Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: P-339/2023-40

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Varaždinu, po sutkinji Karmen Ošpuh, u pravnoj stvari tužitelja ĐK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Bruni Petrovčiću, odvjetniku iz Koprivnice, Opatička 5/II, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnici Maji Čuljak, odvjetnici u Zagrebu, Medulićeva 31, radi isplate, nakon 4. veljače 2025., održane glavne i javne rasprave u prisutnosti z. punomoćnika tužitelja Vladimira Slunjski, odvjetnika u Varaždinu te z. punomoćnice Jasminke Hošuka, odvjetnice u Zagrebu, 26. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB – DIONIČKO DRUŠTVO, iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju UK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od ukupno 1.376,68 EUR- a (slovima: tisućutristosedamdesetšesteura i šezdesetosamcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od preplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, do 31.7.2015. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi u visini koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023. godine po stopi u visini koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. godine pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine i to na:

iznos 2,50 EUR od 31. ožujak 2010.

iznos 22,58 EUR od 31. svibanj 2010.

iznos 11,16 EUR od 31. prosinac 2010.

iznos 34,19 EUR od 31. siječanj 2011.

iznos 28,88 EUR od 28. veljača 2011.

iznos 29,67 EUR od 31. ožujak 2011.

iznos 28,88 EUR od 30. travanj 2011.

iznos 34,19 EUR od 31. svibanj 2011.

iznos 28,88 EUR od 30. lipanj 2011.

iznos 66,04 EUR od 31. srpanj 2011.

iznos 35,51 EUR od 31. kolovoz 2011.

iznos 42,42 EUR od 30. rujan 2011.

iznos 44,80 EUR od 31. listopad 2011.

iznos 44,80 EUR od 30. studeni 2011.

iznos 42,15 EUR od 31. prosinac 2011.

iznos 42,15 EUR od 31. siječanj 2012.

iznos 214,43 EUR od 31. kolovoz 2012.

iznos 623,45 EUR od 17. listopad 2012.,

sve u roku od 15 dana.

II. Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 148,89 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznose od

2,27 € sa pripadajućim kamatama od 28.2.2006 do namirenja 4,26 € sa pripadajućim kamatama od 31.8.2006 do namirenja 3,60 € sa pripadajućim kamatama od 30.4.2006 do namirenja 2,93 € sa pripadajućim kamatama od 31.5.2006 do namirenja 3,33 € sa pripadajućim kamatama od 30.6.2006 do namirenja 4,66 € sa pripadajućim kamatama od 31.7.2006 do namirenja 3,20 € sa pripadajućim kamatama od 31.8.2006 do namirenja 3,20 € sa pripadajućim kamatama od 30.9.2006 do namirenja 3,20 € sa pripadajućim kamatama od 31.10.2006 do namirenja 3,20 € sa pripadajućim kamatama od 30.11.2006 do namirenja 3,20, € sa pripadajućim kamatama od 31.12.2006 do namirenja 3,20 € sa pripadajućim kamatama od 31.1.2007 do namirenja 3,20 € sa pripadajućim kamatama od 28.2.2007 do namirenja 3,20 € sa pripadajućim kamatama od 31.3.2007 do namirenja 3,20 € sa pripadajućim kamatama od 30.4.2007 do namirenja 3,20 € sa pripadajućim kamatama od 31.5.2007 do namirenja 3,20 € sa pripadajućim kamatama od 30.6.2007 do namirenja 3,20 € sa pripadajućim kamatama od 31.7.2007 do namirenja 7,75 € sa pripadajućim kamatama od 31.8.2007 do namirenja 7,75 € sa pripadajućim kamatama od 30.9.2007 do namirenja 7,75 € sa pripadajućim kamatama od 31.10.2007 do namirenja 7,75 € sa pripadajućim kamatama od 30.11.2007 do namirenja 7,75 € sa pripadajućim kamatama od 31.12.2007 do namirenja 7,75 € sa pripadajućim kamatama od 31.01.2008 do namirenja 4,81 € sa pripadajućim kamatama od 31.03.2008 do namirenja 10,97 € sa pripadajućim kamatama od 31.05.2008 do namirenja 9,61 € sa pripadajućim kamatama od 31.07.2008 do namirenja 10,94 € sa pripadajućim kamatama od 31.8.2008 do namirenja 2,31 € sa pripadajućim kamatama od 31.10.2008 do namirenja 4,30 € sa pripadajućim kamatama od 30.11.2008 do namirenja,

sve zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi zakonske zatezne kamate koja je do 31.12.2007 godine bila uređena čl.1 Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 1.1.2008 godine do 31.7.2015 godine u visini eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, a od 1.8.2015 do 31.12.2022 po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 5 postotnih poena, a od 1.1.2023 do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena (u ostalim odnosima) tekućom od dospijeća svakog pojedinačnog iznosa do isplate odnosno namirenja, te se odbija prijedlog tuženika da se u tom iznosu izvrši prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

III. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB – DIONIČKO DRUŠTVO, iz Zagreba, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju UK, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.706,80 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 26. veljače 2025. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referente stope za 3 postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referenta stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe.

Obrazloženje

1. Tužitelj navodi u tužbi u bitnome da je kao korisnik kredita sklopio s tuženikom 12.1.2006. Ugovor o kreditu broj 9010947498 kojim mu je isplaćen kredit od 15.069,57 CHF u kunskoj protuvrijednosti ili 71.822,41 HRK, da je kredit vraćen u cijelosti pri čemu je tužitelj isplatio tuženiku 98.965,63 HRK. Tužitelj smatra da su spomenutim ugovorom povrijeđena njegova prava kao potrošača jer je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu, kojom je vraćanje kreditnih anuiteta i ugovora u cjelini vezao uz valutu CHF, te se pri tome poziva na pravomoćne sudske presude donesenim u sporu povodom kolektivne tužbe koju je radi zaštite prava potrošača pokrenula Udruga Potrošač protiv osam banaka koje posluju u RH i to pozivom na presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4.7.2013., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-7129/13 od 13.6.2014. i Pž- 6632/17-10 od 14.6.2018. te Vrhovnog suda RH Revt-249/14-2 od 9.4.2015., Rev- 2221/18-11 od 3.9.2019. i Revt-575/16-5 od 3.10.2017.. Predmetnim ugovorom da je ugovorena valutna klauzula vezana uz valutu CHF koje su ugovorne odredbe bile unaprijed pripremljene te tuženik nije tužitelja informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana te je uslijed promjene tečaja CHF tužitelj preplatio tuženiku utuženi iznos od 1.227,79 EUR te potražuje zateznu kamatu na svaki preplaćeni iznos od dospijeća do isplate. Tužitelj je tijekom postupka, a nakon provedenog financijskog vještačenja preinačio tužbu tako da u skladu sa nalazom vještaka traži isplatu iznosa od 1.376,68 EUR sa zateznim kamatama.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se protivi i osnovi i visini tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Smatra da tužitelju nisu povrijeđena prava kao potrošača, osporavajući da je u Ugovoru o kreditu koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. U odnosu na pozivanje tužitelja na navedene presude iz kolektivnog spora, ističe da zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan zahtjevu tužitelja temeljem konkretnog ugovora pa kako nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnog interesa potrošača i ugovorne odredbe iz sklopljenog ugovora između stranaka, to da se tužitelj ne može pozivati na te presude. Ne osporava da je Ugovor o kreditu isplaćen i zatvoren, pa kako je ugovorni odnos okončan, to da ne postoji povreda koju je potrebno otkloniti. Također da je tužitelj upoznat sa mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i eventualnim rizicima promjene tečaja CHF, a što su stranke potvrdile vlastoručnim potpisom. Tuženik se poziva na niz presuda u istovrsnim predmetima. Osporava opreza radi da bi tužitelj bio potrošač sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te ističe prigovor radi prebijanja za iznose koji su manje plaćeni od onoga kako to tužitelj potražuje i to zato što je tečaj bio niži od onoga koji tužitelj postavlja kao relevantan.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu od 12.1.2006. sklopljen između stranaka, otplatnu tablicu sa prikazom efektivne kamatne stope, plan otplate, pregled uplata po kreditu na dan 16.3.2023., saslušan je tužitelj kao stranka u svrhu dokazivanja, provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Centar poslovnih analiza d.o.o., saslušana je vještakinja na upućene primjedbe na nalaz te pisano očitovanje vještaka na primjedbe na nalaz.

4. Između stranaka činjenično nije sporno sklapanje Ugovora o kreditu broj 9010947498 od 12.1.2006. kojim je tuženik isplatio tužitelju iznos od 71.822,41 HRK, da je ugovorena obročna otplata kredita kroz 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima vezanim uz valutu CHF na dan dospijeća, da je kredit u cijelosti otplaćen i da je tužitelj isplatio tuženiku ukupni iznos od 98.965,63 HRK. Nije sporno da je ugovor javnobilježnički solemniziran kod javnog bilježnika Jagode Vajdić-Sevšek u Varaždinu pod brojem OU-42/2006-1 12.1.2006.

5. Činjenično je sporno između stranaka da li tužitelj ima svojstvo potrošača temeljem Zakona o zaštiti potrošača, da li je tuženik informirao tužitelja o svim rizicima koji proizlaze iz eventualne promjene tečaja CHF kako bi mogao donijeti informiranu odluku u smislu da li je ugovor prilagođen njegovim potrebama i financijskoj situaciji. Sporan je i materijalno-pravni prigovor zastare te je sporno da li postoji tražbina tuženika prema tužitelju osnovnom tzv. negativnih tečajnih razlika, odnosno da li je osnovan prigovor prijeboja tražbine tuženika.

6. U odnosu na preinaku tužbe kojoj se tuženik protivi, za navesti je da tužitelj preinačuje tužbu u smislu povećanja tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove, time da je sud dopustio preinaku smatrajući da je to svrsishodno za konačno rješenje odnosa među stranaka, tim više što tužitelj bez svoje krivnje nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, obzirom da je nakon zaključenja prethodnog postupka, a tužitelj nema niti stručnog znanja, za izračun preplaćenih iznosa osnovom promjene tečaja CHF u odnosu na HRK.

7. Odredbom čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. ZZP/07 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Odredbom čl. 81. st. 2. ZZP/03 i odredbom čl. 96. st. 2. ZZP/07 propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je Ugovor bio unaprijed pripremljen od stranke tuženika i da tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja o bilo kojoj drugoj ugovornoj odredi, pa tako niti o predmetnoj, već mu je ostalo za odlučiti da li će pristati na sklapanje takvog tipskog ugovora ili odustati od njegovog sklapanja. Također nije bio upozoren na rizike povećanja tečaja CHF. Osim toga, čl. 3. st. 2. Direktive 93/13 EEZ propisuje da će se uvijek smatrati da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, osobito u kontekstu kakvog standardiziranog, unaprijed uobličenog ugovora. Prema tome, tužitelj kao potrošač nije imao utjecaj niti na sadržaj pobijanih ugovornih odredaba. Iz toga je vidljivo da tužitelj nije utjecao niti je mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, niti se ponuda Ugovora o kreditu može smatrati pojedinačnim pregovaranjem, time da tuženik nije dokazao da bi tužitelj uopšte mogao promijeniti ugovornu odredbu bilo o promjenjivoj kamatnoj stopi bilo onoj kojom se glavnica veže za valutu švicarski franak. Tuženik smatra da su ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope i vezanost glavnice za švicarski franak jasne, lako razumljive i uočljive, a to u kontekstu odredbe čl. 84. ZZP/03.

9. Ocjena da li je neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo nalaže da do trenutka sklapanja ugovora o kreditu potrošačima moraju biti transparentno izložena konkretna djelovanja, rizici i mogući učinak tih i svih drugih faktora koji utječu na kreditnu zaduženosti, a sve to uz predočenje točnih i razumljivih kriterija na temelju kojih prosječni potrošač, koji nema stručna znanja, može procijeniti konkretni rizik koji preuzima sklapanjem ovakvog ugovora, te mora znati ukupne ekonomske posljedice koje će iz toga za njega proizaći, i to ne samo u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, već za čitavo vrijeme trajanja tog ugovora.

10. Iz sadržaja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jasno je da je kredit odobren u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 15.069,57 CHF prema određenom tečaju važećem na dan korištenja kredita i da se otplaćuje u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u švicarskim francima po određenom tečaju na dan plaćanja i time je ugovorena zaštitna klauzula prema kojoj je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak i da se radi o valutnoj klauzuli. Imajući u vidu da je tužitelju, kako i sam navodi u stranačkom iskazu. Međutim, tuženik je propustio informirati tužitelja o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR, a to iz razloga što Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema švicarskom franku onako kako to čini prema EUR, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, što ugovorne odredbe o promjenjivoj valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo čini nepoštenim, a time i ništetnim. Tuženik nije dokazao da bi tužitelju dao odgovarajuće informacije u predugovornoj fazi, a koje bi sadržale točne, jasne i razumljive kriterije na temelju koji bi tužitelj kao prosječni potrošač, koji ne raspolaže i kojem je institut valutne klauzule poznat samo načelno, mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. Prije svega, tuženik nije dokazao da bi tužitelj od strane djelatnika banke bio upozoren na mogućnosti promjene tečaja CHF, naprotiv, iz iskaza tužitelja proizlazi da nije bio upozoren ni na kakve rizike, a niti se o tim odredbama između tužitelja i djelatnika tuženika pregovaralo pa su navedene odredbe nepoštene i ništetne temeljem čl. 81. u svezi s čl. 87. ZZP-a.

11. Spornim proizlazi da li se presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. i Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. mogu primijeniti na konkretni ugovorni odnos parničnih stranaka.

12. Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđena je u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a u kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je kao takva ništetna.

13. Presudom istog suda Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve to isključivo na štetu potrošača. Također je točkom 9. izreke presude naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

14. U odnosu na tvrdnju tuženika da se spomenute presude ne mogu primijeniti na konkretni slučaj jer da je tužitelj bio upoznat sa svim bitnim parametrima koji utječu i na promjenu kamatne stope i na promjenu valute švicarski franak, dakle upoznat sa svim mogućim rizicima, te da tužitelj nije bio stranka tužbe u rečenoj kolektivnoj tužbi, na ovom mjestu tuženika treba uputiti na odredbu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka US RH, 84/08, 96/08 - Odluka US RH, 123/08 - Ispravak; 57/11; 148/11 - Pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka US RH; dalje: ZPP), prema kojoj odredbi fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. Štoviše, u tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo se na ta utvrđenja tužitelj i poziva u ovoj tužbi i na njima temelji tužbeni zahtjev.

15. Polazeći od čl. 502.c ZPP-a sud je prvenstveno uvidom u predmetni Ugovor o kreditu utvrdio da je tužitelj isti sklopio u svojstvu potrošača u smislu odredbe čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, a koje svojstvo tuženik tijekom postupka nije ničime osporio, niti iz dostavljene dokumentacije proizlazi da bi tužitelj sklopio Ugovor o kreditu u svrhe koje su namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja. Sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske sadržanog u rješenju broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. teret dokaza tvrdnje da tužitelj u parnici u kojoj se poziva na utvrđenja iz pravomoćnih odluka u kolektivnom sporu nema svojstvo potrošača jest na tuženiku koji takav prigovor ističe. Tuženik je s druge strane predmetni Ugovor o kreditu sklopio u svojstvu trgovca u okviru svoje poslovne djelatnosti, a predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 31.1.2007., dakle unutar razdoblja obuhvaćenog presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013.. Valja napomenuti da u ovome postupku tužitelj ne traži naknadu štete, već zahtijeva povrat stečenog bez osnove zbog utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi.

16. U odnosu na prigovor zastare:

Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim je presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, međutim, revidirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020., te navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91), kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina (čl. 225. ZOO-a). Međutim, kako se tužitelj poziva na presudu Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17-10 od 14.6.2018. koja je u odnosu na tužbeni zahtjev glede preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule uz koju je vezana glavnica švicarski franak utvrđena ništetnost takvih ugovornih odredaba, uz okolnost da zastara počinje teći od donošenja te presude, dakle, od 14.6.2018., a tužba je u ovom predmetu podnijeta 31.5.2023., to nije nastupila zastara konkretne tražbine tužitelja.

17. Tužitelju je plaćanjem anuiteta prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženika na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja, nastala šteta, dok je tuženik s druge strane stekao nepripadnu korist na temelju tih ništetnih odredbi.

18. I Visoki trgovački sud Republike Hrvatske zaključuje da su banke, ne uvažavajući interese potrošača, iskoristile činjenicu da nema propisa koji im to nalaže i potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, a isti sud ističe da ako su ugovorne odredbe nepoštene i zato ništetne od samog početka, bez obzira kako ih banke koriste. Nije stoga točna tvrdnja tužene da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava obvezuje sudove samo u postupku radi naknade štete. Naime, osnovna posljedica ništetnosti ugovora prema čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, to što je svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO-a), ali to ne znači da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne obvezuje ostale sudove u ovom parničnom postupku.

19. Odredbe čl. 118. ZZP/14 odnosno 138.a ZZP/07 ne treba tumačiti samo gramatički, nego teleološki, smisleno, vodeći računa o svrsi koju je zakonodavac imao na umu pri donošenju tih odredbi. Njihova je svrha da se odluka iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obligatorno primijeni u pojedinačnim postupcima koje potrošači pokrenu da bi ishodili konkretnu zaštitu svojih prava. Naime, samo utvrđenje ništetnosti u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača bilo bi bez konkretnog pravnog učinka kada potrošači svoja subjektivna prava ne bi mogli konkretno ostvariti u pojedinačnim postupcima, a kada bi svaki pojedini potrošač u takvim postupcima morao iznova dokazivati iste činjenice koje govore o ništetnosti, a u konkretnom slučaju ugovorne odredbe su bitno istovjetne onima na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, bez prave svrhe bila bi presuda kojom je rezultirao postupak za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Jednako tako, obrazlaže i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018.

20. Tvrdnja tužene da interes za podizanje tužbe iz čl. 131. ZZP/09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, u ovom je parničnom predmetu promašena jer se u ovom postupku radi o ostvarenju subjektivnog prava tužitelja na restituciju i upravo je cilj tužbe povrat njegovog imovinskog stanja u ono koje je postojalo prije zaključenja nepoštenih i ništetnih ugovornih odredaba. Treba navesti i to da nema zapreke za prihvaćanje kondemnatornog zahtjeva za isplatu obzirom da se na ništetnost može pozivati svaka zainteresirana osoba i na nju sud pazi po službenoj dužnosti pa parnični sud na vlastitu inicijativu, kao prethodno pitanje, utvrđuje da li je Ugovor ništetan, bez obzira na nepostojanje deklaratornog zahtjeva, a u konkretnom slučaju, takav zahtjev je u ovom slučaju i postavljen. Ugovor je ništetan ako su za to ispunjene pretpostavke, a nije nužno da ga sud deklarira ništetnim. U konkretnom slučaju, imajući u vidu da se radi o kreditu za kupnju vozila pri čemu je tužitelj kao potrošač bio ograničen uvjetima iz tuženikove ponude, ali i sagledavajući ostale ugovorne odredbe, za zaključiti je da tužena nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj nije imao objektivnu mogućnost za pregovaranje oko spornih odredaba ugovora, što je skupno prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, slijedom čega tužitelj ima pravo tražiti da mu tužena vrati što je temeljem takvih ništetnih odredaba naplatio. Tužena nije dokazala, niti je na tu okolnost predložila dokaze, da je tužitelj bio u mogućnosti pregovarati o ugovornim odredbama, da je ugovor o kreditu rezultat prethodnog pregovaranja stranaka gdje je tužitelj mogao utjecati na sporne ugovorne odredbe, a teret tog dokaza upravo je na tuženiku, a ne na tužitelju.

21. Iz nalaza Centra poslovnih analiza d.o.o. proizlazi da je u konkretnom slučaju došlo do razlike kod isplata plaćenih rata kredita osnovnom predmetnog ugovora i to razlike između utvrđenog tečaja za CHF na dan isplate kredita i tečaja u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu na temelju anuiteta koje je tužitelj isplatio tuženiku, te obračunom dolazi do razlike od više plaćenih 1.376,68 EUR, uzimajući u obzir samo pozitivne razlike, dakle vrijeme kada je tečaj CHF bio veći u odnosu na razdoblje isplate kredita i to za razdoblje do 31. ožujka 2010. do 17. listopada 2012.

22. Tuženik stavlja primjedbe na nalaz jer da je nalaz baziran na pogrešnoj premisi, da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksni tečaj, što nije bila ugovorna volja stranaka, a niti to proizlazi iz sadržaja Ugovora o kreditu, te također navodi da su sve promjene vezane uz kamatnu stopu i njezinu promjenu u zastari, a da je iz tog razloga nužno odvojiti dio povećane kamatne stope iz povećanog tečaja.

23. Vještak se očitovao na upućene primjedbe na nalaz i to pismeno i usmeno na raspravi, dakle da je nalaz izrađen u skladu sa nalogom suda i da je u nalazu u potpunosti isključen utjecaj promjene kamatne stope te se utvrđena razlika odnosi samo na utjecaj promjene tečaja CHF, a što da je vidljivo iz tabele 1 i 2 nalaza. To iz razloga jer nije uzimala isključivo anuitet po početnoj kamatnoj stopi već anuitet po promjenjivim kamatnim stopama.

24. Odgovarajući na primjedbe tuženika, sama odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi je ništetna, što znači da tuženik nije mogao jednostrano mijenjati visinu kamatne stope, a isto tako vještak je pravilno izračunao nastalu razliku promjenom tečaja glavnice u CHF. Naime, nedvojbeno je da su se tijekom otplate kredita povećale i kamatna stopa i tečaj CHF u odnosu na kunu, a što tuženik niti ne osporava, a može se reći da je to i općepoznata činjenica koju uostalom utvrđuju i sudovi kod kolektivne tužbe. Stoga je upravo vještak i trebao napraviti izračun kako mu je i naloženo rješenjem ovog suda, kao razliku između iznosa tečaja CHF na dan sklapanja Ugovora o kreditu i plaćanja svakog pojedinog anuiteta u narednom razdoblju. Stoga sud nalaz prihvaća stručnim i objektivnim, imajući u vidu da tuženik nema primjedbi na sam matematički izračun preplaćenih iznosa odnosno više plaćenih, a doista, primjedbe upućene na nalaz su pravne prirode na koje primjedbe vještak financijske struke ne može kvalificirano odgovoriti. Stoga je i visina tužbenog zahtjeva pravilno vezana uz poznati tečaj CHF na dan isplate kredita, zbog čega primjenom odredbe čl. 1111. ZOO- a ovaj sud i prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu.

25. Tužitelj je postavio tužbeni zahtjev u skladu sa nalazom vještaka podneskom od 18.9.2024. te sada traži isplatu iznosa od 1.376,68 EUR i takav je tužbeni zahtjev sud i usvojio.

26. U odnosu na istaknuti prigovor prijeboja tražbine tuženika u iznosu od 148,89 EUR sa zateznim kamatama koji se odnose na negativne tečajne razlike kada je tečaj CHF u odnosu na HRK bio manji nego u vrijeme isplate kredita, a do visine kojeg izračuna je došla i vještakinja u svom nalazu, takav je istaknuti prigovor neosnovan. Naime, u ovom postupku predmet je spora tužiteljev restitucijski zahtjev u smislu odredbe čl. 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. U razdobljima kada je tužitelj plaćao anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog, nije ništa stekao na teret tuženika, jer niti jedan dio imovine tuženika nije prešao u imovinu tužitelja u razdobljima kada je plaćao anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog, pa nije bilo mjesta primjeni odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a u korist tuženika. Tuženik nije ovlašten zahtijevati umanjenje restitucijskog zahtjeva tužitelja zbog utvrđene povrede potrošačkog prava, a koja se manifestira upravo kroz razliku isplaćenih anuiteta prema promjeni tečaja valute CHF u odnosu na početnu jer se radi o pravu potrošača i svojevrsnoj penalizaciji pružatelja usluga zbog utvrđene povrede njegova potrošačkog prava, a u cilju otklanjanja štetnih posljedica, ali i odvraćajućeg učinka prema kreditnim ustanovama za takve i slične povrede. Iz iznijetog razloga, sud je utvrdio da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju u iznosu od 148,89 EUR.

27. Sukladno čl. 29. st. 1. ZOO-a dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze duguje, pored glavnice, i zatezne kamate, dok visina zateznih kamata proizlazi iz čl. 29. st. 2. ZOO-a. Sukladno čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Kako se tuženik kao sastavljač ništetnih odredbi smatra nepoštenim stjecateljem, to mu je naloženo isplatiti zakonske zatezne kamate na pojedine preplaćene iznose od datuma njihove uplate, a kako su isti utvrđeni nalazom vještaka Centar poslovni analiza d.o.o.

28. Odluka o parničnom trošku u skladu je s odredbom čl. 154. st. 1. u svezi sa čl. 155. ZPP-a, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe, sastava podnesaka od 22.3., 18.9., 14.10.2024., zastupanja na raspravama 14.5., 16.9., 14.10., 8.11.2024., 4.2.2025. u iznosima od po 200,00 EUR, zastupanje na ročištu za objavu presude 26.2.2025. u iznosu od 100,00 EUR, trošak vještačenja 331,80 EUR, PDV 475,00 EUR, ili ukupno 2.706,80 EUR. Trošak sastava podneska od 29.5.2024. kojim obavještava sud o uplati predujma za provođenje vještačenja, sud ne nalazi potrebnim za donošenje konačne odluke.

Varaždin, 26. veljače 2025.

Sutkinja

Karmen Ošpuh

Uputa u pravnom lijeku:

Protiv presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu ovom sudu u roku od 15 dana od dana primitka presude, a o žalbi odlučuje nadležan županijski sud.

Dostaviti:

1) Punomoćnik tužitelja – Bruno Petrovčić, odvjetnik u Koprivnici, Opatička 5/II 2) Punomoćnica tuženika – Maja Čuljak, odvjetnica u Zagrebu, Medulićeva 31