Poslovni broj: Usž-183/2023-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, Blanše Turić i Ljiljane Karlovčan- Đurović, članica vijeća te sudske savjetnice Marte Srake, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja Pleterkomerc d.o.o. iz Zagreba, Gajnice 20, OIB: 72338375425, zastupan po opunomoćenici, odvjetnici Tini Poropat iz Zagreba, Đorđićeva 11, OIB: [osobni identifikacijski broj], protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Zagreb, Frankopanska 1, radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3710/2020-14 od 24. listopada 2022., na sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3710/2020-14 od 24. listopada 2022.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Zagrebu, točkom I. izreke, odbijen je tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva financija, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/20-01/206, urbroj: 513-04-20- 2 od 2. rujna 2020. i rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Sisak, Službe za nadzor, klasa: UP/I-471-02/17-01/20, urbroj: 513-07-03/17-02 od 27. listopada 2017. te radi vraćanja predmeta na ponovni postupak. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
2. Osporenim rješenjem tuženika od 2. rujna 2020. odbijena je žalba tužitelja izjavljena protiv prvostupanjskog poreznog rješenja od 27. listopada 2017. kojim je tužitelju utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost za 2013., 2014., 2015. i za razdoblje od 1. siječnja do 31. srpnja 2016. uz pripadajuće kamate, sve u iznosima pobliže navedenim u tom rješenju, uz obvezu plaćanja porezne obveze i provođenja odgovarajućeg knjiženja u poslovnim knjigama.
3. Protiv označene presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih zakonom propisanih razloga. U bitnome ističe da je prvostupanjski sud odbio sve dokazne prijedloge tužitelja, čime je povrijedilo pravila sudskog postupka te je tako prvostupanjski sud, suprotno nalazu i mišljenju vještaka, zaključio da je tužitelj sudionik porezne prijevare, temeljeći svoj zaključak samo na utvrđenjima iz poreznog nadzora. Time je prvostupanjski sud povrijedio i načelo jednakosti oružja kao konstitutivnog elementa prava na pravično suđenje te se tužitelj u prilog svojim navodima poziva i na praksu Ustavnog suda Republike Hrvatske čije dijelove citira u žalbi. Tužitelj se u žalbi poziva na odredbu članka 127. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost u vezi s člankom 273. Direktive Vijeća 2006/112/EZ, kao i na praksu Suda Europske unije te ističe kako je iz navedenih odluka Suda vidljivo da se od poreznog obveznika očekuje određena razina pažnje pri provjeri dobavljača koja bi, prema objektivnim pokazateljima, ukazivala na to da on "nije znao niti je morao znati" da sudjeluje u prijevarnoj radnji, odnosno utaji poreza, međutim, ta razina pažnje ne uključuje nametanje od strane poreznog tijela prekomjernih mjera opreza te se zahtijevana razina pažnje razlikuje ovisno o okolnostima konkretnog slučaja. Tužitelj pojašnjava da nije neposredno poslovao s nestajućim trgovcima, da su svi njegovi dobavljači bili uredno registrirani, imali su uredne PDV brojeve, izdavali su fakture te je roba stvarno bila isporučena te prvostupanjski sud zbog nedostatka u računovodstvenoj dokumentaciji zaključuje da je tužitelj sudjelovao u poreznoj prijevari. Navodi da osporava stav suda da dokumentacija ima nedostataka te upućuje na nalaz i mišljenje sudskog vještaka dostavljenog u predmetu, a koji jasno navodi da je iz dostavljene dokumentacije razvidan tijek robe od ulaza do izlaza te da posljedično tužitelj ostvaruje pravo na odbitak PDV-a. Prema mišljenju tužitelja, čak i kada bi se ispostavilo da postoje nedostatci u dokumentaciji, to ne može predstavljati dokaz da je tužitelj znao ili mogao znati da sudjeluje u poreznoj prijevari, odnosno da su transakcije robe neistinite pa navedeni nedostatak eventualno može predstavljati prekršaj u odnosu na popisani način sastavljanja računovodstvene i knjigovodstvene isprave, a nikako dovesti do zaključka da je tužitelj sudionik porezne prijevare. Također ističe da je prvostupanjski sud imao obvezu izvoditi i druge dokaze koje je predložio tužitelj, a sve kako bi mogao utvrditi relevantne činjenice, što je propustio učiniti. U odnosu na zaključak prvostupanjskog suda kako nalaz i mišljenje vještaka nije relevantan, ističe da je već u upravnom postupku, naglasio kako računi- otpremnice dostavljeni poreznom tijelu nemaju potpis i žig jer se radi o računima koji su isprintani s e-maila, dok su oni s primitkom bili odloženi uz robne dokumente, dok s druge strane za vrijeme poreznog nadzora nitko nije tražio tužitelja da se očituje o spornim računima pa nije ni dostavio one s primitkom. U pogledu kruženja robe s društvom Modesta d.o.o. navodi kako ponavlja svoje navode iznesene u upravnom postupku da se radi o poslovnoj politici maksimalne prodaje robe. Naime, robu koja je namijenjena maloprodaji tužitelj je uzimao za svoju maloprodaju, dok je dio prodavao navedenom društvu. S tim u vezi razlog kruženja robe je taj što Modesta d.o.o. nije prodala sve artikle, a ponovno se pojavila potreba za prodajom kod tužitelja pa se radi o ekonomskom razlogu kruženja robe, a ne o poreznoj prijevari. U vezi isporuke robe u Mađarsku tužitelj ističe da je porezno tijelo u Mađarskoj navelo da je robe bilo, ali da nisu u mogućnosti provjeriti količine radi drugih isporuka te je upravo vještak potvrdio da je isporuke bilo u fakturiranim količinama. Iz navedenih razloga predlaže ovom Sudu da usvoji žalbu i poništi prvostupanjsku presudu te da mu se nadoknade troškovi upravnog spora uvećani za trošak sastava žalbe.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije dostavio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući osporenu presudu i postupak koji joj je prethodio u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći pri tome na razloge ništavosti po službenoj dužnosti u skladu s odredbom članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. – dalje: ZUS) ovaj Sud nalazi da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda osporava.
7. Prvostupanjski je sud uvidom u spis tuženika utvrdio da je kod tužitelja proveden porezni nadzor poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2013. do 31. srpnja 2016., o čemu je sastavljen Zapisnik 8. rujna 2017. Prvostupanjski je sud iscrpno obrazložio zašto prihvaća utvrđenja poreznih tijela da je tužitelj u nadziranom razdoblju neosnovano iskazao pravo na odbitak pretporeza po računima-otpremnicama njegovih dobavljača društva Planet i More d.o.o., Valiturus d.o.o. i Modesta d.o.o. Naime, tijekom poreznog nadzora, a uvidom u ulazne račune društva dobavljača Planet i More d.o.o. temeljem kojih je tužitelj iskazao pravo na odbitak pretporeza, utvrđeno je da ne sadrže podatke o identifikaciji osoba koje su sudjelovale u poslovnom događaju, nisu potpisani, nemaju žiga, a što je potvrđeno i računima koje je u poreznom nadzoru dostavio navedeni dobavljač. Nadalje, nadzorom kod tužiteljevog dobavljača Planet i More d.o.o. te nadzorom kod njegovog dobavljača Prijevoz i Trgovina Dvorski d.o.o. utvrđeno je da navedeno društvo prima račune s PDV-om od trgovaca koji nisu ovlašteni iskazivati PDV, odnosno da predstavlja tampon društvo. Identično je utvrđeno uvidom u ulazne račune društva Valiturus d.o.o. i Modesta d.o.o. Tijekom poreznog nadzora je utvrđeno da ne postoji vjerodostojna dokumentacija koja dokazuje da je tužitelju isporuka dobara stvarno obavljena od strane navedenih dobavljača te je tužitelj trebao znati da sudjeluje u prijevarnim radnjama, odnosno da je svojim postupcima i radnjama postao sudionik u poreznoj prijavi zbog čega ne postoje uvjeti za priznavanje iskazanog pretporeza. Naime, nesporno je da tužitelj ne posjeduje vjerodostojnu dokumentaciju iz koje bi proizlazilo da su isporuke po predmetnim računima-otpremnicama obavljene od predmetnih dobavljača te da ni tužiteljevi dobavljači ne posjeduju dokaze da su njihovi dobavljači obavili isporuke koje su predmetnim računima zaračunali tužitelju. Slijedom toga tužitelju je osnovano pozivom na odredbe članka 57. stavka 1. i 2. i članka 58. stavka 1. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", broj: 73/13. do 143/14. – dalje: ZPDV) osporeno pravo na odbitak pretporeza.
8. Odredbom članka 57. stavka 1. ZPDV-a propisano je da pravo na odbitak PDV-a (pretporez) nastaje u trenutku kada nastaje obveza obračuna PDV-a koji se može odbiti, dok je stavkom 2. istog članka propisano da porezni obveznik može odbiti pretporez u skladu s odredbama članka 58., 59., 60., 61. i 62. ovoga Zakona. Nadalje, odredbom članka 58. stavka 1. ZPDV-a propisano je da porezni obveznik ima pravo od PDV-a, koji je obvezan platiti, odbiti iznos PDV-a (pretporez) koji je obvezan platiti ili ga je platio u inozemstvu za isporuku dobara ili usluge koju su mu drugi porezni obveznici obavili za potrebe njegovih poreznih transakcija. Odredbom članka 56. stavka 3. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, 147/08. do 44/16.) propisano je da je isprava za knjiženje uredna kada se iz njih nedvosmisleno može utvrditi mjesto i vrijeme njezina sastavljanja i njezin materijalni sadržaj, što znači narav, vrijednost i vrijeme nastanka poslovne promjene povodom koje je sastavljena, a vjerodostojna isprava je ona isprava koja potpuno i istinito odražava nastali poslovni događaj.
9. Razmatrajući navode žalbe, ovaj Sud nalazi da se ne mogu ocijeniti osnovanim navodi tužitelja da je prvostupanjski sud pogrešno i nepotpuno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, prvostupanjski sud se u presudi osvrnuo na svaki poslovni događaj i obrazložio zašto prihvaća navode poreznih tijela da tužitelj u promatranom razdoblju nije imao pravo na odbitak pretporeza te se ujedno i osvrnuo na nalaz i mišljenje vještaka ukazujući da se isti temelji na podacima koje mu je dostavio tužitelj, ali ne i na svim drugim podacima koja su porezna tijela uzela u obzir kod ocjene ispravnosti prava na odbitak pretporeza.
10. Iz žalbenih navoda kojima tužitelj osporava utvrđeno činjenično stanje u odnosu na dobavljača Modesta d.o.o. i isporuku robe u Mađarsku proizlazi da tužitelj u biti iznosi svoje viđenje poslovnih događaja da je došlo do isporuke robe, a koji prigovori, s obzirom na utvrđenja poreznih tijela i prvostupanjskog suda ne predstavljaju relevantne prigovore koji bi utjecali na drukčije rješenje ove upravne stvari, zbog čega ovaj Sud nije našao osnove za usvajanje žalbe. Dakle, riječ je o prigovorima koje je tužitelj isticao i u postupku pred prvostupanjskim sudom, a o kojima se prvostupanjski sud očitovao, a s kojim zaključcima se slaže i ovaj Sud.
11. Nadalje se ističe da time što je prvostupanjski sud odbio dokazni prijedlog tužitelja za provođenjem financijsko-knjigovodstvenog vještačenja i za saslušanjem svjedoka te obrazložio razloge za svoju odluku, nije povrijedio odredbu članka 33. ZUS-a, jer prema stavku 3. navedene odredbe proizlazi da stranke mogu predlagati činjenice koje treba utvrditi te dokaze kojima se one mogu utvrditi, ali sud nije vezan tim prijedlozima.
12. Trebalo je stoga na temelju odredbe članka 74. stavka 1. ZUS-a žalbu tužitelja odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu.
13. S obzirom da tužitelj nije uspio u upravnom sporu, nema pravo na naknadu troškova žalbenog postupka temeljem odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a.
U Zagrebu, 26. veljače 2025.
Predsjednik vijeća
Boris Marković
