Poslovni broj Gž R-880/2022-7

Republika Hrvatska

Županijski sud u

Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R I J E Š E N J E

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Perhata, člana vijeća, u parničnom predmetu tužiteljice ABC ... [naziv] iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po ocu i zz JS i drugotuženika JS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], oboje zastupani po punomoćniku Bruni Čeru, odvjetniku iz Koprivnice, protiv tuženika Zavoda za hitnu medicinu Varaždinske županije, Varaždin, F. Galinca 4, OIB:01394815148, zastupano po punomoćnici Maji Tkalčec Piberčnik, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Petrić i dr. iz Varaždina, te umješača Pravobranitelja za osobe s invaliditetom iz Zagreba, Savska cesta 41/3, zastupanog po punomoćnici BS, dipl.iur., radi utvrđenja diskriminacije i dr., odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Koprivnici, poslovni broj 13 Pr-40/2020-41 od 11. svibnja 2022., 26. veljače 2025.

p r e s u d i o  j e

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Koprivnici, [broj] od 11. svibnja 2022. u točki I i II izreke te u točki III izreke za iznos od 331,81 eur sa zateznim kamatama.

2 Preinačuje se citirana presuda u dijelu točke III izreke za iznos od 261,20 eur te se odbija zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u iznosu od 261,20 eur sa zateznim kamatama.

3. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka,kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se žalba tuženika protiv rješenja suda, kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, točkom I izreke, utvrđeno je da je Odluka tuženika od 1. listopada 2020., [broj], [broj] kojom se ne udovoljava zahtjevu tužitelja JS, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] za razumnom prilagodbom radnog vremena i mjesta rada diskriminatorna, nepravilna i nezakonita te da je tom odlukom tuženik povrijedio načelo razumne prilagodbe. Točkom II izreke naloženo je tuženiku razumno prilagoditi radno vrijeme i mjesto rada drugotužitelja na način da mu omogući radno vrijeme u 12-satnim smjenama i to tako da u pojedinom mjesecu zadovolji kriterije rada s polovicom punog radnog vremena, kao i da mu mjesto rada bude [adresa]. Točkom III izreke naloženo je tuženiku platiti tužiteljima trošak parničnog postupka u iznosu od 4.468,00 kn sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke. Rješenjem suda naloženo je tužiteljima platiti troškove svjedoka LS u iznosu od 1.968,00 kn.

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenog razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23:dalje -ZPP).Tuženik podnosi predmetnu žalbu i protiv rješenja suda prvog stupnja.

3. U žalbi protiv presude tvrdi da je sud prihvatio sudjelovanje pravobranitelja za osobe s invaliditetom kao mješača u ovoj parnici, a da nije naveo razlog prihvaćanja tog prijedloga. Nastavno tvrdi da je predmetna tužba nepravovremena jer da je identičan zahtjev, kakav je podnesen prije podnošenja predmetne tužbe, drugotužitelj uputio tuženiku 28. listopada 2019. nakon priznanja rada s polovicom punog radnog vremena i da je tuženik točkom II odluke od 07. studenog 2019. odbio taj zahtjev drugotužitelja te da je drugotužitelj protiv te odluke podnio prigovor 12. studenog 2019. Upravnom vijeću radi poništenja te odluke i da je Upravno vijeće odlukom od 14. studenog 2019. odbilo prigovor drugotužitelja pa da je drugotužitelj 25. studenog 2019. podnio još jedan prigovor, Zahtjev za zaštitu prava putem punomoćnika, ali da nije podnio tužbu, u smislu odredbe članka 133. ZR-a. Preporuka i mišljenje pravobraniteljice da ne predstavljaju novu odluku jer da je ista razmatrana kod donošenja konačne odluke na sjednici upravnog vijeća. Nastavno tvrdi da se zahtjev iz tužbe razlikuje od zahtjeva za zaštitu prava drugotužitelja, o kojemu je tuženik odlučio odlukom od 01. listopada 2020. kojom je odbijen njegov zahtjev, jer da je tim zahtjevom drugotužitelj zahtijevao da ga se premjesti u [adresa] i omogući mu se rad u smjeni 12 sati za vikend (4 ili 5 puta mjesečno) odnosno dvije ili tri noćne smjene od 12 sati u tjednu. Tvrdi i da prvotužiteljica nije aktivno legitimirana za podnošenje predmetne tužbe jer da tuženik nije onemogućio prvotužiteljicu u ostvarivanju njezinih prava, ovdje da se radi o radnom sporu u kojemu su stranke postupka radnik i poslodavac. Tvrdi da prvostupanjski sud nije obrazložio na čemu temelji utvrđenje o diskriminirajućem značaju predmetne odluke te da nije cijenio iskaze svih svjedoka kod utvrđenja osnovanosti tužbenog zahtjeva. Nastavno ističe da drugotužitelj ima sklopljen ugovor o radu kao vozač saniteta i da je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda da bi mogao raditi kao vozač hitne službe jer je to drugo radno mjesto. U [adresa] da rade samo dva vozača saniteta i ukoliko se tuženik preseli u [adresa] nekog od radnika iz [adresa] da treba preseliti u [adresa] jer ne postoje smjena turnus i vikend kakva bi po iskazu punomoćnika tužitelja najviše odgovarala drugotužitelju. Da drugotužitelj radi dva dana u tjednu, smjenu od 12 h da nije utvrđeno kako bi obavio liječnički pregled za prvotužiteljicu ukoliko bi taj pregled trebao obaviti baš na taj dan. Smatra da je, u smislu odredbe članka 7. stavak 2. ZR-a, pravo poslodavca da odredi mjesto i način rada te da se Ugovorom o radu tužitelj obvezao obavljati poslove na području djelovanja Zavoda za hitnu medicinu Varaždinske županije i da se ne radi o diskriminaciji kada poslodavac organizira način rada tako da se osigura efikasnost svakog radnika i da se odluke o organizaciji poslova i izvršenju radnih zadataka zaposlenika ne mogu smatrati diskriminacijom. Tvrdi da je pogrešan zaključak suda prvog stupnja da je tuženik kao poslodavac drugotužitelja, propustio prilagoditi radno vrijeme radnika na način da pomiri interes poslodavca i drugotužiteljeva djeteta jer da uopće nije utvrđivao predstavlja li određena mjera nesrazmjer tereta za poslodavca. Tuženik da je nakon primitka rješenja HZZO od 14. listopada 2019. kojim je drugotužitelju priznat rad s polovicom radnog vremena za njegu djeteta sa smetnjama u razvoju, postupio po tom rješenju i rasporedio ga na fiksno radno vrijeme od 6,00 do 10,00 sati u [adresa] i na taj način je optimalno organizirao rad vozača na fiksno radno vrijeme za prijevoz pacijenata na dijalizu u bolnicu u [adresa] dok je u [adresa] izvjestan prekovremeni rad i nepredvidiv efektivan rad. Zaključno navodi i da nije odgovorio na pitanje kako bi osoba koja ima pravo rada s nepunim radnim vremenom mogla raditi prekovremeno. Žali se i na odluku suda u dijelu troškova postupka kao i na rješenje suda tvrdnjom da svjedok ne ostvaruje pravo na naknadu troškova.

4. Predlaže uvaženje žalbe.

5. Odgovorom na žalbu nije dostavljen.

6. Žalba protiv presude je osnovana, a protiv rješenja nije dopuštena.

7. Sud prvog stupnja je utvrdio nespornim:

- da je drugotužitelj zaposlen na radnom mjestu vozača u sanitetskom prijevozu tuženika te da mu je Rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 14. listopada 2019. priznato pravo na rad s polovicom punog radnog vremena, radi njege djeteta s težim smetnjama u razvoju.

8. Nastavno je utvrdio:

- da nije protekao prekluzivni rok od 15 dana za podnošenje predmetne tužbe, u smislu odredbe članak 133. ZR-a, jer da je tužitelj tek 21. rujna 2020. podnio zahtjev za razumnu prilagodbu radnog vremena i mjesta rada na način da ga se premjesti na rad u ispostavu [adresa] i omogući jednu smjenu od 12 sati za vikend (4 ili 5 puta mjesečno) i 2 odnosno 3 noćne smjene od 12 sati u tjednu i o tome je poslodavac donio Odluku 1 listopada 2020. kojom je takav zahtjev odbio, pa da je tek donošenjem takvog rješenja započeta procedura i zakonski rokovi predviđeni člankom 133. Zakona o radu. Odlukom od 7. studenog 2019. da se odlučivalo o rasporedu na polovinu radnog vremena priznatog temeljem rješenja HZZO-a od 14. listopada 2019. i prijedlogu takvog rasporeda, a ne o prijedlogu za razumnu prilagodbu,

- da je prvotužiteljica aktivno legitimirana za podnošenje predmetne tužbe jer se odlukama tuženika o radnom vremenu onemogućava nužna potreba dodatne i posebne skrbi za njegu prvotužiteljicu kojoj treba kontinuirana, neprekidna pomoć, a pregledi i kontrole da se zakazuju u jutarnjim satima,

- da Zavod za hitnu medicinu Varaždinske županije ima ukupno 25 timova hitne medicine (10 timova u [adresa], te po 5 u svakoj ispostavi – Ivanec, Ludbreg i Novi Marof) i da se svaki tim sastoji se od tri člana (vozača, med. sestre ili tehničara i liječnika) te da su u [adresa] konstantno prisutna (od 00-24 sata) dva tima hitne medicine (T1), a u svakoj Ispostavi po jedan tim T1. te da tuženik ima ukupno 15 timova sanitetskog prijevoza (8 u sjedištu u [adresa], 3 u Ispostavi u Ivancu, te po 2 u Ispostavama Novi Marof i Ludbreg) i 25 timova hitne medicine, ukupno 31 vozača od kojih se njih 30-tak mijenjaju po smjenama dok tužitelj radi uvijek istu smjenu,

- da nisu prihvatljive tvrdnje iz Odluke tuženika o nepremostivim negativnim učincima prijedloga na radne procese jer se mogla izvršiti preraspodjelom radnog vremena s obzirom na broj vozača budući da su vozači saniteta i hitne službe zaposleni kod tuženika i drugotužitelj je završio obuku za hitnu službu te bi mogao raditi i kao vozač hitne službe,

- da je postojala nesuglasica između drugotužitelja i ravnatelja tuženika jer je ravnatelj u prisutnosti svjedokinje ZS nagovarao drugotužitelja da odustane od zahtjeva za rad s pola radnog vremena i rekao mu "nemojte me prisiljavati da Vam dam poslovno uvjetovani otkaz". ,

- da je Odluka poslodavca od 1. listopada 2020. suprotna odredbi članka 1. stavak 2. Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom („Narodne novine „ Međunarodni ugovori 6/07, 3/08, 5/08:dalje Konvencije) kojom se diskriminacijom smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe iz st. 1. istog članka, dok se prema članku 4. diskriminacijom smatra i stavljanje u nepovoljniji položaj osobe povezane s njom rodbinskim vezama. Analizirajući sadržaj tih odredbi Konvencije utvrdio je da se diskriminacijom smatra i propust da se osobama s invaliditetom omogući korištenje javno dostupnih resursa (u ovom slučaju je to onemogućavanje polaženja dječjeg vrtića, obavljanje nužnim medicinskih postupaka i terapija). Tuženik, kao poslodavac drugotužitelja da je propustio razumno prilagoditi radno vrijeme prvotužitelja pomirenjem interesa poslodavca i interes drugotužitelja, za što da je imao mogućnosti.

9. U ovoj žalbenoj fazi postupka nije sporno da je drugotužitelj bio zaposlen na radnom mjestu vozača u sanitetskom prijevozu tuženika u [adresa] te da mu je Rješenjem Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje od 14. listopada 2019. priznato pravo na rad s polovicom punog radnog vremena za njegu djeteta s težim smetnjama u razvoju te da ga je tuženik temeljem tog rješenja rasporedio na svakodnevni rad u [adresa] na radno vrijeme od 6 do 10 sati. Nije sporno ni da je drugotužitelj podnio prvi zahtjev za priznanjem prava na prilagodbu radnog vremena, kojim je zahtijevao da ga se rasporedi na rad u [adresa] u jednu smjenu od 12 sati vikendom, četiri ili pet puta mjesečno i dvije odnosno tri noćne smjene od 12 sati u tjednu što bi odgovaralo polovici punog radnog vremena, koji je odbijen točkom II Odluke tuženika od 07. studenog 2019. te da je 24. rujna 2020. podnio novi zahtjev u bitnome istoga sadržaja koji je odbijen odlukom od 01. listopada 2020. povodom koje je pravovremeno podnio zahtjev za zaštitu prava i nastavno predmetnu tužbu. Nije sporno da zahtjev za prilagodbu radnog vremena tužitelji temelje na potrebnoj pomoći teško bolesnoj kćerki (ovdje prvotužiteljici) koja je u vrijeme donošenja pobijane odluke imala tri godine, a koja boluje od rijetke bolesti (tuberozne skleroze, genetske bolesti čije su posljedice epilepsija, tumori na mozgu, tumori na srcu uz nekoliko mutacijskih gena) praćenjem u dječji vrtić i na česte liječničke preglede i rehabilitacije (koji su uglavnom u jutarnjim satima). Sporno je, je li predmetna tužba pravovremena, je li prvotužiteljica, bolesna kćer ovdje drugotužitelja, aktivno legitimirana za podnošenje predmetne tužbe te je li pobijana odluka diskriminatorna te može li se udovoljiti zahtjevu tužitelja za rasporedom radnog vremena kakav predlažu.

10. Ispitujući po službenoj dužnosti i u okviru žalbenih navoda postojanje bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. u vezi članka 465. stavak 1. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje koje od navedenih bitnih procesnih povreda. Tuženik se sadržajno poziva i na bitnu povredu postupka iz članak 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, ali ta povreda nije počinjena jer je pobijana presuda razumljiva i može se ispitati.

11. Osnovano je sud prvog stupnja priznao pravo miješanja u parnicu na strani tužitelja pravobraniteljici za osobe s invaliditetom jer se kroz predmetnu odluku odlučuje i o pravima mljt. osobe s invaliditetom, ovdje prvotužiteljice, pa pravobraniteljica za osobe s invaliditetom ima pravni interes da tužitelji uspiju u parnici, u smislu odredbe članka 206. ZPP-a.

12. Ovom žalbenom sudu bilo bi prihvatljivo utvrđenje suda prvog stupnja da u konkretnom predmetu, kada se pobija odluka poslodavca, ovdje tuženika valja poštivati rokove iz članka 133. Zakonu o radu („Narodne novine“, br. 93/14., 127/17. i 98/19:dalje ZR.) kojim je propisano da radnik koji smatra da mu je poslodavac povrijedio neko pravo iz radnog odnosa može u roku od 15 dana od saznanja za povredu prava zahtijevati od poslodavca ostvarenje tog prava.

14. Neosnovane su i žalbene tvrdnje da su tužitelji prekludirani u pravu na podnošenje predmetne tužbe, u smislu te zakonske odredbe jer da je protekao rok od 15 dana od dostave odluke od 07. studenog 2019., kojom je navodno povrijeđeno njegovo pravo, do podnošenja predmetne tužbe 17. studenog 2020.

15. Naime, iz sadržaja predmeta proizlazi da tužitelji pobijaju odluku od 01. listopada 2020. kojom je tuženik odbio zahtjev drugotužitelja za razumnom prilagodbom radnog vremena i mjesta rada (za rasporedom na rad u [adresa], gdje je i radio prije rasporeda na četverosatno radno vrijeme, u jednu smjenu od 12 sati vikendom, četiri ili pet puta mjesečno i dvije odnosno tri noćne smjene od 12 sati u tjednu što bi odgovaralo polovici punog radnog vremena), a ne odluku od 07. studenog 2019. Stoga, iako je tuženik već i odlukom od 07. studenog 2019. odbio zahtjev drugotužitelja u bitnome istoga sadržaja, pravovremenost podnošenja tužbe valja utvrđivati od primitka odluke koja se pobija (od 01. listopada 2020.), a u odnosu na tu odluku nije sporno da je tužba je pravovremeno dostavljena sudu.

16. Nije prihvatljiva ni žalbena tvrdnja da prvotužiteljica ne bi bila aktivno legitimirana za podnošenje predmetne tužbe.

17. U smislu odredbe članka . 1. st. 2. Zakona o suzbijanju diskriminacije, ("Narodne novine", broj 85/08., 112/12., dalje: ZSD) diskriminacijom se smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe iz st. 1. istog članka, ali i osobe povezane s njom rodbinskim vezama, dok se prema odredbi čl. 4. stavak 2. ZSD-a diskriminacijom smatra i propust da se osobama s invaliditetom, sukladno njihovim specifičnim potrebama, omogući: korištenje javno dostupnih resursa, sudjelovanje u javnom i društvenom životu i pristup radnom mjestu i odgovarajući uvjeti rada, prilagodbom infrastrukture i prostora, korištenjem opreme i na drugi način koji nije nerazmjeran teret za onoga tko je to dužan omogućiti.

18. Nastavno odredbom članka Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom („Narodne novine“ broj Međunarodni ugovori 6/07, 3/08, 5/08) koje je RH potpisnik propisano je da se diskriminacija na osnovi invaliditeta označava svako razlikovanje, isključivanje ili ograničavanje na osnovi invaliditeta koje ima svrhu ili učinak sprečavanja ili poništavanja priznavanja, uživanja ili korištenja svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na političkom, ekonomskom, socijalnom, kulturnom, društvenom i svakom drugom području, na ravnopravnoj osnovi s drugima te da ona uključuje sve oblike diskriminacije, uključujući i uskraćivanje razumne prilagodbe. Razumna prilagodba za osobe s invaliditetom po odredbi Konvencije definira se kao potreba i prikladna preinaka i podešavanja, koja je predstavlja ne srazmjerno ili neprimjereno opterećenje, u pojedinačnom slučaju, tamo gdje je to potrebno kako bi se osobama s invaliditetom osiguralo uživanje svih ljudskih prava i temeljnih sloboda na ravnopravnoj osnovi s drugima.

19. Budući da se zahtjev drugotužitelja za rasporedom radnog vremena razumnom prilagodbom temelji na potrebi osiguranja prava pristupa dječjem vrtiću i zdravstvenim ustanovama za mljt. kćer kao osobu s invaliditetom, pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da je i prvotužiteljica aktivno legitimirana za podnošenje predmetne tužbe jer se kroz odlučivanje o rasporedu radnog vremena drugotužitelja odlučuje i o njezinim pravima.

20. Osnovano tužitelji traže sudsku zaštitu pobijanjem odluke kojom je odbijen zahtjev za raspored drugotužutelja jer u smislu odredbe članka 16. stavaka 1. ZSD-a svatko tko smatra da mu je zbog diskriminacije povrijeđeno neko pravo može tražiti zaštitu toga prava u postupku u kojem se o tom pravu odlučuje kao o glavnom pitanju ili može tražiti i zaštitu u posebnom postupku propisanom u članku 17. ZSD-a.

21. Nije odlučno ni to što je zahtjev drugotužitelja za rasporedom s kojim se obratio tuženiku bio nešto odrađeniji od prava iz predmetnog tužbenog zahtjeva jer tuženik osporavajući tužbeni zahtjev ne priznaje tužiteljima ni ta prava.

22. Protivno žalbenim tvrdnjama, pravilno je sud prvog stupnja kod donošenja predmetne odluke kroz test razmjernosti, vodeći računa o interesima bolesnog mlljt. djeteta, ovdje prvotužitelja ali i o opterećenju koje bi predmetna odluka predstavljala za poslodavca, ovdje tuženika, utvrdio opravdanim tužbeni zahtjev.

23. Naime, nije sporno da tuženik zapošljava vozače saniteta i hitne službe i ima ukupno 31 vozača te da je drugotužitelj obučen i za rad kao vozač hitne službe koja je u [adresa] od 0 do 24 sata pa je pravilno utvrdio sud prvog stupnja da bi tuženik prilagodbom rada mogao udovoljiti zahtjevu tužitelja i rasporediti drugotužitelja u 12 satne smjene s polovicom punog radnog vremena mjesečno kako su raspoređeni i svi ostali djelatnici saniteta i hitne službe. Na taj način omogućilo bi se drugotužitelju da kroz tjedan u dane kad je slobodan, a kojih bi s obzirom na 12-satno radno vrijeme i polovinu punog radnog vremena bilo dosta, osigura punu brigu za mljt. kćer, u smislu osiguranja dostupne liječničke skrbi (pregledi se u pravilu obavljaju prije podne) i pristupa dječjem vrtiću i ostalim obrazovnim ustanovama. To što bi drugotuženik zbog eventualnog pregleda prvotužiteljice, a koji bi padao na njegov radni dan trebao koristiti i bolovanje ne dovodi u pitanje predmetno utvrđenje jer je to pravo koje pripada svim djelatnicima.

24. Sukladno predmetnom utvrđenju pravilno je sud prvog stupnja utvrdio odluku kojom je odbijen zahtjev tužitelja za razumnom prilagodbom diskriminatornom jer je njome povrijeđeno to pravo i kao takvu nezakonitom te naložio tuženiku da tužitelju omogući radno vrijeme u 12 satnim smjenama u [adresa] do polovice punog radnog vremena.

25. Pri tom treba kazati da takvom odlukom suda nije povrijeđena odredba članka 7. stavak 2. Zakona o radu („Narodne novine", broj 93/14., 127/17.i 98/19. - dalje: ZR) jer predmetnom odlukom sud nije ulazio u konačni raspored rada tuženika već je ostavljeno tuženiku da sam odredi u koje radne dane i u kojoj smjeni će raditi drugotužitelj, iako bi bilo uputno da kod tog odlučivanja vodi računa o interesima mljt. prvotužiteljice.

26. Neosnovane su i žalbene tvrdnje da drugotužitelj ne bi mogao biti raspoređen na 12 satno radno vrijeme jer to iz odluke HZZO-a ne proizlazi. Naime, rješenjem HZZO-a drugotužitelju je priznato pravo na rad s polovicom punog radnog vremena zbog njege djeteta, a ne zbog osobnih zdravstvenih razloga koji bi mu onemogućavali duži rad i sadržaj te odluke dopušten svaki raspored radnog vremena kojim se štite interesi mlljt. djeteta.

27. Iz navedenih razloga svi žalbeni navodi tuženika kojima se pobija presuda u dijelu glavne tražbina su neosnovani.

28. Pravilno je sud prvog stupnja utvrdio da tužiteljima koji su uspjeli u sporu pripadaju opravdani troškovi postupka, primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP- a.

29. Međutim pogrešno je utvrdio osnovanim trošak pristupa ročištu svjedoka LS u iznosu od 261,20 eur (1.968,00 kn) jer iz sadržaja predmeta, a kako pravilno tvrdi žalitelj, proizlazi da svjedok taj trošak nije zatražio odmah nakon saslušanja pa mu u smislu odredbe članak 249. stavak 2. ZPP-a ne pripada prava na naknadu tog troška zbog čega se za povrat tog iznosa ne može teretiti ovdje tuženik.

30. Stoga je ukupne dosuđene troškove u iznosu od 593,01 eur (4 468,00 kn) valjalo umanjiti za iznos od 261,20 eur i potvrditi pobijanu presudu za ostale, pravilno utvrđene troškovi postupaka u iznosu od 331,81 eur (2.500,00 kn), odnosno preinačiti i odbiti zahtjev za naknadu troškova postupka u iznosu od 261,20 eur.

31. Slijedom navedenog, odlučeno kao u izreci ove presude, primjenom odredbe članka 368. stavak 1. i članka 373. stavak 1. točka 3. ZPP-a.

32. Protiv rješenja suda kojim se nalaže tužiteljima da nadoknade troškove svjedoka tuženik nema pravni interes za podnošenje žalbe, jer se tom odlukom ne odlučuje o obavezama tuženika, pa je istu valjalo odbaciti, kao nedopušenu.

33. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troška žalbenog postupka jer je tuženik uspio tek sa žalbom glede dijela sporedne tražbine, troškova postupka (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a).

34. Nepobijani dio izreke rješenja, ostaje neizmijenjen.

U Rijeci, 26. veljače 2025.

Predsjednica vijeća

Tajana Polić