REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U NOVOM ZAGREBU

10010 Zagreb, Turinina 3

Poslovni broj: P-409/2020-59

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Općinski sud u Novom Zagrebu po sucu toga suda Berislavu Zaninoviću u pravnoj stvari tužitelja LN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kojeg zastupa punomoćnica Jasminka Gregurić Matić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Krešimir Ljubić, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Leko i partneri u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 14. siječnja 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika, temeljem odredbe čl. 335. st. 4. ZPP-a, 26. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku PRIVREDNA BANKA ZAGREB d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB: 02535697732 da tužitelju LN, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], po osnovi preplaćenih anuiteta na temelju ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu broj 9012115672 isplati iznos od 2.539,02 EUR (slovima: dvijetisućepetstotridesetdeveteuraidvacenta) , sa zakonskim zateznim kamatama koje na iznos od

- 8,07 EUR (slovima: osameuraisedamcenti) teku od 30. studenog 2009.,

- 11,84 EUR (slovima: jedanaesteuraiosamdesetčetricenta) teku od 31. prosinca 2009.,

- 15,27 EUR (slovima: petnaesteuraidvadesetsedamcenti) teku od 31. siječnja 2010.,

- 14,37 EUR (slovima: četrnaesteuraitridesetsedamcenti) teku od 28. veljače 2010.,

- 18,81 EUR (slovima: osamnaesteuraiosamdesetjedancent) teku od 31. ožujka 2010.,

- 17,84 EUR (slovima: sedamnaesteuraiosamdesetčetricenta) teku od 30. travnja 2010.,

- 19,86 EUR (slovima: devetnaesteuraiosamdesetšestcenti) teku od 31. svibnja 2010.,

- 33,27 EUR (slovima: tridesettrieuraidvadesetsedamcenti) teku od 30. lipnja 2010.,

- 30,41 EUR (slovima: trideseteuraičetrdesetjedancent) teku od 31. srpnja 2010.,

- 38,14 EUR (slovima: tridesetosameuraičetrnaestcenti) teku od 31. kolovoza 2010.,

- 35,65 EUR (slovima: tridesetpeteuraišezdesetpetcenti) teku od 30. rujna 2010.,

- 30,39 EUR (slovima: trideseteuraitridesetdevetcenti) teku od 31. listopada 2010.,

- 40,57 EUR (slovima: četrdeseteuraipedesetsedamcenti) teku od 30. studenog 2010.,

- 53,25 EUR (slovima: pedesettrieuraidvadesetpetcenti) teku od 31. prosinca 2010.,

- 44,51 EUR (slovima: četrdesetčetrieuraipedesetjedancent) teku od 31. siječnja 2011.,

- 47,68 EUR (slovima: četrdesetsedameuraišezdesetosamcenti) teku od 28. veljače 2011.,

- 43,42 EUR (slovima: četrdesettrieuraičetredesetdvacenta) teku od 31. ožujka 2011.,

- 44,06 EUR (slovima: četrdesetčetrieuraišestcenti) teku od 30. travnja 2011.,

- 61,00 EUR (slovima: šezdesetjedaneuro) teku od 31. svibnja 2011.,

- 62,14 EUR (slovima: šezdesetdvaeuraičetrnaestcenti) teku od 30. lipnja 2011.,

- 76,76 EUR (slovima: sedamdesetšesteuraisedamdesetšestcenti) teku od 31. srpnja 2011.,

- 69,67 EUR (slovima: šezdesetdeveteuraišezdesetsedamcenti) teku od 31. kolovoza 2011.,

- 61,86 EUR (slovima: šezdesetjedaneuroiosamdesetšestcenti) teku od 30. rujna 2011.,

- 60,88 EUR (slovima: šezdeseteuraiosamdesetosamcenti) teku od 31. listopada 2011.,

- 60,19 EUR (slovima: šezdeseteuraidevetnaestcenti) teku od 30. studenog 2011.,

- 63,62 EUR (slovima: šezdesettrieuraišezdesetdvacenta) teku od 31. prosinca 2011.,

- 67,24 EUR (slovima: šezdesetsedameuraidvadesetčetricenta) teku od 31. siječnja 2012.,

- 67,51 EUR (slovima: šezdesetsedameuraipedesetjedancent) teku od 29. veljače 2012.,

- 65,09 EUR (slovima: šezdesetpeteuraidevetcenti) teku od 31. ožujka 2012.,

- 66,28 EUR (slovima: šezdesetšesteuraidvadesetosamcenti) teku od 30. travnja 2012.,

- 67,42 EUR (slovima: šezdesetsedameuraičetrdesetdvacenta) teku od 31. svibnja 2012.,

- 65,62 EUR (slovima: šezdesetpeteuraišezdesetdvacenta) teku od 30. lipnja 2012.,

- 66,22 EUR (slovima: šezdesetšesteuraidvadesetdvacenta) teku od 31. srpnja 2012.,

- 65,21 EUR (slovima: šezdesetpeteuraidvadesetjedancent) teku od 31. kolovoza 2012.,

- 62,64 EUR (slovima: šezdesetdvaeuraišezdesetčetricenta) teku od 30. rujna 2012.,

- 65,36 EUR (slovima: šezdesetpeteuraitridesetšestcenti) teku od 31. listopada 2012.,

- 66,85 EUR (slovima: šezdesetšesteuraiosamdesetpetcenti) teku od 30. studenog 2012.,

- 66,33 EUR (slovima: šezdesetšesteuraitridesettricenta) teku od 31. prosinca 2012.,

- 60,51 EUR (slovima: šezdeseteuraipedesetjedancent) teku od 31. siječnja 2013.,

- 65,47 EUR (slovima: šezdesetpeteuraičetrdesetsedamcenti) teku od 28. veljače 2013.,

- 65,71 EUR (slovima: šezdesetpeteuraisedamdesetjedancent) teku od 31. ožujka 2013.,

- 63,62 EUR (slovima: šezdesettrieuraišezdesetdvacenta) teku od 30. travnja 2013.,

- 58,08 EUR (slovima: pedesetosameuraiosamcenti) teku od 31. svibnja 2013.,

- 57,93 EUR (slovima: pedesetsedameuraidevedesettricenta) teku od 30. lipnja 2013.,

- 59,13 EUR (slovima: pedesetdeveteuraitrinaestcenti) teku od 31. srpnja 2013.,

- 61,37 EUR (slovima: šezdesetjedaneuroitridesetsedamcenti) teku od 31. kolovoza 2013.,

- 64,8 EUR (slovima: šezdesetčetrieuraiosamdesetcenti) teku od 30. rujna 2013.,

- 63,03 EUR (slovima: šezdesettrieuraitricenta) teku od 31. listopada 2013.,

- 64,09 EUR (slovima: šezdesetčetrieuraidevetcenti) teku od 30. studenog 2013. sve do isplate po stopi koja je za razdoblje od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

II. Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, da tužitelju LN, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.265,39 EUR (slovima: tritisućedvjestošezdesetpeteuraitridesetdevetcenti) sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 26. veljače 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja za naknadom troškova parničnog postupka u iznosu od 1.125,00 EUR (slovima: tisućustodvadesetpeteura) sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 26. veljače 2025. do isplate.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom troškova parničnog postupka s pripadajućim kamatama.

r i j e š i o  j e

Utvrđuje se da je tužba povučena za iznos od 925,49 EUR (slovima: devetstodvadesetpeteuraičetrdesetdevetcetni) s pripadajućim kamatama.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je kao korisnik kredita s tuženom kao kreditorom dana 23. studenog 2006. zaključio Ugovor o kreditu broj 9012115672, koji je potvrđen od strane javnog bilježnika Ivana Parlova iz Zagreba dana 23. studenog 2006. pod brojem OU-930/2006. Sukladno čl. 1. predmetnog ugovora, tužena je tužitelju stavila na raspolaganje kredit u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 20.190,77 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tužene važeće na dan korištenja kredita. Člankom 2. Ugovora kao namjena kredita određena je kupnja vozila. Člankom 6.2. Ugovora određeno je da se kredit u iznosu od 20.190,77 CHF i kamata iz točke 4. Ugovora otplaćuju u 84 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora. Člankom 11.9. Ugovora utvrđeno je da potpisom ugovora korisnik kredita i protivnik osiguranja izjavljuju da su upoznati s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te potvrđuju da ih je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, predmetni Ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor, pri čemu je ovdje tužitelj definiran kao potrošač, a tuženik kao trgovac u smislu čl. 3. Zakona. Predmetni Ugovor o kreditu obuhvaćen je pravnim posljedicama presude iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava koji se temeljem čl. 502.a. Zakona o parničnom postupku pred Trgovačkim sudom u Zagrebu vodio pod brojem P-1401/2012 po tužbi tužitelja POTROŠAČ- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv, između ostalih, i ovdje tužene kao drugotuženika, a radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača iz Zakona o zaštiti potrošača. Naime, u citiranom postupku donesena je pravomoćna presuda potvrđena odlukama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. godine i Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te se tužitelj, sukladno članku 502.c. Zakona o parničnom postupku, poziva na sljedeća relevantna pravna utvrđenje iz citiranih presuda: "Točkom 1. izreke presude P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. utvrđeno je da je ovdje tužena Privredna banka Zagreb d.d. (dalje u tekstu: PBZ) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenljiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora PBZ kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, a čime je ovdje tužena postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Navedeno utvrđenje pravomoćno je potvrđeno donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. pravomoćno je potvrđeno i utvrđenje iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 04. srpnja 2013. prema kojem je ovdje tužena u razdoblju od 01. studenog 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tužena postupala suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Citirane odluke sudova donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa i prava ocjenjuju i imaju u vidu postupanje banaka u odnosu na takozvanog prosječnog potrošača, koji u duhu relevantnog europskog prava predstavlja pravni standard zamišljenog tipičnog potrošača, koji je u razumnoj mjeri obaviješten, pažljiv i oprezan, ali ne raspolaže specifičnim stručnim znanjima. Iznesena utvrđenja sudova primjenjiva na navedeni standard prosječnog potrošača u potpunosti su primjenjiva i na ovdje tužitelja odnosno na konkretan predmet. Naime, tužitelj kao potrošač također ne raspolaže, niti je u trenutku sklapanja ugovora raspolagao potrebnim stručnim znanjima koja bi mu omogućila razumijevanje i sagledavanje potencijalnih negativnih učinaka koji za njega kao potrošača mogu proizići iz ugovaranja promjenjive kamatne stope i zaštitne klauzule u CHF. Pri tome, iako su priroda i specifičnosti valute švicarski franak bili poznati tuženoj kao banci, ali ne i tužitelju koji ne raspolaže stručnim znanjem niti može biti svjestan rizika kojeg preuzima ugovaranjem valutne klauzule u CHF, tužena ni u jednoj fazi tužitelju nije predočila informacije koje bi sadržavale točne, nedvosmislene, jasne i tužitelju razumljive kriterije na temelju kojih bi on mogao razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima. Stoga je uslijed nerazumljivosti ugovornih odredaba kojima se glavnica kredita veže za švicarski franak, za čiji potencijalni učinak i rizik tužena zna, ali s istim ne upoznaje tužitelja, neupitno došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača i to protivno načelima savjesnosti i poštenja te ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. i 4. Zakona o obveznim odnosima, što spornu odredbu nužno čini nepoštenom u smislu Zakona o zaštiti potrošača. Tužitelj je predmetni Ugovor o kreditu zaključio na unaprijed formuliranom obrascu standardnog ugovora o kreditu iz ponude tužene, s unaprijed formuliranim standardnim odredbama o svim elementima ugovornog odnosa, u koje je tuženik ugradio nepoštene i ništetne odredbe o zaštitnoj (valutnoj) klauzuli kojom se glavnica ugovorenog iznosa kredita veže uz tečaj švicarskog franka, odnosno o promjenjivoj kamatnoj stopi ovisnoj o jednostranoj odluci tužene, a obveza povrata danog iznosa kredita vezuje se uz anuitetsku otplatu koja dodatno otežava položaj korisnika kredita. Tužitelj naglašava da se u predmetnim ugovorima radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima, a to je vidljivo iz činjenice da je kredit isplaćen u kunama i da su sva knjiženja uplata (i prometa po kreditnoj partiji) u kunama. Bitno je istaknuti da je tužitelj kao korisnik kredita sve prihode koji utječu na utvrđivanje kreditne sposobnosti prije odobrenja kredita, ostvarivao u kunama, te je procjena mogućnosti otplate kredita vršena upravo u kunama. Dakle, tuženik nije imao niti jedan opravdan razlog za ugovaranje valute švicarskog franka u ovim ugovorima, niti ga je plasirao tužitelju, već je valutnom klauzulom vezao povrat plasmana uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima, te tako doveo tužitelja u situaciju da bez svojeg znanja i informiranog pristanka sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu. Ovdje treba naglasiti da, iako je u čl. 11.9. Ugovora iz točke 1. navedeno da potpisom ugovora korisnik (tužitelj) potvrđuje da je upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF te da potvrđuje da ga je banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF, citirano utvrđenje ne odgovara stvarnom stanju, obzirom da djelatnici banke ni na koji način tužitelja nisu upozorili na rizike vezane uz valutnu klauzulu, a kamoli da bi mu takav rizik objasnili na način koji bi tužitelju mogao biti razumljiv i na osnovu kojeg bi on kao potrošač mogao donijeti informiranu odluku o valutnoj klauzuli. Naime, odredba o valutnoj klauzuli upotrebljena je u ovakvom ugovoru o kreditu suprotno njenoj svrsi i cilju upravo na način da je u nju ugrađena valuta švicarski franak, kao visoko spekulativna valuta i time valuta visokog rizika. Istovremeno je od strane tuženika bilo prezentirano (i medijski i u neposrednom kontaktu) da je ovakav kredit isti kao i bilo koji drugi – vezan uz euro ili kunski, te da je izuzetno siguran jer da je švicarska valuta vrlo stabilna i da će se kroz kamatnu stopu amortizirati bilo kakve eventualne promjene u tečaju, pa korisnik nema razloga za brigu. Tako je kredit uz valutnu klauzulu u švicarskom franku od strane tuženika bio i kreiran kao proizvod koji je jeftiniji, dostupniji i jedini moguć obzirom na bančine kriterije za utvrđivanje kreditne sposobnosti. Tijekom trajanja ugovornog odnosa mijenjao se tečaj švicarskog franka u odnosu na domaću valutu (kunu), pa je uslijed opisanih utjecaja iznos tužiteljevog mjesečnog anuiteta tijekom trajanja ugovornog odnosa s tuženikom bio znatno povećan u odnosu na početne anuitete, a u pojedinim razdobljima veći cca 50% od početnih. Obzirom da je ovakvo povećanje tužiteljeve obveze bilo izravna posljedica ništetnih ugovornih odredbi tužitelj, sukladno čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, ovom tužbom traži povrat iznosa koje je tužena od njega stekla na temelju takvih ništetnih odredbi, odnosno bez osnove. Tužitelj sam nema potrebnih stručnih znanja za izračun iznosa koje je neosnovano od njega naplatio tuženik, pa je angažirao stručnu osobu i to stalnog sudskog vještaka za bankarstvo, financije i računovodstvo Nikolu Živkovića iz Sesveta, koji je temeljem raspoložive dokumentacije izračunao iznose preplaćenih anuiteta uzimajući u obzir ništetnost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF). U dostavljenom nalazu vještak je temeljem provedenih izračuna dao mišljenje kako je ukupno preplaćeni iznos u visini 20.091,87 kn. Zastara predmetnog potraživanja prekinuta je pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača opisanog pod točkom 2. ove tužbe jer, u smislu članka 241. Zakona o obveznim odnosima, vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti odluke donesene u povodu te tužbe, sve sukladno stavu Vrhovnog suda RH iz odluke br. Rev-2245/17-2 od 20. ožujka 2018. Temeljem svega navedenog, a obzirom na pravomoćna utvrđenja iz presude pod brojem P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu, te sukladno odredbama čl. 323. i čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima, te odredbama čl. 502c Zakona o parničnom postupku, tužitelj predlaže tužbeni zahtjev usvojiti. Tužitelj je podneskom od 14. rujna 2022. uredio tužbeni zahtjev.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva te je naveo da se protivi da se kao dokaz u postupku upotrijebi izračun koji je tužitelj dostavio uz tužbu jer je isti suprotan načelu neposrednosti izvođenja dokaza. Navodi da ne postoji interes tužitelja za tužbu jer ne postoji povreda prava tužitelja, odnosno nikada nije niti bilo protupravnog postupanja tuženika. Navodi da se tužitelj ne može pozivati u ovoj parnici na utvrđenja iz presuda VTS-a jer se u ovoj parnici ne radi o naknadi štete, da je valutna klauzula dopuštena i valjana, da je tužitelj svojevoljno potpisao predmetni ugovor, ističe prigovor zastare i da je zahtjev temeljen na promašenoj premisi - da je tečaj trebao ostati fiksan kroz cijelo promatrano razdoblje. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka.

3. Ukazuje se da je tužitelj podneskom od 10. ožujka 2022. povukao dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na zahtjev za povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu kojima je određena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odlukom tuženika, a tuženik je podneskom od 3. svibnja 2022. pristao na povlačenje i zatražio trošak postupka.

4. Na ročištu dana 10. svibnja 2022. na poseban upit uredujućeg suca za koliki novčani iznos tužitelj povlači tužbu a kako je to naveo u podnesku od 10. ožujka 2022. tužitelj je naveo da to ne može iskazati bez dopunskog izračuna vještaka a kako je to naveo u svom podnesku od 10. ožujka 2022. Uzimajući u obzir da je tužitelj podneskom od 21. prosinca 2021. uredio tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 26.103,35 kn, a podneskom od 14. rujna 2022. uredio tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 19.130,55 kn, to sud zaključuje da je tužitelj povukao tužbu za iznos od 6.973,10 kn odnosno 925,49 eur, stoga je temeljem čl. 193. ZPP valjalo odlučiti kao u izreci rješenja.

5. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid i pročitao Ugovor o kreditu (list 11-16 spisa), otplatnu tablicu (list 17 spisa), privatnu ispravu (list 18-29 spisa), plan otplate (list 76-77 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 78-88 spisa), ugovor o kreditu (list 90-94 spisa), otplatnu tablicu (list 95-96 spisa), pregled uplata (list 99-100 spisa), knjigovodstvenu karticu (list 101-111 spisa), privatnu ispravu (list 113-119 spisa), privatnu ispravu (list 121-132 spisa), nalaz i mišljenje vještaka (list 139-151 spisa), očitovanje vještaka (list 181-182 spisa), nalaz i mišljenje vještaka (list 198-208 spisa) i saslušao je tužitelja kao stranku (list 225-226 spisa).

6. Među strankama nije sporno da su tužitelj, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, zaključili navedeni Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 20.190,77 eur u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika a kojim je ugovorena redovna kamatna stopa od 4,99% godišnje koja je tijekom otplate promjenjiva sukladno odluci tuženika, s rokom otplate od 7 godina te da je isti otplaćen. Sporno jesu li ništetne odredbe čl. 4. i čl. 6.2. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa te pravo tuženika mijenjati kamatnu stopu i time povećavati mjesečne anuitete te valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužitelju utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi. Također je sporno je li u konkretnom slučaju ima li tužitelj pravni interes za podizanje ove tužbe, je li nastupila zastara tražbine , treba li umanjiti dosuđeni iznos za negativne razlike tečaja, ima li tužitelj status potrošača je li se o uvjetima ugovora pregovaralo i je li tuženik pošteni stjecatelj.

7. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne Novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 80/22; u daljnjem tekstu ZPP), sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan. Pojašnjava se da se radi o eventualnom tužbenom zahtjevu navedenom u podnesku tužitelja od 14. rujna 2022.

8. Prvenstveno valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Isto tako, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, posl. br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. utvrđeno je da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP) ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

9. U konkretnom slučaju, neprijeporno je da se na konkretni ugovor mogu primijeniti utvrđenja iz citiranih presuda.

10. Tužitelj ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba, neovisno o tome što je sud vezan za utvrđenje iz gore navedenih presuda. Tužitelj kao ugovorna strana predmetnog Ugovora o kreditu ima pravo tražiti utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba sukladno odredbi čl. 327. st. 1. ZOO, u svezi odredbe čl. 322. ZOO. Ovo i iz razloga jer je tuženik osporio u cijelosti pravnu osnovu tužbe.

11. Ukazuje se na čl. 12. ZPP koji određuje da kad odluka suda ovisi o prethodnom rješenju pitanja postoji li neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugo nadležno tijelo (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno. To u konkretnom slučaju znači da pitanje ništetnosti čl. 4. i čl. 6.2. Ugovora o kreditu ovaj sud može raspraviti kao prethodno pitanje.

12. Ukazuje se da Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 – dalje ZOO) u čl. 328. određuje da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Slijedom navedenog tužitelj može tražiti da se pitanje ništetnosti čl. 4. i čl. 6.2. Ugovora o kreditu raspravi bilo kao samostalan tužbeni zahtjev bilo kao prethodno pitanje i pritom niti jedan od takovih zahtjeva nije zastario sukladno čl. 328. ZOO.

13. Međutim, pokretanje i vođenje postupka kolektivne zaštite ne sprječava osobu kojoj je postupanjem trgovca prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv osobe koja je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu ili postupak za poništenje ili utvrđivanje ništavosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja ili bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila o zaštiti potrošača.

14. Nadalje je valjalo raspraviti pripada li tužitelju status potrošača. Valja reći da tuženik u odgovoru na tužbu sadržajno osporio tužitelju status potrošača.

15. Ukazuje se na zaključak usvojen na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 23. studenoga 2023. posl. br. Su IV–56/2023-9 koji glasi:

''Na kome je u parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamatna prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF teret dokaza da tužitelj nema svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 96/2003, 46/2007) i čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj: 79/2007, 125/2007)?

U parnicama radi utvrđenja ništetnosti odredaba ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva redovna kamata prema jednostranoj odluci banke i valutna klauzula u CHF tužitelj treba dokazati svoj status potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, a ako banka to osporava, onda je teret dokaza na banci da tužitelj taj status nema.''

16. Ukazuje se da čl. 3. toč. 1. Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03, dalje: ZZP), određuje da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Čitanjem i proukom ugovora o kreditu koji je tužitelj dostavio uz tužbu proizlazi da je zaključen ugovor o namjenskom kreditu, a da je u čl. 2.1 i 7.1 ugovora ugovoreno da je namjena kredita kupnja osobnog vozila.

17. U odnosu na sporne okolnosti informiranja tužitelja i pregovaranja oko sadržaja sporne odredbe kredita te statusa potrošača sud je saslušao tužitelja. Iz iskaza tužitelja danog na ročištu dana 14. siječnja 2025. proizlazi da na listovima 11- 16 spisa prileži ugovor o kreditu koji je potpisao s tuženikom za kupnju osobnog automobila Peugeot 307. Taj automobil je kupio za osobne namjene i kupljen je isključivo na tužiteljevo ime. Niti tužitelj niti itko iz tužiteljeve obitelji nije koristio predmetni automobil u gospodarske svrhe niti za taksiranje niti za obavljanje gospodarske djelatnosti niti za prijevoz robe, već isključivo za osobne potrebe, za prijevoz tužitelja i njegove obitelji. Nikad nije automobil davao niti u najam niti u zakup drugim osobama. Želio je kupiti automobil i otišao je u Auto Par i budući da nije imao gotovine, želio je kupiti auto na kredit pa su ga iz autosalona uputili u Privrednu banku gdje je imao račun jer je bio zaposlen u HŽ-u, Došao je u PBZ, pitali su ga gdje radi, kolika su mu primanja i da donese potvrdu o visini dohotka. On je sve to donio i rekli su mu da će ga pozvati kada će kredit biti odobren. Pozvali su ga kada je kredit bio odobren i dali su mu ugovor. Ni o čemu drugom se nije pričalo, nitko mu nije objasnio da postoje druge vrste kredita. Nitko mu nije rastumačio niti što znači valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa. Niti bilježnik mu nije ništa objasnio, a tužitelja je zanimala visina rate i rok otplate. Naime, želio je znati može li uredno otplaćivati kredit, koji je na kraju i otplatio. Nitko mu nije dao niti brošure niti letke u kojima bi pisalo o uvjetima kredita, a nitko ga nije upozorio niti na ikakav rizik. Može reći da je iznos kredita izravno uplaćen prodavatelju, odnosno autosalonu, dakle nije dobio nikakvu gotovinsku isplatu tog novca. Ugovor je pročitao i to one dijelove koji su ga najviše zanimali, kao što je rekao, visina rate i rok otplate, ostalo je letimično pročitao, ništa nije razumio, nije ništa pitao, a niti mu je itko išta objasnio. Može reći da je sam otplaćivao kredit, odnosno skidalo mu se s računa."

18. Sažimajući u bitnom iskaz tužitelja proizlazi da je automobil kupio za osobne potrebe, za prijevoz sebe i svoje obitelji, da s istim nije obavljao trgovačku djelatnost, da s istim nije obaljao gospodarsku djelatnost niti ga je davao u zakup ili najam, da nije pregovarao o uvjetima ugovora i nitko ga nije informirao o niti o promjenjivoj kamatnoj stopi niti o valutnoj klauzuli.

19. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, ocjenjuje ga uvjerljivim i istinitim, budući da isti imaj neposredna saznanja o odlučnim činjenicama, a sadržaj iskaza tužitelja nije ničim doveden u sumnju.

20. Činjenicu da je letimično pročitao ugovor o kreditu sud smatra neodlučnim jer kako iz iskaza proizlazi da u vrijeme potpisivanja ugovora ne bi mogao razumjeti, dakle čak i da ga je tada detaljno pročitao isti ne bi mogao razumjeti jer mu djelatnici tuženika nisu pročitali ugovor niti su mu isti rastumačili i upozorili ga na sadržaj ugovornih odredbi.

21. Naime, tuženik nije predlagao nikakve dokaze kojim bi tužitelju osporio status potrošača sukladno gore iznesenim zaključcima. Teret dokaza da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju, odnosno njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti je na tuženiku pa kako tuženik na tu okolnost nije predložio provođenje bilo kakvih dokaza, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, to sud istaknuti prigovor ocjenjuje neosnovanim.

22. Slijedom navedenog sud zaključuje da tužitelj ima status potrošača i da se o uvjetima ugovora nije pregovaralo.

23. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je ZZP, koji odredbom čl. 59. propisuje kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

24. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05 – dalje ZOO) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 23. studenog 2006. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

25. Iz provedenih dokaza, a imajuću vidu naprijed navedene zakonske odredbe, utvrđeno je da su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula u CHF (odredbe čl. 4. i čl. 6.2. Ugovora o kreditu).

26. Naime, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga, po ocjeni ovog suda, sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

27. Isto tako je utvrđeno da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te bez da se tužitelju prethodno objasnilo, informiralo i upozorilo na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Predmetni Ugovor o kreditu je unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Tuženik je bio dužan informirati tužitelja o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Osim toga, iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4 ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku. Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP. Slijedom iznijetog, sud je utvrdio da je ništetna odredba Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF.

28. Nadalje je valjalo utvrditi treba li umanjiti dosuđeni iznos za negativne razlike tečaja valja ukazati da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao tužitelju i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, ukazuje se da je Vrhovi sud Republike Hrvatske u presudi posl. broj Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023. dao odgovor na pitanje zbog kojeg je dopuštena revizija i koji glasi:

"U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelji potražuju isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe o CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita."

29. U ovoj pravnoj stvari tuženik nije stavio materijalnopravni prigovor prijeboja niti je postavio protutužbeni zahtjev niti je stavio prigovor radi prebijanja, stoga sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK - CHF bio manji od tečaja HRK - CHF na dan isplate kredita. Ukazuje se da sud odlučuje sukladno čl. 2. st. 1. ZPP.

30. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323 st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist glede plaćanja razlike između iznosa koji bi tužitelj platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

31. Prije svega valja reći da sud svoju odluku nije mogao utemeljiti na nalazu i mišljenju vještaka Nikole Živkovića, jer prema odredbi čl. 251. st.1. ZPP značaj nalaza i mišljenja vještaka ima samo nalaz i mišljenje onog vještaka kojeg je u tom svojstvu odredio parnični sud, a ne i nalaz i mišljenje osobe koju je angažirala neka od stranaka (VS Rev 797/01 od 26.09.2001/ IO-2020-178).

32. Odredbom čl. 219. st.1. ZPP propisana je dužnost svake stranke da iznese činjenice i predloži dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojim pobija navode i dokaze protivnika.

33. Čl. 221a. ZPP-a određuje da ako na temelju izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću tvrditi neku činjenicu, o postojanju činjenice zaključit će primjenom pravila o teretu dokazivanja.

34. Dužnost je stranaka iznijeti činjenice i predložiti dokazna sredstva prikladna za stjecanje uvjerenja suda u istinitost tvrdnji od kojih zavisi osnovanost zahtjeva stranke. Ako stranka u tome ne uspije, sud će izvesti zaključak o nedokazanosti, odnosno o neistinitosti njene tvrdnje, pa će njen zahtjev odbiti kao neosnovan. Predlaganjem efikasnih dokaza stranka ostvaruje povoljne izglede za svoj uspjeh u parnici. Kad sud ne uspije formirati određeno uvjerenje oslanjajući se na slobodnu ocjenu dokaza, tada dolaze u obzir pravila o teretu dokazivanja (čl. 221a. ZPP-a). Ta pravila u osnovi obvezuju sud uzeti kao nedokazanu onu tvrdnju za čiju istinitost stranka koja se na određenu činjenicu poziva u svoju korist, nije bila u stanju pružiti dovoljno odgovarajućih dokaznih sredstava.

35. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Mariu Tkalecu iz Tkalec vještačenja d.o.o. 36. Iz nalaza i mišljenje vještaka od 8. prosinca 2021. proizlazi da: ''1. Ukupna obveza na ime otplate kredita utvrđena po početno ugovorenoj kamatnoj stopi i bez valutne klauzule u CHF iznosi 139.451,06 kn (139.271,76 kn na ime otplate interkalarne kamate i anuiteta, te 179,30 kn na ime ostalih obveza – detaljnije opisane na stranici 3 nalaza).

2. Na ime obveze po predmetnom kreditu, ukupno je plaćeno 165.585,18 kn. 3. Prema tome, radi promjenjive kamatne stope i ugovorene valutne klauzule u CHF, po predmetnom kreditu je ukupno više plaćeno 26.103,35 kn. Mjesečni iznosi i dospijeća više plaćenih iznosa na ime anuiteta, vidljivi su iz nalaza (stranica 4-6 nalaza).

4. Ako je potrebno iskazati samo tzv. „pozitivnu“ razliku između plaćenih iznosa na ime kredita i anuiteta utvrđenih po početno ugovorenoj kamatnoj stopi bez valutne klauzule, ta „pozitivna“ razlika iznosi ukupno 26.487,74 kn i specificirana je po iznosima i dospijećima u nalazu (stranica 6-7 nalaza).

5. Nadalje, tzv. „negativna“ razlika između plaćenih iznosa na ime kredita i anuiteta utvrđenih po početno ugovorenoj kamatnoj stopi bez valutne klauzule iznosi ukupno -384,39 kn i specificirana je po iznosima i dospijećima u nalazu (stranica 7-8 nalaza).

6. U odnosu na zadatak postavljen prema prijedlogu tuženika, vještak navodi da tuženik nije dostavio dokumentaciju i pojašnjenja potrebna za izradu nalaza i mišljenja, a što je vještak detaljno naveo u izvješću od ''.26.02.2021. godine(list 67-69 spisa)."

37. Na navedeni nalaz i mišljenje tuženik nije imao primjedbi.

38. Nalazu i mišljenju vještaka prigovorio je tuženik u podnesku od 1. veljače 2022.

39. Vještak se na prigovore tuženika očitovao podneskom od 7. veljače 2022. iz kojeg proizlazi da je osnovni nalaz i mišljenje od 08.12.2021. vještak je izradio prema zadatku vještaku. Naime, nakon što je vještak zatražio dodatnu dokumentaciju od tuženika, a koja je bila potrebna za izradu nalaza i mišljenja u dijelu zadatka prema prijedlogu tuženika, tuženik nije dostavio dokumentaciju i odustao je od prijedloga da vještak utvrdi kamatnu stopu prema kriterijima koje je tuženik naveo. Prema tome, vještak se ne može očitati o promjenjivosti kamatne stope u Republici Hrvatskoj zbog promjena tržišnih uvjeta jer tužitelj nije dostavio potrebne podatke, a i tužitelj je povukao prijedlog za vještačenjem u tom pravcu podneskom od 26.04.2021. Nadalje, podneskom od 1. veljače 2022., tuženik navodi da „predmetni nalazi mišljenje vještaka ne daje odgovor na pitanje koja je to visina kamatne stope i visina tečaja koju je tuženik obračunavao na glavnicu kredita, a koja je nezakonita“. U odnosu na navedeno, vještak navodi da to nije bio zadatak vještaka, a zakonitosti ili nezakonitost kamatne stope je pravno pitanje. Prema tome, tuženik nije dostavio dokumentaciju koja bi mijenjala osnovni nalaz i mišljenje, a nalaz je izrađen prema zadatku vještaku, pa vještak u cijelosti ostaje kod osnovnog nalaza i mišljenja od 08.12.2021.

40. Vještak je saslušan na ročištu dana 10. svibnja 2022. te je iskazao da u ostaje kod nalaza i mišljenja od 10. prosinca 2021. Na navedeno usmeno očitovanje vještake stranke nisu imali prigovora, nisu postavljale daljnja pitanja, s time da je pun. tuženika naveo da ne prigovara matematičkom izračunu vještaka nego isti osporava iz iznesenih pravnih razloga. Na istom ročištu određeno je da će se provesti dopunsko vještačenje.

41. Iz dopunskog nalaza i mišljenje vještaka od 31. svibnja 2022. proizlazi da:

''1. Ukupna obveza na ime otplate kredita utvrđena bez valutne klauzule u CHF iznosi 118.361,55 kn (118.182,25 kn na ime anuiteta i interkalarne kamate, te 179,30 kn na ime ostalih obveza – detaljnije opisane na stranici 3 nalaza).

2. Na ime obveza po predmetnom kreditu, ukupno je plaćeno 137.491,80 kn.

3. Prema tome, radi ugovorene valutne klauzule u CHF, na ime otplate predmetnog kredita ukupno je više plaćeno 19.130,25 kn. Mjesečni iznosi i dospijeća više plaćenih iznosa na ime otplate kredita, vidljivi su iz nalaza (stranica 3-4 nalaza).

4. Ako je potrebno iskazati samo tzv. „pozitivnu“ razliku između plaćenih iznosa na ime kredita i obveza po kreditu bez valutne klauzule, ta „pozitivna“ razlika iznosi ukupno 20.060,85 kn i specificirana je po iznosima i dospijećima u nalazu (stranica 5- 6 nalaza).

5. Nadalje, tzv. „negativna“ razlika između plaćenih iznosa na ime kredita i anuiteta utvrđenih po početno ugovorenoj kamatnoj stopi bez valutne klauzule iznosi ukupno -930,60 kn i specificirana je po iznosima i dospijećima u nalazu (stranica 6 nalaza).''.

42. Tužitelj se podneskom od 20. lipnja 2022. očitovao na način da nema primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka, a tuženik je na ročištu dana 7. ožujka 2023. naveo da ne stavlja prigovore na matematički izračun vještaka.

43. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka Marija Tkaleca od 31. svibnja 2022. budući da je isti objektivan, logičan i uvjerljiv. Pritom se napominje kako nijedna stranka na isti nije imala primjedbi na taj nalaz i mišljenje vještaka, te da u tom pravcu stranke nisu isticale daljnje dokazne prijedloge.

44. Ukazuje se da su stranke na ročištu dana 14. siječnja 2025. navele da predlažu glavnu raspravu zaključiti temeljem stanja spisa, dakle razvidno je da su time odustale od bilo kakvih daljnjih dispozicija glede dokaznih prijedloga.

45. Dakle, upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je tužitelj na temelju tužitelj zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetne ugovorne odredbe, a kako je to naprijed izneseno, preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 2.539,02 eura.

46. Na te iznose dosuđene su zatezne kamate i to na pojedinačne iznose navedene u toč. I. izreke ove presude tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, sukladno tabeliranom prikazu koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na temelju Uredbe o visini stope zatezne kamate, kao i na temelju odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22; u daljnjem tekstu: ZOO) te Uredbe o izmjeni Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 156/22).

47. Članak 1111. ZOO-a, određuje da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Članak 1115. ZOO-a, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

48. Kako je tuženik utužene iznose primio s obzirom na ugovorne odredbe koje su utvrđene ništetnim, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ih tužitelju. Ugovaranjem srednjeg tečaja kreditora za CHF važećeg na dan isplate pojedine rate, tuženik je sam propustio tužitelja upoznati s parametrima koje je primjenjivao te mogućim rizicima kretanja tečaja, slijedom čega je njegovo postupanje ocijenjeno nepoštenim. Tužitelj ima pravo na zatezne kamate koje teku od slijedećeg dana od dana kada je tuženiku uplatio svaki pojedini anuitet.

49. Naime, ništetnost kao posljedica nepoštene ugovorne odredbe nastaje kad nastanu zakonski razlozi za ništavost. Ništavost djeluje ex tunc, konkretno od samog sklapanja ugovora pa su gore opisane nepoštene odredbe ugovora kao nepoštene odredba ništetne od samog početka od kada je ugovorena pa tužitelj ima pravo od tuženika zahtijevati povrat svih naplaćenih iznosa u onom razdoblju u kojem je tuženik ništetnu odredu koristio.

50. Ukazuje se da je preinaka tužbe dopuštena. Naime na sastanku predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog 26. studenoga 2021. posl. br. Su IV – 162/2021 zaključeno je da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.

51. Po tuženiku istaknuti prigovor zastare nije osnovan.

52. Zastarijevanje počinje teći prvog dana nakon dana kada je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, kako je to propisano odredbom čl. 215. ZOO-a.

53. Kao što je naprijed navedeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07.

54. Kao što je naprijed navedeno Visoki trgovački sud RH donio je pravomoćnu presudu u kolektivnom sporu u kojem je utvrđena povreda prava potrošača od strane tužene između ostalog i u dijelu vezanom za nedopuštenost sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, kakav je bio ugovor o kreditu sklopljen između ovdje stranaka 22. studenog 2006. a koja presuda je postala pravomoćna 14. lipnja 2018., to se ima smatrati kako vjerovniku odnosno tužitelju pravo na zahtjev za isplatu s tog osnova teče zapravo od tog datuma.

55. Osobito se ukazuje na stav zauzet na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održane 31. siječnja 2022. broj: Su-IV- 33/2022-2 i to objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF.

56. U tom smislu na sjednici je postavljeno pravno pitanje:

„Od kada počinje teći zastarijevanje u slučaju restitucijskih zahtjeva koji su posljedica utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi kredita u CHF, tj. da li od pravomoćnosti presude(a) povodom kolektivne tužbe (sukladno Rev-2245/17) ili od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u svakom pojedinom slučaju (sukladno pravnom shvaćanju Građanskog odjela VSRH od 30. siječnja 2020.“ 57. U odgovoru su doneseni slijedeći zaključci:

1. Pravna shvaćanja izražena u presudi br. Rev-2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. i sjednici Građanskog odjela br. Su-IV-47/2020-2 od 30. siječnja 2020., nisu uzajamno proturječna, naprotiv, međusobno se podupiru i dopunjavaju.

2. Presuda u predmetu Rev-2245/2017-2 donesena je povodom izvanredne revizije i daje odgovor na pravno pitanje: „Predstavlja li tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava podnesena sukladno čl. 131. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/2007, kako je izmijenjen - ZZP/07) tužbu definiranu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima (NN, br. 35/05, kako je izmijenjen - ZOO) odnosno radnju vjerovnika kojoj ZOO daje učinak prekida zastarnog roka?“

58. Odgovor na ovo pitanje glasi: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.„

59. Pravno shvaćanje na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. doneseno je povodom spornih pitanja o zastari restitucijskih zahtjeva u slučaju utvrđenja ništetnosti ugovora općenito, neovisno od već postojećeg utvrđenja o pravnim učincima tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (iz Rev-2245/2017- 2).

60. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.“

61. Ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok, sukladno tekstu oba pravna shvaćanja, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju, a povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite.

62. Zaključak iz točke 4. odnosi se na pravne posljedice tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača (krediti u CHF odnosno krediti u kunama s valutnom klauzulom u CHF) i stranke (tuženike) iz tog postupka.

63. S obzirom na navedeno ocjena je ovoga suda, a sve i s obzirom na činjenicu da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete ili isplate koja mu je uzrokovana postupanjem tužene, to je ocjena ovoga suda da se u konkretnom slučaju početak tijeka zastare za isplatu tužiteljima stečenog bez osnove u odnosima prema tuženoj ne vezuje uz sam trenutak kada je došlo do povećanja imovine na strani dužnika – banke već od trenutka pravomoćnosti presude donesene u kolektivnom sporu.

64. Tužitelj zahtjev za isplatu prema tuženiku s osnovi ništetnih odredbi o valuti postavio u roku od 5 godina od pravomoćnosti gore navedene predmetne odluke, s obzirom da je tužbu kojom zahtijeva povrat onoga što je tuženik stekao po osnovu ništetne odredbe podnio ovome sudu putem sustava za komunikaciju sa sudovima elektronskim putem 26. svibnja 2020. to proizlazi da je njegov zahtjev za isplatu podnesen unutar zastarnog roka od 5 godina.

65. Slijedom navedenog to je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 225. ZOO.

66. Obzirom da je tužbeni zahtjev već iz gore obrazloženog razloga valjalo prihvatiti, sud se, vođen načelom ekonomičnosti i koncentracije postupka, proklamiranim čl. 10. ZPP nije upuštao u daljnju ocjenu navoda stranaka, te dokaza koji nisu posebno obrazloženi, jer ne bi doveli do promjene odluke u ovoj pravnoj stvari, a osobito sud nije obrazlagao navode tužitelja i tuženika koji se odnose na osnovanost zahtjeva za povrat preplaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredbi ugovora o kreditu kojima je određena promjenjiva kamatna stopa jednostranom odredbom tuženika budući da je taj dio tužbenog zahtjeva (ispravno tužbe) tužitelj povukao podneskom od 10. ožujka 2022., a tuženik se podneskom od 3. svibnja 2022. suglasio s povlačenjem, a sve kako je naprijed opisano.

67. Odluka o trošku tužitelja temelji se na članku 154. st. 1., 154. st. 2. i čl. 155. ZPP-a te Tarifi o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika "Narodne novine" broj 138/23; dalje: Tarifa), a sukladno vrijednosti predmeta spora i troškovniku tužitelja. Tako je tužitelju priznat trošak sastava tužbe od 26. svibnja 2020. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 26. kolovoza 2020. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak pristupa na ročište 9. rujna 2020. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife; trošak pristupa na ročište 8. veljače 2021. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 6. travnja 2021. u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 3. Tarife, trošak pristupa na ročište 10. studenog 2021. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 21. prosinca 2021. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak pristupa na ročište 10. svibnja 2022. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 20. lipnja 2022. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, trošak pristupa na ročište 7. ožujka 2023. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak pristupa na ročište 7. lipnja 2023. u iznosu od 50,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 5. Tarife, trošak pristupa na ročište 14. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, odnosno ukupno 2.100,00 EUR, što uvećano za 25% PDV-a (525,00 EUR) iznosi 2.625,00 EUR. Nadalje, tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 36,50 EUR, trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 73,00 EUR, trošak predujma za vještačenje u iznosu od 530,89 EUR, odnosno tužitelju je priznat ukupni parnični trošak u iznosu od 3.265,39 EUR te je naloženo tuženiku nadoknaditi tužitelju parnične troškove u navedenom iznosu (toč. II. izreke presude).

68. Na dosuđeni trošak parničnog postupka tužitelju pripada i zakonska zatezna kamata tekuća od presuđenja do isplate, temeljem primjene odredbe čl. 151. st. 3. ZPP po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO-a. Stoga je valjalo presuditi kao u točki II. izreke ove presude.

69. Tužitelju nisu priznati troškovi sastava podnesaka od 28. siječnja 2021. u iznosu od 200,00 EUR i sastava podneska od 26. svibnja 2021. u iznosu od 200,00 EUR budući da se istima tužitelj očituje na navode tuženika, što je tužitelj mogao učiniti na nekom od ročišta stoga isti nisu bili potrebni za vođenje ovog postupka (čl. 155. ZPP-a). Nadalje tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 16. veljače 2022. u iznosu od 200,00 EUR kojim se očituje na očitovanje vještaka na način da na isto nema primjedbi pa stoga isti nije bio potreban za vođenje ovog postupka (čl. 155. ZPP-a) te trošak sastava podneska od 9. ožujka 2022. u iznosu od 200,00 EUR budući da istim tužitelj djelomično povlači tužbu te isti nije bio potreban za vođenje postupka (čl. 155. ZPP-a). Tužitelju nije priznat i trošak sastava podnesaka od 6. travnja 2021. u zatraženom iznosu od 200,00 EUR, sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, već je za navedeni podnesak tužitelju odmjeren trošak sukladno Tbr. 8. toč. 4. Tarife budući da se istim tužitelj očituje o procesnim pitanjima u vidu dostave dokumentacije za potrebe vještačenja pa se isti ne može smatrati obrazloženim podneskom u smislu Tbr. 8. toč. 1. Tarife.

70. Slijedom navedenog valjalo je odbiti tužitelja sa zahtjevom za preostali iznos troška od 1.125,00 EUR (PDV u visini od 25% uključen) s pripadajućim kamatama pa je odlučeno kao u toč. III. izreke presude.

71. Prilikom odluke o trošku sud nije cijenio što je tužitelj povukao tužbu jer tuženiku zbog raspravljanja o navedenom nisu nastali nikakvi posebni troškovi, a tužitelj je u cijelosti uspio s postavljenim tužbenim zahtjevom pod toč. I. izreke presude, stoga je valjalo odbiti tuženika sa zahtjevom za naknadu troška parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama i odlučiti kao u toč. IV. izreke presude.

72. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

U Zagrebu 26. veljače 2025.

Sudac:

Berislav Zaninović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana dostave presude. Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. tužitelju po pun, uz rješenje o pristojbi na presudu u iznosu od 73,00 EUR 2. tuženiku po pun.