Republika Hrvatska

Općinski sud u Vinkovcima

Trg bana Josipa Šokčevića 17

32100 Vinkovci

Poslovni broj: P-81/2022-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Vinkovcima, OIB:77561654785 po sucu Ivi Graovac, kao sucu pojedincu u građansko-pravnoj stvari tužitelja CL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Marku Cvrkoviću odvjetniku iz Vukovara, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana J. Jelačića 10, OIB:92963223473 zastupan po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević&Partneri d.o.o. Zagreb, radi ništetnosti i dr., nakon održane i zaključene glavne, javne i usmene rasprave održane dana 11. veljače 2025. u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja u zamjeni Pere Ivanovića odvjetnika iz Vukovara i punomoćnika tuženika FL odvjetničkog vježbenika u odvjetničkom uredu odvjetničkog društva Metelko, Knežević i partneri iz Zagreba, te potom donijete i objavljene presude na ročištu za objavu održanom dana 26. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 3207001773 sklopljenog između tužitelja CL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] te tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 dana 11.07.2006.g a sve u dijelu kojim je ugovorena Valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak CHF.

II. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju CL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 1.093,72 € / 8.240,64 kn, sa zakonskom zateznom kamatom računajući od dospijeća svakog pojedinog iznosa po stopi određenoj uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećano za 5 %-tnih poena, do 31.srpnja 2015.g., te od 1.kolovoza 2015.g. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, te od 01.01.2023.g. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena, i to:

0,75 € / 5,63 kn od 01.12. 2009.g. do isplate,

17,24 € / 129,92 kn od 01.01.2010.g. do isplate,

21,35 € / 160,85 kn od 01.02.2010.g. do isplate,

19,79 € / 149,09 kn od 01.03.2010.g. do isplate,

25,91 € / 195,22 kn od 01.04.2010.g. do isplate,

28,87 € / 217,49 kn od 01.05.2010.g. do isplate,

37,72 € / 284,21 kn od 01.06.2010.g. do isplate,

44,01 € / 331,62 kn od 01.07.2010.g. do isplate,

35,86 € / 270,18 kn od 01.08.2010.g. do isplate,

59,62 € / 449,25 kn od 01.09.2010.g. do isplate,

49,32 € / 371,57 kn od 01.10.2010.g. do isplate,

50,98 € / 384,10 kn od 01.11.2010.g. do isplate,

60,38 € / 454,93 kn od 01.12.2010.g. do isplate,

75,59 € / 569,51 kn od 01.01.2011.g. do isplate,

59,08 € / 445,16 kn od 01.02.2011.g. do isplate,

64,02 € / 482,33 kn od 01.03.2011.g. do isplate,

57,72 € / 434,88 kn od 01.04.2011.g. do isplate,

71,42 € / 538,12 kn od 01.05.2011.g. do isplate,

84,17 € / 634,18 kn od 01.06.2011.g. do isplate,

87,52 € / 659,46 kn od 01.07.2011.g. do isplate,

142,40 € / 1.072,94 kn od 01.08.2011.g. do isplate,

- sve u roku od 15 dana

III. Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473 da tužitelju CL, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati troškove ovoga parničnog postupka u iznosu od 1.698,24 eura zajedno sa zateznim kamatama koje teku od presuđenja pa do isplate, po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za 3 %-tna poena,

- sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tuženik sa zahtjevom za naknadu troškova postupka.

Obrazloženje

1.Tužitelj je po punomoćniku podnio tužbu kod ovog suda protiv tuženika, radi utvrđenja ništetnosti dijela odredbe Ugovora o kreditu sklopljenog 11. srpnja 2006. broj: 3207001773 između tužitelja i tuženika. U tužbi navodi da je po zaključenom ugovoru o namjenskom kreditu tuženik stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju HNB-a, time da je otplata kredita vezana uz valutnu klauzulu, sa rokom otplate 60 mjeseci.

2. Tužitelj smatra kako je u konkretnom slučaju u primjeni odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbi koje se odnose na valutnu klauzulu kod otplate navedenog kredita povrijeđen cijeli niz odredbi Zakona o obveznim odnosima, a također i odredbi Ustava Republike Hrvatske, time da je valutna klauzula primijenjena protivno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu. Nadalje se navodi da je valutna klauzula u CHF u Ugovoru ugovorena od strane tuženika prema tužitelju ništetna, a to iz razloga što tuženi kao trgovac prije zaključenja Ugovora nije u cijelosti o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenja valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti informirao tužitelja kao potrošača što je izazvalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovorenih strana, a sve zbog tuženikovog postupanja protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i to čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03). Također se navodi u tužbi i tijekom postupka da tužitelj ni na koji način nije sudjelovao u pojedinačnom pregovaranju s tuženikom po pitanju valutne klauzule, a slijedom čega su ugovorene odredbe prouzročile neravnotežu između tužitelja kao potrošača i tuženika kao banke, te su i temeljem odredaba Zakona o zaštiti potrošača ništetne.

3. Slijedom svega navedenog tužitelj predlaže sudu da utvrdi da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu u CHF, te kojom presudom će sud naložiti tuženiku povrat preplaćenoga iznosa zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama uz naknadu troškova parničnog postupka. Obzirom da u vrijeme podnošenja tužbe tužitelj kao korisnik kredita nije raspolagao odgovarajućom dokumentacijom na osnovu koje bi mogao precizirati svoje potraživanje, jer mu tuženik na njegovo traženje nije dostavio potrebnu dokumentaciju, to je tužitelj sukladno članku 186.b st. 3 Zakona o parničnom postupku podnio stupnjevitu tužbu pridržavajući si pravo konačnog postavljanja tužbenog zahtjeva nakon provođenja predloženog knjigovodstvenog vještačenja.

4. U odgovoru na tužbu tuženik se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Čini nespornim navode tužbe da su tužitelj i tuženik dana 11. srpnja 2006. zaključili navedeni ugovor o kreditu kojim je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti 23.000,00 CHF. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije, obzirom da tužitelj ničim ne dokazuje da je upravo on vršio uplate pojedinih anuiteta po kreditu. Nadalje, navodi kako je sporna odredba o valutnoj klauzuli tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo, te ista nije u suprotnosti s načelom savjesnosti i poštenja i nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Također, tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima.

4.1. Tuženik također smatra da je ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi jasna, uočljiva i lako razumljiva te s obzirom da je tako ugovoreno, da to samo po sebi pretpostavlja da se o toj odredbi pregovaralo. Smatra da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije protivna načelu savjesnosti i poštenja odnosno da nije uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana. Tuženik smatra da pretpostavka neravnoteže u pravu i obvezama na štetu tužitelja u ovom konkretnom slučaju nije ispunjena. Također ističe prigovor zastare tužiteljevog novčanog potraživanja, te stoga predlaže da sud tužitelja odbije sa tužbenim zahtjevom te ga obveže na naknadu prouzročenog troška tuženiku.

5. U svom očitovanju tužitelj se protivi svim navodima iz odgovora na tužbu tuženika. Smatra da je u ovome postupku sud vezan pravnim shvaćanjima koja su zauzeta u presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske u pogledu ništetnosti odredbi u potrošačkim ugovorima u načinu promjene kamatne stope i valutne klauzule. U podnesku od 14. srpnja 2022. tužitelj ističe da djelomično povlači dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti i isplatu po osnovi promjenjivosti kamatne stope, međutim i dalje je ostao kod tužbenog zahtjeva za utvrđenje ništetnosti i isplate po osnovi valutne klauzule.

6. U provedenom postupku sud je u svrhu dokaza izvršio uvid u ugovor o kreditu sklopljen između tužitelj kao korisnika kredita i tužene banke od 11. srpnja 2006., uvid u pregled promjene kamatnih stopa po predmetnom ugovoru o kreditu, uvid u promet po kreditu – specifikaciju uplata izvršenih tijekom otplate kredita, provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po sudskom vještaku Tonki Vulić dipl. oec. iz Osijeka, te je proveden dokaz saslušanjem tužitelja u svojstvu parnične stranke. Sud nije provodio dokaz saslušanjem djelatnika banke, obzirom da je tuženik odustao od izvođenja ovoga dokaza.

7. Tužitelj u ovom postupku uz deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na ugovorenu valutu u CHF, tužbom potražuje razliku plaćenog iznosa u odnosu na prvobitno ugovoreni iznos kredita, koja je nastala zbog primjene valutne klauzule u švicarskim francima. Nije sporno, a sud je isto i utvrdio uvidom u Ugovor o kreditu broj 3207001773 da su ovdje tužitelj kao korisnik kredita i ovdje tužena banka kao kreditor sklopili ugovor 11. srpnja 2006., a koji je solemniziran kod javnog bilježnika Nikole Vulića iz [adresa] pod brojem OU-292/06 dana 11. srpnja 2006. i da je u toč. I. naveden iznos kredita kunske protuvrijednosti CHF 23.000,00 CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja, s time da je način otplate naveden pod toč. VII. Ugovora u kojem se navodi da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća s time da anuiteti dospijevaju na naplatu prvog dana u narednom mjesecu uz rok otplate od 60 mjeseca.

8. Sporno je među parničnim strankama da li je ništetan dio zaključenoga ugovora o kreditu i to odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula na način da se tužitelju odobrava kredit u određenom iznosu CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita, te da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, a podmiruje u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća odnosno na dan plaćanja.

9. Sporno je nadalje da li je nastupila zastara potraživanja tužitelja, te da li je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača primjenjiva i na ovaj konkretni slučaj tj. na zaključeni Ugovor o kreditu između tužitelja i tuženika, te je sporno i da li je tužitelj potrošač u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača.

10. U odnosu na prigovor tuženika da predmetni ugovor nije potrošački ugovor potrebno je istači da je prema odredbama Zakona o zaštiti potrošača potrošač svaka fizička osoba koja u ugovorima nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije, pa je dakle za svojstvo potrošača potrebno da sudionik u ugovornom odnosu bude fizička osoba. Potrošač je slabija stranka jer ugovor ne ulazi u područje njegove profesionalne djelatnosti i u podređenom je položaju u odnosu na prodavatelja/pružatelja usluga. Podređenost proizlazi iz njegove (ne)informiranosti i nemogućnosti pregovaranja o uvjetima koje je prethodno sastavio prodavatelj robe (pružatelj usluga), a na čiji sadržaj potrošač ne može utjecati. Upravo taj podređeni položaj dovodi do toga da potrošač pristane ne uvjete koje je trgovac prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Pritom je nevažno koliko je znanje ili iskustvo pojedinog potrošača, pa okolnost da je tužitelj po zanimanju ekonomista, ne dovodi u pitanje njegovo svojstvo potrošača u predmetnom ugovornom odnosu, jer se u smislu zaštite prava potrošača koji su korisnici kredita, na jednak način trebaju tretirati potrošač koji je pravnik ili ekonomski stručnjak i učitelj ili liječnik. Prema praksi ES-a na temelju većeg znanja i iskustva određenog potrošača takvu se osobu ne isključuje kao „potrošača” jer je odlučan njegov podređeni položaj. Neovisno o tome je li korisnik kredita liječnik, učitelj ili ekonomist, nitko od njih nema mogućnost pregovaranja o općim uvjetima banke koji se primjenjuju ne kredite koje sklapaju pa svi oni, neovisno o pojedinačnim razlikama u znanju i iskustvu, dijele u odnosu na banku jednaki podređeni položaj. Također nije odlučna niti okolnost, koja je svrha sklapanja ugovora, je li to kupnja automobila ili jedine nekretnine za stambeno zbrinjavanje ili treće nekretnine za odmor. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora. Dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti, riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora, kao niti njegova financijska vrijednost nisu odlučne. Sukladno prethodno navedenom, nema dvojbe da se u konkretnom slučaju radi o potrošačkom ugovoru.

11. Na sve sporne okolnosti sud je saslušao tužitelja u svojstvu stranke, a iz njegovog iskaza jasno proizlazi da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu nije imao saznanja o mogućim promjenama kredita vezanim uz valutnu klauzulu u CHF. Naime, od strane djelatnika tuženika predan mu je tipski, od tuženika unaprijed sastavljen ugovor, koji je mogao prihvatiti ili ne. Prilikom pregovaranja i sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu nije bio upozoren na rizike ugovornih odredbi, kako o promjenjivoj kamatnoj stopi, tako i o valutnoj klauzuli u CHF. Kredit je podigao za adaptaciju obiteljske kuće.

12. Neosnovano se tuženik poziva na presudu Suda Europske unije kojom se utvrđuje da su dispozitivne odredbe nacionalnog prava sukladno čl. 1. st. 2. Direktive 93/13 isključene od ocjene nepoštenosti. Tu prije svega treba reći da se direktiva 93/13 ne primjenjuje na sporni ugovor, jer je isti sklopljen prije stupanja Republike Hrvatske u Europsku uniju, već se primjenjuju prethodno navedeni Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. godine koji sadrži i odredbe o zaštiti potrošača kao i navedena Direktiva, ali ne i to da su dispozitivne odredbe isključene od ocjene nepoštenosti te Zakon o obveznim odnosima. Prema čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkom ugovoru ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, odnosno kojima se u ugovor unose odredbe i načela konvencija koje obvezuju Republiku Hrvatsku.

13. S obzirom da se tužitelj u tužbi i tijekom postupka pozivao na presudu Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu u kojem je utvrđeno da je banka u razdoblju od 1. lipnja 2004., pa do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore kakav je i konkretan ugovor između tužitelja i tuženika, a obuhvaćen ovom tužbom, sud ističe da je nesporno da se pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu posl br. P-1401/12 vodio postupak radi zaštite kolektivnih prava i interesa predmet kojeg postupka je bila zaštita potrošača od korištenja dvije ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo: odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana za švicarski franak i odredbe kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke.

14. Predmetni postupak pravomoćno je okončan na način da je presudom Visokog Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koja povreda traje i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim odlukama banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača time da je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 06. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90. a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125 /07 i dr.) i to čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Dakle, i tuženik je povrijedio kolektivne interese i prava potrošača-korisnika kredita prilikom zaključenja predmetnih ugovora o kreditu.

15. Temeljem odredbe čl. 502. c. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 43/13, 89/14 i 70/19-dalje: ZPP), fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplate pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava da se određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sud je dakle vezan pravnim utvrđenjem u smislu naprijed navedene citirane odredbe iz presude donesen u sporu po kolektivnoj tužbi samo u parnicama za naknadu štete ili isplate pod uvjetom da se stranke pozovu na takvo utvrđenje. U ovom slučaju tužitelj se pozvao na utvrđenja iz navedene presude Vrhovnog suda. U tom smislu neosnovan je i prigovor tuženika da se utvrđenja iz navedenih presuda ne odnose na potrošače koji su podigli kredit radi kupnje motornih vozila jer takovo što ne slijedi iz spomenutih presuda. Tuženik je (zajedno sa ostalim bankama navedenim u citiranim presudama) povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditu koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke o kojoj se nije pojedinačno pregovarali i koja je ništetna.

16. U pravilu na tražbine radi povrata onog što su stranke dale jedna drugoj temeljem ništavih ugovora primjenjuje se institut stjecanja bez osnove time da tražbine stečene bez osnove zastarijevaju u općem petogodišnjem roku iz čl. 225. ZOO-a, a rok zastare počinje teći od dana kada je došlo do isplate onoj stranci koja je dužna vratiti primljeno po osnovi ništavog ugovora. Što se tiče tražbina naknade štete zbog povrede obveze one zastarijevaju za vrijeme određeno za zastaru te obveze (čl. 230. st. 3. ZOO-a). Pitanje zastare riješio je Vrhovni sud RH svojom odlukom posl. br. Rev- 2245/17 od 20. ožujka 2018. u kojoj se navodi da je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare na temelju čl. 242. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu tužbe tj. od 13.06.2014. To uz primjenu općeg zastarnog roka od 5 godina znači da bi pravo tužitelja zastarjelo tek 13. lipnja 2019. (u odnosu na zahtjev za preplaćenom kamatom), a što se tiče zahtjeva za isplatom temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, što je ovdje slučaj, pravo tužitelja za isplatom zastarijeva 14. lipnja 2023. Kako je tužitelj tužbu podnio 8. ožujka 2022., to proizlazi da je predmetna tužba podnesena unutar zastarnog roka od 5 godina.

17. Nadalje, potrebno je ukazati kako je s obzirom na istaknut prigovor zastare, stav o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio svoj stav u odluci broj Rev-2245/17-2, pri čemu valja ukazati i na odluke broj Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 u kojima je potvrđeno shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama. I Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. stavak 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

18. Isto tako činjenica što je ugovor o kreditu solemniziran ne utječe na činjenicu da li su pojedine ugovorne odredbe ništave, jer ako je neka odredba ništava ona je ništava od samog početka i bez solemnizacije. Bilježnik nije bio u obvezi pregovarati sa tužiteljem o pojedinim odredbama ugovora, mijenjanju kamatne stope, kao i promjeni tečaja i posljedicama koje iz toga mogu proizaći.

19. U pogledu ugovorene valutne klauzule relevantna su utvrđenja iz presude Vrhovnog suda posl. br. Rev-2221/2018 od 03. rujna 2019. U navedenoj presudi Vrhovni sud je odlučivao u revizijskom postupku između ostalog da li su ugovornim odredbama iz ugovora o kreditima tužene banke među kojima je i ovdje tuženik sklapali u određeno naznačenom razdoblju s korisnicima kredita potrošačima, a u kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak i njime povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača bile nepoštene i ništetne sve u smislu odredbe čl. 81., čl. 82. i čl. 90. ZZP/03 odredbe čl. 96. i 97. ZZP-a. Vrhovni sud je u potpunosti prihvatio razloge iz drugostupanjske presude Visokog Trgovačkog suda RH posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. U presudi Visokog Trgovačkog suda, a koje shvaćanje prihvaća i Vrhovni sud RH utvrđeno je da su tužene banke među kojima je i ovdje tuženik u razdoblju od 01.10.2004. do 31.12.2008. povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka čime su banke postupile suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju do 06.08.2007. da od 07.08.2007. do 31.12.2008. suprotno odredbama čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07 i dr.). Fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama pozivati na prihvaćene zahtjeve tužitelja u postupku Vrhovnog suda Rev-2221/18 kojom je taj sud odbio revizije tamo tuženika u predmetu tužitelja Potrošača- Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, protiv osam banaka, a na ta utvrđenja se pozvao i ovdje tužitelj. To nadalje znači da je tuženik u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu sa tužiteljem ugovorio nepoštenu i ništetnu ugovornu odredbu-i to na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak (valutna klauzula), a o tome se nije pojedinačno pregovaralo.

20. Treba napomenuti da i iz rješenja Ustavnog suda RH od 04. travnja 2017. posl. br. U-I-3685/2015 (NN 39/17) slijedi da ugovorna valutna klauzula ne bi smjela ugovor o kreditu pretvoriti u rizičnu spekulacijsku transakciju kao aleatorni pravni posao čija pravna narav isključuje primjenu osnovnih načela opće ugovornog prava, posebno načela ekvivalentnosti međusobnih činidbi, ugovorne ravnoteže i stranačke ravnopravnosti; te da valutna klauzula ne bi smjela postati instrumentom obogaćenja vjerovnika i osiromašenja dužnika odnosno sredstvom remećenja ugovorne ravnoteže i ravnopravnosti stranaka u mjeri koja dovodi do izrazite inferiornosti dužnika.

21. Dakle, presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod toč. 1. da je tuženi u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženi kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženi postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

22. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15) koji je bio na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

23. Prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023. - dalje: ZOO), u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

24. Na temelju svega naprijed izloženog, ovaj sud smatra da je tuženik u obvezi vratiti stečeno bez osnove tužitelju temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. ZOO-a s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

25. Radi utvrđivanja visine onoga što je tuženik dužan vratiti tužitelju zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli provedeno je financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku Tonki Vulić dipl. oec. iz Osijeka i to za utuženo razdoblje počev od dana korištenja kredita sklopljenog 11. srpnja 2006. pa do konačne otplate kredita. U svom nalazu vještakinja navodi da je kredit tužitelju isplaćen 13. srpnja 2006., kada je jedan CHF po srednjem tečaju HNB-a vrijedio 4,629353 kune. Prema izračunu vještaka preplaćeno je tečajnih razlika (+ razlike) u iznosu 1.268,03 eura , odnosno 9.554,00 kuna u 36 anuiteta u kojima je srednji tečaj HNB za CHF na dan plaćanja anuiteta bio viši od srednjeg tečaja HNB za CHF na dan početka korištenja kredita. Manje je plaćeno tečajnih razlika u iznosu od -174,31 eura odnosno -1.313,36 kuna u 24 anuiteta u kojima je srednji tečaj HNB na dan plaćanja anuiteta bio niži od srednjeg tečaja HNB za CHF na dan početka korištenja kredita. Ukupna +/- razlika tečaja iznosi 1.093,72 eura, odnosno 8.240,64 kune.

26. Po provedenom vještačenju tužitelj po punomoćniku u podnesku od 14. travnja 2023. konačno je specificirao svoj tužbeni zahtjev u skladu sa izračunom vještaka potražujući ukupan preplaćeni iznos od 1.093,72 eura/ 8.240,64 kune, po osnovu ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, uz pripadajuće zakonske zatezne kamate tekuće od dospijeća tj. izvršenog plaćanja, od 1. u mjesecu u odnosu na prethodni mjesec. Tužitelj je svoj konačni tužbeni zahtjev postavio u skladu s nalazom vještaka uz uvažavanje i tzv. negativne razlike, tj. uzimajući u obzir i manje plaćene anuitete, obzirom na tečaj na dan dospijeća svakog pojedinačnog anuiteta u odnosu na tečaj u vrijeme isplate po ugovoru o kreditu.

27. Slijedom svega navedenog, ovaj sud je tužitelju na ime preplaćenoga iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, a sukladno izračunu vještaka koji je od strane suda prihvaćen kao objektivan i stručno izrađen, tužitelju dosudio ukupan iznos od 1.093,72 eura/ 8.240,64 kune, koliko je to tužitelj i potraživao, te je o istome donesena odluka kao u točki II. izreke presude.

28. Odluka o zateznim kamatama na dosuđeni iznos glavnice temelji se na čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima sukladno kojem čl. 29. st. 1. ZOO-a dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a do 31. srpnja 2015. godine stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određivala, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. godine do isplate se temeljem čl. 3. i čl. 7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

29. Budući da se prema čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a tuženik je u ovom slučaju nepošteni stjecatelj, zatezne kamate su tužitelju za svaku pojedinu mjesečnu preplatu dosuđene od dana dospijeća plaćanja iste kad su uplate i izvršene, kao što je vidljivo iz nalaza vještaka, odnosno od dana kad je tuženik kao nepošteni stjecatelj to stekao.

30. Na temelju svega iznijetog i utvrđenog činjeničnog stanja zaključak je suda da su odredbe predmetnog ugovora o valutnoj klauzuli u CHF ništetne, s obzirom na to da je takvim odredbama došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača, korisnika kredita, a što je imalo za posljedicu nepoštenost takve odredbe, da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15 i 14/19) u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku kao što je ovaj, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a kako je to propisano odredbom čl. 118. ZZP-a, zbog čega je utvrđeni iznos od 1.093,72 eura/ 8.240,64 kune, koji je tužitelj platio više zbog primjene ništetne ugovorne odredbe u odnosu na iznos koji je trebao platiti da te odredbe nije bilo, tuženik stekao bez pravne osnove.

31. Stoga je sud nakon što je utvrdio da su odredbe ugovora o kreditu koji je predmet ovog postupka o klauzuli u CHF ništetne, konačno postavljeni uređeni tužbeni zahtjev tužitelja usvojio te naložio tuženiku da preplaćeni iznos vrati tužitelju, odnosno da mu nadoknadi vrijednost postignute koristi ostvarene uplatama više plaćenih anuiteta, sve sukladno čl. 1111. ZOO-a.

32. Tužitelj je u podnesenoj tužbi označio inicijalnu VPS u visini od 10.000,01 kn, a nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja je konačno specificirao svoj tužbeni zahtjev na način da u konačno uređenom tužbenom zahtjevu, uz deklaratorni dio zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, po kondemnatornom dijelu zahtjeva potražuje od tuženika isplatu sveukupno preplaćenog iznosa u visini od 1.093,72 eura/ 8.240,64 kune zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja tužitelj je ostao kod prvotno označene inicijalne VPS iz tužbe, obzirom da je uz zahtjev za isplatu postavio i deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredbi ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF.

33. Tuženik smatra da je obzirom na konačno utuženi iznos, te imajući u vidu inicijalnu VPS iz tužbe, došlo do smanjenja tužbenog zahtjeva. Tuženik se istome nije protivio, međutim potražuje trošak u odnosu na smanjeni dio tužbenog zahtjeva.

34. Obzirom da je tužitelj u ovoj pravnoj stvari podnio tzv. stupnjevitu tužbu sukladno odredbi članka 186.b ZPP-a, te da je pored deklaratornog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti, istakao i kondemnatorni zahtjev na isplatu, sud je u skladu s odredbom članka 37. stavak 1. ZPP-a prihvatio VPS u visini označenoj od strane tužitelja u podnesenoj tužbi. Naime, u konkretnom slučaju tužbeni zahtjev sastoji se od dva dijela i to radi utvrđenja ništetnosti i posljedično tome radi isplate preplaćenih iznosa zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, tako da se ne može raditi o sporu male vrijednosti i kao mjerodavnu VPS utvrditi prema visini potraživanja po konačnom kondemnatornom dijelu zahtjeva. Stoga je sud prihvatio VPS naznačenu od strane punomoćnika tužitelja.

35. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi članka 154. stavak 1 i članka 155. Zakona o parničnom postupku. Tužitelj je uspio u cijelosti u sporu u pogledu deklaratornog zahtjeva, a također i sa zahtjevom za isplatu preplaćenoga iznosa u visini od 1.093,72 eura/ 8.240,64 kune, koliko je to tužitelj potraživao nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja. U skladu s dosuđenim iznosom u visini od 1.093,72 eura, te sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22. i 138/23.) tužitelju je priznat trošak zastupanja po punomoćniku odvjetniku u ukupnom iznosu od 1.406,25 eura. Odobreni trošak odnosi se na radnje zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za: sastav odštetnog zahtjeva = 75 bodova (Tbr. 28. OT), sastav tužbe = 75 bodova (Tbr. 7 toč. 1. OT), zastupanje na dva ročišta kod suda = svako ročište po 75 bodova (Tbr. 9. toč. 1. OT), sastav obrazloženog podneska od 14.

07. 2022., 20. 09. 2022. i 14. 03. 2023. = svaki po 75 bodova (Tbr. 8. toč. 1. OT), , zastupanje na ročištu za objavu presude = 37,5 bodova (Tbr. 9 toč. 3. OT), koje radnje ukupno nose 562,5 bodova što pomnoženo sa vrijednošću boda od 2,00 eura i uz 25% PDV-a iznosi 1.406,25 eura.

36. Tužitelju je također odobren trošak knjigovodstveno-financijskog vještačenja u iznosu od 265,45 eura i trošak plaćene sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 26,54 eura, tako da je tužitelju sveukupno dosuđen trošak u iznosu od 1.698,24 eura. Kako je tužitelj u cijelosti uspio u sporu u pogledu deklaratornog dijela zahtjeva na utvrđenje ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli, kao i zahtjeva za isplatu preplaćenog iznosa, to tuženiku ne pripada zatraženi trošak ovoga postupka, a koji trošak je tuženik potraživao u odnosu na povučeni dio deklaratornog dijela tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti odredbe o kamatnoj stopi. Naime, povlačenje ovog dijela zahtjeva nije prouzročilo nikakve dodatne troškove postupka.

36.1. Tužitelju nije priznat trošak zatražene sudske pristojbe na presudu iz razloga jer je člankom 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 51/23.) koji je stupio na snagu 20. svibnja 2023., dakle prije donošenja prvostupanjske presude, propisano da su od plaćanja pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, a što je ovdje slučaj. Na dosuđeni iznos parničnog troška, sud je tužitelju priznao zateznu kamatu od dana donošenja ove presude po osnovi odredbe članka 30. stavak 2. Ovršnog zakona.

U Vinkovcima 26. veljače 2025.

Sudac

Iva Graovac

UPUTA O PRAVU NA ŽALBU:

Protiv ove presude stranke mogu podnijeti žalbu u roku od 15 dana. Žalba se podnosi u pisanom obliku putem ovoga suda u četiri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

Stranci koja je pristupila ročištu radi uručenja presude rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano.

Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a uredno je obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana kada je ročište održano. Stranci koja nije pristupila ročištu radi uručenja presude, a nije uredno obaviještena o ročištu, rok za žalbu teče od dana dostave prijepisa presude

DOSTAVITI:

1. Odvjetnik Marko Cvrković, Vukovar, Dr. F. Tuđmana 21 – punomoćnik tužitelja 2. Odvjetničko društvo Metelko, Knežević i partneri, Zagreb, Lopašićeva 6 – punomoćnik tuženika