Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice1

Poslovni broj Gž-861/2023-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, sud drugoga stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca, Nikole Ramušćaka predsjednika vijeća, Tihane Cišper članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Jasminke Pavković članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ZB, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu Petrić i dr. d.o.o. iz Varaždina, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, kojeg zastupa punomoćnica Petra Vatavuk, odvjetnica u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-415/2021-31 od 5. lipnja 2023., na sjednici vijeća održanoj 26. veljače 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika Privredne banke Zagreb d.d. kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Varaždinu poslovni broj P-415/2021-31 od 5. lipnja 2023.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troškova žalbenog postupka kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskim rješenjem i presudom utvrđeno je da je djelomično povučena tužba za iznos od 5,19 eura / 0,69 kuna (izreka rješenja), naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici preplaćene anuitete s osnove ništave odredbe o valutnoj klauzuli vezanoj za tečaj CHF u iznosu 1.038,25 eura / 7.822,72 kuna sa zateznim kamatama tekućim od plaćanja pojedinog anuiteta do isplate (točka I. izreke presude) i naloženo je tuženiku da nadoknadi tužiteljici troškove postupka u iznosu 887,14 eura / 6.684,15 kuna sa zateznim kamatama tekućim od 5. lipnja 2023. do isplate (točka II. izreke presude).

2. Tuženik je podnio žalbu protiv navedene presude zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Ističe da je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 155/23. - dalje: ZPP), jer pobijana presuda ima nedostatke zbog kojih se ne može ispitati obzirom proturječi razlozima presude, nema razloga o odlučnim činjenicama, a dani razlozi su međusobno proturječni i u suprotnosti s ispravama u spisu i drugim provedenim dokazima. Predlaže preinačiti pobijanu presudu i odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti te naložiti tužiteljici da mu nadoknadi parnične troškove, a podredno ukinuti presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu. Zahtijeva trošak sastava žalbe u iznosu 186,64 eura i trošak sudske pristojbe za žalbu u iznosu 39,82 eura

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitnu povredu parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a koju tuženik navodi u žalbi. Naime, iz navoda žalbe proizlazi da tuženik kroz žalbeni razlog ove bitne povrede parničnog postupka zapravo pobija ocjenu dokaza provedenu po prvostupanjskom sudu i utvrđenje tog suda o nepoštenosti sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli te pravu tužiteljice na restituciju preplaćenih iznosa anuiteta s osnove valutne klauzule. Navodi kojima žalitelj osporava ili problematizira utvrđenja na kojima prvostupanjski sud temelji osporenu presudu u biti su prigovori činjenične naravi kojima žalitelj iznosi svoju ocjenu dokaza provedenih u postupku koja je različita od ocjene na kojoj je zasnovana pobijana odluka. Prema članku 8. ZPP-a odlučne činjenice utvrđuje sud (ne stranke) i to prema svom uvjerenju, na osnovi savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, odnosno na temelju rezultata cjelokupnog postupka pri čemu je stečeno uvjerenje u odnosu na ocjenu provedenih dokaza sud dužan opravdati uvjerljivim i logičnim razlozima. Tako je i postupio prvostupanjski sud u pobijanoj presudi koja je donesena nakon svestrane rasprave i kontradiktornog postupka. Osim toga, sudovi imaju ovlast ocjenjivati provedene dokaze pa postupanjem po toj ovlasti, odnosno time što žalitelj ocjenom dokaza odlučnim za odluku nije zadovoljan i smatra da je iz provedenih dokaza istinitim trebalo prihvatiti samo ono što on tvrdi i njegovo tumačenje odlučnog i istinitog, sud prvog stupnja nije povrijedio niti jedno žaliteljevo pravo. Isto tako, to što su u postupku činjenice utvrđene tako da su na temelju njih tuženikovi prigovori ocijenjeni neosnovanim ne može dobiti značaj neke postupovne povrede.

6. Ispitujući pobijanu presudu, kao i postupak koji je prethodio, nije utvrđeno da bi prvostupanjski sud počinio bitne povrede parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno članku 365. stavak 2. ZPP-a.

7. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu preplaćenih iznosa anuiteta s osnove ništavosti odredbe o valutnoj klauzuli.

8. Tijekom postupka prvostupanjski sud je utvrdio:

- da su tužiteljica kao korisnica kredita i tuženik kao kreditor 7. prosinca 2005. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio tužiteljici kredit u iznosu od 16.486,82 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora važećem na dan korištenja kredita (članak 1.) uz ugovorenu kamatu od 5,50% godišnje (članak 4.),

- da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan plaćanja anuiteta prema otplatnom planu (članak 7. ugovora),

- da je tužiteljica u cijelosti otplatila kredit,

- da je tužiteljica preplatila anuitete zbog tečajnih razlika CHF.

9. Nadalje je utvrđeno da je izostalo pregovaranje o valutnoj klauzuli, da tužiteljici nisu pojašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule, niti su joj posebno tumačene pojedine odredbe Ugovora, njihov značaj i posljedice koje mogu prouzročiti na obveze tužiteljice, već joj je kredit predočen kao najpovoljniji, pa da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli suprotna načelu savjesnosti i poštenja, jer uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i to na štetu tužiteljice kao potrošača. Utvrđeno je da tuženik nije dokazao da je tužiteljicu kao potrošača informirao i upoznao s ekonomskim posljedicama valutne klauzule, niti je dokazao da se o spornim odredbama ugovora pojedinačno pregovaralo.

10. Nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da prvostupanjski sud nije kritički cijenio iskaz tužiteljice. Ovo iz razloga što je prvostupanjski sud dao jasne razloge zbog kojih u cijelosti prihvaća iskaz tužiteljice kao vjerodostojan navodi da je tužiteljica iskazivala izravno i dosljedno, a koje obrazloženje prihvaća i ovaj sud.

11. U ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud pravilno polazi od presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača i to presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništave i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Zatim presude Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u odnosu na ništavost valutne klauzule, budući je, a kako je to određeno člankom 502.c ZPP-a, za takvo utvrđenje vezan u ovoj parnici, jer se tužiteljica na njih pozvala.

12. Iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prihvaća i ovaj sud te isti nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika kojima isti u biti ponavlja navode iz prvostupanjskog postupka i daje svoju ocjenu činjeničnih utvrđenja, suprotno pravilnim utvrđenjima prvostupanjskog suda.

13. S obzirom na navedena utvrđenja pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da je ništava ugovorna odredba o valutnoj klauzuli. Naime, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu 7. prosinca 2005. na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 96/03. - dalje: ZZP/2003), koji je članku 81. stavak 1. propisivao da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Člankom 84. ZZP/03 je bilo propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, dok je prema članku 87. toga Zakona takva odredba ništava.

14. Neosnovani su žalbeni navodi tuženika da je sud trebao uzeti u obzir da je Ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen (kredit je otplaćen) i da je bilo dopušteno ugovaranje valutne klauzule, pa da se time tuženik nije mogao znati da bi takva odredba bila ništava. Naime, a kako je to prvostupanjski sud pravilno utvrdio, nije sporno da je bilo dopušteno ugovaranje valutne klauzule, ali je u konkretnom slučaju sporno je li ta odredba ugovorena na zakonit način što znači da nije ugovorena protivno članku 81. stavak 1. ZZP/2003. U ovom postupku je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da se radilo o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužiteljice zbog čega je takva odredba nepoštena i ništava usprkos tome što je bankama bilo dopušteno ugovaranje odredbe o valutnoj klauzuli.

15. Također nisu osnovani žalbeni navodi tuženika da je sud propustio primijeniti članak 19. stavak 3. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju („Narodne novine“, broj 102/15. dalje: ZIDZPK) kojim je propisano da se iz obveze konverzije iz CHF u EUR isključuju svi ugovori koji su bili otplaćeni do stupanja na snagu istog zakona. Logičan je stav zakonodavca da su od konverzije isključeni ugovori koju su otplaćeni budući je uspostava ravnoteže u pravima i obvezama stranaka donošenja konverzije po članku 19. stavak 3. ZIDZPK bila u svrsi daljnje otplate kredita, ali to ne znači da je otplatom kredita postignuta ravnoteža u pravima i obvezama stranaka, već je bitno za istaknuti da se pravo na isticanje ništavosti ne gasi.

16. Na sporni pravni odnos stranaka prvostupanjski sud pogrešno je primijenio odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO/05), jer u situaciji kada je sporni Ugovor o kreditu sklopljen 7. prosinca 2005., dakle prije stupanja na snagu navedenog Zakona (stupio na snagu 1. siječnja 2006.) na spor je trebalo primijeniti odredbe zakona koji je važio u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu a to su odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 53/91., 73/91., 3/94. i 26/96. - dalje: ZOO/91). No, kako oba zakona na bitno istovjetan način reguliraju sporni odnos između stranaka i pravilnom primjenom materijalnog prava, trebalo je na jednak način odlučiti o tužbenom zahtjevu tužitelja.

17. Prema članku 104. stavak 1. ZOO/91 u slučaju ništavosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

18. Na temelju nalaza i mišljenja vještaka prvostupanjski sud je utvrdio da je tužiteljica preplatila anuitete s osnove ništave odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu 1.038,25 eura / 7.822,72 kuna te taj iznos dosudio tužiteljici.

19. Budući je u postupku utvrđeno da je nepoštena odredba tuženika kojima je ugovorena valutna klauzula, a imajući u vidu da je tuženik sastavljač predmetnog Ugovora o kreditu, proizlazi da je tuženik nepošten stjecatelj zbog čega u smislu članka 214. ZOO/91 mora platiti i zatezne kamate tekuće od dana stjecanja, po stopi propisanoj člankom 29. stavak 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22.,156/22. i 155/23. – dalje: ZOO/05). Konkretno to znači od dana plaćanja anuiteta, a kako je to prvostupanjski sud pravilno dosudio.

20. Pravilno je prvostupanjski sud otklonio tuženikov prigovor zastare u odnosu na isplatu preplaćenih anuiteta s osnove ništave odredbe o valutnoj klauzuli. Neosnovanosti prigovora zastare utemeljen je na pravnom shvaćanju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 31. siječnja 2022. prema kojem zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništavost u postupku kolektivne zaštite potrošača. Tada to znači da se za sve anuitete, bez obzira kada su dospijevali, zastara računa od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 i to od 14. lipnja 2018. za valutnu klauzulu. Potraživanje iz ove parnice zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina iz članka 371. ZOO/91, a koji rok nije protekao budući je tužba podnesena 16. lipnja 2021.

21. U odnosu na troškove postupka, pravilno je prvostupanjski sud i uz pravilnu primjenu materijalnog prava iz članka 151. stavak 1. ZPP-a dosudio trošak izrade nalaza i mišljenja prije podnošenja tužbe u iznosu 132,72 eura / 1.000,00 kuna, budući je isti bio potreban za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva.

22. Slijedom navedenoga, a na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tuženika i potvrditi prvostupanjsku presudu.

23. Odluka o troškovima žalbenog postupka pod točkom II. izreke ove drugostupanjske presude temelji se na članku 166. stavak 1. ZPP-a. Odbijen je zahtjev tuženika za naknadom troškova sastava žalbe i sudskih pristojbi za žalbu, jer njegova žalba nije osnovana.

U Velikoj Gorici 26. veljače 2025.

Predsjednik vijeća

Nikola Ramušćak