1. ZPP-a obvezao na naknadu troška tuženoj te odlučio kao u točki II. izreke pobijane presude.

31. Slijedom svega naprijed iznijetog žalbu tužitelja kao neosnovanu temeljem odredbe čl. 368.st.1. ZPP-a valjalo je odbiti te prvostupanjsku presudu potvrditi te odlučiti kao u točki I. izreke ove odluke.

32. Tužitelj nije uspio s žalbom pa mu ne pripada pravo na naknadu troška žalbenog postupka slijedom čega je temeljem odredbe čl. 154.st.1. u vezi sa čl. 166.st.1. ZPP-a odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.

U Rijeci, 26. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Filka Pejković