Republika Hrvatska

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Broj:Ppž-11289/2024

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Mirjane Medić kao predsjednice vijeća te Anđe Ćorluka i Ivanke Mašić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Koraljke Polak Medaković kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv I okrivljenog CL zbog prekršaja iz članka 22. stavka 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“ broj: 70/17.,126/19., 84/21., 114/22., 36/24.) odlučujući o žalbi I okrivljenog CL podnijetoj po branitelju Žarku Adameku odvjetniku iz Samobora protiv presude Općinskog suda u Novom Zagrebu broj: Pp-1298/2023-15 od 11. studenog 2024., na sjednici vijeća održanoj 6. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba I okrivljenog CL i pobijana presuda potvrđuje.

II. Na temelju odredbe članka 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona (NN 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17., 118/18., 114/22.) I okrivljeni CL se obvezuje na naknadu troškova drugostupanjskog postupka u paušalnom iznosu od 30,00 eur u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom I okrivljeni CL je proglašen krivim da je na način činjenično opisan u izreci pobijane presude počinio prekršaj iz članka 22. stavka 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji za koji prekršaj mu je izrečena kazna zatvora u trajanju od 45 dana a na temelju članka 41. u svezi članka 44. stavka 1., 2. i 3. Prekršajnog zakona prema okrivljeniku je primijenjena uvjetna osuda te se kazna zatvora neće izvršiti ako I okrivljenik u roku od 6 mjeseci ne počini jedan ili više prekršaja za koji mu je izrečena ista ili teža kazna od izrečene uvjetnom osudom.

2. Na temelju članka 139. stavka 3. u svezi sa člankom 138. stavkom 3. Prekršajnog zakona okrivljenik je obvezan naknaditi troškove postupka u paušalnom iznosu od 50,00 eur u roku od 2 mjeseca po pravomoćnosti presude.

3. Nadalje, na temelju članka 182. točke 3. Prekršajnog zakona II okrivljena DL je oslobođena od optužbe da bi počinila prekršaj iz članka 22. stavka 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, a temeljem članka 140. stavka 2. Prekršajnog zakona određeno je da troškovi prekršajnog postupka u odnosu na II okrivljenicu padaju na teret proračunskih sredstava suda.

4. Protiv te presude I okrivljeni CL je pravodobno po branitelju podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, povrede odredaba prekršajnog materijalnog prava te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja a žalba se pobija u točki I.,II.,III. i IV. izreke presude. Žalitelj u bitnome ističe bitnu povredu odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona navodeći da je izreka presude kontradiktorna sama sa sobom i sa odlučujućim razlozima te da sud nije dao valjane razloge o odlučnim činjenicama, jer da se izrekom presude I okrivljeniku stavlja na teret da bi dana 17. listopada 2022. u 12,30 nasilnički se ponašao prema sinu IL te točno neutvrđenog dana u mjesecu listopadu 2022. u dva navrata istog udario otvorenim dlanom ruke u predjelu djetetove stražnjice međutim navodi da je prilikom davanja obrane iskazao da je moguće da je sina IL u dva navrata udario u desetom mjesecu 2022. godine pa je moguće da ga je i tada 17. listopada 2022. godine udario otvorenim dlanom ruke u predjelu njegove stražnjice te da imajući u vidu izreku i obranu okrivljenika je iz navedenog jasno proizlazi kako okrivljenik nije počinio prekršaj koji mu se optužnim prijedlogom stavlja na teret. Nadalje, žalitelj ističe da nije imao mogućnosti doprijeti do vlastitog djeteta te da su okrivljenici zajedno i samoincijativno potražili pomoć u Poliklinici za zaštitu djece Grada Zagreba, pa da iz navedenog jasno proizlazi da je samo vođenje ovog postupka dovoljna kazna za I okrivljenika te da se specijalna i generalna prevencija u konkretnom slučaju mogla postići i izricanjem blaže kazne ukoliko je sud smatrao da ga treba proglasiti krivim za prekršaj koji mu se optužnim prijedlogom stavlja na teret. Također navodi da od strane socijalnog radnika nije primijećeno ništa što bi ukazivalo na eventualno fizičko zlostavljanje ili neko drugo neprimjereno ponašanje kako I okrivljenika tako i ostalih članova njegove obitelji.

4.1. Predlaže da se žalba prihvati jer da je izrečena kazna zatvora u trajanju od 45 dana uvjetno na 6 mjeseci je prestroga u odnosu na njegovo ponašanje prije i nakon počinjenja prekršaja, da ga se oslobodi optužbe u cijelosti a podredno da se presuda ukine u pobijanom dijelu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.

5. Žalba nije osnovana.

6. Rješavajući predmet u granicama navoda žalbe te ispitujući pobijanu presudu

po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 202. stavka 1. Prekršajnog zakona ovaj sud je ispitao jesu li pobijanom presudom počinjene bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točaka 6., 7., 9. i 10. Prekršajnog zakona, jesu li povrijeđene odredbe prekršajnog materijalnog prava na štetu okrivljenika i je li u predmetu nastupila zastara prekršajnog progona, te pri tome ovaj sud nije utvrdio postojanje gore navedenu povredu na koju pazi po službenoj dužnosti.

7. Nadalje, nije prihvaćena žalba okrivljenika u kojoj ističe da je počinjena bitna povreda prekršajnog postupka iz članka 195. stavka 1. točke 11. Prekršajnog zakona jer da je izreka pobijane presude kontradiktorna stanju spisa odnosno obrani okrivljenika.

7.1. Naime, po ocjeni ovog suda izreka pobijane presude nije kontradiktorna i proturječna stanju spisa jer iz obrane okrivljenika proizlazi da je priznao da je svog sina IL u dva navrata u 10. mjesecu 2022. godine, a moguće i dana 17. listopada 2022. godine udario otvorenim dlanom ruke u predjelu njegove stražnjice, a povod za takvo ponašanje je bilo ponašanje njegovog sina jer da se jednom zgodom skinuo gol u školskom autobusu, a da se drugom zgodom pomokrio te da je zbog tih razloga reagirao na taj način, a porekao je da bi svog sina unazad tri godine tjelesno kaznio na isti način. Dakle imajući u vidu izreku pobijane presude te obranu okrivljenika ista nije nerazumljiva niti kontradiktorna jer i samo jednom radnjom tjelesnog kažnjavanje djeteta okrivljenik je počinio prekršaj iz članka 22. stavka 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji.

8. Nadalje, nije od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostupanjske presude motivi koji su naveli I okrivljenika na postupanje navedeno u izreci a koji se odnose na ponašanje maloljetnog sina.

9. Odredbama Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji je propisano je da je nasilje svaka primjena fizičke sile ili psihičke prisile na integritet osobe, svako drugo postupanje jednog člana obitelji koji može prouzročiti ili izazvati opasnost da će prouzročiti fizičku i psihičku bol, prouzročenje osjećaja straha ili osobne ugroženosti i povredu dostojanstva te fizički napad bez obzira na to je li nastupila tjelesna ozljeda, verbalni napadi, vrijeđanje, psovanje, nazivanje pogrdnim imenima i drugi načini grubog uznemiravanja, spolno uznemiravanje i drugo, te se upravo odredbe Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji primjenjuje u situacijama kada je dijete zbog svog postupka ili ponašanja kažnjeno na način kojim se definira tjelesno nasilje a u slučajevima kada nije dosegnut intezitet, učestalost ili posljedica potrebna za zlostavljanje. Tjelesno kažnjavanje djece je neprihvatljivo i predstavlja kršenje ljudskih prava odnosno prava djece koja imaju pravo na zaštitu od nasilja u svim okolnostima i okruženjima, uključujući i u obitelji. Naime, zakonodavac je jasno propisao da je svaki udarac čin nasilja i time u sferi kažnjivog, te su neprihvatljivi svaki oblici kako tjelesnog tako i psihičkog nasilja, pa se ne mogu prihvatiti motivi koji okrivljenik u žalbi navodi kao nemogućnost razumnog obraćanja djetetu kao razlog njegovog postupanja koje je naveo u svojoj obrani.

10. Slijedom navedenog kako je prvostupanjski sud odluku o krivnji valjano i argumetirano obrazložio odnosno cijenio sve provedene dokaze po slobodnom sudačkom uvjerenju temeljem odredbi članka 88. stavka 2. Prekršajnog zakona, navodi žalbe nisu doveli u sumnju pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke.

11. Nadalje, ispitujući odluku o primijenjenoj prekršajnoj sankciji ovaj sud je zaključio da ista nije prestroga. Za počinjeni prekršaj u vrijeme počinjenja prekršaja je propisana novčana kazna od najmanje 12.000,00 kuna odnosno 1.060,00 eur ili kazna zatvora od najmanje 45 dana a prvostupanjski sud se prilikom izbora vrste i mjere prekršajne sankcije odlučio za mjeru upozorenja uvjetnu osudu odnosno blažu vrstu prekršajne sankcije imajući u vidu olakotne okolnosti koje je našao kod okrivljenika i to osobne i imovne prilike raniju prekršajnu nekažnjavanost, izraženo žaljenje. Nisu prihvaćeni žalbeni navodi žalitelja da mu je trebalo izreći blažu kaznu jer je odredbom članka 31. Prekršajnog zakona propisano da za prekršaj propisan zakonom može se počinitelj kazniti novčanom kaznom ili kaznom zatvora međutim okrivljeniku je na temelju članka 41. te članka 44. Prekršajnog zakona izrečena mjera upozorenja.

12. Nadalje, okrivljenik je obvezan na naknadu troškova drugostupanjskog postupka na temelju odredbe člana 138. stavka 2. točke 3.c Prekršajnog zakona u paušalnom iznosu od 30,00 eura koji je određen s obzirom na složenost i trajanje postupka te sukladno rješenje o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka (NN 18/13) kojim rješenjem je propisan opći okvir paušalne svote od 13,27 do 663,61 eur.

13. Zbog navedenih razloga trebalo je odlučiti kao u izreci ove presude.

U Zagrebu 6. veljače 2025.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Koraljka Polak Medaković, v.r.

Mirjana Medić, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Novom Zagrebu u 5 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenika, branitelja i tužitelja.