REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U BJELOVARU
STALNA SLUŽBA U KRIŽEVCIMA
48260 KRIŽEVCI
Ivana Zakmardija Dijankovečkog 14
Poslovni broj: P-1083/2024-43
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Križevcima po sucu tog suda Jasmini Drageljević, u pravnoj stvari tužitelja ŠG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupan po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda Sanela Kontin Miklin i Željko Rožić, odvjetnicima u Križevcima, protiv tuženika Zagrebačke banke d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB:92963223473, zastupane po punomoćnicima iz OD Porobija & Porobija, odvjetnicima u Zagrebu, radi isplate, na glavnoj i javnoj raspravi održanoj dana 28. siječnja 2025. godine u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, temeljem odredbe članka 335. stavak 4. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 - u daljnjem tekstu ZPP), 26. veljače 2025.,
p r e s u d i o j e
I/ Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj kreditne partije 7102923270 od dana 25.11.2005. godine, solemniziranog po Javnom bilježniku Nataši Jelić –Veršić iz Križevaca, dana 25.11.2005. godine pod posl. brojem ovjere OU-546/2005, sklopljenog između tužitelja ŠG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, u dijelu u kojemu je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.
II/ Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473 da tužitelju ŠG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati preplaćeni iznos s osnove valutne klauzule te s osnova promjenjive kamatne stope u ukupnom iznosu od 8.275,44 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO- a, a koja kamata teče;
- na iznos od 6.590,99 EUR od dana 01.10.2015. godine pa do potpune isplate;
- na iznos od 1.684,45 EUR od dana 07.06.2019. godine pa do potpune isplate; sve u roku od 15 dana.
III/ Nalaže se tuženiku ZAGREBAČKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473 da tužitelju ŠG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 3.158,50 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama od dana donošenja presude, tj. od 26.02.2025. pa do isplate po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, sve u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1.Tužitelj je podnio dana 07. lipnja 2019. tužbu protiv ovdje tuženika radi isplate, te u istoj navodi da su 25.11.2005., tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o namjenskom kreditu broj:123/2005, kreditna partija: 7102923270, solemniziran po javnom bilježniku Nataši Jelić Veršić iz [adresa] 25.11.2005. pod poslovnim brojem OU-546/2005, na temelju kojeg je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 61.890,00 CHF, obračunato prema srednjem tečaju HRVATSKE narodne banke, da je istim ugovorom odredbama čl.2. Ugovora određena kamatna stopa u visini od 4,50% godišnje koja kamatna stopa je promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika. Tužitelj nadalje ističe kako je predmetni kredit otplaćivao i otplaćuje ga nadalje u mjesečnim anuitetima te da je glede istog između parničnih stranaka sklopljen Dodatak Ugovora o kreditu, i to konverzija kredita u kredit uz klauzulu u EUR dana 28.01.2016., ali da tužitelj smatra da su prvotnim Ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno da jednostrano mijenja kamatnu stopu, te napominje da su povrede pojedinih ugovornih odredbi koje se navode u tužbi utvrđene i pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 04. srpnja 2013., i presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu, broj: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., te ističe da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Pž-7129/13-4 od 13.06.2014. u toč. II. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj:P- 1401/12 od 04.07.2013. kojom se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženik Zagrebačka banka u razdoblju od 10.09.2003. do 31.12.2008., a koje povrede traju i nadalje povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna, kao i da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, pa time tužitelj smatra i da su odredbe čl. 1.,2 i 7. Ugovora o kreditu nepoštene ugovorne odredbe, te da je nedopuštenom i nepoštenom primjenom i određivanjem valutne klauzule izražene u CHF tuženik stekao bez osnove iznos od 34.033,66 kn, te da je za vrijeme trajanja ugovornog odnosa kamatna stopa tužitelju povećavana nekoliko puta, što je rezultiralo značajnim porastom rate kredita, a tuženik je na ovaj način stekao bez osnove iznos od 15.626,19 kn, te pozivajući se na odredbe čl. 323., 1111., 1115 Zakona o obveznim odnosima, čl. 502.c. ZPP-a i čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača tužitelj ovom tužbom potražuje od tuženika preplaćene iznose koje je tuženik stekao bez osnova. Tužitelj predlaže da sud donese presudu kojom se utvrđuju ništetnima odredbe Ugovora o namjenskom kreditu kreditne partije broj: 7102923270, od 25.11.2005. i to čl. 1.,2., i 7 istog, te kojom se nalaže tuženiku da tužitelju isplati iznos od 34.033,66 kn s osnove preplaćene valutne klauzule, i iznos od 15.626,19 kn s osnove promjenjive kamatne stope.
2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe kako u cijelosti osporava istaknute tužbene zahtjeve kao neosnovane u pogledu pravne osnove, visine izračuna, te činjenice i razloge kojima je tužitelj obrazložio tužbu u ovom sporu, osporava i osnovu i tijek zateznih kamata, te ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose dospjele prije 07. lipnja 2014. Nadalje, tuženik ističe da je predmetni kredit konvertiran, te da su sve tužiteljeve uplate uzete u obzir prilikom izrade konverzije i iskorištene, odnosno uračunate za otplatu usporednog EUR kredita, u skladu s odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, te da je konverzija nastupila na temelju očitovanja volje tužitelja koji se kreditno zadužio uz valutnu klauzulu u CHF da se njegov kredit konvertira u kredit u kunskoj protuvrijednosti EUR u skladu s odredbama ZID ZPK/15, da je tužitelj razmatrao mogućnost konverzije pa da je najprije prihvaćao izračun konverzije utemeljen na novom otplatnom planu, te predviđen pravilima iz čl. 19.c.ZID ZPK/15 a u kojem su između ostaloga točnom brojkom bile navedene sve kamatne stope koje su se morale primijeniti kroz cijelo već proteklo razdoblje otplate, te da su sklapanjem dodatka tužitelj i tužena banka u skladu s odredbama ZID ZPK/15, trajno i konačno uredile svoj pravni odnos, u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji te da su stoga konverzijom posljedice nepoštene, ništetne odredbe CHF ugovora o kreditu uređene voljom stranaka, što smisleno isključuje pravo tužitelja da uz provedenu konverziju istodobno traži i povrat stečenoga bez osnove pozivom na uvjete ugovora o kreditu u CHF, koji je konverzijom ab initio otpao i nadomješten je novom nesporno zakonitom osnovom temeljem koje je tužitelj stekao na zakonu utemeljeno potraživanje preplate, nadalje da su tužitelju povijesne kamatne stope u trenutku prihvata konverzije bile poznate u brojčanom iznosu kao da su bile ugovorene kao fiksne, a nakon toga razdoblja kamate su se u budućem razdoblju ravnale prema ugovorenom parametru i fiksnom dijelu kamatne stope za EUR kredite, da je prihvatom konverzije CHF valutna klauzula nadomještena EUR valutnom klauzulom, te da su sklapanjem dodatka tužitelj i tužena banka u skladu s odredbama ZID ZPK/15 trajno i konačno uredite svoj pravni odnos u pogledu svih ranije izvršenih preplata po ranijoj CHF kreditnoj partiji uključujući i po osnovi promjena CHF tečaja, te tuženik predlaže da sud nakon provedenog postupka odbije tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti.
3. Tuženik je tijekom postupka osporavao potrošačka svojstva ugovoru o kreditu koji je predmet spora, te tužitelju svojstvo potrošača u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača, navodeći kako tužitelj nije dokazao da je potrošač.
4. Tužitelj je tijekom postupka isticao kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/12 a koja je i potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu broj: Pž-6632/17 jasno i nedvosmisleno presuđeno i riješeno da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštene ugovorne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli o kojima se nije pregovaralo a koje su ništetne, a glede konverzije tužiteljeva kredita ukazuje na presudu suda Europske unije brojC-118/17 od 14.03.2019. u predmetu RG / ERSTE BANK HUNGARY, u kojoj je sud utvrdio kako se čl.6.st.1.Direktive 93/13/EZ mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati kao da nikada nije postojala te ne može imati učinka na potrošača s posljedico, ponovne uspostave situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji, na dalje tužitelj ističe kako odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, niti Aneksom Ugovora o kreditu izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredaba kojima se u Ugovora o kreditima s valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa kao što se ne spominje niti na koji način bi se trebalo riješiti eventualna ništetnost odredbi koje se tiču promjenjive kamatne stope, da se konverzija odnosi isključivo na ugovorne odnose i obveze proizašle iz ugovora o kreditu a niti jedna odredba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ne širi primjenu konverzije na druge izvanugovorne odnose među strankama, poput stjecanja bez osnove, da je zapravo sklapanjem Aneksa Ugovora o kreditu došlo do konverzije faktički nepostojeće glavnice u švicarskim francima pa se ukazuje na činjenicu da je u trenutku sklapanja Aneksa Ugovora o kreditu između stranaka postojao nesporazum glede njegovog bitnog sastojka, nadalje da je provedbom konverzije bilo potrebno da se tužitelj dovede u onu činjeničnu poziciju u kojoj bi se nalazio da nije bilo primjene ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF, a da kako konverzijom nije došlo do takve situacije je jasno kako postoji jasan pravni interes tužitelja za vođenje ovog postupka.
5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o namjenskom kreditu broj: 123/2005 od 25.11.2005., u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukama o kamatnim stopama tuženika rw u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te isplata iznosa na ime preplaćenih iznosa s osnova valutne klauzule, te isplata iznosa s osnova preplaćene promjenjive kamatne stope. Tužitelj je nakon provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja podneskom od 26.03.2021. postavio alternativni tužbeni zahtjev na način da je istaknuo kako prvotno ostaje kod zahtjeva postavljenog i inicijalno u tužbi, a podredno ukoliko bi sud smatrao unatoč činjenici što tuženik tijekom postupka nije postavio zahtjev za povrat iznosa priznatog u konverziji te iako je to eventualno potraživanje tuženika zastarjelo i ukoliko sud smatra da za isti iznos treba umanjiti potraživanje vještaka, tužitelj postavlja tužbeni zahtjev na način da traži utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o namjenskom kreditu broj kreditne partije 7102923270 od 25.11.2005. solemniziranog po javnom bilježniku Nataši Jelić- Veršić iz [adresa], 25.11.2005. pod poslovnim brojem OU-546/2005 sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF.
6. Naslovni sud je dana 30.04.2021. donio presudu broj P-691/2019-36, a koja presuda je ukinuta rješenjem Županijskog suda u Rijeci broj Gž-1933/2021-3 od 13.11.2024., te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
7. U ponovljenom postupku tuženik je istaknuo da ustraje na osporavanju svih istaknutih tužbenih zahtjeva, ističući kako tužitelj nikad u ovom sporu nije tražio odnosno nikad nije postavio tužbeni zahtjev za isplatu dospjelih uglavničenih zateznih kamata na svaku svoju pojedinu uplatu više plaćenih iznosa koje mu je tužena banka uračunala prilikom izračuna konverzije te da bi zahtjeva za dospjelih uglavničenih zateznih kamata prema pravnom shvaćanju drugostupanjskog suda bio sasvim nov tužbeni zahtjev u odnosu na tužbeni zahtjev postavljen u tužbi jer se radi o posve drugoj vrsti novčane tražbine te da s toga nema identiteta spora. Tuženik nadalje prigovara nalazu i mišljenju iz razloga što vještak nije uzeo u obzir i preplatu priznatu tužitelju prilikom provođenja konverzije u iznosu od 6.914,13 kn, te ističe kako nema nikakve pravne i činjenične osnove te pravnog instituta ili zakonske odredbe da tužitelj kojeg obvezuje dodatak kojim je izvršena konverzija i koji taj dodatak ne poništava niti predlaže utvrditi ništetnim ima istovremeno pravo zadržati priznati iznos preplate iz konverzijskog dodatka (6.914,13 kn) te pored toga tražiti dodatne iznose razlike kako to predlaže tužitelj, te tuženik predlaže taj podnesak proslijediti vještaku na očitovanje.
8. Punomoćnik tužitelja se podneskom od 27.01.2025. očitovao na dosadašnji tijek postupka, a obzirom na odluku Županijskog suda u Rijeci, poslovni broj: Gž- 1933/2021-3 od 13. studenog 2024. godine kojim je ukinuta presuda Naslova posl. broj P-691/2019-36 od 30. travnja 2021. godine te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Tužitelj i nadalje u cijelosti ustraje u tužbi i tužbenom zahtjevu te unatoč odluke Županijskog suda u Rijeci posl. broj Gž- 1933/2021-3 i nadalje smatra da prevedenom konverzijom nije obeštećen, a o čemu je stav zauzela i sudska praksa različita od one na koju se poziva Županijski sud u Rijeci. Naime, u ukidnoj odluci drugostupanjski sud daje obrazloženje uzimajući u obzir samo jedno shvaćanje Vrhovnog suda za koje tužitelj smatra da nije i ne može biti pravilno. Drugostupanjski sud daje obrazloženje rješenja na način da potrošač koji je sklopio Dodatak ugovora o kreditu na temelju odredbi ZID ZPK, nakon sklapanja Dodatka ugovoru po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjeni kamatne stope više nema pravo na povrat više plaćenih iznosa, osim onih iznosa koji nisu bili predmet obračuna konverzije kredita u smislu čl. 19.c. ZID ZPK. No, nasuprot obrazloženju drugostupanjskog suda, Vrhovni sud Republike Hrvatske je dao i pravno shvaćanje prema kojem potrošači koji su konvertirali kredit imaju pravo na obeštećenje, odnosno potvrđeno je pravo tužitelja potraživati razliku preplaćenih novčanih iznosa. Pa tako, Vrhovni sud RH u rješenju od dana 08.11.2022. godine posl. broj Rev 1096/2022-2 decidirano navodi: „Sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZID ZPK/15 ne gubi se pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.“ Jednako tako, Vrhovni sud u istoj toj odluci detaljno elaborira razloge zauzimanja takvog pravnog stajališta te ističe : „Ovaj sud prihvaća pravno shvaćanje tužiteljice navedeno u reviziji da su nižestupanjski sudovi pogrešno primijenili materijalno pravo kada su zaključili da samom činjenicom sklapanja dodatka osnovnom ugovoru i provođenjem konverzije se gubi pravo na bilo kakvo potraživanje stečenog bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu u CHF. Prije svega ovaj sud u odredbama ZID ZPK/15 nigdje ne vidi da bi taj zakon predviđao i propisao da se sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu gube prava temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu koji je u potpunosti vrijedio i imao svoje pravne učinke do dana sklapanja tog dodatka. Također iz samog dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nigdje ne proizlazi da bi se korisnik kredita provođenjem konverzije odrekao prava (kada bi to i mogao u konkretnoj situaciji) koja mu pripadaju temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. ZID ZPK/15, prema pravnom shvaćanju ovoga suda, imao je osnovni cilj otkloniti dužničku krizu zbog rasta tečaja CHF, te je u tom smislu zakonom bilo predviđeno da banke moraju ponuditi sklapanje dodatka osnovnom ugovoru o kreditu, a potrošači mogu prihvatiti konverziju u odgovarajući kredit sklopljen u EUR na način da se krediti vezani uz CHF konvertiraju u kredite denominirane u EUR i kredite denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR (čl. 19.a do čl. 19.e ZID ZPK/15). Zakonitost i provedba konverzije sukladno ZID ZPK/15 je utvrđena rješenjem ovoga suda broj Gos-1/2019-36 od 4. ožujka 2020. kao i odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. Međutim, sklapanjem sporazuma o konverziji potrošač i korisnik kredita u CHF nije izgubio pravo potraživati stečeno bez osnove temeljem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu za razdoblje važenja ugovora o kreditu u CHF do dana sklapanja ugovora o konverziji. Sklapanjem dodatka osnovnom ugovoru o kreditu izmijenjeni su samo uvjeti i način otplate kredita, a što potvrđuje i sama činjenica da se radilo o dodatku osnovnom ugovoru, a ne o sklapanju sasvim novog ugovora pa je stoga neprihvatljivo pravno shvaćanje da osnovni ugovor o kreditu u CHF nije uopće postojao kada je u konkretnom slučaju od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu 2005. pa do sklapanja dodatka osnovnom ugovoru o kreditu vrijedio punih deset godina i imao sve pravne posljedice kao i kod korisnika kredita koji nisu sklopili dodatak osnovnom ugovoru i proveli konverziju. Čak kada bi se uzelo da je osnovni ugovor o kreditu prestao važiti, ne bi bilo nikakvih zapreka za utvrđenje nepoštenim i ništetnim odredbi osnovnog ugovora o kreditu (tako i u odluci ovoga suda broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.) Sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru stranke su utvrdile svoja prava i obveze ubuduće te retroaktivno od dana sklapanja Osnovnog ugovora o kreditu, ali ničime nisu niti su mogle regulirati prava korisnika kredita u CHF temeljem ništetnih odredbi osnovnog ugovora za razdoblje do konverzije. Ovaj sud je još u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019. zauzeo pravno shvaćanje da korisnik kredita samim sklapanjem dodatka Osnovnom ugovoru o kreditu nije izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne, a slijedom toga i pravo na postavljanje kondemnatornih zahtjeva za isplatu temeljem tako utvrđenih nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu. Iako se radilo o procesnoj oduci jer su nižestupanjski sudovi odbacili tužbu zbog nedostatka pravnog interesa, potpuno je jasno da se radi o točno određenom pravnom interesu koji se odnosi na potraživanje temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.“ Osim navedenog, VSRH se u navedenom rješenju pozvao i na odluku Suda Europske unije u spojenim predmetima C-596/15 P i C-597/15 P u predmetu Bionorica SE i Diapharm GmbH & Co. KG gdje je pod toč. 85. odluke od 23. studenoga 2017. ističući da je u navedenim odlukama utvrđeno da postojanje pravnog interesa pretpostavlja da tužba svojim ishodom može donijeti osobnu korist stranci koja ju je podnijela, a nasuprot tomu, pravni interes ne postoji kada povoljan ishod neke tužbe u svakom slučaju tužitelju ne može donijeti zadovoljštinu. Stoga, jasno je kako ne može postojati apstraktni pravni interes. Također, u istoj je odluci spomenuta i jedna od posljednjih odluka Europskog suda za ljudska prava u predmetu Š protiv Republike Hrvatske od 1. rujna 2022. gdje je Europski sud za ljudska prava naveo "da banka potpisivanjem aneksa (dodatak ugovoru o kreditu) nije udovoljila tužbenom zahtjevu", kako je to formulirao podnositelj, pa VSRH iz te odluke zaključuje kako Europski sud za ljudska prava smatra kako sklapanjem sporazuma o konverziji nije udovoljeno zahtjevu temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Osim za ovaj predmet iznimno bitne odluke VSRH posl. broj Rev 1096/2022, i niz je pravomoćnih odluka koje potvrđuju navedeno stajalište VSRH da tužitelj unatoč činjenici da je provedena konverzija ugovora o kreditu ima pravo potraživati preplaćene iznose uslijed ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF. Pa tako primjerice; Županijski sud u Rijeci u presudi Gž- 42/2024 ističe ; „Nisu osnovani žalbeni navodi tužene da ne postoji tražbina tužitelja jer da je sklapanjem Dodatka ugovora tužitelj u cijelosti obeštećen, ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka ugovora nije otklonjena posljedica ništetnosti odredbe čl.7.2. Ugovora u pogledu valutne klauzule. Naime, konverzija kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR sklapanjem Dodatka ugovora izvršena je temeljem ZIDZOPK, a radi se o aktu kojim se temelju zakona nalaže bankama izmjena odredbi iz osnovnog ugovora te eventualno do dana sklopljenih dodataka i to valute kredita, kamatne stope i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita se postiže sporazum iz čl.19.c t.6. ZIDZOPK, na način kako to nalaže zakon. Stoga, prema mišljenju ovog suda, tzv. konverzija odnosno potpisivanje dodatka ugovora o kreditu između stranaka nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev, budući da se niti odredbama ZIDZOPK- a, a niti navedenim dodacima ugovora, izrijekom ne spominje način rješavanja ugovornih odredbi kojima se u ugovorima o kreditu s valutom u CHF ugovarala obaveza isplate u protuvrijednosti CHF na dan isplate, a koja ništetnost je nastupila zbog činjenice da su banke bez prethodnog pregovaranja s korisnicima kredita same nepošteno mijenjale visinu anuiteta prema odlukama banke. Svrha navedenog ZIDZOPK je bila da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači s položajem u kojem bi bili da su koristili kredit denominiran u valuti EUR. Dodacima ugovora o kreditu uređuje se pitanje određivanja kamatne stope nakon sklapanja istih, odnosno njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata u kreditima u valuti u CHF kroz utuženo razdoblje do koje preplate je došlo zbog nepoštenog postupanja banaka koje je utvrđeno ništetnim. Nadalje tužitelj navodi kako drugostupanjski sud u obrazloženju rješenja navodi kako je zaključenje ugovora o konverziji ovisilo o volji potrošača jer je potrošaču ostavljena mogućnost izbora prihvaćanja ili neprihvaćanja konverzije. Iako formalno gledajući tužitelj je imao izbora prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju, no zapravo, u stvarnosti, izbor nije postojao. Tužitelj nije imao izbora nego prihvatiti konverziju s obzirom na značajno povećanje i tečaja i kamatne stope, a sve nezakonito ugovoreno, tužitelj takav kredit više nije bio u mogućnosti plaćati. Također, u vrijeme provođenja konverzije valutna klauzula još nije bila pravomoćno utvrđena ništetnom, a potrošači su imali rok od 30 dana za prihvat izračuna konverzije te su se nalazili u situaciji ekonomske prinude i nisu mogli čekati pravomoćnost odluke o ništetnosti valutne klauzule. Bez obzira na to što je konverzija izvršena u skladu s odredbama ZID ZPK, navedeni zakon nije primjenjiv u konkretnom slučaju. Naime, odredbe po kojima je izvršena konverzija odnose se isključivo na kredite sa CHF valutnom klauzulom. Kako je CHF valutna klauzula ništetna, tako nema primjene ovog zakona, jer u predmetnom kreditu nema CHF valutne klauzule. Ugovorne strane su u trenutku sklapanja aneksa o konverziji vjerovale da konvertiraju kredit sa CHF valutnom klauzulom u kredit sa EUR valutnom klauzulom, međutim kako CHF valutna klauzula u biti nije postojala, tako aneks nije niti nastao, sukladno čl. 282. ZOO-a, jer su ugovorne strane bile u nesporazumu. Dakle, konverzijom je potrošač sveden na euro kredit, a nije doveden u situaciju kao da nikada nije ugovorio ništetne odredbe. Nadalje, usklađenost konverzije sa zakonom nema veze sa ravnotežom koja se mora postići dovođenjem tužitelja u situaciju kao da nikada nije ugovorio ništetne ugovorne odredbe. Ravnoteža je sagledavanje kredita bez valutne klauzule i bez ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, a ne svođenje kredita na istovrsni euro kredit. Ravnotežu u pravima i obvezama stranaka na dan konverzije čine: → glavnica u kunskom( sada euro) iznosu prema sljedećem obračunu; → vraćanje preplaćenih anuiteta →plaćanje zateznih kamata za preplaćene anuitete + preplata priznata u konverziji, s time da se ta preplata u skladu sa odredbama ZOO-a (članak 172.) treba odbiti od zateznih kamata koje su dospjele na preplaćene iznose do dana konverzije i to samo u situaciji kada je tuženik takav zahtjev postavio, a u ovom predmetu to nije slučaj te se tužitelj i u podnesku od dana 26.03.2021. godine protivio „oduzimanju“ priznate preplate u konverziji zbog činjenice da zahtjev nije postavljen u tom smislu te zbog istaknutog prigovora zastare. Obračun iznosa glavnice se utvrđuje financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem na način: 1.Da se obračuna otplata kredita od početka s kunskim početnim iznosom i primjenom početne ugovorene kamatne stope. 2.Tim obračunom se utvrđuje glavnica na dan konverzije 3.Utvrđuje se iznos anuiteta koji je trebao biti uplaćen prema tako utvrđenom obračunu 4.Utvrđuje se iznos anuiteta koji je potrošač u stvarnosti platio 5.Utvrđuje se razlika anuiteta koje je u stvarnosti uplatio i anuiteta koje je trebao uplatiti. Takav obračun je u skladu sa pravnim stavom vrhovnog suda izraženog u odluci Rev-1096/2022 pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Osnovnog ugovora o kreditu, ako takva razlika postoji.” Dakle, ako se vještačenjem utvrdi takva razlika tuženik, odnosno banka je dužna te iznose vratiti potrošaču a kako bi se postigla potpuna ravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Konverzijom nisu vraćeni preplaćeni anuiteti, nisu plaćene zatezne kamate na preplaćene anuitete, nisu iskorištene nikakve uplate u korist glavnice jer nova glavnica ne postoji. Jedina glavnica koja vrijedi je ona koja se dobije izuzimanjem ništetnih odredbi, a za nju je potrebno uplatiti samo i jedino iznose po početnom otplatnom planu.
9. Među strankama nije sporno da su tužitelj i tužena dana 25. studenog 2005. sklopile Ugovor o namjenskom kreditu broj: 123/2005, solemniziran kod Javnog bilježnika Nataše Jelić Veršić iz [adresa], posl. br. OU-546/2005 dana kojim je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit za u iznosu od 61.890,00 CHF i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, a koja je iznosila 4,50 % godišnje.
10. Među strankama je sporna pravna osnova i visina tužbenog zahtjeva, a tuženik ističe i prigovor zastare, te činjenicu da je kredit konvertiran, te prigovor da tužitelj nije dokazao svojstvo potrošača. Sporno je među parničnim strankama da li se na predmetni spor primjenjuju pravna utvrđenja po kolektivnoj tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača "Potrošač" iz presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. oznake P-1401/12, Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., presuda Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015., kao i presuda i rješenje Vrhovnog suda RH Rev-2221/18-11 od 03. rujna 2019., te da li tužitelj ima pravni interes za podnošenje predmetne tužbe i da li tužitelj ima pravo na obeštećenje obzirom da je sklopljen Dodatak Ugovoru odnosno izvršena je konverzija tog kredita u valutu EUR, kao i da li je osnovan prigovor zastare.
11. Tijekom dokaznog postupka, a radi razjašnjenja spornih i odlučnih okolnosti te pravilnog i potpunog utvrđenja činjeničnog stanja, sud je izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj OU-546/2005 od dana 25. studenog 2005. godine (list 8-12 spisa), popisni list A (list 13-14 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu broj 7102923270 (list 15 spisa), prometni po kreditu (list 16-26 spisa), efektivna kamatna stopa (list 27-34 spisa),dodatak Ugovoru o kreditu broj 1/2016 od 28. siječnja 2016. godine (list 47-52 spisa), dopis Zagrebačke banke od 12. studenog 2015. godine (list 53 spisa), izračun konverzije na dan 30. rujna 2015. godine (list 55-60 spisa), informativni sažetak izračuna konverzije na dan 30. rujna 2015. godine (list 61 spisa), pregled otvorenih stavki po kreditu na dan 30. rujna 2015. godine (list 63 spisa), prijedlog izmjene Ugovora o kreditu (list 65 spisa), presuda Općinskog suda u Osijeku, Stalna služba u Belom Manastiru broj P-848/18-34 od dana 26. travnja 2019. godine (list 72-74 i list 75-77 spisa), presuda Općinskog suda u Velikoj Gorici, Stalna služba u Ivanić-Gradu Broj P-240//2018-21 od dana 05. srpnja 2019. godine (list 78-79 spisa), rješenje Županijskog suda u Karlovcu broj Gž-233/2018-3 od 29. svibnja 2019. godine (list 80-81 spisa), presuda Općinskog suda u Splitu broj P-1980/19 od dana 08. studenog 2019. godine (list 86-95 spisa), rješenje Županijskog suda u Varaždinu broj Gž-1908/2018-2 od dana 20. rujna 2019. godine (list 97-99 spisa), ZK izvadak (list 103- 106 spisa), presuda Općinskog suda u Sisku broj P-354/2019-22 od dana 10. siječnja 2020. godine (list 107-117 spisa), presuda Općinskog suda u Sisku broj P-403/2019- 22 od dana 07. siječnja 2020. godine (list 118-127 spisa), presuda Općinskog suda u Vukovaru broj P-377/2019-23 od dana 10. siječnja 2020. godine (list 128-137 spisa), presuda Županijskog suda u Rijeci broj Gž-2601/2016-3 od dana 03. lipnja 2019. godine (list 138-143 spisa), nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka za računovodstvo, financije i poreze TG, dipl. oec, od dana 25. veljače 2021. godine (list 166-185 spisa), sudska praksa koja se nalaze u e-spisu pod brojem P-691/2019-26-1 do P-691/2019-26-7 (list 202-291), sudska praksa koja se nalaze u e-spisu pod brojem P-691/2019-31-1 do P-691/2019-31-3 (list 309-343), sudska praksa koja se nalaze u e-spisu pod brojem P-691/2019-33-1 (list 349-357), sudsku praksu (list 423-461 spisa), sudsku praksu (list 470-556 spisa).
12. Izveden je dokaz saslušanjem tužitelja (list 345-346 spisa).
13. Tužbeni zahtjev tužitelja je osnovan.
14. Iz Ugovora o namjenskom kreditu od 25.11.2005. (list 8-11) proizlazi da su isti sklopili ovdje tužitelj i tuženik, te je istim kreditor odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 61.890,00 CHF, da je rok otplate kredita 20 godina, da je korisnik kredita kreditoru dužan platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po tom Ugovoru promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. koja na dan sklapanja tog Ugovora iznosi 4,50% godišnje, da je namjena kredita kupnja stana, da korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 388,54 CHF, obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja, te da za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene iznose.
15. Iz pregleda promjena kamatnih stopa po kreditu broj:7102923270 od 24.05.2019. proizlazi da je kamatna stopa na dan 01.10.2007. iznosila 5,15%, rata kredita 411,64 CHF, na dan 01.02.2008. kamatna stopa iznosila je 5,80%, a rata kredita 432,20 CHF, na dan 01.07.2009. kamatna stopa iznosila je 6,30%, a rata kredita 447,33 CHF, na dan 01.05.2010. kamatna stopa iznosila je 6,05% a rata kredita iznosila je 440,03 CHF, kamatna stopa na dan 01.11.2010. iznosila je 5,50%, a rata kredita 424,64 CHF, kamatna stopa na dan 01.07.2011. iznosila je 5,25% a rata kredita 418,01 CHF, na dan 01.01.2014. kamatna stopa iznosila je 3.23%, a rata 374,18 CHF, na dan 01.07.2014. kamatna stopa iznosila je 3,23%, a rata 374,18 CHF, na dan 01.01.2016. kamatna stopa iznosila je 5,37% a rata 281,39 EUR, kamatna stopa je na dan 01.07.2016. iznosila 5,06%, a rata 277,62 EUR, na dan 01.01.2017. kamatna stopa iznosila je 4,72%, a rata kredita 273,72 EUR, na dan 01.07.2017. kamatna stopa iznosila je 4,37%, a rata kredita 269,95 EUR, na dan 01.01.2018. kamatna stopa iznosila je 4,08 %, a rata kredita 267,01 EUR, na dan 01.07.2018. kamatna stopa iznosila je 3,84%, a rata kredita 264,74 EUR, te na dan 01.01.2019. kamatna stopa iznosila je 3,68%, a rata kredita iznosila je 263,33 EUR.
16. Iz izvoda prometa po kreditu za razdoblje od 25.11.2005. do 15.05.2019. proizlazi da je od početne rate kredita 01.01.2006. koja je iznosila 161,11 CHF, tijekom navedenog razdoblja ista mijenjana, te je u razdoblju 01.11.2011. ista narasla na iznos od 199,02 CHF, 01.12.2011. iznosila 199,89 CHF, A 01.04.2013. iznosila je 214,35 CHF, 01.08.2014. 258,91 CHF, te prije konverzije zadnja rata u CHF iznosila je 271,02 CHF.
17. Iz Dodatka Ugovoru o kreditu broj: 01/16 proizlazi da su isti sklopili tužitelj i tuženik 28. siječnja 2016., da kreditor poduzima radnju sklapanja tog Dodatka Ugovoru o kreditu temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju jedino u ispunjenu svoje zakonske obveze i u svemu pod uvjetima propisanim odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, u skladu s tamo propisanim i od strane korisnika kredita prihvaćenim izračunom konverzije, da je isti Dodatak Ugovoru o kreditu akt kojima se na Zakonom propisani način mijenjaju odredbe iz Osnovnog ugovora te eventualno do danas sklopljenih dodataka Osnovnom ugovoru i to valuta kredita, kamatna stopa i iznos preostale neotplaćene glavnice kredita te postiže sporazum i raspolaganju preplatom / podmirenju manje uplaćenog iznosa sve na način kako to nalaže Zakon, da korisnik kredita potpisom tog Dodatka ugovoru potvrđuje da mu je kao preduvjet za sklapanje tog Dodatka ugovoru dostavljen izračun konverzije zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu, pregled stanja svih pojedinačnih vrsta tražbina odnosno izvod otvorenih stavaka po kreditu te da mu je za potrebe provjere izračuna konverzije omogućen pristup povijesnom pregledu općih uvjeta kreditiranja, odluka o kamatnim stopama i dnevnih tečajeva koji su se primjenjivali za kredite uz valutnu klauzulu u CHF, da neotplaćena glavnica kredita u CHF u skladu s izračunom konverzije iz čl.2. tog Dodatka ugovoru iznosi 39.135,87 CHF, što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan 30.09.2015. iznosi 273.198,59 HRK, i da preostali rok otplate kredita u mjesecima iznosi 123, da prema izračunu konverzije, broj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate je veći od zbroja anuiteta/rata po kreditu u EUR u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR, računajući do dana 30.09.2015., da njihova razlika na temelju Zakona predstavlja preplatu koja na dan 30.09.2015. iznosi 6.914,13 kn. Nadalje, čl. 6. Dodatka Ugovoru propisano je da ako je zbroj uplaćenih iznosa po kreditu u CHF preračunatih u EUR po srednjem tečaju HNB na dan uplate veći od zbroja iznosa potrebnog za podmirenje duga u skladu s otplatnim planom za kredit u EUR u smislu Zakona smatrat će se preplatom te kreditor neće zahtijevati njezino ispunjenje, te da ako iznos utvrđen ako preplata ne prelazi ukupni zbroj anuiteta/rata preostalih za otplatu kredita u EUR – ukupan iznos preplate koristi se za namirenje budućih dosjelih anuiteta/rata po kreditu u EUR na način da se 50% anuiteta/rate podmiruje iz preplate do iskorištenja cjelokupnog iznosa preplate dok je korisnik kredita u obvezi podmiriti preostali dospjeli dio anuiteta/rate, da se zadnjom uplatom iz preplate podmiruje dio anuiteta/rate koji može biti manji od 50% te je korisnik kredita u obvezi podmiriti preostali dospjeli iznos anuiteta/rate, te da nakon iskorištenja preplate korisnik kredita je obvezan nadalje podmirivati dospjeli anuitete/rate u punom iznosu, ako je veći od 50% ukupnog zbroja preostalih anuiteta/rata po kreditu ali ne prelazi ukupni zbroj anuiteta/rata po kreditu u EUR ukupan iznos preplate koristi za podmirenje iznosa u visini 50% svih preostalih anuiteta/rata, a ostatkom preplate korisnik kredita ima pravo raspolagati odmah nakon provedene konverzije u skladu s ovim Dodatkom ugovoru o čemu će dati kreditoru nalog za postupanje.
Člankom 8. Dodatka propisano je da na dan 30.09.2015. nedospjela glavnica kredita u EUR utvrđena prinudnim umanjenjem stanja neotplaćene glavnice kredita iz čl. 4. Ovog Dodatka ugovoru, koja je zakonski učinak konverzije kojega na temelju Zakona prinudno snosi vjerovnik, iznosi 26.563,63 EUR koju je korisnik kredita dužan kreditoru platiti zajedno s redovnom kamatom u skladu s odredbama ovog članka Dodatka ugovoru sve u kunskoj protuvrijednosti obračunato po srednjem tečaju HNB na dan plaćanja, da redovna kamatna stopa na dan 30.09.2015. sastavljena je od fiksnog i varijabilnog dijela, fiksni dio kamatne stope iznosi 3,48 p.p., te se ne mijenja do konačne otplate kredita, kao varijabilni dio kamatne stope ugovara se 6M NRS 1 za EUR te se može tijekom razdoblja otplate kredita mijenjati na više i na niže u skladu s Općim uvjetima promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama, a na dan 30.09.2015. iznosi 2,36 p.p. Sukladno navedenom u prethodnom stavku ovog članka, visina redovne kamatne stope na dan 30.09.2015. godine iznosi 5,84 % godišnje. Umanjenje redovne kamatne stope temeljem diskrecijske odluke Kreditora Kreditor može iz bilo kojeg razloga, neovisno o kretanju ugovorenog parametra, u bilo koje vrijeme i za bilo koje razdoblje otplate kredita, prema svojoj diskrecijskoj procjeni, odnosno do drugačije svoje odluke, sniziti redovnu kamatnu stopu, primjerice zbog urednosti/lojalnosti korisnika kredita i drugih razloga. Korisnik kredita upoznat je da kreditor u trenutku sklapanja ovog Dodatka ugovoru primjenjuje diskrecijsku odluku kojom snižava redovnu kamatnu stopu iz čl. 8. točke a) ovog ugovora za 0,25 p.p. Ukupna redovna kamatna stopa uz navedeno umanjenje iznosi 5,59 %. Potpisom ovog Dodatka ugovoru korisnik kredita izjavljuje da je upoznat s pravom kreditora da u svako doba u cijelosti ili djelomice opozove ili izmjeni svoju diskrecijsku odluku. Korisnik kredita na temelju diskrecijske odluke kreditora ne stječe nikakva prava na bilo kakvo buduće određivanje kamatne stope, odnosno na bilo kakvo njeno sniženje u odnosu na onu kamatnu stopu koja je ugovorena čl. 8. točkom a) ovog Dodatka ugovoru. Opozivom, ili istekom roka važenja diskrecijske odluke kreditora, redovna kamatna stopa se nadalje obračunava u svemu u skladu s ovim Dodatkom ugovoru. Za slučaj samo djelomičnog opoziva, ili izmjene diskrecijske odluke kreditora, kamatna stopa može i nadalje biti niža od one koja se određuje kao zbroj varijabilnog i fiksnog dijela. Kreditor će o svakoj svojoj diskrecijskoj odluci, kao i o njenom opozivu, ili izmjeni, na ugovoreni način pravodobno obavijestiti korisnika kredita. Kamata po dospijeću na sve dospjele neplaćene tražbine, osim na dospjelu neplaćenu kamatu, za cijelo razdoblje od dana dospijeća do dana plaćanja obračunat će se i naplatiti kamata po dospijeću s Odlukom o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. Na dospjelu neplaćenu kamatu, kamata po dospijeću će se obračunati u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Zagrebačke banke d.d. i naplatiti za razdoblje od dana podnošenja zahtjeva za naplatu do dana plaćanja. Stopa kamate po dospijeću koja vrijedi na dan sklapanja ovog Dodatka ugovoru iznosi 8,05 % godišnje, a u slučaju promjene stope zakonske zatezne kamate bit će jednaka prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, uvećanoj za 3 p.p. godišnje. Rizik promjenjivosti kamatne stope tijekom otplate kredita: Nacionalna referentna stopa za depozite fizičkih osoba (NRS1) izračunata je na temelju podataka o troškovima financiranja bankovnog sektora u Republici Hrvatskoj prikupljenim depozitima fizičkih osoba. Stoga kretanje NRS1 (rast i pad) ovisi o kretanju prosječne kamatne stope na depozite fizičkih osoba koje bankovni sektor plaća. Navedena kamatna stopa ne depozite se formira pod utjecajem makroekonomskih kretanja u Republici Hrvatskoj, promjena u instrumentima i mjerama monetarne politike i kretanja regulatornih troškova koji utječu na cijenu izvora sredstava. Na visinu NRS1 nadalje utječu visina premije kreditnog rizika Republike Hrvatske i ocjene njenog kreditnog rejtinga, kretanja na međunarodnim financijskim tržištima, te u relativno manjoj mjeri i drugi relevantni faktor. Slijedom navedenog, varijabilni dio kamatne stope na kredite će rasti u slučaju da kretanje gore navedenih faktora uzrokuje povećanje cijene depozita fizičkih osoba na hrvatskoj bankovnom tržištu, dok će u suprotnom slučaju one padati ili NRS2: Nacionalna referentna stopa za depozite fizičkih osoba i nefinancijskog sektora (NRS2) izračunata je na temelju podataka o troškovima financiranja bankovnog sektora u Republici Hrvatskoj prikupljenim depozitima klijenata, ne uzimajući u obzir depozite pravnih osoba iz financijskog sektora. Stoga kretanje NRS2 (rast i pad) ovisi o kretanju prosječne kamatne stope na navedene depozite koje bankovni sektor plaća. Navedena kamatna stopa ne depozite se formira pod utjecajem makroekonomskih kretanja u Republici Hrvatskoj i promjena u instrumentima i mjerama monetarne politike. Na visinu NRS2 utječu i regulatorni troškovi koji utječu na cijenu izvora sredstava, visina premije kreditnog rizika Republike Hrvatske i ocjene njenog kreditnog rejtinga, kretanja na međunarodnim financijskim tržištima, te u relativno manjoj mjeri i drugi relevantni faktori. Slijedom navedenog, varijabilni dio kamatne stope na kredite će rasti u slučaju da kretanje gore navedenih faktora uzrokuje povećanje cijene depozita koji su obuhvaćeni u izračunu NRS2 na hrvatskom bankovnim tržištu, dok će u suprotnom slučaju one padati.
18. Iz obavijesti tuženika upućene tužitelju od 12.11.2015. proizlazi da tuženik u ispunjenju zakonske obveze iz čl.19e Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju dostavlja propisanu dokumentaciju, da je izračun konverzije za njegov kredit s valutnom klauzulom CHF broj:7102923270 izvršen sa stanjem na dan:30.09.2015. u usporedni kredit s valutnom klauzulom u EUR, te dostavljaju i informativni izračun konverzije.
19. Iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka TG od 25.02.2021. proizlazi da je tužitelj kao korisnik kredita sa tuženikom kao kreditorom sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj: 123/2005 (kreditna partija: 7102923270) od 25.11.2005., da je 28.01.2016. Tužitelja sa tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu – Sporazum temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom Kreditiranju – konverzija kredita, te da preplata po valutnoj klauzuli – tečajnoj razlici iznosi 34.033,66 kn, a razlika anuiteta zbog promjenjive kamatne stope iznosi 15.626,19 kn, te da je vještačenjem utvrđeno kako nakon uračunavanja preplate priznate u konverziji potraživanje na ime preplaćenih anuiteta uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 01.10.2015. do isplate tužitelja iznosi 49.659,85 kn, a na ime zakonske zatezne kamate nakon izvršenog prijeboja preplate iz konverzije i zakonske zatezne kamate na preplaćene anuitete iznosi 12.691,46 kn.
20. Iz iskaza tužitelja proizlazi da su on i supruga pred nekih 15-ak godina trebali riješiti stambeno pitanje, te kako je bio klijent Zagrebačke banke njima se i obratio radi podizanja kredita, da su sklopili ugovor o kreditu u CHF, kupili stan u kojem dan danas žive, da mu je u tom trenutku u banci ponuđen kredit u CHF kao najpovoljniji da su razgovarali samo o rizicima koji su navedeni u ugovoru, da je upozoren na promjenjivu kamatnu stopu koja piše u ugovoru, ali da nije mogao očekivati da će to biti toliko, da je protuvrijednost koju je uzeo u CHF iznosio 40.000,00 EUR-a, da je rata kredita na početku iznosila 1.000,00 i nešto kuna, a kasnije tijekom vremena je narasla za više od 1.000,00 kn od početne, da se sjeća detalja da su morali prikazati i iznos putnih troškova koje je mjesečno primao jer početni iznos plaće nije bio dovoljan da zadovolji uvjete za podizane takvog stambenog kredita, a da kada je nastala globalna panika oko rata kredita u CHF ponukan ponudom tuženika sklopio je i Dodatak Ugovora odnosno konvertirao kredit u eure, te da nije mogao puno utjecati na taj drugi ugovor, da su banke imale složen ugovor i da su ga mogli potpisati ako su željeli, da se sjeća da prilikom sklapanja tog ugovora banka nije uzela naknadu za obradu tog kredita, da i danas plaća ratu kredita po konvertiranom ugovoru, da ima još oko 5 godina, da nije imao mogao utjecati na odredbe ugovora jer je banka imala složen ugovor koji se morao potpisati ili ne, da je kod sklapanja ugovora dobio otplatni plan kredita, te da se nije informirao o kretanju tečaja CHF prije sklapanja ugovora o kreditu, da je dobivao obavijesti o promjeni kamatne stope, da na iste nije podnosio prigovore, da ga nitko nije prisilio na sklapanje ugovora.
21. Sud prihvaća kao istinit nalaz i mišljenje vještaka, jer je vještak pregledno prikazao sve korištene podatke i svoje izračune, precizno uputio na isprave koje je pri vještačenju koristio i analizirao, te je jasno i nedvosmisleno, te su isti u skladu sa pravilima struke.
22. Sud je prihvatio iskaz tužitelja jer je isti životan, logičan i uvjerljiv, i u skladu s materijalnim dokazima koji su izvedeni tijekom postupka.
23. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je Zagrebačka banka d.d. u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine je odbio revizije I-VII-tuženika kao neosnovane.
Naprijed navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13 – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
24. Odlukom Trgovačkog suda u Zagrebu br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. g., u odnosu na tuženika je utvrđeno između ostalog da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Taj dio odluke je Visoki trgovački sud potvrdio svojom odlukom br. Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine. U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.
25. Sukladno odredbi čl. 81. st. 1. ZZP-a, ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP-a, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.
26. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st. 1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. 27. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope i valutne klauzule sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope i rasta valute ništetne.
28. Sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 81. st. 2. ZZP). Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. ZOO i čl. 272. ZOO.
29. Iz odredaba predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika, pri čemu se pobliže ne navodi što obuhvaća promjenu tržišnih uvjeta, te nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud nalazi da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. Stoga sud nalazi i da sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81. st. 1. ZZP-a.
30. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.
31. Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.
32. Navedene odredbe predmetnog Ugovora koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Tužitelju nisu objašnjeni razlozi promjene kamatne stope, o tome se nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelju kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.
33. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće naknade za kredit odnosno veće kamate i valute, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate i valute kredita zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.
34. Ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, svoje mišljenje je dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev-2868/2018 od 12. veljače 2019. Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka od 19.siječnja 2016. nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Kamatna stopa određena Dodatkom od 28. siječnja 2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke). Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom od 04.siječnja 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.
35. Sud je na okolnost preplaćenih kamata koje su se povećavale tijekom otplate za cijeli vremenski period otplate kredita, preplaćenog iznosa po osnovi valutne klauzule proveo financijsko-knjigovodstveno vještačenje po stalnom sudskom vještaku TG, dipl. oec. Tužitelj je nakon dostavljenog nalaza i mišljenja vještaka podneskom od 26.03.2021. specificirao tužbeni zahtjev na način da je postavio u prvom tužbenom zahtjevu zahtjev na utvrđenje ništetnosti odredaba Ugovora o kreditu od 25.11.2005. sklopljenog između tužitelja i tuženika u dijelu u kojem je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama odluke o kamatnim stopama tuženika te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te kondemnatorni zahtjev na isplatu preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule u ukupnom iznosu od 4.517,04 EUR zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na svaki pojedinačni iznos te preplatu iznosa s osnove promjenjive kamatne stope u iznosu od 2.073,95 EUR sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedine iznose, te podredno ukoliko bi sud smatrao da unatoč činjenici što tuženik tijekom postupka nije postavio zahtjev za povrat iznosa priznatog u konverziji te iako je to potraživanje tuženika zastarjelo te ukoliko sud smatra da za isti iznos treba umanjiti potraživanje tužitelja kako je to učinjeno u nalazu i mišljenju vještaka od 22.02.2021. tužitelj sukladno odredbi čl. 188. st. 2. ZPP-a je postavio i alternativni tužbeni zahtjev koji predlaže da sud prihvati ukoliko nađe da prethodno postavljeni tužbeni zahtjev nije osnovan, a koji zahtjev se sastoji pod toč. 1. deklaratornog tužbenog zahtjeva kojim se utvrđuje da su ništetne odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj kreditne partije 7102923270 od dana 25.11.2005. godine, solemniziranog po Javnom bilježniku Nataši Jelić–Veršić iz [adresa], dana 25.11.2005. godine pod posl. brojem ovjere OU-546/2005, sklopljenog između tužitelja ŠG iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika ZAGREBAČKA BANKA d.d. sa sjedištem u [adresa], OIB: 92963223473, u dijelu u kojemu je ugovoreno da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika te u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, te kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva u toč. II. za isplatu preplaćenog iznosa s osnove valutne klauzule te s osnova promjenjive kamatne stope u ukupnom iznosu od 8.275,44 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama po stopi zatezne kamate određene uvećanjem prosječne kamatne stope za stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sukladno čl.29.st.2. i 8. ZOO-a, a koja kamata teče; - na iznos od 6.590,99 EUR od dana 01.10.2015. godine pa do potpune isplate; - na iznos od 1.684,45 EUR od dana 07.06.2019. godine pa do potpune isplate; sve u roku od 15 dana.
Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka TG i to sve obzirom da je isti dan u skladu s pravilima struke, a ista je uzela u obzir i iznos priznat u konverziji i za taj iznos i umanjila potraživanje tužitelja, a tužitelj je u alternativnom postavljenom tužbenom zahtjevu u tom dijelu uskladio svoj tužbeni zahtjev na način da je svoje potraživanje umanjio za iznos priznat u konverziji. Nadalje, za navesti je da u ponovljenom postupku imajući u vidu podnesak tuženika od 20.01.2025. sud nije dostavljao navedeni podnesak vještaku radi očitovanja, a sve obzirom na činjenicu da je sam tuženik nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja u prvotnom postupku svoje očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka tuženik već dao u podnesku od 23.03.2021. u kojem je istaknuo samo kako su izračuni iz nalaza i mišljenja sudskog vještaka u pravnom smislu posve irelevantni te osporio i prigovorio izračunu tužiteljeve tražbine u cijelosti, ukazao da izračun vještaka nije matematički ispravan, ali daljnjih dokaznih prijedloga vezanih za navedeni nalaz i mišljenje tuženik nije imao niti je predlagao saslušanje vještaka, niti dodatna očitovanja vještaka.
Sud je stajališta kako sukladno izraženom pravnom shvaćanju u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1096/22-2 od 08.11.2022. prema kojem se sklapanjem dodatka ugovoru kojim je izvršena konverzija kredita sukladno ZIDZPK/15 ne gubi pravo na potraživanja preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu te korisnik kredita zadržava pravo potraživati eventualnu razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu ako takva razlika postoji, i u ovom konkretnom predmetu sve sukladno provedenom financijsko-knjigovodstvenom vještačenju tužitelj nije obeštećen sklapanjem Ugovora o konverziji te ima pravo potraživati razliku preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu jer je utvrđeno financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem provedenim po stalnom sudskom vještaku TG kako nakon uračunavanja preplate priznate u konverziji tužitelj prema tuženiku ima potraživanje na ime plaćenih anuiteta uvećano za zateznu kamatu tekuću od 01.10.2015. u iznosu od 6.590,99 EUR, te na ime zakonske zatezne kamate nakon izvršenog prijeboja preplate iz konverzije i zatezne kamate na plaćene anuitete u iznosu od 1.684,45 EUR.
36. Stoga sud smatra kako je tuženik temeljem članaka 29. st. 2. i čl. 323. st. 1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, dužan tužitelju vratiti preplaćeni iznos od sveukupno 8.275,44 EUR s pripadajućom zateznom kamatom sukladno čl. 29. ZOO-a.
37. Tuženik je istakao i prigovor zastare, a sud je stajališta kako taj prigovor nije osnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. godine, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je bilo 13.06.2014. godine. Tužba u ovom predmetu je podnesena 07. lipnja 2019. godine pa nije protekao rok zastare od pet godina.
38. U smislu odredbe članka 502c ZPP-a sud je vezan za utvrđenja u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske s obzirom da se tužitelj pozvao na ta pravna utvrđenja. Nadalje, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine u bitnom je izrazio stajalište da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu niti određene, a niti odredive, te da se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču nije bio niti je mogao biti razumljiv, te da je unošenje takvih odredba u Ugovore o kreditima suprotno načelima obveznog prava, te je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku.
39. Tijekom postupka sud je utvrdio da je tuženik, Ugovorom o kreditu, broj:123/2005, kreditna partija broj: 7102923270, koji je zaključio sa tužiteljem dana 25.11.2005. godine, povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 81., 82. i 90. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, dalje : ZZP). Nadalje je utvrđeno da je u tom Ugovoru tuženik ugovorio sa tužiteljem redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke (tuženika) i internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora stranke nisu pregovarale i Ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope, a sve na štetu potrošača (tužitelja), a što je također protivno ranije navedenim odredbama ZZP-a. Pregovori stranaka, prije sklapanja Ugovora, sveli su se samo na podatak o visini rate kredita i trajanju otplate kredita. Tuženik nije na valjan i razumljiv način objasnio tuženiku postupak formiranja kamatne stope, odnosno tužitelj nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju pa tako ugovorena kamata nije bila određena, razumljiva pa time ni poštena. Isto se odnosi i na valutu u kojoj je kredit odobren – švicarski franak-CHF, odnosno njegov tečaj tijekom trajanja otplate kredita. Tužitelj, kao građanin sa prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja nije mogao predvidjeti da će rata, koja mu je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata. S druge strane, tuženik kao bankar, je trebao upozoriti tužitelja i na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati. Kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužitelju, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111. ZOO-a). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO-a). Tako tuženik treba vrati tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju, zajedno sa zateznom kamatom od dana uplate svakog pojedinog iznosa pa do konačne isplate. Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i člankom 29. ZOO-a.
40. Zbog navedenoga sud je udovoljio tužbenom zahtjevu i presudio je kao u toč. I i II ove presude.
41. Imajući u vidu sve naprijed izneseno sud je našao da su ugovorne odredbe iz Ugovora o kreditu koje govore o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj zaključenog između stranaka na način na koje su koncipirane u istom suprotne načelu savjesnosti i poštenja i uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, predstavljaju nepoštene ugovorne odredbe, te su ništetne u smislu odredbe članka 322. stavak 1. ZOO-a jer su protivne prisilnim propisima i moralu društva slijedom čega u smislu članka 323. stavak 1. istog zakona je tuženik dužan tužitelju vratiti sve ono što je primio na temelju tih ništetnih ugovornih odredbi. Slijedom navedenog, sud je utvrdio odredbe Ugovora o namjenskom kreditu broj: 123/2005 od 25.11.2005,. ništetnima, sve kako je odlučeno u toč. I. i II. ove presude.
42. Presudom suda EU C118/17 (slučaj RG) utvrđeno je da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, a nakon provedenog vještačenja sud je utvrdio da nije, te je očigledan pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe.
43. Ovaj sud smatra, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom-Dodatkom od 28. siječnja 2016. nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Osnovom nepoštenih i ništetnih odredbi o promjenjivim ugovornim kamatnim stopama tužitelj je preplatio iznos od sveukupno 8.275,44 EUR, a što nije otklonjeno predmetnim Aneksom, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos. Dakle, sklapanjem Aneksa od 28. siječnja 2016. nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, odnosno nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenih kamata i iznosa po osnovi valutne klauzule.
44. Ovakav stav zauzela je i novija praksa županijskih sudova u odlukama Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-2011/2019-2 od 04. siječnja 2021., Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-1338/2020-4 od 27. siječnja 2021., Županijskog suda u Rijeci broj:Gž-2614/2019-2 od 23. veljače 2021., te Županijskog suda u Splitu broj:Gž- 400/2021-2 od 24. ožujka 2021.; Županijski sud u Rijeci broj:Gž-42/2024-3 od 16.04.2024., Županijskog suda u Puli broj: Gž-195/2024-2 od 15.07.2024.
45. U odnosu na istaknuti prigovor tuženika kako tužitelj nema svojstvo potrošača, tuženik je već u odgovoru na tužbu mogao istaknuti prigovor osporavanja svojstva potrošača tužitelju, a ne tek u fazi izvođenja dokaza, ali neovisno o tome isti nije osnovan, obzirom da je tužitelj sklapajući predmetni ugovor o kreditu u zalog dao nekretninu upravo onu za koju je kredit i uzimao, a to je nekretnina upisana u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], adresa [adresa], te je tužitelj u iskazu naveo kako je kredit podigao rješavanje stambenog pitanja odnosno da su za iznos iz navedenog kredita kupili stan u kojem dan danas žive, a tuženik nije predložio niti priložio u spis nijedan dokaz koji bi dokazao da je tužitelj iznos kredita koristio za neke druge svrhe, odnosno da se isti ne može smatrati potrošačem. Člankom 5. toč.15. ZZP-a propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj nije mogao tijekom postupka niti je s obzirom na sve navedeno bilo potrebe, dokazivati negativnu činjenicu da nije potrošač, odnosno da kreditna sredstva nije koristio u potrošačke svrhe, jer sve navedeno govori suprotno, te u tom pravcu iako se potrošačka svojstva ne presumiraju, ukoliko je tuženik smatrao da tužitelj nije potrošač i da predmetni ugovor nije potrošački ugovor, isti je trebao predložiti i dokaze kojima bi to eventualno dokazao. Shodno tome, sud je temeljem izvedenih dokaza utvrdio kako je tužitelj potrošač u smislu čl. 5.toč. 15 ZZP-a, a predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor.
46.O troškovima postupka sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. ZPP-a i 155. ZPP-a jer je tužitelj u ovoj parnici uspio u cijelosti sa tužbenim zahtjevom.
47. Pun. tužitelja su kao nužni i opravdani priznati troškovi sastava tužbe u iznosu od 250,00 EUR sukladno Tbr. 7. Toč. 1. i Tbr. 46. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, 37/22, 126/22, 138/23 dalje: Tarifa), sastava podneska od 01.10.2019. u iznosu od 250,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1 i Tbr. 46. Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 11.12.2019. u iznosu od 250,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 46 Tarife, trošak sastava podneska od 28.01.2020,. u iznosu od 250,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1 i Tbr. 46. Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 10.03.2020. u iznosu od 250,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 46. Tarife, trošak sastava podneska od 04.01.2021. u iznosu od 125,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 3. i Tbr. 46. Tarife, trošak sastava podneska od 26.03.2021. u iznosu od 250,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1 i Tbr. 46 Tarife, trošak sastava podneska od 07.04.2021. u iznosu od 250,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 1. i Tbr. 46. Tarife, trošak zastupanja na ročištu održanom 16.04.2021. u iznosu od 250,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 1. i Tbr. 46. Tarife, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 30.04.2021. u iznosu od 125,00 EUR sukladno Tbr. 9. toč. 3 i Tbr. 46. Tarife, trošak sastava podneska od 27.01.2025. u iznosu od 125,00 EUR sukladno Tbr. 8. toč. 3. i Tbr. 46. Tarife, trošak zastupanja na ročištu 28.01.2025. u iznosu od 250,00 EUR, sukladno Tbr. 9. toč. 1. i 46. Tarife, trošak zastupanja na ročištu za objavu presude 26.02.2025. u iznosu od 125,00 EUR te trošak predujma za vještačenje u iznosu od 308,66 EUR, trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 112,42 EUR sukladno Tar. 1. Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19), te pristojbe na presudu u iznosu od 112,42 EUR, odnosno u sveukupnom iznosu od 3.158,50 EUR, a na koji iznos je tužitelju dosuđena i zatezna kamata od dana presuđenja odnosno od 26. veljače 2025., pa do isplate, sve sukladno čl. 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23 dalje: ZOO).
48. Slijedom navedenog, sud je odlučio kao u izreci.
U Križevcima, 26. veljače 2025.
S U D A C:
Jasmina Drageljević
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može Županijskom sudu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana primitka prijepisa presude. Žalba se podnosi putem ovoga suda pismeno u tri istovjetna primjerka.
Stranci koja je uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda odnosno rješenje objavljuje sud neće dostavljati presudu odnosno rješenje, prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena.
