Poslovni broj Gž-731/2023-2

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od Tajane Polić, predsjednice vijeća, Brankice Malnar, sutkinje izvjestiteljice i Alena Parhata, člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja KJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marinku Brajko, odvjetniku u Đakovu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćniku Kruni Knežević, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 10 P- 10071/2021-29 od 10. srpnja 2023., 26. veljače 2025.

p r e s u d i o  je

1. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 10 P- 10071/2021-29 od 10. srpnja 2023., u dijelu glavne tražbine te troškova postupka do iznosa od 1.456,54 eur sa zateznim kamatama.

2. Uvaženjem žalbe tuženika preinačuje se citirana presuda u dijelu troškova postupka za iznos od 244,18 eur sa zateznim kamatama te se odbija zahtjev tužitelja za isplatom tog iznos.

3. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja, naloženo je tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.911,66 eur sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose kao u tom dijelu izreke te da mu nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1. 700,72 eur sa zateznom kamatom kao u tom dijelu izreke.

2. Protiv te presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14. i 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23:dalje -ZPP).

3. Tuženik u žalbi tvrdi da tužitelj nije aktivno legitimiran za potraživanje cjelokupnog iznosa jer da predmetne uplate po osnovi Ugovora o kreditu nisu vršene samo od strane tužitelja već da su ih vršile i druge osobe. Tvrdi i da tužitelj nije dokazao da bi bio potrošač, a teret dokaza te tvrdnje da je na njemu te da sud predmetno utvrđenje o ništetnosti ugovorne odredbe nije mogao temeljiti samo na presudi Trgovačkog suda. Nastavno ističe da je pogrešno utvrđenje suda o nepoštenoj odredbi o valutnoj klauzuli te tvrdi da je navedena odredba, u smislu odluka Europskog suda, isključena od ispitivanja nepoštenosti. Osporava i utvrđenje suda prvog stupnja o neosnovanosti prigovora zastare kao i o pravu na isplatu zateznih kamata za vrijeme trajanja posebnih okolnosti. Zaključno navodi i da je potraživanje tužitelja trebalo umanjiti za manje uplaćene anuitete za razdoblje kada je CHF bio niži od tečaja po kojemu je isplaćen kredit. Osporava i odluku suda u dijelu troškova postupka.

4. Predlaže uvaženje žalbe.

5. Odgovor na žalbu nije dostavljen.

6. Žalba nije osnovana.

7. Prvostupanjski sud kod donošenja pobijane presude nije počinio neku od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 11, 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti i na koje se poziva tuženik. Presuda nije proturječna, sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama i može se ispitati.

8. Pravilno je utvrdio sud prvog stupnja da presuda donesena u kolektivnom sporu pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača zbog postojanja povrede propisa zaštite potrošača ima obvezujući učinak na ovaj predmet te da utvrđenje o ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli iz tog predmeta ima učinak i na ovaj predmet.

9. Naime, u postupku radi zaštite kolektivnih interesa, presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u potvrđena u odnosu na valutnu klauzulu presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. povodom koje je donesena presuda VSRH broj Rev- 2221/2018 od 3. rujna 2019., između ostalog je utvrđeno da je pored ostalih i ovdje tužena povrijedila kolektivne interese potrošača u dijelu koji se odnosi na ugovaranje valutne klauzule odnosno vezivanjem glavnice iz ugovora o kreditu za valutu švicarski franak (CHF) u pogledu čega je utvrđeno da su ugovorne odredbe bile lako uočljive i jasne ali da nisu bile razumljive jer su tužene banke, a među njima i ovdje tuženik, propustile dati sve potrebne informacije na temelju kojih bi prosječno informirani potrošač mogao razumjeti značaj i posljedice ugovaranja valutne klauzule u švicarskim francima i sve rizike koji takve ugovorne odredbe nose te da su stvorile znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranka na štetu potrošača zbog čega su ocijenjene nepoštenim i ništetnim.

11.Odredbom članka 118. ZZP/14 propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 106. stavka 1. ZZP/14 obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a člankom 502.c ZPP-a koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe, propisan je učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, na način da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502.a stavak 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, u kojem slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, navedene odredbe ZZP/14 i ZPP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača te obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojim je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi za zaštitu kolektivnih interesa.

12. Stoga je pravilan stav prvostupanjskog suda da prethodno navedena pravomoćna odluka Trgovačkog suda u Zagrebu donesena povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača obvezuje sud u ovom parničnom postupku glede ništetnosti valutne klauzule na što ukazuje i stajalište VSRH prema kojem su sudovi u pojedinačnim postupcima, neovisno o tome je li tužba podnesena prije ili nakon stupanja na snagu ZID ZPP/19, temeljem članka 502.c ZPP-a vezani za utvrđenja iz odluka donesenih u sporu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača (Revd-507/2022 od 14. lipnja 2022).

13. Pritom treba napomenuti da tuženik tijekom postupka, nije iznosio činjenice niti pružio dokaz da bi postojao informirani pristanak tužitelja na sklapanje predmetnog ugovora o kreditu na način da bi mu prilikom sklapanja tog ugovora bile dane odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi na određivanje njegovih obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Glede pozivanja tuženika na priloženu dokumentaciju, a koja je vezana uz informiranost tužitelja, kao što su reklamni materijali, brošure i drugo, treba reći da se radi o općenitim informacijama koje su davane potrošačima i iz kojih su potrošači mogli vidjeti eventualno kretanje tečaja određene valute ali se njima ne dokazuje da se o tim odredbama pojedinačno pregovaralo, niti da je tužiteljica kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno bila informirana o svim rizicima koje prate ugovorenu valutu CHF ili pak da su tužiteljici jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a to u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

14. Naime prosječnom potrošaču u RH u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo poznato da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima što znači da banka nije na transparentan način informirala potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za valutu euro, a što je svakako bitno za donošenje odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe. Zbog toga prosječnom potrošaču odredba kojom se glavnica veže za valutnu klauzulu CHF nije bila razumljiva.

15. U odnosu na žalbene navode valja istaknuti da je i u predmetima C-609/19 i u spojenim predmetima C-776/19 do C-782/19 Suda EU tumačen zahtjev transparentnosti ugovorne odredbe o tečajnom riziku, te je naglašeno da pružanje brojnih informacija potrošaču ne ispunjava zahtjev transparentnosti ako se te informacije temelje ne pretpostavci da će tečaj ostati stabilan tijekom cijelog trajanja ugovora, a posebno ako potrošač nije upozoren na gospodarski kontekst koji može imati posljedice na promjenu deviznog tečaja. Ponovljena je i presumpcija da je netransparentna ugovorna odredba ujedno i nepoštena jer je trgovac koji nije poštovao zahtjev transparentnosti na potrošača prebacio neproporcionalan rizik da sam snosi trošak dugoročnog kretanja tečaja.

16. Glede žalbenih tvrdnji kojima se osporava tužitelju status potrošača treba navesti da iz utvrđenja suda prvog stupnja proizlazi da je tužitelj sklopio ugovor o kreditu kao fizička osoba, da se u ugovoru ne spominje ni obrt niti trgovačko društvo u vlasništvu tužitelja, dok iz sadržaja ugovoru o kreditu proizlazi da je sklopljen između tužitelja kao fizičke osobe i tuženika kao banke, za kupnju osobnog vozila. Dakle, ne postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju, odnosno poslovnoj aktivnosti, pa s obzirom na takva utvrđenja je pravilno ocijenjeno da je tužitelj ugovor sklopio kao potrošač u smislu čl. 3. toč. 1. ZZP/03. Osim toga u slučaju prigovora tuženika da tužitelj nema status potrošača, teret dokaza da se ne radi o potrošačkom ugovoru odnosno da je ugovor sklopljen u komercijalnu svrhu bio je na tuženiku.

17. Neosnovani su žalbeni navodi da tužitelj nije aktivno legitimiran potraživati sve utužene iznose, jer da iz izvršenih uplata proizlazi da ju je vršila i treća osoba. Navedeno iz razloga jer je izvršenim uplatama mjesečnih anuiteta tužitelj dokazao svoju aktivnu legitimaciju, pri čemu nije od utjecaja da li je te uplate vršio tužitelj osobno ili neka treća osoba, jer su uplate izvršene na ime obveze tužitelja za otplatu kredita, a tužitelj je svoju ugovornu obvezu ispunio (čl. 161. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj 35/05, 41708, 125/11, 78/15 i 29/18, dalje: ZOO).

18. U odnosu na prigovor zastare kojeg tuženik ponavlja u žalbi, za istaknuti je da je pravilno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je taj prigovor odbio kao neosnovan i naveo je odlučne razloge za to utvrđenje. Naime, ako je ništetnost ustanovljena, kao u ovom slučaju već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača.

19. Budući da je predmetna tužba u kolektivnom sporu Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P - 1401/12 od 4. travnja 2012., u odnosu na valutnu klauzulu i ovdje tuženika postala pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Pž-6632/2017. 14. lipnja 2018., od tog dana pa do podnošenja tužbe u ovom predmetu, 15. prosinca 2021. nije protekao rok od 5. godina u kojemu zastarijeva predmetna tražbina po osnovi restitucijskog zahtjeva, u smislu odredbe članka 225. ZOO-a.

20. Kako je provedenim vještačenjem, utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredaba preplatio tuženiku na ime tečajne razlike iznos od 1.911,66 eur, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo sadržano u odredbi čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st 1. ZOO-a kada je obvezo tuženika na isplatu navedenog iznosa tužitelju s obzirom na djelomičnu ništetnost predmetnog ugovora o kreditu, pripada pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle pravo na povrat razlike po osnovi ništetne valutne klauzule.

21. Osim toga, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj pa da tužitelju na dosuđeni iznos pripadaju kamate samo od podnošenja tužbe, nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, dakle bez valjane pravne osnove, pa se isti ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužitelju primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi.

21. Neosnovano se žalitelj poziva na tijek zateznih kamata za vrijeme važenja Zakona o interventnim mjerama u ovršnim i stečajnim postupcima („Narodne novine broj 53/20:dalje ZOIM) jer se taj Zakon ne odnosi na parnične postupke budući da su člankom 1. tog Zakona propisane posebne interventne mjere samo u ovršnim i stečajnim postupcima za vrijeme trajanja posebnih okolnosti uslijed proglašenja epidemije bolesti COVID-19 uzrokovane virusom SARS-CoV-2.

22. Sukladno navedenom utvrđenju neosnovani su svi žalbeni navodi kojima s osporava glavne tražbina.

23. Pravilno je sud prvog stupnja dosudio tužitelju koji je uspio u sporu troškove postupka, primjenom odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a u vezi s odredbom članka 155. ZPP-a.

24. Međutim, djelomično je pogrešno primijenio materijalno pravo iz odredbe čl. 155. st. 1., u vezi čl. 154. st. 1. ZPP, kada je tužitelju u okviru parničnih troškova priznao trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od po 66,36 eur, jer iz stanja spisa proizlazi da njegova pristojbena obveza nastala nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj 51/23) odredbom članka 6. kojega su i potrošači kao tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, oslobođeni od plaćanja sudskih pristojbi. Osim toga pogrešno je sud prvog stupnja utvrdio opravdanim trošak pristupa punomoćnika tužitelja na ročište u Zagreb u iznosu od 177,82 eura jer u sjedištu suda postoje odvjetnici koje je tužitelj mogao angažirati pa taj trošak nije opravdan.

25. Iz navedenih razloga valjalo je ostale pravilno utvrđene troškove postupka tužitelja umanjiti za iznos od 244,18 eur, odnosno potvrditi pobijanu presudu u dijelu troškova postupka za iznos od 1.456,54 eur te preinačiti ju i odbiti zahtjev za naknadu troškova postupka za iznos od 244,18 eur.

26. Slijedom navedenog primjenom odredbe članka 368. stavak 1. i 373. stavak 1. točka 3. ZPP-a odlučeno kao u izreci.

27. Odbijen je kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka jer je tuženik uspio tek sa dijelom sporedne tražbine (članak 166. stavak 1. u vezi s člankom 154. stavak 1. ZPP-a).

U Rijeci 26. veljače 2023.

Predsjednica vijeća

Tajana Polić